Komentar za početak
Novci, kad odlaze, imaju sto nogu; a kad dolaze, samo dve. (I to premijerske.)Zapisnuti!
KUSTO(S) MKR GORE
Dežulović je novinar vrstan profesionalac. Asocijacije su mu vrlo uspjele, stil svjež, riječi precizne. Evo jedne njegove analize, u kojoj lako uočava pojavne i sadržinske sličnosti događanja u gradovima razmaknuta 400 kilometara:
“Podsjetila me ova nevesela zgoda na jednu sličnu prije točno deset godina, kad se junakom potpuno iste priče zatekao drugi jedan “balija”, slavni Emir Nemanja Kusturica. Jednako se Kusturica živ bio polomio da bude veći Nemanja od Stefana Nemanje i veći Srbin od Raše Karadžića, jednako je, baš poput Hasanbegovića, za lijepe pare tužio novinara, kad ga je Andrej Nikolaidis zbog toga zajebavao po novinama, jednako je Emir – baš onako kako je Zlatko od svoje države dobio Ministarstvo kulture – od svoje dobio koncesiju na Mokru Goru i pravo da diktira pravila u Park šumi. Pa ga na kraju srpski seljaci sa Zlatibora izvrijeđali kao “baliju”, pitajući se ’gde se on to zvanično potpisao kao Nemanja?’”.
“Ne damo da nam diktiraju neki poturice gore od Turaka!”, pobunili su se tada zlatiborski seljaci. “Ne dam da mi diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka!”, pobunili se deset godina kasnije zagrebački seljaci.
“To su ljudi za prezir, to su oni koji snižavaju nivo vrednosti čitavog jednog naroda!”, zavapio je onda u novinama Emir Nemanja Kusturica, početnik gori od četnika. “To su najgori šovinisti, ljudi koji promiču mržnju i sve ono za što optužuju druge!”, zavapio je deset godina kasnije stari blajburger Zlatko Rafael Boban Hasanbegović, poustaša gori od ustaše.
“Život je čudo”, zaključio je na kraju u naslovu jednog svog maloumnog filma Emir Kusturica. Nekom, eto, čudo, nekom kurvin sin, to zna svatko tko se barem jednom rodio.”
(Ko se barem jednom rodio…)
Pomolak tora, ali napuštenog
ДРЖАВОтВОР
Брзо је решен деобни спор:
За нас тор,
Њему светли двор.
Наш Тома(с) антиМор!
Замрсио је Чвор,
Потом био Горд;
Ко нема Гордијски Чвор
Није државо-
твор.
Базда вазда
Чим зине
Воња из јазбине.
Смрад опор
Опија чопор.
Negantesima valja reći ne
Poporukoljub
Televizijske emisije iz suda u Hagu prikazuju ovih dana scene svjedočenja Sloboumnog svjedoka. Sudsko osoblje je u nelagodi – kao da je u sudnici neko aktivirao Paklenu Mješinu. Moje asocijacije su ovakve:
Godine 1991, u proleće, Sloboda sa N nas je popisivala. Popisivač, studentkinja iz studentske zadruge, ohrabruje me da se autentično izjasnim ko sam i otkuda. Apsolutno sve je to blagorodno stvorenje upisivalo u formular! Važi li da sam Jugosloven? Svakako. Prihvatili biste i da sam Crnogorac? Naravno. A ako sam neopredijeljen? Upravo takva je rubrika rezervisana. Onda mogu reći da sam Votnjičar? A što je to? Jedan zaselak u zavičaju; pa da pišemo da sam Votnjičar? Da pišemo! što bi bilo da sam se izjasnio kao Kinez? Zabilježila bih!
Tražio sam da se moji podaci unesu hemijskom olovkom. Gospodine, rekla je, vlast se služi isključivo grafitnom olovkom.
Neobrisivi podaci su proglašavani nevažećim i završavali u košu. Tako je formular, nastao u inače solidnoj demokratskoj proceduri, postajao formular-pur-lar.
Danas, popis je skup i rijedak događaj, pa mnoge socijalne dileme rješavaju agencije za ispitivanje javnog mnjenja. Ne molimo mi njih nizašta, već one nas love. Svakako vi znate: u pravilnim vremenskim razmacima izvještavaju nas ovlašćena lica, grafitnom slatkorječivočću, sa ekrana televizije (koja pretenduje da timari nacionalne interese) o tome da se u Crnoj Gori najviše vjeruje sloboumnima, u tom kontekstu a) radoviću i b) medojeviću. I u jedan i u drugi odiozni navod sumnjam.
Kad zimi zastudi, u mom su se selu igrale “koze”. Bijaše to jedna studiozna i psihološka igra: član protivničke ekipe sakriva prsten ispod deset čarapa, a mi pogađamo, ispod koje je. Često onaj koji je neku od čarapa prstenovao bježi u ćošak, da ga oči ne odaju! Danas se niodčega ne bježi u čošak: evo nas žežoče gleda sa ekrana, i laže ko lipijen (brine se o našem pravu da znamo sve).
O medojevićima u Crnoj Gori ja ovdje ne mogu. Ali, o pošasti radovića moram.
U Titovoj Jugoslaviji bio je u opticaju podatak da je (recimo) devedeset procenata odraslog stanovništva sklono principima ateizma. U džibri nacionalističkog vrenja poslije Maršalove smrti tekle su neke duh-hemijske reakcije koje su trenutno u fazi odurnog zadaha: izgleda da se već 90 procenata odraslog stanovništva udara u religiozne prsi. Prema popisu od prije dvije godini, u Crnoj Gori obitava 6170 ateista. Nekada su dakle bili ugledna i brojna vojska, sad ih nema ni koliko međeda (koje, s pravom, štiti zakon).
Jednom sam već pisao o kriterijumima autentične religioznosti. Da prepričam jedan dio:
Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba ustvrdio je da je Hrišćanstvo prohodalo na dvije dogmatske noge – a) dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i b) dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? i 2) Da li vjerujete u zagrobni život, tj. da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju ubijeđeni teisti. Imajući sve ovo u vidu, što bi moglo da se uradi protiv odurnih statističkih zafrkancija? Pomišljam na uvođenje poreza na iskrenu religioznost!
Vjernici bi trebalo da plaćaju dodatni porez. Oni, naravno, koji priznaju to svoje stanje, i žele da ga sačuvaju po svaku cijenu, pa i finansijsku. Taj novac bi punio fondove za život religiozne zajednice (podizanje hramova, vjeronauk u njima, plate popova…). Je li ovaj namet čudan? Ne. Takva privrženost neka košta, kao i mnoge druge. Vjernička odgovornost kazivala bi o iskrenosti koja je silno udaljena od “šarlatanstva 90%”. Tada bismo možda i doznali koliko ovdje egzistira bogougodnih duša. Ovakvom se raspletu pak ne nadamo, ne zato što su ljudi tvrdice na porez, već što je statistička istina opasna, i najdirektnije ugrožava odiozne manipulatore.
Dakle, postoji jedna institucija koja a) drži da Crnogorci ne postoje, b) drži ponekad da postoje (u ovom slučaju samo da ih proglasi kopiladima), c) drži da nema crnogorskog jezika, d) drži ponekad da ima crnogorskog jezika (u ovom slučaju samo da bi izvijestila da je to marveni jezik). Ta je institucija jedan crnomitraš.
Vi zbilja mislite da je crnomitraš najpopularnija institucija u Crnoj Gori? Ja ne. Ne poričem da organizovana religioznost ima podršku sa uticajnih kota, ali tog ideološkog surogata pobožnosti nema u suvišku. Svejedno, progovorimo koju o pogrešnoj moralnoj podršci koju ugledni pojedinci iskazuju štabu organizovane svetosavske religioznosti, pa i u Crnoj Gori, kroz praksu poporukoljuba.
Riječnici objašnjavaju da glagol zgroziti se znači užasnuti se, te daju lijep primjer: “Kad bi ko god Crnogorcima predložio da takvom smrću [na točku] Turčina umore, svi bi se zgrozili” (Lj. Nenadović).
Baš mi ova riječ treba! Zgrozimo se kad političari od formata rukoljubom daju rđav nauk narodu. Primijetimo kako se sa feudalnim rukoljubom obračunavaju suvereni i drugim državama. Nedavno je novi saudijski vladar preduzeo akt široke i javne edukacije: naredio podanicima da mu ne ljube ruke. U obrazloženju je istaknuto da je neprihvatljivo za slobodne i otmene duše (sic!) da ljube tuđe ruke. Kralj, naime, nije Bog, a nije ni roditelj.
Kod nas, nevolja je u čudnoj inverziji: narod dolje morao bi da edukuju rukovodioce gore. Zar ne postoji snimak koji pokazuje da predsjednik vlade jedne zemlje na Balkanu juri prvog popa kojega je ugledao, da mu poljubi ruku; ovaj nesrećni crkvenjak nije imao šansu da umakne, i da je htio. (Nije htio.) Morao je da mu iskaže Tribute of Admiration (znak divljenja), inače propade sekularno carstvo. Razmetanje pobožnošću (Ostentation of Piety) ne asocira na nas. Nadu temeljim maksimom koja odlučno niječe praksu neslobodarstva; ta rečeno je od prave ličnosti, i u prigodnoj prilici: Crnogorci ne ljube lance. Hoću reći, po prirodi stvari:
Pukovniku intruderu domet nije vrh liste popularnosti, već komora 777. bataljona.
Pomolak viteza
DRŽATI ČASKOM
Legenda kaže, da je odvažni direktor gimnazije u Kragujevcu, profesor Miloje Pavlović odbrusio vojnicima Vermahta, pucajte, ja i sad držim čas! I ostao je na stratištu. Znam za prigovore na autentičnost događaja; vjerujem u častan lik gospodina Pavlovića; priča otmjeno zvuči. Kako smo mi držali časove ove decenije? Po pola časa. štrajk traje. Sindikati (u množini) zasijedaju. Plata kasni. Nema struje. Nijesmo govorili, ja i sad držim čas, govorili smo, ja i sad držim časkom.
Pomolak mišljenja
BOL I SIMBOL
Evo te odlične fotografije iz 1999. godine. Bombe padaju po Beogradu, svuda po Srbiji. Najzad je meta i Palata na Ušću. Pogođena je, gori. Kulja dim iz zadnjih spratova.
Prizor posmatra Pobjednik s Kalemegdana. Okrenuo je dupe starom Beogradu (Generalštabu? Vojnom muzeju? Prošlosti?). Piša mu se ne vidi. Zbog toga smo slobodni da pretpostavimo dvije mogućnosti. A) Piša je tu kolateralna šteta, čovjek samo gleda prizor. B) Pobjednik stvarno piša, s namjerom da ugasi požar. Ne, postoji i treća mogućnost: Statua razočarano mrmlja: „Pišam se NA TO“.
Jednom smo Ognjenu, dok smo šetali Kalemegdanom, pokazali Pobednika. Njegov zabrinuti komentar, tada kad je imao pet godina, glasio je: “Ne može da siđe…”
Kako vrijeme prolazi, ova dijagnoza dobija na značaju i dubini.
Pomolak lisca
KNIN-ČORBA
Došao soldat (bazajući po krajinama u nedostatku rata) babi(ću) u okučane i iskao da mu da štogod da jede, a ona mu kazala da nema ništa u kući za jelo. Onda soldat reče:
– A ti mi daj barem lonac i malo vode da načinim knin-čorbu.
Baba mu to da, a on uzme bosanski lonac i metne u њega gvozdeni knin, pa nalije vode sa plitvica, izazove požarevac i metne nad vatru; kad se voda ugrije, a on zaište od babe slano i slankamen i baba mu da, te je posoli; kad voda uzavri, a on zaište malo korenice i kostajnice; baba mu da i to samo da vidi od čuda kakva će to biti knin-čorba, te saspe u onu vodu i zamete; stavi i šaku grahova; potom zaište jajce, te i њega razbije u onaj skrob; onda zaište još malo maslenice te ono zamasti, pa onda skine s vatre i knin izvadi, zafrљači ga da mu se ni traga ne zna za vjeki vjekov, a pomiњaće se kao KЊIN.
Onda je narod kusao knin-čorbu, a soldat ne.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kad se Marko mane rala, a prihvati morala...