Komentar za početak
Nije pamet u godinama, nego u glavi. (Ama: nema je godinama u glavi.)Zapisnuti!
RUSIJA
Zabavni citati o prirodi Rusa i pojmu Rusije:
Richard Hakluyt (16. vek): Rusija mesto beskrajne hladnoće pune medveda, opskurne religije, tiranske vlasti i opšte zatucanosti. U istom veku istraživač Richard Chancellor nazvao je Rusiju “varvarskom zemljom”.
Na jednom skupu u Ljubljani 2017, Dubravka Ugrešić je posle povratka iz Rusije govorila da nema nikakve razlike između izgleda, ponašanja, odevanja i sklonosti ka elektronskim zaglupljivanjima između građana Rusije i građana tzv. razvijenog sveta.
Putinov savetnik Nikolaj Petrušev tvrdi da je Medlin Olbrajt rekla kako Rusiji ne pripadaju ni Sibir ni ogromna prirodna bogatstva. Nema sumnje da mnogi priželjkuju raspad Rusije i grabljenje njenih bogatstava.
Pomolak tora, ali napuštenog
БРАВО: БРАВА ЗА БРАВА
Слушам брава;
Обећава:
Сви лопови из брава.
Negantesima valja reći ne
Nikao cvijet iz baljege
Uviđavno čeljade ne može bez velikog štrecanja zaviriti u tumuše istorije. Ovo stoga što se najčešće dešava da se autentična slika prošlih zbivanja veoma razlikuje od sadašnjih miraža uokvirenih mitskim pozlatama. Inkompatibilnost mita i istine, na veliku žalost, toliko je frekventna i toliko nedelikatna da prijeti uništenjem našeg samopoštovanja. Skrušeno jadikujemo baštineći dva oprečna suda! Evo pogledajmo:
Ono što je bilo evidentna manifestacija kolektivnog kukavičluka, zapamćeno je kao mudra suzdržanost; egzemplarni nevaljaluk prepričava se u porodici kao humanitarni podvig; klasični zločin knjiži se kao neophodna predostrožnost; pljačka je poistovjećena sa slobodarskim porivima; paljenje kuće i ubistvo čeljadi, od odojčeta do šlogiranog sungulata, akt je, je li, odbrane svete vjere; proćerivanje tri sela ispada nacionalni prioritet; konfiskacija tuđe imovine ne ispadne ništa – nije vrijedno spomena.
Ako bismo pošteno preispitali lik i djelo predaka koji su, po legendi, svijetla znamenja naše istorije, pitanje je bi li od našeg šepurenja ostalo išta više od sjećanja na kolekciju dosadnih brukâ. Vidiš da je ova veličina pljačkala puke siromahe, sve sa blesavim ciljem da poveća svoju ionako veliku imovinu; vidiš da je onaj junak zapalio majku sa đecom u ubogoj njihovoj rodnoj kućici; vidiš da se otmjena ljuba nacionalnog prvaka zakitila opljačkanim nakitom; vidiš ogavnu korupciju; vidiš kretenski karijerizam; vidiš pomahnitalo vlastoljublje; vidiš što ne smiješ da ispričaš, niti samom sebi u osami da priznaš.
Vidiš kontinuirano davanje obraza za guzicu koje potomci verifikuju kao časno trajanje po neupitnom principu “vazda svoj na svome”. Jeste:
što god pohvališ iz nacionalne istorije, činiš to na sopstveni, ne mali rizik. Koje god ime pomeneš u pozitivnom kontekstu, sjutra ćeš se kajati. Koju god bivšu akciju preporučiš, rehabilitovao si dobar dio rasnih nitkova.
Tako, brbljivost nas teško košta. Pitaju nas, šta reče? Znaš li, mrčo, šta se iza toga krije? Izgleda samo ti nijesi čuo za ono? Jesi li pođetinjio, kad ti je ovo tvoj izbor? Đe si rastao? Đe to ima? Koje ti to čitaš knjige? Džabe si se školovao…
To ne znači da ćeš ćutanjem obezbijediti svoj lagodan položaj. Prije ili kasnije polagaćeš račune, što se nijesi izjasnio po tom i tom pitanju. Dobro smo gledali, nijesi bio na ovoj strani. Sve smo prelistali – ti ništa o onome! Tu nedostaje tvoj potpis! Zadovijek!
Pa ipak, naša pozicija kada je riječ o prošlosti nije tako beznadežna. Mora se pribjeći parcijalnoj afirmaciji parcijalnih učinaka. Vidimo: zahtjev za nedodirljivim integritetom bilo čije biografije, pretjeran je. Integralno konzumiranje prošlosti ubija nam apetit; jestivost svega i svačega nikud ne vodi i moramo liječiti tu vrstu alavosti. Ali opet, negiranje svega ostavlja nas zimomorne i pometene na vjetrovitim pustarama istorije.
Čini se da u djelatnosti pojedinih istorijskih ličnosti ima pregnuća koja se mogu podržati. Stajući iza uočene ideje, ne mislimo da operemo fleke nesojstva sa džamadana te persone. Namjera je na sasvim drugoj strani. Afirmativne tirade vezane za segmente riječi i djela nekog iz ranijih vremena prilažu se zbog omladine, zbog dana koji nailaze. Nekako se moraju pozlaćivati vrijednosni sistemi zajednice. Ideje iz prošlosti, za koje nam se čini da se mogu reparirati i preporučiti, ne smijemo zaboraviti ili prećutkivati uz izgovor da ih je i autor, onda, ovako ili onako, nedosljednošću, okaljao. Ako smijem reći, na planu morala nacije, valja primijeniti vrijednosni ključ koji, koliko razumijem, u poslovima književnosti zastupaju mudri i odmjereni: umjetničko relevantna kreativnost pojedinca ne mora (ne treba) da se pokopa u bezdanu jamu zaborava (ali i da se ne slavi čudovišno pompezno), samo zato što biografija književnika obiluje i zaista odurnim ideološkim bazdom (nacizma, na primjer). Postoji klica kreativnosti, dakle, koja zaslužuje da ostvari svoj genetski zapis, a roditeljska posteljica će i onako da gnjili i trune. Ponegdje se čuje i ovako: nikao cvijet iz baljege.
Možda je pogodan primer za ilustraciju onaj koji je Crnogorcima svakako blizak: vojvoda iz Kuča, Marko Popović, sin Miljanov. (O savremenicima sudiće neko još nerođen.)
Ima nekoliko mladih crnogorskih istoričara i polemičara koji istražuju, znaju i iznose bez zazora “istinu po sebi” iz prošlosti Crne Gore. Mi pozdravljamo tu pojavu; vrlo je dobra njihova spremnost da razmite našu prošlost. Čuli smo jasno od njih ono što smo slutili: vojvoda Marko, a on je samo jedan od mnozine , ne može biti amnestiran od mana kao što su žudnja za vlašću, “neobjašnjiv” porast ličnog bogatstva u godinama dok je bio visoki državni službenik, dvoličnost, štreberstvo uz primjere neblagorodnosti koji se direktno kose sa, njime javno proklamovanim, principima etičnosti. Sve to stoji i ne smije biti zatureno: torba naših tereta je prepuna, ali je ne skidajmo sa umornog ramena ni za trenutak.
Ali u evaluaciji tegobne duše njegove, koja je kompleksna i protivrječna duša čovjekova, naići ćemo na jedno biserno književno djelo (Primjeri čojstva i junaštva) i na upotrebljiv, izazovan moralni princip (Princip čojstva i junaštva).
Primjeri čojstva i junaštva književno je djelo koje čini čast crnogorskoj pisanoj riječi, kako god tu knjigu pogledali i u kojigod period čitaoca situirali. Izborom tema, namjerom i elaboracijom, autor je ostvario pun pogodak. Tamo su tekstovi koji univerzalnošću jedne etičnosti na nekoliko mjesta hoće da nadmaše (bogme) mnoge stranice Gorskog vijenca.
Pokušaj da se etika Crnogoraca sagleda kroz dihotomiju čojstva i junaštva, vrijedan je pažnje. Bez obzira koliko je to originalan poduhvat, činjenica je da ima odjeka u našoj sredini, da je prihvaćen kao moguć, mada zahtijevan odgovor na dileme ljudskosti i slobodarstva i sada i ubuduće.
Ovdje je, vidimo, riječ o poslovima cijeđenja, a to je jedini proces koji ima smisla kada se obaziremo na prohujala vremena. Mutljag istorije neka ne prođe kroz filter ovih dana. Pogledajmo koliko je, i za što, upotrebljiva frakcija koja se destilisala kroz naša najčistija htijenja. Taj bistri miomirisni, opojni koncentrat prošlosti čini se da će dati svježinu sjutrašnjeg dana. Trunje, smrdljivi polutrulež, rđa, bazda, otpad, gadež svake vrste – ne prenosi se u novi život; tu vrstu otpada već ćemo i sami, našim životima, sopstvenim akcijama dovoljno izdašno generisati i ostaviti svojim potomcima, na iskušenje: što sa njim? Ništa, svo to đubre u mutnu Maricu!
Prema tome, rast kristala (pravilnih, uzbudljivih, čistobojnih, otpornih, naočitih) iz svakojake džibre istorije je jedino o čemu govorimo. U vrijednosni sistem naših i sjutrašnjih dana valja ugraditi to nasljeđe sa Meduna i nadziđivati našim materijalom taj princip čojstva i junaštva. Izdržljiv je to temelj.
Ne dižemo spomenik umrlim ljudima. Oplemenjujemo ambijent za život danas, a to će reći misli su nam usmjerene duž pozitivne ose nedokučivog i strašnog Vremena.
Pomolak viteza
BANANALIZOVATI
Bananalizacija je strategija nedopustivog spuštanja nivoa međuljudskog kominiciranja, do nivoa banalizacije, a onda i prebijanja, kidnapovanja i likvidacije. Simbol takvog postupka je podmetanje kore od banane (slučajnom prolazniku). Svi se sjećamo da je jednom došlo do bananalizacije odvažnog advokata u televizijskoj emisiji teta proriv tete. U svojoj pojašnjavajućoj izjavi, batinaš grmelj od čovjeka je bio riječit i mnogo je pomogao da ova nova afričko balkanska riječ, bananalizovati, nabubri i ubokori se u svoj svojoj raskoši. šta znam.
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
PERFORMANS
Kad je doneta odluka, da se od plate ne može živeti, ne znam i kvit! Ne mogu se setiti, pa sve po tabanima ceo dan da me golicate. Možda sam prespavao, možda nisam bio kod kuće. Tek jednog dana napravim bilans: hleb košta H dinara, mleko M dinara, šećer Š dinara… Ukupni mesečni troškovi T dobijaju se kao zbir pomenutih potrepština: T=H+M+Š+… A primio sam platu u iznosu od P dinara. Razrogačim oči i ustanovim nejed-nakost T>P. Što se mene tiče, sav jad je u ovoj formuli, ali da prevedem na jezik razumљiv i političarima koji su formulu omogućili: platom se ne mogu pokriti životni troškovi. Veličinu T oni zovu potrošačka korpa, mada nikad nije bilo da se poteže korpa za ovolicno.
Nisam ja ogorčen na političare, ne. Њihovo je da probaju razne socijalne varijante, pa koja uspe. Nego me grize savest, bio sam nesmotren, a da sam znao za odluku, rekao bih: stanite, formula je opasna po obe vrste bubrega u organizmu. Sad, ni-sam reagovao, i saučesnik sam. S te strane, osnova za neku veliku društvenu dreku nema – sam pao sam se ubio. Ostalo je da uzmem sopstvenu sudbinu u svoje ruke i spasavam što se spasiti dade.
Smislio sam sledeće.
Ako su savetodavni mozgovi najboљih narodnih sinova ponudili rešeњe T>P, kao prosperitetnu opciju, biće da su u stvari hteli nama prosečnima da sugerišu stil života sadržan u zahtevu: Č teži V. Smisao ovih oznaka je sledeći: Č označava čoveka, svakog pojedinca među nama, a V je vlast kao takva. To jest, izvolite mudrijaši približite se vlasti! Tamo je novac. Tamo se može nešto uraditi na reparaciji životne formule. Vi, bumbari, koji biste hteli da živite od svoje plate, preispitajte svoj stav! Razmislite i sami; hoćete da je dovoљno to što savesno vršite poslove prosvetnog radnika? što uzorno lečite bolesne? Ha, ha, ha. A kako će vas onda po potrebi uceњivati? Ne, lepotani! Izvolite budite uz vlast, i neka je to jedina mogućnost da se promeni znak nejednakosti i nastane spasonosno: T maњe od P. Pa ako se otuđite, smesta množimo formulu života sa minus jedan, što, jelte, dovodi do agonije u vidu T>P (i ne tražite grešku u računu, opet će biti po našem).
Skontavši sve ovo, napravio sam konkretan plan da se preporučim centrima moći. Pošao sam na selo, u rodni kraj, odakle sam pre trideset godina otišao trbuhom za kruhom u potrazi za doktoratom iz fizike. Prošetao sam do luga i ubrao zdrav, žilav, poduži glogov trn. Vratio sam se u glavni grad. Posredstvom lista Drmokratija (sva su slova na svom mestu), najavio sam spektakularni performans.
U rečeno vreme seo sam na sami centar gradskog trga. Izuo sam se. Leva noga mi je malo ćopava; vidi se poveći ožiљak (još iz vremena kad sam bio u komunističkoj partiji). Ali desna noga mi je zdrava. To su mogli svi dobro da vide iz gomile građana koji su radoznalo piљili u performans, ometani užurbanim novinarima i fotoreporterima. Ekipa policajaca pratila je događaj uљudno, sa strane, spremni da – ako zatreba – spreče nepovoљne posledice. Teatralno sam izvadio malu kutiju, pa iz crvenog њenog jastučeta, sa mesta gde je moj otac držao medaљu za hrabrost, izvukao trn. Lagano sam ga pokazivao, magijskim kretњama kakvog iskusnog mađioničara. Onda sam odlučno stisnuo zube; polako sam zabadao trn u desno stopalo. Masa je zanemela. Oblio me hladan znoj; eto, mrmљao sam, hleba bez motike ne biva (a od ranije sam znao da, takođe, bez uzaludne muke ne biva nauke). Trajalo je to minut-dva. Sve vreme sam prstom pokazivao na Њegoševu sliku koju sam prethodno postavio na stolicu sa moje leve strane (za bukvalce, kojih je, žalim slučaj, mnogo; a i prosto zato što bez Њegoša nijedan posao kod nas ne može da se obavi).
Najzad sam podigao desnu nogu s trnom kroz taban i vitlao њome. Svi su mogli da vide s gorњe strane stopala flomasterom ispisano: Jugoslavija.
Dva policajca su me podigla; držali su me za ruke, dok je treći bio mobilan u telefoniraњu; sevali su blicevi; davao sam intervju za sutrašњe brojeve dnevnih i noćnih listova. Pola naroda je plakalo, pola pљeskalo. (Mi nikad nemamo jedan narod, no dve polovine њegove.) Sutradan, šepajući po stanu uz bolne grimase, očekvao sam rasplet događaja. Može biti da performans i ne da rezultat; šta ćemo, rizik postoji. No, ubrzo se oglasio telefon. S druge strane žice bio je portparol monarhokomunističke partije Svi dešњaci sveta. Molio me da se prihvatim članstva u њihov Savet bunila. Toliko sam imao prisebnosti da ne dam momentalnu saglasnost, mada sam znao za њihovu finansijsku širokogrudost. Potom su se javili iz čuvene fabrike obuće Kopito; šaљu cipele, pitaju za broj. Do podne sam imao još desetak korisnih kontakata.
Sutradan su počela da pristižu pisma. Jedno je bilo posebno zanimљivo. U њemu je kratko stajalo: Poštovani gospodine, vi koji svojom maštom smelo dodirujete kreativne neočekivanosti svake vrste pokazujete da imate snagu da našu zbiљu odlučno usmeravate. Šokirani smo nelogičnošću Vašeg performansa i želimo da se inspirativnosti takve vrste nastave. Budimo u vezi. Potpis: Komora (što god to značilo). Naravno, stigli su pozdravi i od udružeњa starousedelica.
Ali ja čekam poziv, onaj glavni. Posle koga glava ne boli. A noga će prezdraviti… Vaљa još, svakako, razmisliti o imiџu ličnog imena.
Dodati jedno Trnski? I tu će neko pomoći. Postoje i specijalizovane agencije. Nema zime za uspešne performasone.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Sve probleme su rešavali u karatezijanskom prostoru tri međusobno upravne zolje.