Toliko se namnožilo afera plagiranja u novijoj intelektualnoj praksi da sam kao čitalac i (samozvani) Ježev kritičar postao već i neurotičan. Čim vidim novu odštampotinu, refleksno mi se javi upozoravajući stav: a da nije reč o još jednom plagijatu? Tako i ovog puta. Za 800 dinara kupio sam novi roman Vuka Draškovića „Aleksandar od Jugoslavije“. Izdavač naravno hvali knjigu. Ipak, roman mora proći moj test otpornosti materijala. Pa na posao!
Category: jež
WOOLINOVA VREMENA
Čitao sam mudru, setnu knjigu „Hadrijanovi memoari“ od Margerite Jursenar (prevod: Ivanka Pavlović, No limits books). Stigao sam do 118. stranice kad me prekide televizija iz susedne sobe.
KATARININ LEŠ I ZABELEŠKE FORENZIČARA
Vuk Drašković je napisao roman „Ko je ubio Katarinu?“
SVE ĆE TO NAROD POVRATITI
Kazandžija Blagoje već dugo čeka na pristaništu da uplovi lađa „Kosmet“. I akademik Kostić čeka lađu, ali iz drugog pravca, onu koja se zove „Srpska“. On dakle stajaše, a kazandžija se neprestano vrtijaše. I sumrak se poče hvatati, a lađa još nema. Uđoše u mehanu. Mehana je čista, teško da se uporedi sa onom iz 1882, u koju nas je uvodio Laza Lazarević. Konobar je uljudan, nema potrebe za osornošću od pre sto godina („A šta je ovo ovako masno? Je li, magarče“). I ne pije se „nekaka šomavača“, već rakija tomavača.
POST-PŠENIČNA SOCIOLOGIJA
U uvodu autor konstatuje da se vode „neobično i bespotrebno oštre polemike“ o društvenim nejednakostima koje danas navodno proizvodi kapitalizam; naglašava da njegov doprinos diskusiji „nije nimalo personalan“. On oseća potrebu da saopšti svoj uvid o sudbini „čoveka u raljama privatne svojine“. To će učiniti prelamajući problem kroz prizmu antropologije.
UVREDE KAZANE GLUVOM
Koliko mi uopšte vladamo našim sudbinama? I da li vladamo, ikoliko? Dobro, reklo bi se, u izvesnom smislu, ponekad, nešto kontrolišemo… Ali, ne zavaravajmo se preko mere! Ispričaću šta je mene snašlo.
Ozbiljna alternativa: demokritija (II)
Demokritov filozofski sistem je u osnovi ateistički. (OK, zato demokritija i nije demokratija.) Po njegovom učenju, osnovicu sveta čini materija koja se kreće – atomi. Svet postoji od iskona (Štamparska greška. Moderne demokratije vele da svet postoji od ikona, i da se sastoji od ikona.) Od Demokrita potiče i teorija koja veru u bogove tumači strahom ljudi od prirodnih pojava, koje su primitivnog čoveka naterale da strepi pred njima i da im pripisuje čudotvornu moć (Kakva tačna postavka, pa i anticipacija. S tim što se danas prirodne pojave odigravaju i u demokratskim skupštinama. Jednoga su pitali, ada zašto tako nelogično pričaš i šašavo se ponašaš? On im je demokritski objasnio: lako je vama, ja moram na raport pred Prirodnu Pojavu!)
Озбиљна алтернатива: демокритија (I)
Недавно сам у антикварници купио књигу о старогрчком филозофу Демокриту (470 – 360). Књига је вредна сама по себи, али сам се брзо уверио да сам сјајно трговао. Неки претходни читалац оставио је на маргинама своје коментаре и размишљања. Интервенције су занимљиве за читаоце Јежа и овде их прилажем уз минималне, углавном стилске преправке. Маргиналије су дате у заградама и црвеним фонтом. Анонимни читалац, видимо, склон је мишљењу да демократија нема алтернативу. Постоји, постоји, и зове се демокритија.