
Komentar za početak
Ružna reč ružnu ište. (Reče derište.)Zapisnuti!
SPREDA
“Šta bi tu trebalo promeniti? Pa to da se Vučić kritikuje pre svega kao političar, i da se obelodanjuje kakav je život pod njegovom vlašću, kako bi mu se ukinula povlašćena i zabušantska pozicija u kojoj nam on priča samo o tome kakav je on čovek. A svi znamo kakav je on čovek i znamo da je prevarant. Ta dosadna priča o njemu samom s kojom nas bezdušno gnjavi, ali kojom i ukida druge političare kad ih napada lično, treba da prikrije neuspešnog političara. A to mora izaći na videlo i na svetlost dana.”
Vesna Pešić, 6. avgusta 2014. Jednom Vesna, vazda Vesna.
Pomolak tora, ali napuštenog
КАКО НАСТАЈУ ПОМАМЕ
To Guard Black
Кад први неће а други не сме
И мисле: то је нешто тајно,
Ја ћу вам рећи тајну помаме:
Помаме настају једноставно.
Узму се, рецимо, ципеле круте,
Изнутра топле, сјајне с лица,
У њих се ћушне… мудријашица.
И шта да ради тако сама
У дивним, крутим ципелама?
С црном косом и ружама?
Зато у помаму уђе Мама,
Зато у помаму уђе Тата,
Зато јој додаш Синовца ил Брата
Или све скупа, да срце моје
Не буде тако тужна и сама
У дивним, крутим ципелама.
Мама се гизда, Тата се обрел
У реч ужасно далеку – у Израел.
Синовац је увек на телевизији,
Брат је бесумње у скупштини
(или још боље у хипокризији).
И тако иду сати и сати
И Мама неће новац да врати,
А Тата? Као и сви пирати!
Синовца нема са телевизије,
И Брата нема из хипокризије,
И шта да ради тако сама
У дивним, крутим ципелама?
Због туге на том дивном лицу,
Да поправи психичко стање:
Доведимо јој другарицу
(на пример, из Азање).
Кад она дође, шта ћеш више?
Због чега уопште да се дише?

Negantesima valja reći ne
Svetosavske štrajkačlije
Mrzitelji škole kod nas su brojni, i javljaju se u nekoliko alotropskih modifikacija. Za ovu priliku izdvojio sam tri vrste prononsiranih školomrzaca: štrajkači, presretači karijera i matematikofobi. Recimo po neku riječ o njima.
A) Štrajkači se kod nas regrutuju iz redova truanata. Mi imamo dosta truanata, ali po običaju ne imenujemo grozne stvari pa ne znam kako da prevedem taj engleski termin (možda: bježalo?). Truant je, kad jednom, o paradoksa, postane nastavnik, opsjednut idejom da štrajkuje. Kako je usov štrajkova kod nas bespogovorno korelisan sa množenjem prosvjetitelja – svetosavaca, ne možemo a da se ne osvrnemo na praksu vješanja ikone dotičnog sveca na vidnim panoima naših škola. Šta mi u stvari znamo o Svetom Savi? Problem je dijelom u evidentnoj činjenici da niko nema toliko vremena, energije i volje da pročita sve relevantno. Posljedica naše neobaviještenosti, koja je dakle iznuđena u ovom ili onom obimu, žalosna je: prosto, lako nas je prevariti. Ne stignemo da provjerimo sve podatke! Srećom, nijesmo sami, pa ponešto razjasne drugi u ime nas i za nas. Tako u Beogradskoj Republici za jul 2002. možemo da ponovo pročitamo Veselina Čajkanovića, na temu Svetosavlje, paganstvo i hrišćanstvo. Evo nekih Veselinovih navoda: a) Sveti Sava je, u jednoj priči, prokleo i upropastio svog psa, za koga se izrikom kaže da mu je bio veran i da se od njega nije odmicao… b) Sveti Sava je drugom prilikom prokleo celo selo, da se više ne množi, i da od tada svi seljaci nose samo crno odelo. c) Zbog toga što mu jedan čovek u selu Slivnici nije dao hleba, izrekao je svetac strašno prokletstvo nad celim selom: da nemaju nikad svojih kuća, nego da se potucaju po tuđim kućama… d) U jednoj pripovijeci iz sela Temnići priča se kako je Sveti Sava upropastio ticu kosa takoreći ni za šta. e) Ima jedno verovanje poznato u mnogim srpskim krajevima, koje Svetoga Savu dovodi u bizarnu vezu sa vucima. Prema tom verovanju, Sveti Sava o svome danu saziva u planini sve vukove što ih ima, i – u vezi sa jednim starinskim shvatanjem da vuk ima prava da traži i dobije svoju nafaku – određuje im hranu (tajin) za narednu godinu, to jest šalje ih u razne torove i daje uputstvo šta da tu zakolju i pojedu.
Kako iz svih ovih dogodovština, i fakta da je Sveti Sava okarakterisan kao božanstvo čija je oblast stočarstvo i stoka, proizilazi urgentna odluka da njegova slika mora da visi u učionicama i zbornicama Crnogorskih škola? Kad je o tome neko relevantan, u nadležnim ustanovama, i uz poštovanje javnosti, promišljao? Možda jeste; uzmimo da je neutješni zaključak tada bio da do danas Crnogorka nije rodila ništa dostojno da se u vidu slike okači u prosvjetnim institucijama. Te da smo prinuđeni da izložimo uvozne veličine pred oči mališana. Ali što tada izbor nije pao na, recimo, jednog Dositeja Obradovića? Mislimo na onog upornog, marljivog i obrazovanog Vojvođanina koji je propovijedao, na primer, ovo: “Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu s kolikim mu drago troškom dati da se na naš jezik prevede i naštampa, nego dvanaest zvonara sazidati i u sve nji velika zvona poizvešati: zrno pameti neće se deci našoj pridodati, ako ćedu im doveka zvona lupati. (…) Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!” On je još savjetovao da se kao prirodna prihvati činjenica da postoje Srblji raznih zakona i nekolikih vjera. I da pisac treba da se uznese i do univerzalnog humanizma te da piše za um, za srce i za naravi človečeske! Eto, autor tako uzvišenog programa etiketiran je kao meki Srbin, pa je u učionice okačeno štogod tvrđe. U sramnoj sportskoj disciplini pljuvanja na Dositejevo prosvetiteljstvo visoko se svojevremeno plasirao Slobodan Jovanović za koga je Obradović raspop i svrzimantija (!); nošen ambicijom da jednom za svagda poentira, nazvao ga je Slobodan osnivačem srpske literature u kojoj nema Boga. (Ju, naopako!)
Posle provale svetosavlja osuli su se, rekosmo, štrajkovi. Štrajk u školama? Da, sa tendencijom da bude višegodišnji. Da šteta bude nenadoknadiva. Da proces varvarizacije naše djece bude ireverzibilan. Ko su ti unesrećitelji naših potomaka? Ko ih je priučio da školski čas može da bude kratak koliko mu drago? Da polugođe traje koliko mu drago? Šta će nama buduće zakašnjelo saznanje da je neko želio da Crnogorsko školstvo propadne? Zaprla im dabogda zimnica.
B) Utisku, da od propasti prosvjete nije šteta, doprinosi i raširena pojava da obrazovanost i diploma nijesu potrebni uslovi za obavljanje javnih poslova. Koliko je samo balvana zajušilo mnoge važne kucavice u mnogim resorima, pa ništa. U vremenima kad je fakultetska diploma zaista raširena pojava i prva odskočna daska za kvalifikovanu djelatnost, uzdanje u zdrav mozak neinficiran studijama samo je manifestacija pogane mrzosti na školu. Bagatelisanje pripremnih intelektualnih napora za formiranje važnih karijera dostiže ovdje i ondje razmjere groteske! Nikako nam ne izbija iz glave slavni slučaj osobe koja je dogurala do načelnika saniteta, ili tako nekako, pokupila najviša odlikovanja vojna i civilna, tu u susjedstvu, a da nije imala diplomu bilo kog medicinskog fakulteta. Niti mu je tu diplomu neko tražio, niti je neko primijetio da dotični ne umije da operiše ili dijagnosticira. A vremena su burna. Treba ići u susret događajima, ne gubiti dugo vrijeme u školskoj klupi. Presretati! Ići u susret karijeri! Završavati životnu školu. Školovati se uz rad, uveče i na terenu. Presretači položaja i funkcija znaju da je škola danguba; nije na poljzu najbržima; zakrečava arterije samoproklamovanih kreativaca. Ali jednom prihvaćen metod primjenljiv je bez ograničenja:
U našim nesrećnim ratovima izgleda se umjesto vojne stručnosti tražilo nešto drugo (zato su preopterećeni sudovi od kućnog praga pa do Haga). Javnost bruji o izvjesnom M. N. Odjeci buke stižu do nas. Nije nam slučajno priča zanimljiva. Ko je N.? S. kelner, koji 1991. odlazi u Z. Ubrzo se obreo u G., još dok su kasarne JNA blokirali. Preko noći stiče činove. Komanduje gardijskim brigadama n. vojske, pa redom Sad ga optužuju za brojna nedjela protiv civila u G., posebno za naređenje da se strijelja na desetine nenaoružanih građana, itd. Eto te paradigme! Majko božja koliko je, pred rat, i tamo i ovamo i na sve strane bilo školovanih generala! Kad je zapucalo, komandovali su kelneri! Čini mi se da je i u B. bilo slično. ‘Kelneri” su munjevito proizvođeni u generale. Čemu tolike skupe vojne škole? Toliki narodni troškovi da se proizvede komandni kadar? Sad se tamo pitaju, a pitanje nam se čini poznato, koji će nam norac stajaća vojska i sjedeći oficiri kad u NOR-u (narodno oslobodilačkom ratu) ne trebuju? Srednja ugostiteljska, to je nešto drugo. Koji će nam norac, ako uvijek pronađemo, kad zatreba, po nekog mirka, koji ni mrava ne bi…?
C) Matematika je kod nas opšte mjesto jednog pervertiranog mita! Još mi je pred očima lik popularnog rokera koji se pred kamerama šeretski hvali da je iz računa imao samo dvojke, a i to mu je bilo poklonjeno zbog talenta. Dok tu bruku javno saopštava, ne bez smisla za glumu striže uokolo očima po uglovima auditorijuma, i naslađuje se gromkim aplauzom masovnog odobravanja. Mislim, zabavljač je, neka mu bude.
Ali evo na TV i u novinama, poznati pisac je za uvođenje vjeronauke u škole. Sporno je: kako bahato argumentuje. Kaže, otprilike: Ni ja nisam volio matematiku, pa sam ipak morao godinama da slušam i matematiku. Grozno je: kad se tako zbori javno, iz usta poznatog čoveka. (Izjava je potrebna jer je viđen za ambasadora savezne države na jednom ostrvu). Formalno logički naprasno ukravaćen gospodin je u pravu. Zbilja, zašto se u školama uči fizika, a ne sanovnik? Zašto se izučava astronomija a ne horoskop? Ko je odlučio? Zapad? To je onaj stav: radi se o ujdurmi (za vjerovati je: komunističkoj), nikako o sublimiranom svjetskom i vjekovnom iskustvu koje je dovelo do pouzdanih civilizacijskih načela čovečanstva. Eto, neko ko nije sklon Srbima, jedno jutro je mrzovoljno zaključio: malo ćemo mučiti pravoslavce matematikom! U istu saznajnu i pedagošku ravan da dovede nauku, matematiku i vjeronauku može samo neko ko je protagonista onog mentaliteta koji je natjerao Adama Mihnjika da citira Ivu Andrića: Balkan je teško razumjeti, jer na Balkanu svi lažu i ne zna se kome vjerovati. Jedan govori jedno, drugi drugo, treći treće i čovek se gubi u svemu tome Dodajmo ovo: Avion, kojim rečeni pisac (probuđeni dio naroda!) aterira na Zdipar, gdje li, da nas tamo, sve nas, reprezentuje – srušio bi se, da ne bješe matematike, strmoglavce u J. M. Ako bi uopšte poletio (sa visokooktanskim religioznim zanosom u turbomotoru).
Crnogorci, koji su na nedavnim izborima još jednom demonstrirali zavidni smisao za modernost, očekuju da škole budu institucije za dostojno obrazovanje. To se neće obistiniti ako štrajkačlije nema ko da zaustavi, karijeriste nema ko da kontroliše; a mrzilogičare nema ko da pljune. Metronom građanskog strpljenja odbrojava.

Pomolak viteza
PROMU ĆURAN
Napravimo statistiku sto najfrekventnije eksponiranih naših imena u ovoj deceniji! Nema razloga da za svakog od njih ponaosob ne kažemo, da je promućuran. Tako smo ih okarakterisali, bar jednom za ovih dugih godina njihova korifejstva. Bili smo bezbrižni pod njihovih svekolikim vođstvom. I narod koji je rodio Domanovića, odjednoj se našao u kaljuzi! Kako to? šta je, tu je. A sa promjenama počnimo polako; prvo u lingvističkoj sferi. Iz predostrožnosti, za svakog na početku recimo: promu ćuran vođa. Poslije, vidjećemo…
Pomolak mišljenja
ДВАДЕСЕТ СЕДМИ МАРТ
1. Двадесет седмог марта 1941. изашли су умни Србијанци на улице и тргове својих градова. Мислим на оне одговoрне грађане који су већ тада уочили да се морају супротставити нарастајућем злу фашизма, а пре свега раскинути ланце недоличног пакта. Били су то патриоти по најчистијој дефиници тога осјећања. Није их било мало у Србији. Узвикивали су пароле које су без сумње аутентична баштина слободарства, оне пароле из директоријума где се чувају сећања на независност и достојанство. Чуло се тога дана у Београду: „Боље гроб него роб“. Ми нисмо измислили овај узвик, али на српском најмелодичније одјекује! Реч је о пароли која мора остати видно истакнута у излогу културе пост-југословенских народа. Заиста, не може се језгровитије исказати порив човечности у једној државној заједници.
2. На жалост, постоје историчари и политичари који, ето, имају резерву према двадесет седмом марту. Они се мрште на помисао да постоје хероји и подвижници слободе, који могу и живот дати за змајјовинске и ђуројакшићке идеале. Њима се не скакуће по босанским планинама у надгорњавању са окупаторима и њиховим помагачима. Ма ни по асфалтираним улицама. Они с правом искаљују бијес на идеју Јасеновца, али не питају се откуд и како Јајинце. Мрска им је парола „Боље гроб него роб“. Имају дипломе филозофског факултета, група за историју.
3. Радије умрети него ропски живети –свијетла је европска парола. Поклич бриселске револуције, средином ускомешаног деветнаестог века гласио је баш тако: „Plutôt mourir que vivre esclaves.“ (Ту чињеницу наглашава Зилахи у Пурпурном вијеку, на страни 74.)
Но добро, шта је онда онај одважни узвик Боље гроб него роб, на улицама Београда 27. марта 1941? Увозна парола, плагијат или креација домаћег патриотизма? Или просто мудар одговор срчаних људи, наших предака, у правом историјском моменту?
Одговор је очевидан. Белодано је тужно понижавати акте слободоумља пљувањен на пароле неутемељено осумњичене као комунистичка улична бука. А било је таквог ревизионистичког задаха у „освртима“ десничарских кликојеба, доктора историјски наука.
Pomolak lisca
OŽALOŠĆENI NAROD, A I PORODICA
Ostali smo bez svog životnog oslonca, bez њegove bezgranične љubavi i mudrosti. Bio je naša snaga i ostaće naš ponos zauvek. Stalno si nam u mislima, brate i prijateљu. Izgubili smo izuzetno dragu i najdražu osobu za kojom ćemo večno tugovati. Iznenada si nas napustio, plemeniti čoveče. Otišao si tiho, kao što si i živeo. Ostali smo skameњeni. Neuništiv je spomenik dobrote i plemenitosti koji si u svom veku sagradio. Neizmerno ti hvala što si nam pripadao.
Znamo da smo ti bili smisao i sadržaj života. Nastojaćemo da budemo vredni i pošteni kao ti. Hvala za beskrajnu pažњu. Večno ćemo nositi uspomenu na tvoj plemeniti lik. S neizmernom tugom nosićemo uramљeno u naše sećaњe tvoje dostojanstvo. Hvala za sve što si učinio za nas. Svu љubav prema tebi љubomorno čuvamo u srcu. Već četrdeset i osam sati gledamo u nebo, jer nas sve misli vuku tebi. Sećaњe i љubav imaju snagu života. Zla sudbina otrgnu te iz stvarnog sveta i toplog zagrљaja. Vreme prolazi, a bol i tuga za tobom se ne stišavaju. Bol i tuga samo narastaju. Tvoju nesrećnu sudbinu prati naša doživotna љubav, i naša preteška tuga, i naša nemerљiva patњa. Sa osmehom si živeo i na nebo ga uznese.
Neka te anđeli čuvaju.
Zašto, oko naše?
Sreća koju si nam pružao pomoći će nam da opstanemo, bol da nas ne ophrva. S tobom je bilo najlepše, bez tebe nikako. Hvala ti za nesebično požrtvovaњe. Za dobrotu kojom si nas obasipao.
Takav čovek kakav si bio ti ne sme se nikad zaboraviti. Svaka daљa reč je suvišna. Dušmanska zloba uskratila nam je tvoju nesebičnu љubav, a naša će večno potrajati. Zauvek ćeš ostati kao čovek i prijateљ zapamćen koji je vazda prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe. Najgori si bio za sebe. Iskreno smo potreseni. Mirno ti ode u večni san. Ostavi nas naučene da se ne treba bojati. A treba se bojati, kako si nas naučio, samo greha, bojati se za vrednosti za života i značaju produžeњa istih posle smrti. Snaga tvoga duha i pameti, nesebične љubavi i mudrosti vremenom će olakšati našu prazninu. Toliko prijateљstvo ne može ništa da izbriše. U velikom bolu grcamo. Uspo-menu na srećne dane mi jednako prizivamo. U naš dom se uselila neizmerna tuga. Tvoja nežnost zaborava nema. Ponos ostavљa ko je imao častan i dostojanstven život. Ne vetri miris tvoje duše. Misli i osećaњa tvojih najbližih stropoštavaju se niz ambise duša.
Život uleпšavamo svetlošću tvoje љubavi jer u životu svemu si presuđivao љubavљu. Љubav je prepuњavala tvoje srce. Bio si satkan od moralnih vrednosti. Čuvaćemo te od zaborava. Pobedićemo večni rastanak.
Mnogo nam nedostaješ. Počivaj u miru. Ne možemo da verujemo da više nisi sa nama. Idi spokojno u svoj večni dom; mnogo je lepih dana bilo sa tobom, još više tužnih iza tebe. Sačuvaćemo ime koje si stvarao sa љubavљu i ponosom.
Tvoja blaga narav nam je pred očima. Još ne možemo da shvatimo strašnu istinu da nisi više sa nama.
Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.
A da te je Sudba volela koliko mi – živeo bi večno. Zašto najpre odlaze izuzetne ličnosti, veliki vizionari i, iznad svega, odani prijateљi? Po sto puta ti hvala za pomoć pruženu u pravo vreme.
Danas se na ovoj poљani ne možemo razminuti. Slegla se komuna da oda počast tvojoj mladini. Ko je god čuo pohitao je da se pokloni tvojoj dvadesetjednoj godini. Evo se љudi nemaju gde parkirati, viđena љudino! Duža je kolona limuzina od reke Lima, љudska diko! Ponosu bratski i uteho sestrinska, na prevaru te ugrabiše. Zakliњemo se nad tvojim svetlim grobom, neće se ovo lako i ovako razminuti.
Prazan je tvoj kafić na glavnoj ulici. Zjape rupe na tvojoj mazdi pred kojom te dušmani sačekaše u dva poponoći, dabogda im ne svaњivalo! Ne smedoše izaći na megdan, ka junaci, no su čučali iza žbuna – dabogda im pleme doveka čučalo i po tome se razglasili!
Heklere im devojke heklale, dabogda! I škorpije i škorpioni im se legli u kolevkama, kad za drugo ne znaju, ponosna љuckotino! Ama nismo ni mi repa bez korena! Za pet miliona maraka što ih ti steče za kratka veka, snago naša, naći će se kra-teža i za њih, Svevišњi ih smoždio i skratio!
Ogњena Marija ih spržila dabogda, i hoće!
Ubiše te na svetac, kad se ni drva ne krate. Nevina naša mladosti, tvoj je onaj svet.
Ali mi ne znamo čiji je ovaj…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Upozoravaju nas na pičkoreskan predio crnogorskog trafiking prostora.
