Komentar za početak
Obraz ide s glavom. (Više jok; video sam jedan obraz kako ode, a glava ostade.)Zapisnuti!
MERMERNI MOJSIJE
Kažu da je Mikelanđelo, kad je završio “Mojsija” kucnuo u mermer i zapovijedio “Progovori!”
Pomolak tora, ali napuštenog
ГОЗБА
гајили су Предањ
пунокрвни Предањ
утовили Предањ
ставили на Ражањ
натегнули Чокањ
наложили Огањ.
смислили су Слогањ
окретали Предањ
чварио се Ражањ
правили се Важањ
читали су Кажањ
отсекли су Лобањ
од печеног Предањ
сервирали Лобањ
печен мозак преда Њ.
Negantesima valja reći ne
Mjerenje religioznosti
Nije davno bilo doba kad su povremeno prezentirani javnosti ohrabrujući podaci da je ogroman procenat populacije ateističkog usmjerenja; u potskupu učenika i mladih, naglašavano je da je taj procenat još impresivniji; pominjane su cifre od nekih devedeset procenata, pa i više. Naravno, da nijesmo vjerovali!
Kad evo, svako malo nas ovih mjeseci obavještavaju o novim ohrabrujućim trendovima: ogromna komadina populacije, mladi pogotovu, religiozno je – a vjerujući naboj je hrišćansko svetosavski. Pa, koliki je sada taj procenat? Mrčo moj, ponovo devedeset, sa tendencijom rasta… Naravno, da ne vjerujemo!
Odakle ovakvi podaci? Zašto nam se serviraju? Svejedno da li su izmišljeni od strane manipulatorske skupine – gdje god da je – ili zbilja statistički uzorak daje takve odgovore (koje možemo častiti epitetima a) pametni, b) glupi ili c) lukavi) – naučna vjerodostojnost u takvim pričama je sumnjiva; stvari su daleko od spontanosti; prije bismo rekli da je na djelu sindrom Malog Radojice (nije umro, no se ukurvio…).
Ipak, pođimo sa časnih pozicija i recimo da ni mi ne znamo tačnu brojku kojom bismo mogli oboriti sumnjivi crkveni podatak. Zato:
Postavimo odmah centralno pitanje: može li se religioznost pojedinca mjeriti? Pogledajmo, šta se s tim u vezi može reći i predložiti.
Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba (koga ćemo u daljem tekstu iz milošte prosto zvati Ljuba) ustvrdio je da u stvari Hrišćanstvo hoda (otkad je prohodalo!) na dvije noge, koje su dvije fundamentalne dogme: dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? 2) Da li vjerujete u zagrobni život, da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije (bez mogućnosti vrdanja): a) Da, b) Ne, c) Ne znam. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju teisti, odrično ateisti i distanciraju se agnostici.
Originalna Ljubina mjerenja 1914, u intelektualnom i naučnom miljeu, iznjedrila su podatak da 40% vjeruje u tako definisano Božanstvo. Nedavno smo čitali da su istraživači ovih fenomena u Americi ponovili, po istoj metodologiji, mjerenja religioznosti među univerzitetskim poslenicima i došli do skoro istih rezultata za koje se zna evo skoro jedan vijek: četiri od deset vjeruju u Ljubinog Boga. Interesantno je da Galupovi podaci ukazuju da se sličan procenat otkriva i u opštoj, širokoj populaciji. No, mjerenja pokazuju, kad je riječ o užem uzorku, naučnoj eliti, da drastično opada broj vjerujućih. Postoji podatak da čak 90% među članovima američke Nacionalne akademije nauka odbacuje Ljubinog Boga! Tako, intelektualni profil vjerujućih gradi karakterističnu piramidu: uslovno govoreći, što su pojedinci obrazovaniji, sve su manje religiozni. Na vrhu piramide vlada akutni ateizam!
Nije mi poznato da je kod nas ikada bilo pokušaja da se ovakva ili slična mjerenja učine. Dok za njih ne doznam, ako ih je bilo, ne mogu isključiti pretpostavku da se svjetovne i crkvene vlasti plaše ishoda naučnog istraživanja naše individualne nutrine i fluida vjere. Bilo bi jako interesantno da neka ozbiljna agencija za ispitivanje javnog mnjenja izvrši mjerenja upravo na bazi Ljubinih preporuka. (Neka to ne budu, ako se može, statističari koji nas časte nalickanim dijagramima pred svake izbore!) Tako bismo došli do naučno utemeljenih podataka o stepenu naše lične religioznosti, možda prvi put ozbiljno u viševjekovnoj istoriji. Nema sumnje, imali bismo šta i naučiti iz takve jedne iskrene ankete koja bi se uradila skrupulozno i anonimno. Prvo, to bi bila šansa da vidimo da li naši rezultati liče na američke, i svetske? Ako ne liče, eto podloge za duboka promišljanja takve distinkcije. Ako liče, eto opet razloga za analizu podudarnog ishoda…
Zbilja bi mjerenje stepena religioznosti kod nas moglo da označi početak otriježnjenja od svetosavskog histerisanja. Jer, pazite, svaki siromašak kojega je u magli političke konfuzije zapalo da danas bude predsjednik nekakve Vlade, sjutradan se razbudio nakostriješen od svjetorodne misli da on prije doručka mora sa svojim kabinetom do svete Gore Atoske. Ritualu crkvenom priučiće se u avionu. I jer, pazite, svako preosvještenstvo, koje je odnekud danas poslato da skakuće sa čuke crnogorske na čuku crnogorsku, sjutradan će se u Ostrogu zakleti da je 95% Crnogoraca na njegovoj svetoispravnoj strani.
Takve djetinjarije treba presjeći plasiranjem ubjedljivog naučnog podatka dobijenog na bazi Ljubine metodologije.
Razumije se da su postojale, a postoje i sada, zamjerke ovom postupku (česta je ona koja tvrdi da je ponuđen usko definisan Bog; navodno se može biti u okrilju vjere i bez ubijeđenosti u egzistenciju Boga-ličnosti i bez dodatka o zagrobnom životu; pojedinci su skloni da vjeruju u Boga kao što se vjeruje u vile i vještice). No, ortodoksne religioznosti nema kod vjernika koji ne komunicira sa Svedržiteljem; koji makar ne pokušava! I koji tvrdo ne vjeruje, svakog dana, da mu je zagarantovana besmrtnost duše. Odlično je Ljuba uočio da su njegova pitanja opštehrišćanska, bez obzira na varijantu hrišćanstva: i katolik, i pravoslavac i protestant mole se Bogu, traže i dobijaju utjehu i očekuju raj.
Zar nije apostol Pavle zavapio: “A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, prazna je i vjera naša.”
Više od toga, dva Ljubina pitanja su fundament i drugih velikih svjetskih religija. Tako, otkriven je metod mjerenja tvrde religioznosti pojedinaca, bez obzira na više ili manje efemerne razlike koje se provlače kroz prostor i vrijeme, a koje se naduvavaju, potenciraju i predimezioniraju iz ideoloških ili sličnih razloga!
No, moramo naglasiti uvaženom čitaocu da je u ovom tekstu riječ o valorizaciji vjerskog osjećaja pojedinca; takav osjećaj je njegovo unutrašnje svojstvo koje pretenduje da bude iskreno; ili nije nikakvo svojstvo; ono je duhovna sloboda pojedinca koja zaslužuje poštovanje; to stanje samo treba realno opisati i adekvatno locirati.
Sasvim je druga stvar sa organizovanom religioznošću. Ona od slobodnog vjernika stvara potuljenu ovcu u stadu, guši njegovu slobodu duha i slobodu spoznaje istine. Ona je porobljivačka armija.
Bar Crnogorci ovih dana znaju da uvide sve dimenzije represivnosti i svu ugnjetačku potentnost neuračunljive organizovane religioznosti! Kad načelnik štaba invazionih trupa organizovane religioznosti daje izjave da je ogroman procenat crnogorskog stada pod njegovom komandom, pa se takva strategijska najava objelodani kroz perfektnu crkvenu mrežu radio i televizijskih paučina, onda ostaje da načelnik informativne službe datog štaba još samo proglasi definitivnu opsadu crnogorske teritorije. Pa se tako i desilo! To vispreno lice, Pesnik iz Beograda na stalnom radu rovarenja po duhovnom prostoru Crne Gore, reklo je: “Crnu Goru je stvorila crkva, i ona je crkveno imanje.”
To, da smo mi rođeni na metohu i da nijesmo drugo do monaško roblje? To, da su vlasnički odnosi nepovratno definisani davno, davno i da je nama samo tabanati u crkvenom mraku? To, da je naša sudbina predestinirana onim što je, jednom, definitivno, napisano, pohranjeno, napečatano i štambiljano u Srbskim manastirima? Nećemo se složiti.
Crkveno-šovenski galiMatijas nije od juče. Utoliko gore po Crnogorsko strpljenje. Sačekajmo još malo, zaludu se nadajući da će Pesnikove rečenice neko dezavuisati. Ako ne, oduprimo se – da izađemo iz začaranog kruga. Kako se oduprijeti? To me i brine. Ne sjećam se da je Crnu Goru ikad kroz vrijeme nešto jeftino koštalo.
Kukuriču ispod zvonika da je slobodarska Crna Gora Crkveno imanje!? Ne, nije to objava zore ljubavi i trpeljivosti. Ovo nije poziv na dijalog. Ovdje nema tolerancije. Ovdje nema nauma da se naučno izmjeri religijska naslaga pojedinaca i vjerska sloboda u nama; nije pozdrav bilo kojoj alternativnoj organizovanoj religioznost. Ovo je Obznana. A Obznana vodi računa jedino o interesima onih koji kažu: Da. Djelovi naroda koji su odgovorili u anketi sa: Ne, ili sa: Ne znam – imaju biti u najboljem slučaju skrušeni argati na Crkvenom imanju.
Zato se na poslovima odbrane slobode disanja i jutarnje prozračnosti istine moraju angažovati svi oni koji ne vide sebe u svetosavskom organizovanom pastirskom stroju. Na poslovima rehabilitacije svjetovne, demokratske i građanske Crne Gore moramo danas trezveno poraditi jer su već dobrano prodimile lomače osvajačkog jezičkog galiMatijasa. Generalna nekompatibilnost između vjerske feredže koju nam kao oglav namiče Pjesnik Njegovog Preosvještenstva i naše urođene potrebe da udahnemo nekontaminirani vazduh i ozon prvorođenih brda davno munjama oprljenih – tjera nas na refleksni trzaj izbavljenje od gušenja.
Za bistrinu pojmova, i bez manipulacije! Nekad su tražili da svi budemo jedni-te-isti. Ovi hoće da svi neizostavno budemo jedni – teisti.
Pomolak viteza
OSLOBODILERSKI RAT
Kako? Mobilisali su male i kržljave (vidio sam uzorke), a na glavnoj ulici su dilovali devize snažni momci, debijelih vratova i krute dlake. To je izazivalo velike dileme kod građana. Koji je front važniji? Da se frontovi ne presijecaju? I kad su naši napredovali i kad su se naši povlačili, dileri su imali svoj jasan prostor, oslobođen i suveren. Termin oslobodilerski rat mora da je aktuelan, u ovom ili onom vidu. Istoričari će mu dati mjesto koje zaslužuje; jedino neće moći da se ne pomene. Vidjeti i odrednicu nju dileri.
Pomolak mišljenja
MISTERIJA ŠARENIH KOЊA
Najslavniji šareni koњ jugoslovenakih zemaљa je Šarac Marka Kraљevića. Marko je najveći junak i nepobjedivi megdanџija. Šarac je njegov saputnik i sapatnik, koњ nad koњima. Odakle Marku Šarac?
Marko je jednom putovao za grad Kostur. Postoji li to mjesto? Pitaњe je suvišno na Balkanu. Susreo je neke kiriџije i kupio od njih šareno, gubavo ždrebe. Vidio je u њemu budućeg dobrog koњa. Odmah je testirao životiњu. Uzeo ga je za rep i pokušao da omane oko sebe; gubavo se ždrebe ne dade pomaći sa mesta.
Marko je ždrebe izliječio. Potom ga je naučio da pije vino. Zdrav koњ koji je podnapit može naravno i da poleti. Možda je dobio krila i iz zavisti – nije podnosio da je boљi od njega onaj Jabučilo. Šarčeva su krila bila nevidљiva (ništa neobično, čitali smo i da su na pijacama prasad teža nego na vagi, jer im je težina iznutra). Upotrebљavao je šareni Markov koњ svoju stealt tehnologiju samo u teškim konfliktima.
Šarac je bio i gizdav koњ, neobične lepote u dlaci i telu. Hod mu je bio kraљevski, kas viteški, a galop vilinski. Šarac je bio moćan u svemu.
Izuzev u seksu. Nijedan konj mu nije mogao umaći, ali kobile su mu umicale. Kako sad?
Prosto osvrtanje nam govori da je šarenih koњa malo i sve maњe. To zapažaњe nije od juče. Stiglo je i u poslovicu da uđe. O tome govore pisani tragovi od prije dvesta godina. U Gorskom vijencu (stih 2416/7) kaže serdar Vukota: „Trag se grdni њegov iskopao / kako što je šarenim koњima“.
Tako, Šarčevi potomci, nepobjedivi na megdanskim poљima, ispali su iz evolucione trke. Da li nam ovo nešto govori?
Misterija dobija na maglovitosti ako znamo da surova darvinistička procedura nije sustigla i neke druge šarene vrste. Ne možemo se otresti paščadi šarova. Svrake će nas nadživjeti. Krave šaruљe su ukras zelenih livada.
Dakle, šarac –ne. Šarov – da.
(Mada, medved panda nema blistavu perspektivu. To je ipak kineski problem.)
Foto: Šareni koњ. Relikvija na biološkoj nizbrdici ispod dalekovoda, simbola modernosti.
Pomolak lisca
MEĐUSRBICE
Karađorđa nisu ubili Turci, već kum. (Zna se i ko je ubicu najmio, ali o tome u drugoj priči.)
Poznati naš Kurta imao je za kuma nekad poznatog Murtu. Ovih godina je bio aktuelan podatak da se taj Kurta preko leđa tog Murte domogao vrhova vlasti. Ma šta zavijam u oblande! Bacio je kuma pod noge. (Ovaj kum je još živ, ali nije više živac.)
Pa opet jedan drugi kum razbucao je kumašinu Partiju i zakrpio je kao svoju. Jedan od ova dva kuma dograbiće presto onog pređašњeg kuma; prethodno, moraće svog kuma da baci pod noge.
Brižљivo sam analizirao ove i mnoštvo sličnih slučajeva. (Priču kako je Onaj bacio kumu, ali poda se, primio sam k znaњu; neću insistirati na slučaju, metodološki odudara.) Odmah mi je bilo jasno da kum nije dugme; no nešto mnogo beznačajnije (ponekad, kad izgubiš dugme, oneraspoložiš se iskreno i smesta se obraduješ kad ga nađeš).
Stoga sam hteo da se ženim bez kuma, iz bezbednosnih razloga. U opštini su mi objasnili da to po zakonu nije moguće. Nevoљno sam pristao; našao osobu koja, dokazano, nikad kokošku nije zaklala. Pa ipak, kod matičara sam bio sa diskret-no pripasanim pištoљem. Taj me instinkt podozreњa nije napuštao sve ove godine. Prekjuče mi je kum umro, prirodnom smrću (da ne poveruješ). Pardon, ružno ste pomislili da ga nisam žalio. Ali sam odahnuo, svakako. Znate, ne možete se bez silnog zamora plašiti za rusu glavu svakog dana, mesecima i godinama…
Oslobođen kuma, htedoh reći straha, počeo sam po malo da se interesujem za politiku. U prednosti sam nad mnogim oponentima – neće biti atentata. No ostala je kod mene neka trauma, koja mi itekako smeta. Ona je toliko specifična u srpskoj populaciji, da mi se čini: zaslužuje autentično ime. Smislio sam i predlog imena: trakuma.
Evo da ilustrujem. Otišao sam sa prijateљima da izjavim saučešće povodom smrti Tog i Tog meštanina (nije poznat i nije mi svoj, ali ako želim popularnost u narodu i reputaciju lidera i tribuna moram se pojavљivati na takvim tužnim skupovima). Pitam, od čega je bolovao? Ni od čega, zdrav ko dren. Pa mrtav je!? Mrtav! Nisi me čuo, od čega je bolovao, ponavљam. Čuo sam dobro, bolovao je od kuma! U, doboga! Znači, ovo je još jednom kumemoracija? Kumemoracija! Instiktivno se pip-nem za tajnu futrolu, kalibar bar 9 mm. Nije tu, zakopao sam ga zajedno sa kumom…
Javљaju mi telefonom, izvršen atentat na nesrećnog N.N. (nije maloletnik, no nešto još gore). On je moj protivkandidat na izborima za Skupštinu. Zovem bolnicu, dajte mi primarijusa. (Nisam ucveљen, ali će se pročuti plemeniti gest.) Kako je? Nikako. Je li pri svesti? Nije. Znači, komatozno staњe? Ne? Molim? Nije komatozno, nego kumatozno, čoveče! Upucao ga kum; ima li još nešto nejasno?
Nema, velim.
Kad sam čuo da je uvaženi gospodin Projić prebačen na ono nepopularno odeљeњe zdravstvenog centra, ozbiљno sam se zabrinuo. On je glavni sponzor moje partije. Ovog puta sam se manuo telefona i lično navratio do glavne sestre. Zaboga, šta će on ovde? Uvek trezven. Normalan koliko i ja. Kako je moguće da je takva jedna osoba umobolna? Nisam ni rekla da je umobolan, veli sestra. Ali jeste kumobolan. Razrogačio sam oči? U jednoj kafani je dobio od kuma stolicu po glavi; sad to malo treba lečiti i moliti se bogu…
Kumor živi!
Opsednut, počeo sam na grobљima da zavirujem u tekstove nadgrobnih spomenika. Šta sam zakљučio, ne smem ni da formulišem.
Kumka do kumke!
Kumoran od svega, hteo sam prosto da se od te teme distanciram. Napokon, ja sam privilegovana osoba bez kuma! Malo spokojstva mogu sebi priuštviti, nema nas mnogo takvih. Ne moram baš kao pile u svaku meću.
Zaludna nada! Da pobegnem od jave, uronio sam u istoriju. I ponovo natrapam na Karađorđa. Piše, ubio oca. Majci nabio košnicu na glavu. Nemaњići vadili oči jedan drugom. Savremenici? Čuće se…
Zažalih što sam se detiњasto ratosiљao oružja. Kumovi se nikad ne pojavљuju sami.
Nabaviću drugi pištoљ.
Onaj je ionako bio malog kalibra.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Optimisti smo, biće bolje. Svakog dana korak napred.