
Komentar za početak
Ružna reč ružnu ište. (Reče derište.)Zapisnuti!
PLANINA NARAJAMA
U prošlim vremenima kad tortura holivudske kinematografije i celuloidne komercijalne produkcije ne beše baš ovolika gledali smo na našim televizijama izvanredan japanski film Balada o Narajami.
Tema filma je ubasute (lapot) praksa u 19. veku u Japanu. Osoba koja napuni 70 upućivana je na daleku planinu Narajamu, da je zima umori, da umre od gladi, lešinari da je dokrajče.
Već neproduktivni član porodice treba da se žrtvuje za dobro mlađih, jedna usta manje u kolektivu koji se mučno batrga u surovim uslovima preživljavanja.
Još krepka Majka Orin rešava da povede herojsku borbu za primenu senicida, svesna da drugih rešenja skoro i nema. Poslednju godinu na svetu provodi opošljavajući važne zemaljske poslove, među koje spadaju svođenje računa sa zelenašima i pljačkašima, kao i ohrabrivanje mladih da smesta krenu putem afirmacije plodnosti i života.
Skoro će trideset godina otkako se film okitio Zlatnom palmom u Kanu, a još pamtim potresnu scenu kad energična Orin s očajanjem i besom oseća jaku vilicu; rešava da lomi očuvane zube, stideći se svoga zdravlja koje joj otežava naum da učini poslednje, možda presudno dobro za potomke.
Setio sam se ovog Imamurinog nagrađivanog dela ovih neveselih dana kad nam se čini da je premnogo balkanskih vojskovođa na slobodi. Slušam naše političke prvake koji su konsternirani međunarodnim nepravom, ali se trude da nas ne odvedu u bespuće. Jasno sam čuo upozorenje kolebljivcima: Najgore bi bilo odustati od evropskog puta.
To bi rešenje značilo prestanak isplate penzija za stare i oronule u Srbiji.
Gubim apetit. Ide mi sedamdeseta i gle čuda, još jedem prirodnim zubima. Ali su zalogaji iz dana u dan gorčiji – dok žvaćem kao da je Kosova sve manje.
Generalima je suđeno kako je suđeno. Šta je s penzionerima? Je li presuđeno da prodaju veru za večeru?
Ima li u Srbiji neka planina? Odgovor je možda znao naš Imamura, Živojin Pavlović, ali njega više nema.
Pomolak tora, ali napuštenog
РЕЦИТАЛ ЗА САВРЕМЕНИ БАЛ
Грађанин
Саветујем браћи;
Нађите се на средокраћи!
А они: по (чијем?) ћаћи…
Рокер
Пуста су места где се паре не згрћу.
Умрети за принцип? Ни природном смрћу!
Где нема клопе људи више не сврћу.
Умрети за наду? Ни природном смрћу!
Песник
Пишем о слободи
А
У
Стваралачком грчу
Црева моја слушам
Ка-
Ко
Злослутно крчу.
Бивша скојевка
Стрепели смо, беше тврдо;
Пуцали смо, тренирали,
Но учинак беше мали:
Сваки метак бојно брдо.
Дежурни моралиста
Сподоба, можда: бена
Која се
Гнушала једног ондашњег развода –
У пет градова данас
Има пет жена,
Док туце малолетница
(разних парфема и разног тена)
У свом опелу вода.
Особа која је жигосала неморал развода!
Голооточанин
Она глад!
Оно неспавање!
Оне муке!
Она нехигијена!
Дабогда се уништио
Људски род!
Југословен
Разболевају нас од свега,
Али нас упорно лече
Од
Носталгије!
Спортски коментатор
Можемо ли
Више
Од много!?
Оронули старац
Осећам јутрос
Чулима устрепталим:
Миришу љубичице!
Руди на истоку –
Сунце ће скоро.
Сунце!
Чекајте, биће!
Не може боље.
Гоље.

Negantesima valja reći ne
Kašika i mikrofon
Pomno sam analizirao tu fotografiju koju su objavile novine. Je li moguće? Da nije bila foto-šala? Do nedavno, mogla se diskretno falsifikovati vijest, naročito ona usmena. Na udaru se mogla naći i muzika, dostupna distorziji ritma, modifikaciji melodioznosti, neotporna na dodatke, izostatke i vješte kombinacije. Ni slikarstvo nije poštedjeno; tolike značajne slike su krivotvorene, da je obmana teško uočljiva i oku posvećenih profesionalaca. Ali fotografija! Ko sumnja u autentičnost fotografije? Ta ona je po definiciji egzaktni dvodimenzioni (pa i trodimenzioni, holografski) zapis optičkog polja kojeg je, u trenu fotografisanja, emitovalo tijelo ispred objektiva. U tome i jeste sva slava fotografije.
Ipak, savremene kompjuterske tehnologije obesčastile su to prvo, najmarkantnije svojstvo procesa fotografisanja – dokumentarnost. Danas se lako može skenirati fotozapis, ući u njen autentični informatički potencijal, te potom prepravljati postojeće, dodavati nepostojeće, inicirati neautentične veze i sadržaje, smanjivati, umnožavati ili pretjerivati na neograničen način i u ogromnom rasponu nivoa intenziteta, boja, valera i kontrasta.
Tolika je bila prvobitna vjera gledaoca u nevinost fotografije da je, još uvijek, masovna pojava nekritičkog posmatranja foto-materijala. Koristeći tu vrstu lakovjernosti, urednici štampanih medija su se ulijenjili: dozvoljavaju lako uočljive intervencije na fotografijama i bezbrižno spavaju – niko i ne sumnja u fantomske elemente tamo gdje im nije mjesto! Do koje mjere seže drskost slikarala (riječ skovana po uzoru na: piskarala) najbolje se osjeti kad prelistavamo brojeve tzv. Opskurnih novosti iz Beograda iz poslednjih mjeseci vladavine Opskurnog Slobe; naićićete na jednu naslovnu stranicu gdje se “vidi” miting od preko sto hiljada podanika posljednje godine prošlog vijeka. Kako sam već objašnjavao, tehnikom adoptiranja su prisutni umnožavani dok se stvarno na fotografiji nije našlo onoliko Vasojevića koliko je potrebno da i sama Amerika, kao njihov direktni protivnik, malčice štrecne. Taj plaćenik ondašnje političke nomenklature, taj bos Opskurnih novosti, ostavio je nas da gazimo po tom trnju falsifikata, a on otišao u penziju bez objašnjenja – dušan od čovjeka! Ali ne treba potcjenjivati kapacitet Pravde! Satisfakciju doživimo u samom trenu posmatranja lažnog dokumenta: tamo su klonirani (klovnirani?) podanici, bukvalno i simbolički. Bili i ostali, za sva vremena. Čuvam taj broj (u fascikli gdje je i već slavna ovca Doli, prvi sisar-klon u istoriji nauke), živjeli vi meni.
Ako je moj dragi čitatelj već u neprilici, da se sjeti o čemu je bila riječ na početku, neka, blagorodan kakav jeste, ne brine. Povukla me je zla dubina teme i blizu sam stanju koje se nikojom riječju ne može sažetije opisati do ruskom: golovokruženije.
Htio sam potvrditi da je, znajući sve ovo rečeno, ona fotografija sa početka teksta, nažalost, autentična. Na njoj se vidi, u pristojnom rasteru, rastur jednog Akademika, pričešćuje ga Great Malefactor Crne Gore. Po svim pravilima hijenske (nehigijenske) malicioznosti, ta kašika sa ponudjenim crkvenim fluidom drži se dovoljno nisko, negdje oko sredine čovjekove duhovne vertikale. Tako, osoba visoka sto devedeset centimetara, u momentu pričesta, ne može a da se na čudan način ne savije, sve do forme koja se u gramatici zove znak pitanja, a uobičajeni građanski termin je znak palamuđenja.
Ali je sve to tek početak priče. Važno je pitanje čemu ta inicijacija? što je pred nama? što će biti finale posla koji počinje tako nepriličnim pozama?
Nedavno se Pričešćeni Akademik pojavio na beogradskoj TVB92. Dodijeljeno mu je nekoliko desetina sekundi, taman koliko je potrebno da se iskaže akademijska misao da Crnogorci ne postoje, i da je Crna Gora fiktivna zajebancija. Prava šansa da se dublje elaborira svetosavska razgranatost te misli daje se i trabantima i senatorskim bumbarima na janičarskim skupštinama koje se zahuktavaju u Beogradu. Jedna je bila u Domu sindikata (sic!). Sve te smrdljive rečenice su lingvistička mrcina. Mene je mnogo više okupirala jedna vizuelna poslastica:
Scenografija janičarske aktivnosti veoma podsjeća na akt pričešćenja.
Umjesto kašike na skupštinama je mikrofon. Prvo to da konstatujemo. Dalekosežne su komparacije mikrofona i kašike. Na početku se kašikom nešto unosi u stomak; tamo u crijevima dolazi do fermentacije te se finalni crijevni proizvod povraće u mikrofon, zajedno sa svim bolesnim jezičkim akademijskim bubinama. Riječ je o jedinstvenom procesu koji ima početak (hranjenje) i kraj (riganje). Akademici i senatori ne mogu samovoljno presjeći taj uzročno-posljedični lanac koji oni ljube. Jer, onaj koji je pristao na Početak, na kašiku, na hranjenje antiemetikom – mora u konvulziji povratiti smrdljivi sadržaj, kad kucne čas, u mikrofon. (Izostane li takvo finale,za pretpostaviti je da će se sadržaj kroz nos iskijati.)
Druga karakteristika scenografije je položaj govornika pred mikrofonom. Ponovo ono savijanje, ona transformacija u znak palamuđenja. Ono mučenje nedostojnog znaka koji se upinje da izgleda kao znak uzvika! Finalizovanje tajne pričešća kroz javno anticrnogorstvo,razumije se, ubija svaku kanonizovanu svetost postupka.
Postoji li i nešto treće u scenografiji janičarske Skupštine? Pa, naravno. Prisutan je Great Malefactor. On budno motri u šta će se izroditi javna tajna pričešća. On je konstanta koja garantuje da neće biti nedostajuće karike u lancu od inicijacije (pričešća) do nacifikacije (skupštinskog učešća). Taj pop koji je hrišćanska greška, uvijek emituje lošu riječ na gorem mjestu. Ne očekujemo da će se to desiti, ali je ideja evidentna: Pop bi trebalo, baš sada, da orkestrira jednim iskrenim molebanom u rudniku molibdena, a u Mačkatici kod Surdulice.
Taj nesrećnik skriva da je, po hrišćanskojdoktrini samo jedno spaljivanje dobrodošlo (badnjak). Već odavno je naučena važna lekcija, da ljudi ne gore (Bruno). Vjeruje se da ni knjige ne gore, mada postoje one za koje bismo rado rekli: oganj ih spržio! Ideje, pak, netaknute izlaze iz dimnjaka krematorijuma.
Sami fakt što jedna Podgoricka skupština 1918. nije mogla da ugljeniše ideju Crnogorskog jezika, crkve i države, već su potegnute i nove janičarske skupštine 2005. u Beogradu – govori o trajnosti i valjanosti gradjanskih vrijednosti koje izviru iz pojma Crne Gore. Govori i o uzaludnosti mikrofonskog svetosavskog rasizma (u danima značajnog globalnog jubileja: šezdeset godina od trijumfa internacionalne antifašističke koalicije na kraju Drugog svjetskog rata).
Naši resursi vremena nijesu prebogati. Nije za potcjenjivanje očekivana, a bizarna dosljednost ovog skupštinarskog življa na tragu poganstva, u čizmama od sedam milja programirane vjerske zatucanosti. Da ih veslo, koje ih je u čamcu od lažne kedrovine prevezlo u novi Milenijum! Sa sve portparolima uskogrudićima; sa sve braćom ratnoga zločinca. Dosta njihovog spiska svetosti koji traži kontinuirani danak u krvi (No sacrifice without blood). Dok mi izvrsno, oni izvršno.
Poslije svega što je darovala gospođa Istorija Crnoj Gori, stanje katalepsije nije časni ishod.

Pomolak viteza
SAOPšTENITI SE
Đavo se šteni, kažu na selu, kad se porađa neka nevolja, a ništa se ne da preduzeti. Nama su mnoge nedaće najavljivane kroz razna saopštenja. Neće među nama biti nikoga ko otprve neće razumjeti povratni glagol, saopšteniti se. Za njegovo razumijevanje nije potrebno nikakvo dodatno saopštenje.
Pomolak mišljenja
INTELEKTUALNA REZONANCIJA
1. Ivo Andrić piše u Travničkoj hronici:
Davil se dugo kolebao između jave i sna, jer su snovi imali više veze sa javom dosadašnjeg njegovog života, a sadašnja java ličila pre na neki san u kom čovek biva naglo bačen u čudnu, daleku zemlju i doveden u neobičan položaj.
Ova misao izaziva sećanje na čuveni Geteov stih iz Prologa u Faustu:
Was ich besitze, seh ich wie im Weiten,
Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten.
U našem prevodu:
Šta imam, u daljini spava,
A što iščeze, moja je java.
2. Negde u memoarskim zabeleškama sjajno opisuje Mihailo Lalić jedan svoj strah iz djetinjstva. Iz potaje, u kući, gleda dječak kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt.
Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…
Pred očima nam je antologijska pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke:
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Kakav potresni literarni dublet!
3. Pamtimo dobro one slavne stihove iz Hasanaginice:
Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Danac Hans Andersen pisao je u bajci The Little Mermaid (Mala Sirena):
Now she saw the mainland ahead of her, high blue mountains on whose peaks the white snow shone as if swans were lying there. Down by the coast were lovely green forests…
(Gledala je kopno tamo, visoke, modre planine na čijim se vrhovima sijao bijeli snijeg kao da su tamo popadali labudovi; a ispod se širile divne zelene gore.)
4. A dusk like that of the outer world obscured his mind as he heard the mares hoofs clattering along the tramtrack on the Rock Road… Dok čitamo ovu Džojsovu rečenicu iz knjige „A Portrait of the Artist as a Young Man“ može nam se desiti da pjevušimo davnašnji hit Džimija Stanića
Moja kobila Suzi, Suzi
Često šeće po pruzi, pruzi.
5. Pa je li ovo, i sve slično koje se može naći i citirati – plagiranje? Nije, već intelektualna rezonancija. I čitalac ne oseća neugodnost zbog nečijeg prepisivanja, već snagu sopstvene asocijacije. Prisećanje ovdje ima moć citiranja u stručnom radu. Blagosiljati: Evo nas na uzbudljivom izvoru talasanja Misli i Osjećaja.
Pomolak lisca
ON, ZOON POLITIKON
Povremeno (i evo opet) podiže se graja u našim (ko)medijima. Približavaju se izbori i stranke pokušavaju da zauzmu što veći politički prostor.
Tuga božja pogledati portparole u onom odsudnom času koji je narod neprevaziđeno okarakterisao znamenitom maksimom: ne može se i stisnuti i prdnuti!
Lično pratim politički razvoj jednog od lidera. Do sada sam uspeo da sklopim sledeći mozaik њegovog angažmana:
- 1. Ima direktno partizansko poreklo, ali ne uvek.
- 2. Izravno podupire četnike odozgore (ravne), no međutim.
- 3. Sve mu je ravno do Kosova gde počiњu vrleti vrle brige.
- 4. Jeste za narodnu stvar (res publica), nije za republiku.
- 5. Monarhija, da, mada; ma, da!
- 6. Socijalizam kљuje, komunizam pљuje, anarhizam bљuje.
- 7. Hoće demokratiju, ako se demos malo skrati.
- 8. Neće u Evropu, jer je tamo ovamo.
- 9. Dragi su mu Srbi, dok ga ne zasvrbi.
- 10. Omiљeni stih: To je nama naša borba dala da imamo višak kriminala.
- 11. Bije ga glas da je načitan i obrazovan; o svakoj temi je pročitao što se pročitati moglo i što se dalo naći; odatle je pojmio sublimirano načelo učiteљice života: nakradi pa vladaj.
- 12. Omiљena izreka: dođoh, videh, pobesneh.
- 13. Omiљeno doba dana: noć; pokušava da se toga otrese, ali noć navike čini svoje.
O, dragi, meni nakloњeni čitaoče! ti koji si pocepanih čakšira i prslih opanaka hrabro prošao kroz draču ovih trinaest ritova, možeš li sastaviti u svojoj mašti suvisli politički profil našeg narodnog sina? S kojim pravom to tražim od tebe kad sam se i sam zapleo u kučine tog zadatka! Poražen haosom svog misaonog aparata, izleteo sam na ulicu i upitao prvog prolaznika: Kako sve to može da stane u jednoj osobi? Ostavio je utisak iskrenosti kad je prosto rekao: jebi mi oca ako znam! Shvatio sam da ću morati sam da se snalazim i orijentišem u nesvakidašњoj klasifikaciji.
To je dakle! Svi žalimo one koji sipaju prašinu u oči i u uši graju – a raju? ko žali raju u pokušaju da takvog tipa prvo svrsta i tek onda da digne dva prsta?
Teškoće su velike, ali još nisam odustao. Zbiљa, gde spada spodoba takvih svetonazora? Samonikli nazor delija… Prelistavao sam enciklopediste, ništa. To je samo po sebi deprimirajuće. Pa sam zvao obavešteњa, ništa. Consulting kod vračare – ništa…
Napregnuto razmišљajući, setih se da je neko nekad (a beli je imao razloga) rekao kako je čovek politička životiњa. Otvorim zoologiju. Rezultati mršavi; pomenuto je dosta vrsta, ali su sve do jedne u granicama očekivane normale. Za nijansu sam bio boљe sreće uz mitološki priručnik. Kentaur odgovara u jednom aspektu (pola čovek, pola koњ), ali je ukupan tretman nedovoљan. I himera sadrži delić istine, naime ono stručno-biološko značeњe reči (organizam koji se sastoji od više genetički različitih tkiva, a nastaje kao rezultat mutacije, nenormalnog razdvajaњa hromozoma u mitozi kod prirodnog ili veštačkog kalemљeњa). Neku istraživačku nadu ostavљa postupak kombinovaњa vampira, karakonџule i avraule, međutim…
Potragu nastavљam, ostaje da se vidi. Pre neki dan se, na žalost, stvar dodatno komplikovala. Ispostavilo se da je neophodno uzeti u obzir i četrnaestu osobinu onog natprirodnog bića: p-čelo je naglo da se zanima za novokomponovanu muziku i neprestano pevuši hit:
Od Odbora dva putića
Vode na dve strane…
Čitalac je svakako obavešten da svako prošireњe sistema istraživaњa za jedan parametar… Uh! Zebem i od primisli (šta ako je tako?) da imam posla sa nestacionarnim objektom istraživaњa.
U svakom slučaju, konačnu istinu vam u ovom tekstu ne mogu saopštiti. Ali sam dužan da obavestim čestite čitaoce da uporno nastavљam posao i nadam se da ću u dogledno vreme rečenu temu iscrpno obraditi u kњizi koju evo najavљujem pod naslovom Anatomija dva morala.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kad se bolje pogleda, iz ovog ugla, Šekspir u „Otelu“ govori o privatizaciji...
