Komentar za početak
S kim si, onaki si. (Kad kažem hop, svi iz poslaničkog kluba skočite – je li to?)Zapisnuti!
POLITIKA DANAS
Sad znamo da je Tadić kontrolisao Politiku; kupio ju je neki tajkun (Bogićević?) iz Šapca, da napravi uslugu Demokratskoj stranci.
Videli smo fotografiju glodura Panovića kako izlazi sa sastanka Glavnog odbora Demokratske stranke, što će reći da je tamo bio i ušao. Vraća se u svoj Danas, da napiše štogod objektivno o Tadiću.
A mi, čitamo li čitamo.
Pomolak tora, ali napuštenog
ИМЕ ЛАЖНО ВИМЕ
Богољуб хули
Здравко трули
Миљан злица
Вељко трица
Риста атеиста
Новка увек иста
Светлана тмурна
Мила одурна
Црнка бела
Невенка увела
Лако тежак!
Грубор нежан
Смиљко смрди
Благота се срди.
Слободан на робији.
Negantesima valja reći ne
Dvogled
Durbin je sprava za posmatranje udaljenih predmeta. Kombinacija dva sočiva, objektiva i okulara, uveličava sliku udaljenih predmeta. Od dva samousaglašena durbina pravi se dvogled, ručni binokularni, stereoskopski oprtički instrument.
Durbine je pravio i prvi sjajno koristio Galileo Galilej. Kad je svoj uređaj uperio na Jupiter, vidio je nešto što niko nije prije njega: nekoliko svijetlih zvjezdica oko matičnog objekta. Peta planeta Sunčevog sistema ima četiri krupna satelita: Io, Evropa, Kalisto i Ganimed.
Svoj prvi amaterski durbin napravio sam kao gimnazijalac. Objektiv sam pozajmio od rashovodane baterijske lampe, a okular od sabirnog sočiva naočara za dalekovide, kakvih je u našoj porodici uvijek bilo. Te elemente sam smjestio na kraj i početak cijevi na koju se namotava alumijijumska folija za zimnicu. U sumrak, popeo sam se na obližnje brdo. Imao sam sreće! Slika je bila mutna, male rezolucije, drhtava, ali sam tvrdo vjerovao da sam prepoznao bar jedan satelit pored diska Jupitera.
(Crnogorci treba da znaju da je Jupiter bog svijetlosti i definitivno: bog zakletve, koji krivokletnika ubija gromom.)
Kad je došlo vrijeme da Milošu, poslije mnogih godina, ispričam ovu hodočasničku storiju, on je vrlo uspješno predložio da mi to brdo Jejevice preimenujemo u Galilejevice! Kasnije sam imao pravi dvogled ruske proizvodnje; ruska optika ovdje važi za najodličniju, ovaj instrument bio je klase 8X50. U opservatoriji prirodno-matematičkog fakulteta držao sam ga kao pomoćno sredstvo; izazivao je veliko zanimanje osnovaca koji su se u velikim rojevima okupljali da zavire u Kosmos.
Bile su postdejtonske godine, sumorne, jadne. To su bile godine i za potresne resentimane književnika sa prve linije antibalijskog fronta. Jednog dana u martu mjesecu 1997. godine čitam novine koje su neprestano steone od patriotizma. Sjedokosi dokumentarista blokadâ se hvali na tom beogradskom papiru, koji nosi troslovni akronimski naslov, da ga je potrefilo svjetski unikatno čudo. Zabrinem se za njegovo zdravlje, kad li a on kuka što bolan sjedi na Zlatištu, a ne može dolje niz osmice, to jest serpentine, do svojega Sarajeva. “Velika je nesreća”, objašnjava on novinaru trešten sentimentalan, “i u isto vreme velika privilegija da kroz dvogled gledaš grad u kome si rođen, a da ne možeš u taj grad da uđeš.” On tako sjedi i gleda kroz dvogled, a zabrinuti vojaci stalno opominju, kako njega tako i kusovca, da pričučnu jer su im kose bijele, te umne srpske glave lako mogu biti mete obijesnih turskih snajperista. U novinama nije bilo mjesta da stane opservacija da dolje u čaršiji ispod njih, in reality, dobijaju po metak žedne male djetinje glave, i mnoge druge glave nedužne raje (u tom broju i sijede).
To su poznate stvari. Ovdje želim da se usprotivim sramoćenju dvogleda! Kad ga koriste bezdušni zločinci, nestaje onaj oreol plemenitosti i osjećajnosti koji je ugrađen u sam njegov pojam, u bljeskove pronalazačeva prosvjetljenja i koji svjetluca iz naslaga astronomskih i mnogih drugih naučnih primjena.
O kojoj ja to ljudskosti govorim? Najbolje svjedočanstvo o durbinu imanentnoj toplini ostavio je srpski pjesnik Branislav Petrović. On je napisao značajnu pjesmu o dvogledu, čini mi se najbolju za koju sam čuo u trovjekovnoj istoriji tog pronalaska. Pjesnik je svjestan da se durbinom služe generali na frontu na način da se obavezno narugaju slavi optičkih zakona; bahatošću oglibaju kristale kvarca; tehnologiju bistrih prizmi pomiješaju sa besprizornim psovkama. Zato se Brana daje na posao očovječenja dvogleda. On je znao da izvadi lice originala! Generali gledaju karaule, špijuniraju front i pozadinu, ali šta se događa! Komandant vidi da njegov suparnik večera i na večeri svojoj da je zabrinut; posle objeda i on uzima dvogled i u končanici prepoznaje strogi lik svog smrtnog neprijatelja (koji u taj čas gleda fotografiju žene i đece). Dva su se ljuta protivnika približila, gledaju bore i grimase jedan drugom, u bliskoj komunikacije blijedi mržnja (mržnja je uvijek samo jedna površnost i nedostatak istine…). Ne vjerujte ovom nedostojnom mom opisu, baziranom na nestalnosti sjećanja – bolje pročitajte pjesmu! Umjetnik je spasio ugled sprave koju je militaristička praksa mnogih generacija oljagala. Oživio je nadu, vratio smisao Galilejevom instrumentu. Pravi pjesnici (a to su oni čije su “noći surove i dolge”) ne pucaju đeci u glavu, oni nas uvijek vraćaju na sudnju mjeru koja je usamljenost i neozlojeđenost. Stari, dobri, prerano pokojni Brana…
Ovih godina, svijet potražuje od nas generala koji je osumnjičen za velika zvjerstva koja su počinjena dok je vladala noć, u prostoru oko kojeg je žica, u gradiću Srebrenica. Povremeno, o tome se prozbori u vijestima, i pojavi se slika generala (đenerala?). Jedno je upadljivo: na svim televizijama, u svim terminima, samo se prikazuje general s durbinom! Ta jedna slika, sa optičkom spravom koju je izumio Galilej. Ne emituju se potresni snimci pripremâ za zločin, ne vidi se mršava rebra adolescenata, skrivaju se od nas naduveni dječiji abdomeni, leševi sa zaleđenim užasom na ukočenom facijalisu, kontinuirani plač mrčki… Ponuđeno nam je da ga gledamo dok mu visi dvogled oko vratine. Jer dvogled znači osjećajnost, nespokojstvo, sasvim jednu ljudsku brigu, sklonost komunikaciji, transmisiju duševnosti. Je li to Brana zaludu pjevao (ovo nije pitanje no očaj).
Sad da se vratim sudbini mojega dvogleda na polici opservatorije, izloženog užagrenim očima bistrih osnovaca. Jedno veče, a bila je masovna posjeta zbog totalnog pomračenja Mjeseca, primijetim nestanak dvogleda. Slučajno sam u djeliću sekunde uhvatio i prizor kad je potonuo u đačku torbu jednog plavušana koji je žurnim korakom odskakutao niz stepenice. Tog časa donesem dalekosežnu odluku na koju sam danas ponosan: neću preduzeti ništa!
Bio sam ubijeđen da je instrument napokon našao pravog vlasnika. A nije mi bilo svejedno. Nosio sam ga u kampanjama planinarenja po crnogorskim brdima. Sa vrha Komova uspostavljao sam vizuelne trase prema Visitoru, prema Skadarskom jezeru, prema Durmitoru – i kroz tu mrežu vidio da se na brdoviti teren taloži jedno melemno predosjećanje bliske budućnosti. Kako to? Punoća slobode koja se sa Koma vidi nad mojoj domovinom ima holografski efekat: nasumice uzeti dio nosi dovoljnu informaciju o kvalitetu cjeline.
Te noći sam, pošto je pomračeni mjesec pred zoru izronio, brzo zaspao sa odličnim utiskom da mi se sa duše maknula neka zloćudna sjenka.
Dvogled u dječijim rukama… Ne znam bolji načina da se učini nešto protiv osramoćenja optike, nauke o svijetlosti.
Pomolak viteza
ELEKTRORAZBUCIJA
Elektrodistribucija u teškim njenim časovima raspada elektroenergetskog sistema. Zamršena pojava koja nema jasno definisane simptome. Građani su dugo vjerovali da elektrorazbucija nastaje sa dugotrajnim mrazevima koji izazovu enormnu potrošnju električne energije u državi (kad se angažovana snaga približi nivou od sto dvadeset miliona kilovata). Onda se ispostavilo, da nije baš tako. Desilo se da elektrorazbucija zaživi pri deset stepeni celzijusa, bez daljih objašnjenja, u demokratskom okruženju. Nadalje, ostalo je nerazjašnjena elektromagnetska veza između elektrorazbucije i izbora predsednika države u jesen 2000. Naposljetku, uočena je korelacija dva događaja: odlaska sa funkcije čovjeka zvanog Struja i elektrorazbucije tih dana, opet sa velom mistjerije. Teškoće budu i prođu, neprolazna je riječ elektrorazbucija.
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
CARICA PROMOCIJA
Ovih godina viđamo je često. Њeno Carsko Visočanstvo Promocija Presvetla. Javљa se na očekivanim, a još više na mestima neočekivnim. Ali uvek se najavi. Jer voli da je podanici vide u svoj њenoj raskoši. Da je dočekaju, da kleknu, da joj se dive.
Kao svaka dvorska persona, pa i svaka ženska priroda, sujetna je dozlaboga. Predstavљa se iskљučivo u raskošnim odorama. Samo upućeni paževi znaju šta se krije iza svile i kadife; ali, oni muče, po pravilima carske službe. A pred našim očima je sjaj i pompa.
Kritiku ne podnosi. Na najmaњu primedbu se razgoropadi, sikće. Umesto odgovora popљuje pitaњe. Tako da je onih koji bi se pred Promocijom na štogod i požalili, sve maњe. Treba kuraži da se Presvetloj Carici pokvari provod. Pošteno, њu i ne zanima kako izgleda, nego šta ona o sebi misli. Biće da je rodonačelnik Њene loze bila Snežanina maćeha; ogledala ne podnosi, koristi ih kao izvor informacija za problematične svrhe.
Uvek se pojavљuje sa dvorskom svitom. A u sviti – zna se – zapaženi su dvorski pesnici. (Razlikuju se od dvorskih luda.) Oni pišu ode Carici Promociji. Ode se čitaju tamo gde ima potrebe da Carica ode. Postoji nekoliko tipičnih oda, a či-taju se u svim mogućim prilikama. Ukoliko prilika ne odgovara odi, drvљe i kameњe na priliku. Ode imaju pompezne i prepoznatљive refrene. Refren može bez ode, obrnuto ne.
Samo posvećeni mogu da uzdižu i hvale Presvetlu Promociju; pučina je tu da sluša, prihvata i aplaudira. Od podanika se očekuje da aplaudira, a ništa da ne dira.
Ako joj se dopadne prikazaњe klečećem puku, Carica Promocija se seli iz mesta u mesto. Naravno, u karavanu je cela svita, pre svih pomenuti odaići (koji odapiњu ode). Sudeći prema dočecima, kao da se i sama raja seli iz grada u grad! Gde nije bilo Њene Svetlosti, kao da se ništa nije ni desilo. Promocija u stvari prethodi događaњu. Carsko je od Boga.
Carica Promocija kadikad priređuje koktele. Kokteli se daju za koktelad; na њima se poizbliže divimo Promociji. Na koktelu se pije viski. Za onoga koji nije opravdao poziv na koktel, kaže se da će to kad-tad viskijati na nos.
Uvek je požeљno da što više podanika vidi gizdavu Caricu; izuzetak su oni koji znaju o čemu se radi – takvi su nepožeљni na paradi. Javnosti se ne prikazuju ni dvorske lude: one su za internu upotrebu. Kao što je poznato, dvorska luda po definiciji ima… ono što Carici nedostaje.
Sama rečena carska loza dosta je stara; pomiњe se i pre naše ere. Carica Promocija Presvetla rođena je u ovom stoleću prevršene svake mere.
I još je u dobrom zdravљu.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kakvu urotu? Crna Gora više ne može podnijeti onoliku dobrotu svojih sinova.