Komentar za početak
Ne gori obraz od sunca, već od poštenih ljudi. (Ko je vidio da u Skupštini nekome obraz gori?)Zapisnuti!
OSMANSKO CARSTVO
Ovih dana se često u svuda obilježava 100 godina Balkanskih ratova. osnovni utisak je ovaj: oslobođeni stanovnici ne priznaju da su oslobođeni.
Ali bećkovići uporno idu u pohode kumanovima i namerno ne razlikuju Osmansko carstvo s početka dvadesetog vijeka od Turske s početka dvadeset prvog vijeka.
Pomolak tora, ali napuštenog
МАДА МИ ЈЕ МРСКО ДРСКО
Подигли су све што треба:
Вилу, конто, раритете;
Сад подижу дигнитете.
Дигни ово, дигни оно,
Дигни лево, дигни десно –
Ето њима дигнитета.
Хор:
Ем ти тету чељадету
И његовом дигнитету
Базираном на адету
Крв попити ентитету!
(Све славећи веру свету.)
Negantesima valja reći ne
Paradoks kao akt demistifikacije
Iako ne bez izvjesne zebnje, slobodan sam direktno postaviti jedno pitanje. Ono je koliko neočekivano, toliko i delikatno: jesmo li mi hrabri ljudi? Radije ne bih, ali nemam izbora! Jer se ispriječila veća potreba, da se razgovara na temu: može li hrabar čovjek biti korumpiran? Posve sam siguran da se obraćam na pravu adresu; niko ne spori da egzistira (još uvijek) rašireni mit o Crnogorcima kao hrabroj naciji. Naravno, niko ne spori da postoje i odvažni Crnogorci – svako će lako iznijeti sopstvene primjere, iz sadašnjosti ili istorije, da potkrijepi tu tvrdnju. Ali, problem sa mitom je nešto dublji; on počiva na uvjerenju da postoji među nama dominantan broj hrabrih, takav postotak koji nas statističkom svojom težinom svrstava u sami vrh odvažnih zajednica i, izgleda, osigurava nam prvo mjesto bar na Balkanu. Za dokaze da nas neko pita, to ne volimo. Takve se stvari ne obrazlažu. Argumenti postoje, ali su prećutne prirode. Naročito ne bismo da ih precizno rangiramo. Ako se baš ne možemo otresti nasrtljivaca, pretpostavljenu srčanost ćemo najprije obrazlagati jednim drugim mitom – slobodarstvom. Po strani takve nedoumice – složićemo se bar oko dvije činjenice: za naše ime vezuje se navika brzog ginjenja i nepromišljenog pucanja.
S druge strane, mit pitomosti i opreznosti vezivan je za Slovence. Kad izmakne kontroli, a olako je izmicao, taj mit je znao da nam pripovijeda i o strašljivosti naše alpske braće. U najružnijim verzijama, koje su kuljale iz čireva pijanih i ušljivih pjesmuljaka govorilo se o podaničkom i konjušarskom mentalitetu. U svakom slučaju, vjerovalo se (ne znam valja li ovdje i prezent uključiti) da se navika brzog ginjenja i nepromišljenog pucanja najmanje može vezivati za Slovence.
Zamislite, moji saučesnici u ovim razglabanjima, da živite negdje daleko, daleko. Vi ovog časa čitate putopisca koji se zadnjih godina, sa namjerom ili bez nje, smucao po našim gudurama (uvijek je bilo takvih namjernika: iz Turske, iz Francuske, iz Grčke ili Ujedinjenog Kraljevstva…). Njegov telegrafski izvještaj o našim sudbinama s pravom bi mogao da glasi: Ko je bio srčan, i brzo pripucao, ne brojeći usplahireno ni tuđe ni svoje glave, dobio je državu.
Iz ovakvog izvještaja vi biste zaključili (a sve moje simpatije na vašoj su strani tim povodom) da su se državotvorne ambicije na Balkanu završile tako što su Slovenci i dalje bez države, za kojom su vjekovima žuđeli, a da su Crnogorci povratili državu koju su vjekovima imali. Bili biste u krivu, mili Bože! Rasuđivali ste pogješno, baš šablonski!
Jer uvijek kad dođe sudnji čas da se dati mit operacionalizuje, da se dođe do rešenja koje je mitski viđeno u čauri populističke svijesti – ispriječi se neki paradoks. Paradoks i jeste tu da se ispriječi, da se o njega spotaknemo te da se prućimo po ledini koliko smo dugi.
Kad ustanemo iz prašine, i dok čistimo gaće od blata, razmišljamo ne o trošnosti vlastitog (i pomalo podmetnutog) mita o herojskoj veličini, i o trulini vlastite taštine, no o još jednom mitu:
Da savremeni svijet, dok promilom svijesti promišlja o nama, preferira načelo (demokratsko nego što) koje afirmiše uzdržanost od sile, nepištoljstvo, kantovsku razložnost – u odnosu na montanjarsku zapaljivost i heklersku brzopletost.
Gorak ukus pod jezikom u trenutku buđenja, od zatrovanosti mitom je. Sad smo prepoznatljivi po dvostrukoj čvoruzi na lakovjernoj tintari. Duša (ako takvo agregatno stanje postoji) nikad nije dovoljno kontaminirana da se ne može dodati još kašičica toksigena. A čvoruge su tu da se mogu, kad god treba, povrijediti. Ništa ne boli tako kao još jedan bubetak u živu moždinu čvoruge.
Istorijska nauka detektuje filozofiju rušenja vlasti u Crnoj Gori – kroz decenije i vjekove. Efemerno je pritom treba li ukloniti Nikolu, Miljana, Marka ili Mila – aktivira se u osnovi isti scenario: Blat-Medije mobiliši, Lojaliste korumpiraj, Studente na noge! Za vladara pričaj da je srebroljubac. Ako ne prođe, razglasi da je voajer. Ako ni to ne upali, šuškaj da je obolio. Pa majku mu, ne može biti da je univerzalno vodootporan! (Samo u mit ne diraj, bar na početku; podgrijevaj ga; neka buja gordost; i ne zaboraviti: što god da se dešava, svetosavsko janičarenje u brdima i ispod brda mora biti prekriljeno čojom integrativnog rodoljublja).
Da, izvanje rušilaštvo legalizma u Crnoj Gori repetitivno se manifestuje kao djelatni sjeverac lagalizma. Kamufliranje kroz lagalizam neophodno je da bi se posijala konfuzija. Mada njoj ne pripada ona fina psihološka aroma kojoj je prirodu sagledao Akira Kurosava, zvaćemo je ovdje Rušimonijada. Čitamo u srbijanskoj štampi svjež i dobar primjer rušimonijade: Neko funkcionerče vladajuće stranke u Srbiji hvalilo se u Budimpešti na konferenciji upriličenoj za parlamentarce Regiona da su gorštaci bez ostatka podmitljivi. Formulacija je glasila: “Sve vas dole možemo kupiti”. Tačno po modelu rušimonijade, dodato je žurnalističko izviješće (sa farmaceutskom filigranijom) da je od prisutnog Crnogorca htio dobiti kao kusur flašu po glavi. Autor izjave nije rekao neke, nego sve. I nije rekao Crnogorce, nego one dole. Jer vojnik okoštuničenog DSS ne smije pomenuti vražje trojstvo: ime, jezik i crkvu Crnogoraca. I razriješio je mit paradoksom: Heroji su na prodaji. Ne ispoljava li ovim sjeverna kampanja veliku nervozu koja se otela iz metrike tog višedimenzionog kleronacionalističkog političkog prostora? Ah, tek jedan varijetet u načertanijevskom kontinu-umu.
Sad, ono političko nedonošče je reklo što je reklo, a reklo je da su dole junaci na prodaji. Ne možemo se graditi da ono nije reklo što je reklo (preciznije, nijesmo vlasni da se gradimo ). Ozbiljni ljudi moraju ove riječi pamtiti. Moraju se one pamtiti zbog indicije da ih je rekao neki proroković. šta ako su dio nekog sistema da se u pogodnom momentu, žalosna nam majka, svijetli mit raspoluti barbarskim paradoksom?
Zamalo da zaboravim:
Načertanija koja su nam i lijepila mitsku etiketu, u sudnjem času, nije sumnjati, poderaće istu paradoksom otriježnjenja!
Pomolak viteza
BESPREZERVATIVNOST
Nije moje da procjenjujem, koja je zemlja velika svjetska sila. Samo čujem, da je ona: bivša velika sila, to jest da je sada samo uslovno velika sila, takoreći kvazi velika sila. Nije moje da procjenjujem da li su stvarno obećavali nama pomoć u mjesecima dok su padale bombe na našu grbaču. Samo znam da je meni nagoviješteno, da će nam prijatelji pomoći. Dolazili su otud prijatelji, i pričali da će podrška biti bezrezervna. Na kraju je bilo, kako je bilo. Nije moje da procenjujem, kako je bilo. No, ipak, ona podrška je prije svega imala karakter ortodoksne bespjezervativne podrške. Nije se to vidjelo odmah. Vidjelo se to poslije devet mjeseci. U emotivnom naboju iznevjerenog iščekivanja, mnogi ljudi su u panici ponavljali, prijevara! Mislim da sam shvatio suštinu nesporazuma. Piljak je ubačen sa zapada: engleska riječ ruseznači: prijevara. Na početku bješe riječ; ali je ona i na kraju.
Pomolak mišljenja
PATETIČNO I PARIPATETIČNO
Napadi crkvenih dogmata na naučne tekovine počeli su davno prije rođenja Čarlsa Darvina (1809 – 1882). Hipatija je zverski umorena 415 godine. Đordano Bruno je bestijalno spaljen 1600. godine. Moderni, principijelni otpor dogmi naučnog pogleda na svet vezuje se za delo Galileo Galileja (1564 – 1642). Bile su to godine kada su značajni renesansni umovi, pre svih ovaj veliki Italijan, utemeljili naučni metod kao putokaz daljeg razvoja ljudske civilizacije. Bijaše došlo doba da hrabri ljudi po cenu robije, ali i života, ukažu na kobnu zaostalost paripatetičkih stavova u službi crkvene vlastele. Kopernik, potom Galilej, formulišu nove, djelatne zakone kojim prevazilaze antičke, od religije zloupotrebljene Aristotelove filozofske spise.
Pa zašto kreacionisti, naši savremenici, ne udare odmah na naučnog kolovođu Galileja, umesto što se parcijalno obrušavaju na Darvinovo djelo? Misle da im je lakše da arlauču na jedan izolovani, manji, (mada značajan) segment čovekove naučne građevine – teoriju evolucije. Pred očima nam je strategija lova hijena na antilope. Poželjno je da na početku mesožderi izoluju jedinku, buduću žrtvu, od ostatka krda. Potom će ju svakako savladati.
Ali segmentacija nauke radi nanošenja parcijalnih poraza znanju nije uspješna strategija. Razlog je prost: Nauku kao celinu veže lijepak naučnog metoda. On je univerzalna spona ljudskog znanja. Nesporna funkcionalnost naučnog metoda znači ovo: ako taj sistem pravila djeluje kao nezamjenljiv kriterijum istinitosti u fizici, ne može biti ništa drugo do valjan kriterijum i u biologiji, na primjer.
Zbog toga, ilustracije trijumfa naučnog metoda u fizici čvrsto stoje i u odbrani postignuća biologije. Na primer, pomoću znanja o gravitaciji uspješno predskazujemo pomračenje Sunca. Pomoću zakona radioaktivnog raspada uspješno određujemo starost stijena u Zemljinoj kori. Isti nepotkupljivi naučni metod se koristi i u teoriji evolucije; on je i tamo garant istinitosti. Dakle, kreacionisti su skupina žalosnih manipulatora.
Pismeni građani Srbije ne moraju znati strane jezike da bi čitali Galileja i sami promišljali ovo o čemu govorimo. Izdavačka kuća „Akademska knjiga“ objavila je 2012. Galilejevu knjigu „Dijalog o dva glavna sistema sveta“. Jedne večeri promovisali smo taj prevod u Novom Sadu. Čvrsto verujemo da tog momenta u Srbiji nije bilo značajnijeg kulturnog događaja od prvog „gostovanja“ renesansnog mislioca, sad kao domaćeg pisca, posle četiri stotine godina, u Srbiji. Pa ipak, do nedalekog Novog Sada nije na ovaj lijepi događaj stigao niko iz sfere političke kulture i kulturne politike, južno od Save i Dunava. Državna misao oličena u predsedniku Tomislavu Nikoliću imala je preča posla: odavanje počasti caru Konstantinu u Nišu.
Promoter dogme ispao je važniji od utemeljitelja nauke.
Pomolak lisca
PEDAGOŠKA POEMA U TRANZICIJI
Spustio sam teme na kauč i uz velike napore, steњući, podigao noge uza zid. Dok se krv slivala u glavu i damari bili u slepoočnice, pozvao sam sina. Ušao je i stao zaprepašćen.
– Ali, ćale… – promucao je.
– Ništa: ćale, – odbrusio sam. – Sedi i slušaj.
– Tebi nije dobro?
– To možda. Ali ako i daљe budeš zakerao, biće mi još gore!
– Zašto dubiš na glavi? – upitao me polako i razgovetno.
– Sine, ono što sada hoću da ti kažem, može se samo u ovoj pozi recitovati. Prelazim na stvar: jesi li još u dobrim odnosima sa probisvetom Simićem? Da, da, onim iz komšiluka?
– Pa ne, još od davnih dana kada sam dobio batine zbog tog družeњa.
– Obnovi to drugarstvo, ako nije kasno. Reci mu da nema ništa zazorno u tome što je prepisivao tvoje domaće. Izvini se. Pitaj ga je li slobodno koji put s њim u šverc. To što si pao na ispitu i tri dana ne izlaziš iz sobe, to rade samo gusani. Simić već im diplomu za nedajbože. Raspitaj se.
Dva-tri puta je nevoљnik hteo da me prekine; nije došao do reči. Ja sam mleo i mleo, iz duška, kao čaktalo. Skoro bez razmišљaњa. A i šta je tu imalo da se posebno smisli? Sve sušta suprotnost onome šta sam savetovao pre petnaestak godina.
– Napregnućemo se za jedne patike, a mobilni telefon posle toga što pre. Pa plivaj! A navike počni da meњaš odmah, pod hitno. Sinoć si legao u deset, to zdravo čeљade više ne radi. Ne budali. Još jednom: kњige baci, ne dangubi, a na diplomu misli!
Sve teže sam disao. Dečko je bio u šoku. Na ivici plača, ne izdrža, izjuri iz sobe. U sumanutom tempu nastavio sam monolog, iz mozga vičući za њim:
– Tri godine obdaništa, plus osam godina osnovne škole, plus četiri gimnazije, plus četiri fakulteta, plus četiri za magistraturu, plus četiri godine doktorat – to je 27 (dvadeset sedam) godina crnčeњa. A posle toga još toliko godina preda-nog rada na fakultetu. A finale? 27 dana na ulici, jer plata u iznosu dva puta po 270 dinara kasni četiri puta po 27 dana. E, nećeš mojim putem! E, ne dam majčin sine! Samo preko mene mrtva. Odučiću te. Nećeš mi takav rasti. Ne utiri mi lozu, moju i tvoju! Ako nisam umeo ja, moraš bar ti biti pri pameti koliko i svi glupaci. Zapni! Dosta je jedan blavor u kući! Nema mesta za dve zamlate! Lenštino. Osvesti se… Odumi.
Klonuh na kauč, posle 27 minuta lajaњa. Osetih kajaњe: jesam li preterao? Kako će ovaj žuč i čemer delovati na mladu psihu? Zabrinuh se. Polako, na prstima se prikradoh dečjoj sobi. Povireh kroz kљučaonicu. Uznemiren, svašta sam očekivao.
Ali videh svog sina na kauču, u čudnoj pozi: noge ka plafonu, glava na ležaju; lice zajapureno, čelo u grču, sav u stavu napregnutog odlučivaњa.
Navreše mi suze jadosnice.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Bog BIA s nama.