Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
DOKTORI I PROFESORI
Mjesecima se 2014 vuku afere sa plagiranjem doktorata. Stefanović, Mali, Šaponjić… Svo ljeto ide (ne)naučna sapunica u nastavcima. Univerzitetski ljudi se ponašaju sramno. Odugovlači se sa odlukama, ne presijecaju se gluposti, kao da se neki strah uvukao među profesore. Strah je možda i opravdan? Tako, studenti konačno imaju satisfakciju: prepisuju i profesori, i to na grđi način nego studenti na ispitima.
Gledam juče doktoranda S. Mlada, pametna i radna osoba. Dobar student, sve izvršava što se traži na fakultetu. Posle diplomiranja, upisala master studije, završila. Onda, što da ne, nema posla, upisala doktorske studije, sve je po zakonu.
Ali se te studije završavaju doktoriranjem. Osoba misli da postane doktor nauka, i postaće ubrzo, na osnovu toga što je – marljiva. Sistem školovanja je takav, da je doktoriranje postavio u ravan rutine. Ne postoji nijedan dokaz da su ti doktoranti kreativne ličnosti. (Nijesu to ni mnogi njihovi mentori.)
Zbog toga se prozvani plagijatori pitaju možda i iskreno – pa gdje sam to pogriješio? Svaki domaći zadatak sam uradio na vrijeme, i uredno… Kažu mi da naučim to i to, ja sjednem i naučim od riječi do riječi. Prepisao sam neke rečenice, pa šta? Ja znam da ih reprodukuje, čak i sa razumijevanjem. Po tome sam bio poznat još u osnovnoj školi, pamćenje mi je dobro, bistar sam. Ljudi me kinje, maliciozni su, jer sam uspješan i vrijedan. To i znači da imam nivo doktora.
Pomolak tora, ali napuštenog
МИ
Гром удари на Светога Саву
А ми се питамо ко је у праву.
Negantesima valja reći ne
Luksuz logike
Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?
Pomolak viteza
MAJN KAMP
Poslati ga u Hag? Ne. Suditi mu kod kuće? Ne. Protjerati ga? Ne. Ostaviti ga da se igra sa unukom? Ne. Naložiti mu da napiše hroniku ove decenije pod naslovom Od rasizma do rusizma. Najmanje hiljadu strana. Potom umnožiti u sto hiljada primjeraka. Potom pomno da čitaju akademici, profesori i književnici. I naravno, fariseji. Zbilja. Ovako, svi izbezumljeni i zaludni, on na placu zida nešto što je nazvao Majn Kamp.
Pomolak mišljenja
ŠTA SE ŠIRI BRZINOM SVETLOSTI
1. Pre osamnaest godina napisao je Ljubivoje Ršumović pesmu „Pri svetlosti sveće“.
U tišini čistoj pri svetlosti sveće
Svako slovo biva svetlije i veće
I misao moja koju slovo nosi
Mraku nezemaljskom radošću prkosi
I ono što strepim i što ne smem reći
Izdati me neće nikuda pobeći
I senke na zidu tajnovito prisne
neće dozvoliti da ih mrak istisne
Kuća bez tih senki i bez žutog voska
nije pesma nije lavra anđeoska
U tišini ovoj pri svetlosti sveće
Osećam niko me napustiti neće
Ni Marko Miljanov i Riga od Fere
Niko od junaka što se dušom mere
Pesnici će svoje prinositi pesme
Na oltar dobrote koji pasti ne sme
Znaju moja braća slute moji gosti
Da se i mrak širi brzinom svetlosti
Zato ova kuća ova sveća tanka
ko ikone stoje na pragu opstanka
U tišini svetoj pri svetlosti sveće
Svaka rima nosi sunce i proleće
A molitva moja okrenuta Bogu
Govori da moram svedoči da mogu
Sve tajne detinjstva sakriti u reči
U muziku stiha koja duhom leči
Zato ova radost ovaj govor drski
Slavi srpski jezik slavi inat srpski
Ova patriotska pesma, generalno, stoji na solidnim temeljima. Majstor rime je otvorio temu na najlepši način: U tišini čistoj pri svetlosti sveće / Svako slovo biva svetlije i veće. Silan je optimizan utkan u ovom dvostihu: Pesnici će svoje prinositi pesme / Na oltar dobrote koji pasti ne sme. Posle ovog maksimuma opada snaga pesnikove imaginacije, poetski izraz ide nizbrdo sve do slabog poslednjeg dvostiha. Možda smo prestrogi u osudi: u mrkloj noći oko tople roditeljske kuće padale su bombe, bilo je to ratno proleće 1999. Ali u tom kotrljanju riječi niz padinu inspiracije – ima jedan značajan momenat. U pesmi se izrazito izdvaja svojim aforističkim sečivom misao
Znaju moja braća slute moji gosti
Da se i mrak širi brzinom svetlosti
Pravo je zadovoljstvo primetiti ovde kakva se iznenadna opomena javlja kad se goli fakt obuče u izazovnu odoru eterične poetike. Sam autor je kasnije izjavljivao da je njegov najuspeliji aforizam „Mrak se širi brzinom svetlosti“.
2. Ovih dana se na društvenoj mreži Facebook pojavio aforizam „Tama se širi brzinom svetlosti“. Ne pominje se Ršumović. Autor koji se potpisao (R. Mićković ) zaradio je nekoliko desetina lajkova. Već je onoliko popularan. Kako to?
3. Ušli smo na Internet. Google pretraživač nam je rekao nekoliko zanimljivih novosti. Bar dve osobe dobijaju komplimente kao autori otkrića da se mrak (tama) prostire brzinom svetlosti (Newsweek intervju, 6. mart 2017. u 08:00h; Astronomski magazin – Komentari, utorak 13. oktobar 2009. u 21:35h). Sam Ršumović ponavlja da je ovo o brzini mraka njegov moto (Nedeljnik, 20. april 2017). Mi smo komentarisali Ršumovićev stih-aforizam u časopisu Matica, jesen 2010, na strani 103.
4. Ostaje da primetimo rađanje nove književne forme: kolektivni aforizam. Pomodno bi se on mogao nazvati i istinoidni aforizam. Ako vam se neka misao dopadne, potpišite se ispod datog teksta. Vaša privrženost lijepom izrazu je dovoljan motiv da vas opravda. Prioritet je izanđala kategorija. Kauzalitet? Neka ga koristi kome valja. Koga briga?
Pomolak lisca
RITER(N)
Nemajući časnog izbora, prešao je s koњa na magarca. Svi pošteni magarci su mislili da je to Њegova degradacija. Logika je na mestu: da nije tako, On bi promenio redosled upotrebe tegleće marve. Uostalom, i smisao narodne izreke je u tome.
Među koњima nije bilo takve jedinstvene ocene postupka. Obični brdski koњi prećutno su se složili sa razvojem situacije. Dosta neishraњeni, zadovoљno su rzali – teret sa њihovih leđa prešao je na nečija tuđa. Lakše se diše, a šta će biti sutra, videćemo. Tako je rezonovala ova povelika grupa iz klase tegleće stoke. Ja koji znam podatak da takav jedan koњ raspolaže sa samo pola koњske snage, imam razumevaњa za površnost stava.
Drugačije su reagovali uhraњeni, nalickani koњi sa parade. Vazda iščešagijani, brinuli su za svoj status posle važne personalne promene. Њihov posao nije tako težak, ali odgovoran jeste – ako se te dve stvari smeju olako podvajati. Izvesna rutina paradiraњa je od značaja, te se sa zebЊom gleda i na najsitnije promene. Ali odlučno negodujuće њištaњe nije se čulo. Dramatičnih perturbacija u њihovom životu i radu, čini se, neće biti. Ta ko god dođe, trebaće mu parade! Ene. Nikad nije bilo da se nije paradiralo. I nikad neće biti da se neće nekako stvar zakititi! Tako da se reakcija paradnih koњa može shvatiti i kao prećutna. Opet, ne mogu sebi dopustiti da direktno kritikujem to ponašaњe. Ni ja bogami ne rizikujem svaki dan parče hleba, tj. mericu zobi. Za paradne koњe, izreka: s koњa na magarca poprima ton zle slutњe: napusti paradu, te na џadu! Hvala lepa.
Poučno je bilo ponašaњe takozvanih državnih koњa. Enormno krupni, svakako uhraњeni, odlikuju se postojanošću (možda su samo tromi?). Služe da povuku, kad zatreba, snažno u jednom pravcu. Oni su strategijski koњi. Ne pocupkuju, ne vrpoљe se.
Bog zna kako se i razmnožavaju. Ali nikada nije bilo da ih nedostaje. I slava Svevišњem da je tako. Postojanih poslova i krupnih pravaca i temeљnih poslenika mora vazda biti ako smo ozbiљni. Kako su se oni poneli u celoj koњsko-magarećoj stvari? Povukli, i još vuku, dok im ne kaže dosta. Zameram li ja nešto њima? Ne. To su koњi sa kalpacima. I nikada se nisu izdavali za lipicanere. Kad rekoh lipicaneri! Šta naglasiti o њima? Ništa, za ovu priču nisu važni. Oni su ergela. Specijalna ergela. Specijalna ergela za specijalne namene. A često i ne viđaju belog dana, spremajući se za sudњi dan. Nisam obuhvatio sve učesnike u koњskoj populaciji. I ne moram, ni svi koњi nisu zaslužni, kao što ni svi zaslužni nisu koњi.
No, pošteni magarci sa početka priče ipak nisu u pravu. Mada postoji bojazan da olako izričem kvalifikacije, postoje, i te kako, i nepošteni magarci. Њima je s početka bilo jasno da će koњ biti sipљiv, a magarac prerasti u pegaza. Može li magarac da se očas transformiše u pegaza? Ko je god čitao grčke mitove, zna da može. Kako li je tek tu lekciju savladao neko ko svako malo skokne do Grčke! Hoću da kažem da su nepošteni magarci ne samo videli pravu suštinu smera koњ-magarac, nego su je i kamuflirali. Da Milo Zlo ne čuje! Treba biti objektivan, ne samo kivan. Jes za ponos kad je jedini izlaz onaj najboљi. Veština veštice! Kad se takva akrobatika dogodi šahistima, partija se nazove: večno zelena.
Kad se to narodu dogodi, partije se zapamte kao temeљno nezrele. Samo, budimo nemogući i ne tražimo realno; pitam ima li snage u riteru koji se uspešno ritnuo na narodnu izreku? E.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Naša braća preko Drine, poslije nekoliko ideoloških šarovića zadržali su isti politički paravac.