Komentar za početak
Tiha voda breg roni. (Kome i zašto? Ovo blage veze nema s poplavama.)Zapisnuti!
ŽIVOTA
Oko podne 24. marta 2018. zove me Milena: umro je jutros u svojoj kući u Virovcu dobri čovjek Života Aksentijević. Brankov Deda. Umro je s nogu: bješe pošao u kupatilo i tamo se srušio. Trenutna smrt.
Životu poznajem od Milenine udaje u proleće 2006. Od prvog trenutka bio mi je drag: pouzdan domaćin, dobronamjerna osoba, optimista, veliki radnik na imanju. Centar okupljanja Stankovića i Rakića, pa i novih prijatelja Babovića.
Jedna velika boljka i neizreciva sentimentalnost je kod mene: nijesam zapamtio svog Dedu, odnijeli su ga gladni i teški dani Prvog svjetskog rata i boleščine neposredno poslije tog rata. Kad sam se ja rodio, Deda je bio mrtav dvadeset i više godina.
Nebrojeno puta sam pokušavao da se u mašti sretnem sa svojim Dekom. Ali uzalud. Nijesmo u porodici imali ni sliku tog čovjeka. Ostale su samo dvije-tri šture anegdote iz njegovog života. One su govorile o njemu kao budimskom seljaku, koji je bio veseljak, sklon da popije sa komšijama koju čašicu rakije više. Ali meni je trebao njegovo lik, a nije ga bilo i nije ga moglo biti kad nemamo ni jedan fakat da se krene u smjeru vizualizacije Vukadina Babovića!
I onda sam u jednom snu, a već sam imao više od šezdeset godina usnio svog Dedu. I šta mislite? Imao je stas i crte lica kao Života Aksentijevć iz sela Virovca! To mi se desilo. Taj san ne zaboravljam. Šta više, počeo sam da ga doživljavam kao nužan doživljaj u mom životu. Posle toga, kad bi sreo Životu, i razgovarao s njim, imao sam dečiji utisak da komuniciram sa dedom Vukadinom. Kako je to čudno! Jer ja sam samo malo mlađi od Živote. A gledao sam u njega kao da mu mogu biti unuk.
Nije došao nijedan trinaesti jul a da me nije pozivao na svečanost preslave. Nekoliko puta sam i bio tada u Virovcu i pamtim odlične trenutke druženja u Odžakliji i na livadi pored bunara, među jabukama i kruškama.
Jednom smo Mirjana i ja napravili izlet, sa Stankovićima, u Brankovinu. Sjajan i pamtljiv je bio taj dan. One šume i livade, oni plotovi kod Nenadovića, pa kuća i pomoćni objekti, mali muzej i zgusnuta istorija slobodarstva Šumadije i Srbije. Još i Desanka Maksimović ispod stare, ogromne i razgranate lipe. Na prigodnom kiosku kupio sam tamo Memoare prote Mateje Nenadovića. Božanstvena literatura. Čitao sam te stranice Beogradu, u stanu, kad sam sam i kad je kuća puna tišine, najčšće noću pred spavanje. Akter istorije priča svoj život i događaje kako je Srbija koračala ka izlazu iz tegoba ropstva pod Turcima. To su tako uzbudljivi detalji da je neophodno zamišljati likove kao da su eto tu, živi ovog momenta dok čitam. U toj atmosferi, za mene je Mateja bio Života, to mi je bilo najlakše i prirodno poistovećenje. (Drugi put da mi njegov lik služi da bolje vidim prošlost!) Jedino sam u mašti morao da Životi pustim dugu sijedu bradu! Ništa drugo me nije bunilo niti sprečavalo u poređenju. Jer Mateja Nenadović bijaše zaista hrabar čovjek, odan stvarima patriotizma, izgradnji države i društva poslije dugog porobljavanja, beskompromisan, a lukav pregovarač, pouzdan ratnik, nezamenjljiv diplomata. Sve je poslove u Karađorđevoj vojsci obavljao staloženo, ne mareći za smrtne opasnosti, bez ličnih kalkulacija. U takvu istorijsku ličnost je izrastao mladić koji je imao nesreću da iz prikrajka gleda kako mu vjerolomni Turci u Valjevu sijeku očevu glavu, glavu umnog kneza Alekse Nenadovića, na sputanom truplu, zajedno sa Birčanin Ilijom. I meni je bilo posve prirodno da u sadašnjem vremenu u mojoj mašti ulogu Mateje odigra srčani i srdačni Života.
Ovu priču sam se usudio da ispričam u Životinoj Odžakliji, pred gostima i pred samim Životom, 13. jula 2017. godine. Života je ćutke saslušao moje pripovijedanje, vidno uzbuđen, a pognute glave, kao svaki skroman čovjek koga hvale, pa ma i zasluženo. Možda mu se učinilo da su moje riječi prejake, da pretjerujem. Zato sam malo i skratio besjedu da ga poštedim stida. Ali ja znam da sam govorio iskreno i istinito.
Onda su mene stigle zdravstvene nevolje. Branko i Milena, sa Olgom i Dušanom, upriličili su popodnevnu šetnju do Virovca u nedelju 15. oktobra 2017. Ja sam se osjećao kao na smrt osuđeni koji je nečijom milošću na kratkoj a privremenoj slobodi. Razgovarali smo sa domaćinom u dvorištu. Života mi je tada rekao, za mene iznenada, ozbiljnim ali malo i sjetnim glasom da bi volio da poživi još tri godine. Toliko je odmjerio. Vidio sam da nije slučajno rekao tri godine; imao je neku računicu, skriveni plan o kojem nije jišta govorio. Tri godine. Ja sam ćutao, ali sam klimnuo glavom, da sam shvatio. Dao sam znak da će se to obistiniti, da će biti još nekoliko dobrih godina. (A ni za sebe tog trena nijesam mogao da išta pretpostavim i garantujem.)
Poslednji put sam se čuo sa Životom na Božić 7 januara 2018. Kod njega i Mice na selu su bili Branko i Milena sa Olgom u Dušanom. Čuo sam njegov zvonki glas u telefonskoj slušalici. Bio je poletan, srećan sa unukom i praunučićima na dan Hristovog rođenja. Pokazao je veliku radost što sam se javio da čestitam praznik. I sam sam bio tronut njegovom srdačnošću. Uvijek me je oslovljao sa “prijatelju”. To nije propuštao da naglasi. (A jednom mi je priznao da je srećan bio kad ga je Branko poslušao da ne odugovlači već da se što prije oženi Milenom. Ispričao je zbog čega sve on smatra da je moja ćerka ono vrlo čeljade koje može i hoće da povede porodicu u napredak i da mu rodi praunučad.)
I sad, u subotu 24. marta 2018. Milena javlja da je prijatelj naš Života umro. Ništa od realizacije preciznog, i skromnog plana o životu do oktobra 2020. godine.
Slava mom Životi! Dugo će se pričati o njegovoj čovječnosti, privrženosti porodici i dobroti prožetoj velikom osjećajnošću. Ne zato što je preda mnom još puno godina u kojima ću se sjećati Živote, nego što ću mladim snagama pričati i stići da ispričam ko je bio i kakav je bio veliki čovjek, moj i naš prijatelj Života Aksentijević.
Pomolak tora, ali napuštenog
ТИТОВ НАПРЕДНИК
Макар се застиди!
Око тебе луњају
Апатични апатриди…
(Он само напријед
Гази, ћути
Уста не отвара.)
Силази са сцене!
Попењи се у се –
Љубимче Мецене!
Благо нама (тј. јао)
Шта си само
Обе-
Ћао…
А он једнако напријед
Гази, ћути –
Устав не отвара.)
Negantesima valja reći ne
Unuci
Nemam toliko papira koliko bih morao imati da ispišem sve psovke koje sam, za svoga vijeka, u našoj rasnoj psovačnici, čuo ili pročitao. Toliko nemam. Grmada do sada registrovanih i klasifikovanih invektiva penje se do neba; teško je naći osobinu ili relaciju pojedinca koja nije napadnuta i ugrožena.
Ipak, čini li se to meni, ima jedan izuzetak. Taj se izuzetak zove unuk. Desi li se, psovača koji nekom psuje unuka u najboljem slučaju teško sažalijevamo, on je beznadežni bonik.
Ružiti nekome unuče, izgleda suviše je ozbiljna stvar. Sva druga bića, fizička i metafizička, podložna su blasfemijama najcrnje građe: od majke i sestre do Boga i Bogorodice. (Oca što se tiče, njemu je zaprijećeno radnjom: oca ti kroz oca.) Jeste, dešavaju se verbalni izgredi kad se pominje i dete, ali više kao uopšteni nastrani umišljaj akta – naum nije vezan za nečijeg konkretnog unuka. Pa je li unuk zaštićena vrsta? Izgleda: jeste. Svi znamo:
Kad sagovorniku nametneš temu unučadi, slušaj i uživaj! Bolje da se odmah korigujem: on će ti nametnuti takve razgovore. Riječi koje ćeš čuti, znaj da su njegove birane riječi; osjetićeš njegova samo za te povode gajena osjećanja i saznaćeš njegove prvoklasne nade.
E, ni približno unuku ne mazi se sopstveno dijete. Pogledajmo akutne činjenice. Mnogi kolač koji je pripadao sinu, pojeo je unuk. Dijete povremeno tučemo, unuka nikad. Mnoge bake su upravo tako utemeljile svoju slavu nepomućene plemenitosti. Slobodno ovog momenta intervjuišite sopstvenu okolinu i provjerite ovu tvrdnju – toga što se tiče imam miran san. Razvijaju se čitave teorije, zašto je tome tako; toliku inventivnost da ne očekuješ od našeg čeljadeta. Kao, vihor života nam nije dopustio da se zbližimo sa sinovima. Kao, evo nama penzije pa ćemo uživati u druženju sa mališanima, ali – šta ćemo – to su već unučad (oni su nadoknada, objekt ozdravljenja nečiste savjesti, nada oprosta i sl). Te kao, vrag ga znao, i genetika ište svoje, a šta će iskati drugo ako ne zaumne stvari koje se slute a ne ekspliciraju…
Mnogome neće biti prijatno da čuje, ali ja ću ovdje smjesta napasti mit o unuku. Unuk je jedna prozaična pojava. Pozadina odnosa đed-unuk zasnovana je na ne tako dičnoj računici: Evo meni osvetnika i on će (ako-bog-da) oprati đedovu biografiju. Velim, u tome je sva silina odgonetanja. Kako sad?
Za života, mnozina zagovnaju do temelja. Toliko, da to ne stignu da dezinfikuju. Ne samo što oni neće imati, za proces obezagađenja, dovoljno vremena, snage i hemijskih sredstava, već takvu ekološku aktivnost ni naslednici prve linije srodstva neće uspjeti da dokrajče. Sinovi i kćeri su angažovani na poslovima pukog preživljavanja i ako im to uspije, sjajno, sjajno… Tako, tek će sinovi sinova steći pravu šansu da meritorno objasne da ono što je bilo kao da nije bilo! Eto.
Trebalo mi je sijedih na glavi da prostu tu činjenicu i sam shvatim. Bolno sam, kao i svi recitatori Gorskog vijenca, pokušavao da rasvijetlim, na primer, kad su i kako bojovnici na Kosovu polju pobijedili onda Turke? Pa razumije se, ne 1389. već dva pokoljenja kasnije, kad su unuci toliko otfrkli i ojačali da su mogli pustiti niz istoriju glas o podvigu svojih đedova.
Takve proste fakte, na primjer, smetnuo je nedavno s uma uglađeni gospodin Svi za koga se pročulo da je verifikovao poraz patriota na Kosovu u najnovijem konfliktu. I da nije bio dešperantan, prošao bi slično. Ta, od nas se očekuje da ćutimo, kao prva generacija svjedoka. Čemu žurba i riječi bilo kakve? Ionako će doći unuci koji će, lica glatkog kao dječija guza, zapečatiti u istoriji pobjedu Libertadosa na polju Kosovu, iz godine 1989, to jest 1999!
Ne može prije! Jer, gledajte: Da bi četnici pobijedili partizane valjalo je da prođe šezdeset dugih godina. Trideset godina potroše sinovi na inkubaciju osvete, a drugih trideset godina potroše unuci dok ne sazru za narodnu skupštinu. Ali je na kraju, izvinite, pobjeda čista kao suza. Tako rade ozbiljni delegati.
Ta naša (komunistička) instruiranost da postoji nešto što je istorijska istina intakta, izvrgnuta je ruglu. šopenhauer i jeste bio idealista kad je podučavao da čovjek živi u sadašnjem, a ne u prošlom, ili budućem trenutku. Za nijansu dublju filosofiju stvarnosti otkriva u našem podneblju slijedeći epigram:
Uzo unuk svoga dedu
Metno ga na krilo
Pa uz gusle pevao mu
što je negda bilo.
No, finesa od koje se ne može umaći glasi: da bi zapečatio definitivnu istorijsku pobjedu, moraš na početku izgubiti! Neka vas ne zavara ovaj dubinski paradoks. Ima nekog vraga u svetosavskom obožavanju poraza. Pobjeda je dosadna, jednosmerna, sama sebi dovoljna (pretjeranu dozu odioznog insistiranja na pobjedi, za duga života, nalazimo kod neopreznih, na primjer kod Tita). S druge strane, poraz kao takav je mnogodimenzionalan; traži objašnjenje, žudi za prevazilaženjem. Poraz je veličanstvena stvar – moraš se opravdavati. Tu ima toliko posla…
U stripu o Alanu Fordu, kako sam sa zakašnjenjem saznao od svoje đece, postoji jedna glasovita sentencija: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” Ne znam kako, ali je autoru promakla… površnost. Nacionalisti oko nas se drže perspektivnije misli: Ako kaniš (stvarno) pobijediti, moraš izgubiti! I tu smo na izvoru poente:
Upravo se ovoga plaše u Crnoj Gori unuci bjelaša pobjednika. (Podozrijevaju, i druga strana ima unuke.) šta sve ne bi dali da su im preci 1918. izgubili od Crnogoraca na Ćemovskom polju, pa da danas berkaile lege artis izglasaju pobjedu. Vidite, poraz je svekoliki kapital! U ovom slučaju toga nije bilo, i sada je velika panika u redovima beogradskih unuka i jednog unučeta u Crnogorskoj skupštini.
Usplahirenost je tolika da nas pitaju, nakostriješeni: otkud u spektru Sunca plavetna komponenta svijetlosti talasne dužine nešto ispod 500 nanometara (a vidjeli su tu boju i na pučini pored Budve i kao prozračje lovćenskih visina). Neznalice, samo da to uistinu nijesu, znale bi da plavetnu boju mogu naći i u nekim antologijskim pjesmama velikog srpskog pjesnika Stevana Raičkovića.
Usplahirenost je tolika da nas pitaju što će vam svijetla, što majska, što zora – dosta vam je vapaj Bože pravde?
Usplahirenost ide dotle da običan referendum izgovaraju kao referen-dum-dum. Gospodo draga?
Bijeli unuci na plavetnoj muci!
Pomolak viteza
KAMARILICE
Kamarila je grupica ljudi oko vladaoca; koja rovari, osjetno utiče na upravljanje zemljom; neodgovorno se miješa u svijekoliki život zajednice; negativno djeluje na javno mnjenje i javne poslove. Mi imamo i mnoštvo kamarila, kao što i priliči višepartijskom sistemu, multietničkom društvu i punokonfesionalnom miljeu. Dejstvuju manje kamarile, kamarilice. Rovare, rilicama. Iz svojih zaštićenih kamara, kamadari.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
OŽALOŠĆENI NAROD, A I PORODICA
Ostali smo bez svog životnog oslonca, bez њegove bezgranične љubavi i mudrosti. Bio je naša snaga i ostaće naš ponos zauvek. Stalno si nam u mislima, brate i prijateљu. Izgubili smo izuzetno dragu i najdražu osobu za kojom ćemo večno tugovati. Iznenada si nas napustio, plemeniti čoveče. Otišao si tiho, kao što si i živeo. Ostali smo skameњeni. Neuništiv je spomenik dobrote i plemenitosti koji si u svom veku sagradio. Neizmerno ti hvala što si nam pripadao.
Znamo da smo ti bili smisao i sadržaj života. Nastojaćemo da budemo vredni i pošteni kao ti. Hvala za beskrajnu pažњu. Večno ćemo nositi uspomenu na tvoj plemeniti lik. S neizmernom tugom nosićemo uramљeno u naše sećaњe tvoje dostojanstvo. Hvala za sve što si učinio za nas. Svu љubav prema tebi љubomorno čuvamo u srcu. Već četrdeset i osam sati gledamo u nebo, jer nas sve misli vuku tebi. Sećaњe i љubav imaju snagu života. Zla sudbina otrgnu te iz stvarnog sveta i toplog zagrљaja. Vreme prolazi, a bol i tuga za tobom se ne stišavaju. Bol i tuga samo narastaju. Tvoju nesrećnu sudbinu prati naša doživotna љubav, i naša preteška tuga, i naša nemerљiva patњa. Sa osmehom si živeo i na nebo ga uznese.
Neka te anđeli čuvaju.
Zašto, oko naše?
Sreća koju si nam pružao pomoći će nam da opstanemo, bol da nas ne ophrva. S tobom je bilo najlepše, bez tebe nikako. Hvala ti za nesebično požrtvovaњe. Za dobrotu kojom si nas obasipao.
Takav čovek kakav si bio ti ne sme se nikad zaboraviti. Svaka daљa reč je suvišna. Dušmanska zloba uskratila nam je tvoju nesebičnu љubav, a naša će večno potrajati. Zauvek ćeš ostati kao čovek i prijateљ zapamćen koji je vazda prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe. Najgori si bio za sebe. Iskreno smo potreseni. Mirno ti ode u večni san. Ostavi nas naučene da se ne treba bojati. A treba se bojati, kako si nas naučio, samo greha, bojati se za vrednosti za života i značaju produžeњa istih posle smrti. Snaga tvoga duha i pameti, nesebične љubavi i mudrosti vremenom će olakšati našu prazninu. Toliko prijateљstvo ne može ništa da izbriše. U velikom bolu grcamo. Uspo-menu na srećne dane mi jednako prizivamo. U naš dom se uselila neizmerna tuga. Tvoja nežnost zaborava nema. Ponos ostavљa ko je imao častan i dostojanstven život. Ne vetri miris tvoje duše. Misli i osećaњa tvojih najbližih stropoštavaju se niz ambise duša.
Život uleпšavamo svetlošću tvoje љubavi jer u životu svemu si presuđivao љubavљu. Љubav je prepuњavala tvoje srce. Bio si satkan od moralnih vrednosti. Čuvaćemo te od zaborava. Pobedićemo večni rastanak.
Mnogo nam nedostaješ. Počivaj u miru. Ne možemo da verujemo da više nisi sa nama. Idi spokojno u svoj večni dom; mnogo je lepih dana bilo sa tobom, još više tužnih iza tebe. Sačuvaćemo ime koje si stvarao sa љubavљu i ponosom.
Tvoja blaga narav nam je pred očima. Još ne možemo da shvatimo strašnu istinu da nisi više sa nama.
Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.
A da te je Sudba volela koliko mi – živeo bi večno. Zašto najpre odlaze izuzetne ličnosti, veliki vizionari i, iznad svega, odani prijateљi? Po sto puta ti hvala za pomoć pruženu u pravo vreme.
Danas se na ovoj poљani ne možemo razminuti. Slegla se komuna da oda počast tvojoj mladini. Ko je god čuo pohitao je da se pokloni tvojoj dvadesetjednoj godini. Evo se љudi nemaju gde parkirati, viđena љudino! Duža je kolona limuzina od reke Lima, љudska diko! Ponosu bratski i uteho sestrinska, na prevaru te ugrabiše. Zakliњemo se nad tvojim svetlim grobom, neće se ovo lako i ovako razminuti.
Prazan je tvoj kafić na glavnoj ulici. Zjape rupe na tvojoj mazdi pred kojom te dušmani sačekaše u dva poponoći, dabogda im ne svaњivalo! Ne smedoše izaći na megdan, ka junaci, no su čučali iza žbuna – dabogda im pleme doveka čučalo i po tome se razglasili!
Heklere im devojke heklale, dabogda! I škorpije i škorpioni im se legli u kolevkama, kad za drugo ne znaju, ponosna љuckotino! Ama nismo ni mi repa bez korena! Za pet miliona maraka što ih ti steče za kratka veka, snago naša, naći će se kra-teža i za њih, Svevišњi ih smoždio i skratio!
Ogњena Marija ih spržila dabogda, i hoće!
Ubiše te na svetac, kad se ni drva ne krate. Nevina naša mladosti, tvoj je onaj svet.
Ali mi ne znamo čiji je ovaj…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Danas izbjegavajte prenos zasijedanja. U Skupštini puštaju vetove.