Komentar za početak
Um caruje, snaga klade valja. (Ovo se neko zajebava. Snaga caruje, umni klade valjaju.)Zapisnuti!
ČIZMAŠ
U svojim memoarima pominje Mirko Kovač nesrećnog tikvana:
“Ali bolesna je duša kad hoće vlastito zlo pripisati drugome, surova je u svojoj osjetljivosti, spremna pogubiti izabranog protivnika, još ako se bolesnica fiksirala na cio jedan narod, onda će ga ganjati do istrebljenja. Utvare D(ragoslava) Mihailovića crnogorske su nacionalnosti, hrve se s njima, siječe ih na komade u svojim mislima, piše o tim svojim sablastima kao o zloj kobi koja je snašla njegov narod. Zar akademik doista ne kuži svijet izvan etničkih pojmova, zar je to sve što ima reći nakon tolikih zala? Blebetati u SANU da je zločesto crnogorsko pleme uništilo srpsku kulturu, to može samo čovjek koji je oglupavio od nacionalizma. Čak su se i neki akademici zgrozili nad pjesnikovim popisom imena za izgon.”
Kad neko mrzi taj i taj narod, on redovno ima pred očima jednu personifikaciju. Akademik D. Mihajlović, dok cepti od bijesa, zamišlja Jova Kapičića. Ovaj je narodni heroj rekao u pero Tamari Nikčević: Kažu da je na Golom Otoku DM važio među zatvorenicima za najveću ništarobu i đubre. (Goli otoci Jova Kapičića, s. 142).
Nestrpljenje koje se zadnjih godina osjećalo u medijima Beograda, nestrpljenje da Jovo Kapa napokon odapne, makar mu i zarasle one rane od kukavičkog prebijanja s leđa na ulici velegrada, lako je povezati s bojaznima nekih pravovjernika 3. Milenijuma da se ne otkrije i ne pročuje zjapeća provalija njihove dvoličnosti.
Pomolak tora, ali napuštenog
ЛИНГВИСТИЧКА РУШЕВИНА
Марионетски режими Политика свршеног чина Стратегијска изненађења Десанти? Деманти. Ово да усвојимо: морамо Геофизичко оружје (?) Клима, плима и осека Земљотреси довека Природни закони На-о-ру-жа-ни народ Месна заједница Елементарне непогоде И друге ванредне прилике Непослушност Ослонац на сопствене Издржљиви наш човек… Трпеж Лустер! Стално се клати Фортификације и запречавање ОБ на ПЗТ помоћу ПНХБО Непријатељу матер Брига о човеку (непрекидна) Шта се омогућава овим? Заболе ме идеја Врхунац кулминације затегнутости У истом међувремену Такви су ми утиск(ц)и
Negantesima valja reći ne
Luksuz logike
Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?
Pomolak viteza
BU KVAR
Bukvar, sveta knjiga! šta je sa njom, ovih godina? Ne pitajte. Stari bukvar je razbucan, novi nije napisan. A mališani ne mogu da čekaju (ništa nije stalo, prirodno i djeca rastu). Ne dao bog, da nam zatreba riječ: bu kvar. Čini mi se, ako pomenem – razbiću maler.
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
OŽALOŠĆENI NAROD, A I PORODICA
Ostali smo bez svog životnog oslonca, bez њegove bezgranične љubavi i mudrosti. Bio je naša snaga i ostaće naš ponos zauvek. Stalno si nam u mislima, brate i prijateљu. Izgubili smo izuzetno dragu i najdražu osobu za kojom ćemo večno tugovati. Iznenada si nas napustio, plemeniti čoveče. Otišao si tiho, kao što si i živeo. Ostali smo skameњeni. Neuništiv je spomenik dobrote i plemenitosti koji si u svom veku sagradio. Neizmerno ti hvala što si nam pripadao.
Znamo da smo ti bili smisao i sadržaj života. Nastojaćemo da budemo vredni i pošteni kao ti. Hvala za beskrajnu pažњu. Večno ćemo nositi uspomenu na tvoj plemeniti lik. S neizmernom tugom nosićemo uramљeno u naše sećaњe tvoje dostojanstvo. Hvala za sve što si učinio za nas. Svu љubav prema tebi љubomorno čuvamo u srcu. Već četrdeset i osam sati gledamo u nebo, jer nas sve misli vuku tebi. Sećaњe i љubav imaju snagu života. Zla sudbina otrgnu te iz stvarnog sveta i toplog zagrљaja. Vreme prolazi, a bol i tuga za tobom se ne stišavaju. Bol i tuga samo narastaju. Tvoju nesrećnu sudbinu prati naša doživotna љubav, i naša preteška tuga, i naša nemerљiva patњa. Sa osmehom si živeo i na nebo ga uznese.
Neka te anđeli čuvaju.
Zašto, oko naše?
Sreća koju si nam pružao pomoći će nam da opstanemo, bol da nas ne ophrva. S tobom je bilo najlepše, bez tebe nikako. Hvala ti za nesebično požrtvovaњe. Za dobrotu kojom si nas obasipao.
Takav čovek kakav si bio ti ne sme se nikad zaboraviti. Svaka daљa reč je suvišna. Dušmanska zloba uskratila nam je tvoju nesebičnu љubav, a naša će večno potrajati. Zauvek ćeš ostati kao čovek i prijateљ zapamćen koji je vazda prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe. Najgori si bio za sebe. Iskreno smo potreseni. Mirno ti ode u večni san. Ostavi nas naučene da se ne treba bojati. A treba se bojati, kako si nas naučio, samo greha, bojati se za vrednosti za života i značaju produžeњa istih posle smrti. Snaga tvoga duha i pameti, nesebične љubavi i mudrosti vremenom će olakšati našu prazninu. Toliko prijateљstvo ne može ništa da izbriše. U velikom bolu grcamo. Uspo-menu na srećne dane mi jednako prizivamo. U naš dom se uselila neizmerna tuga. Tvoja nežnost zaborava nema. Ponos ostavљa ko je imao častan i dostojanstven život. Ne vetri miris tvoje duše. Misli i osećaњa tvojih najbližih stropoštavaju se niz ambise duša.
Život uleпšavamo svetlošću tvoje љubavi jer u životu svemu si presuđivao љubavљu. Љubav je prepuњavala tvoje srce. Bio si satkan od moralnih vrednosti. Čuvaćemo te od zaborava. Pobedićemo večni rastanak.
Mnogo nam nedostaješ. Počivaj u miru. Ne možemo da verujemo da više nisi sa nama. Idi spokojno u svoj večni dom; mnogo je lepih dana bilo sa tobom, još više tužnih iza tebe. Sačuvaćemo ime koje si stvarao sa љubavљu i ponosom.
Tvoja blaga narav nam je pred očima. Još ne možemo da shvatimo strašnu istinu da nisi više sa nama.
Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.
A da te je Sudba volela koliko mi – živeo bi večno. Zašto najpre odlaze izuzetne ličnosti, veliki vizionari i, iznad svega, odani prijateљi? Po sto puta ti hvala za pomoć pruženu u pravo vreme.
Danas se na ovoj poљani ne možemo razminuti. Slegla se komuna da oda počast tvojoj mladini. Ko je god čuo pohitao je da se pokloni tvojoj dvadesetjednoj godini. Evo se љudi nemaju gde parkirati, viđena љudino! Duža je kolona limuzina od reke Lima, љudska diko! Ponosu bratski i uteho sestrinska, na prevaru te ugrabiše. Zakliњemo se nad tvojim svetlim grobom, neće se ovo lako i ovako razminuti.
Prazan je tvoj kafić na glavnoj ulici. Zjape rupe na tvojoj mazdi pred kojom te dušmani sačekaše u dva poponoći, dabogda im ne svaњivalo! Ne smedoše izaći na megdan, ka junaci, no su čučali iza žbuna – dabogda im pleme doveka čučalo i po tome se razglasili!
Heklere im devojke heklale, dabogda! I škorpije i škorpioni im se legli u kolevkama, kad za drugo ne znaju, ponosna љuckotino! Ama nismo ni mi repa bez korena! Za pet miliona maraka što ih ti steče za kratka veka, snago naša, naći će se kra-teža i za њih, Svevišњi ih smoždio i skratio!
Ogњena Marija ih spržila dabogda, i hoće!
Ubiše te na svetac, kad se ni drva ne krate. Nevina naša mladosti, tvoj je onaj svet.
Ali mi ne znamo čiji je ovaj…