Komentar za početak
S kim si, onaki si. (Kad kažem hop, svi iz poslaničkog kluba skočite – je li to?)Zapisnuti!
YOKEL
Tešku uvredu zadajemo nekom kad mu kažemo džukela. Englezi imaju riječ yokel, seljačina.
Pomolak tora, ali napuštenog
ПОЧЕСТО ДУНЕ КАБАДАХИЈИ
Боже мили уда великога!
Који шћаше по земљи Србији,
По Србији земљи да преврне:
Традицију гиздаву госпођу;
Историју стару ал држећу;
И Просвету даму од манира;
И Културу малолетну цуру.
Политику од слаба морала
(која би се ионако дала),
Наду крхку која је пропала!
И Истину срамежљиву женску,
Па несталну кочоперну Веру
И Госпођу велику и малу.
Још отмену другарицу Меру,
Удовицу умрлог Разума;
Обрлати Лепоту, Самоћу…
Нетакнута оста само чума.
О, спаси нас махнитога рога!
Боже драги уда великога!
Negantesima valja reći ne
Diskretni šamar burzoazije
Jeste, postoje već definitivna dostignuća naše civilizacije. Nema nikakve sumnje, i ova tri su u tom broju: a) štamparija, b) radio, c) elektrana. U staroj knjizi gledam kako je Eratosten, u odajama Aleksandrijske biblioteke, davno prije Hrista, crtao skice za proračun poluprečnika Zemlje (munjevito dozivanje preko drače od 22 vijeka vremena i istorije). Onda uključim radio i brzinom svjetlosti do mene stiže riječ koju je tek izustio ratni reporter iz jedne azijske pustinje; vijest se programirano uputila od geostacionarnog satelita na visini od trideset pet hiljada kilometara ka antenskom tanjiru na mojem krovu. U hladnjikavom novembarskom sumraku uključujem tog momenta električnu grijalicu – brzinom svjetlosti utopljavam se energijom vodenih kapljica koje su nekad krenule sa Švarcvalda i sad se survavaju niz slapove Đerdapa. To je to: Fascinacija svjetlošću, ovladavanje najvećom brzinom u Prirodi pri transportu misli, riječi i energije. Brzog kraja istorije svakako neće biti, ali homo sapiens koji je riješio ove ključne zagonetke svoje egzistencije (i pritom naučio da lasno može ubiti ogromne ljese ljudi za treptaj oka), mogao bi, po potrebi, malo i da predahne
S ovim u vezi meni nije mrsko da primijetim slijedeće. Crnogorci nijesu oklijevali da na vijest o pronalasku umijeća stampanja okušaju tu modernost na Obodu. Čim su čuli da su elektromagnetski talasi osposobljeni za bežični prijenos govora, zamolili su Apeninca Markonija da takvu zgodu instalira na Volujici kod Bara; odatle je Crnogorski vladar slao brzojave dobrih želja državama u okruženju, već 1904. godine. Crnogorski strujaši ce me dopuniti podatkom kad je prva hidroelektrana proradila u Crnoj Gori
Sad masovno preturamo misli na temu: graditi ili ne graditi hidroelektranu Buk Bijela. Ljudi svih profesija se izjašnjavaju, što mi je milo čuti. Uglavnom se ljutito osporava inžinjerski naum. Stvar je komplikovana. Pronađeno je ubojito polemičko oružje; ako nešto osporavaš, osporavaj posredstvom ekologije. To vazi širom svijeta, a u Crnoj Gori se tim bodežom zadaju i smrtne rane. Jer se sama država izložila “pošasti”: samoproglasila se za ekološku teritoriju. Riješio sam, napokon, da rizikujem grijeh oholosti, te da progovorim o ovom problemu. Zbilja, hoće li biti posljedica (i neprijatnih) ako se napravi brana u kanjonu Tare? Biće.
Da li neko misli da je Egipćanima bilo lako ukrotiti Nil? Projekti gradnje Asuanske brane izazivali su vrlo ozbiljne podjele u javnom mnjenju, domaćem i inostranom. I te kako se razgovaralo o kompleksnim posljedicama, svakako i o ekološkim aspektima. Novonastale velike vodene mase utiču na lokalne klimatske okolnosti. Mijenja se pejzaž, koji je domorocima uvijek svetinja. Dodatne, vrlo ozbiljne teškoće izazivali su prvorazredni spomenici antičke kulture. Vode vjestačkog jezera zaprijetile su monementalnom hramu faraona Ramzesa II (1270 p. n. e), kao i hramu njegove voljene kraljice Nefertari. UNESCO je pomogao da se kroz akciju svjetskih razmjera spomenici dislociraju. Posao je trajao četiri godine, koštao je 40 miliona dolara. Građevine su isijecane bukvalno na hiljade djelova koji su potom transportovani i nanovo sastavljani. Evo ovog časa gledam sliku dijela lica, teškog 21 tonu, kako se kranom odnosi sa glave figure visoke 67 stopa (dolje je jedno uvo koje će se prenijeti u drugoj turi). Još grđe, Naserovo jezero kod Asuana potopilo je jedno ostrvo (Philae Island) od milja zvano Perla Egipta, koje su Egipćani obožavali po prilici koliko i beogradski intelektualci Taru (Perla Crne Gore). Sve je prije tridesetak godina pomjereno, Perla je na drugom, bezbijednom mjestu, relikvije nastavljaju svoj dugovječni život a Nil je disciplinovan. Bože moj.
U manjim razmjerama, priča se ponovila na Đerdapu. Uznemireni intelektualci nijesu sjekli vene (ili možda malo i jesu), premda je protivprirodna radnja na evropskoj ljepotici, kao i ona na Nilu, izazvala kojekakve promjene u okolini. Dakako, pazilo se da prežive tragovi rimske civilizacije (pješke sam se spuštao jednom niz voznike, da dotaknem sada izmještenu Tabulu Trajana).
Misli li zbilja neko da je Amerikancima (i Kanađanima, posao je zajednički) bilo lako da buškaju teren oko Nijagarinih vodopada i mijenjaju geologiju i hidrologiju kompleksa? I da je sve to prošlo uz striktno očuvanje primordijalne nevinosti prirode? Stanite malo. Nema nikakvog spora oko stava da je predio gdje treba da se gradi nova ustava lijep oku ljudskom, mada to nije baš onaj glasoviti dio kanjona Tare. Uostalom, lokacijâ nesumnjive iskonske ljepote nije malo u Crnoj Gori. Sporno je jedino zanovijetanje da čovjek, ovdje i ondje, ne smije (nikako ne smije) da svojim neimarstvom prekopava, ruši, gradi, dograđuje i nadograđuje kosmički rezultat. Jer to navodno nije nadograđivanje, već nagrđivanje.
Takvi pogledi počivaju na olakoj degradaciji pojma prirodne ljepote. Na takvoj redukciji se onda formira usplahireno viđenje turizma kao pasivnog transa zaprepašćenih očevidaca i stanje bogobojažljivosti pred kreacijom onostranosti. Viđeti, i ne pipnuti. Uvijek sam bio ljubopitan prema tom nerijetkom stavu da grandiozne ljudske intervencije na terenu obavezno znače i nagrđivanje ljupke autentičnosti. U stvari, ljutnju izaziva arogancija takvog stava, dernjava koja ne dopušta drugačiji pristup, isključivost u ubjeđenju da je estetika jedna, a to će reći ona koja je od iskona čedna. Objašnjenje, da je Bog poslao Taru da pokaže šta sve može da izađe iz Njegove radionice.
Zbog toga pokušajmo da shvatimo: Možda je Bog htio da na Njegovu radost iskuša ljudsko neimarstvo u jednom dijelu toka Tare. Hidrocentrale su neiscrpan izvor graditeljskog ponosa, ushit ljudske duše, trijumf najbritkijeg što čeljade ima (razuma). Što se turista tiče, prizor brane, jezera, ukroćenosti, buke, stropoštavanja – neponovljiv je. Hidrocentrale su svuda u svijetu samo pospješile migracije šetalaca i obogatile prizore. Aktivni princip kreativnosti jeste ugrađen u naše poimanje lijepog; dok se voda survava na turbine, osjećamo potencijalnu enegiju, izvlačenje napona, poslušnost zakona fizike, harmoniju uma, vremena i prostora. Da, gospodo.
Ovaj se tekst ne bavi ekonomskim parametrima: njih ima ili nema. Ne bavi se potencijalnim kriminalom, kriminala ima ili nema, neka nešto radi u svom domenu i policija. Sve mora biti urađeno lege artis. Ja samo primećujem: najglavatiji zastupnici ovog glasovitog principa upropastili su nam pola života, i još na tome aktivno rade, svjesno podmećući, ili pomoću neobaviještenosti ili pomoću štamparske greške, Legiju artis umjesto lege artis. Ovaj je tekst u slavu inžinjera, a ne profitera (profiterijera). Ovdje samo protestvujemo protiv prakse manipulisanja: nije tačno da su turistički i ekološki iskazi nedodirljive dogme. Ko zna direktnije razloge (šamar? samar?), molimo da ih neskriveno plasira u javnost. Možda ćemo se složiti!
Ono što ja neću skrivati, jeste prezrenje prema politizaciji blagorodne teme kao što je ukroćivanje gravitacione energije plahovitih Crnogorskih rijeka. Biću otvoren: ako bismo hidroenergetski kompleks nazvali “Srpske centrale Buk Bijela”, smjesta bi utihnula lokalna svetosavska bijela buka.
Mislimo o tome.
Pomolak viteza
ZAMRZIVAČ
Nemamo ništa protiv da je zamrzivač hladnjak, frižider. Ali se ne slažemo da se ta fina riječ u celosti potroši na jedno tehničko značenje! Imali smo saveznog ministra informisanja koji je bio zamrzivačbez mane i straha. Količina mržnje koju je sejao po dušama građana neizmerna je. Zamislite koliko hoćete ljubavi, taj bi je zamrzao do apsolutne nule, na svoj nivo. Kad bi se pojavio u drugom dnevniku, danima bismo potom liječili prozamrzline. Izmišljao je afere i zavere. Nalogodavcu se po obavljenom poslu obraćao lozinkom: Ćale, kupih ti skandale! Zamrzivač ima bezazleno lice i ne zna da izgovori glas r. Ko da ne vjeruje u njegove mrzosti i da i sam ne zamrzi?
Pomolak mišljenja
BOL I SIMBOL
Evo te odlične fotografije iz 1999. godine. Bombe padaju po Beogradu, svuda po Srbiji. Najzad je meta i Palata na Ušću. Pogođena je, gori. Kulja dim iz zadnjih spratova.
Prizor posmatra Pobjednik s Kalemegdana. Okrenuo je dupe starom Beogradu (Generalštabu? Vojnom muzeju? Prošlosti?). Piša mu se ne vidi. Zbog toga smo slobodni da pretpostavimo dvije mogućnosti. A) Piša je tu kolateralna šteta, čovjek samo gleda prizor. B) Pobjednik stvarno piša, s namjerom da ugasi požar. Ne, postoji i treća mogućnost: Statua razočarano mrmlja: „Pišam se NA TO“.
Jednom smo Ognjenu, dok smo šetali Kalemegdanom, pokazali Pobednika. Njegov zabrinuti komentar, tada kad je imao pet godina, glasio je: “Ne može da siđe…”
Kako vrijeme prolazi, ova dijagnoza dobija na značaju i dubini.
Pomolak lisca
DRAGI STRIKO
Veliki sam tvoj dužnik. Ne smem ni da pomislim koliko si mi do sada, za sve ove godine, napisao pisama – a od mene ni reči! Ima nekoliko razloga, ali boљe da se ne pravdam. Možda samo da iznesem jedan: u septembru 1991. sam pošao u rat. Mobilisalo, ošišalo i odvelo. O ratnim dogodovštinama pričaću ti kad se vidimo. Ona najranija tvoja pisma su nestala. Mislim da su izgorela zajedno sa kućom. Verujem da si mi pisao i u toku rata, ali sam se selio s fronta na front i pošta je u ratnim dejstvima neuredno stizala.
Međutim, striko, jedno pismo mi je slučajno ostalo u џepu. Nosio sam ga od poprišta do poprišta. Nisam se od њega razdvajao. Ima datum: 9. novembar 1990. (petak). Svo je iskrzano. Često sam ga natenane čitao. Delovi se jedva drže, ali ga љubomorno čuvam.
Dragi striko, ti se na početku tog pisma s pravom pitaš: šta će sa svima nama biti ako Jugoslavije ne bude? Hoćemo li nasrnuti jedni na druge? Hoćemo li biti jedina evropska država koja će rat pretpostaviti miru? Sad svi znamo odgovor, ali kad pogledam unazad, pitam se jesi li bio prorok ili prosto obavešten čovek? Što se tiče drugog tvog pitaњa, ako Jugoslavije i daљe bude, kakva će biti, na čiju će štetu biti sastavљena – teško je biti pametan. Ali, protekle patњe su me bar jednom naučile: treba više gledati svoja posla. Pa se nadam da posledњe državotvorstvo nije bilo, strikane, na tvoju štetu.
Daљe pišeš: Ovo nije ni rat, ni mir. Čitao sam tu Tolstojevu kњigu, čovek je Rus, Sloven i Pravoslavac. Svaka čast, ali će neko morati to još jednom da napiše za nas i o nama ovde. Nedovoљno je osloniti se samo na mišљeњe vlastele koja piše iz svog zamka – i sam podozrevaš da je to zamka za naivne Srbe. Je li moguće da i poneki Rus ima prsten pečatњak?
Kukaš da je Jugoslavija zatravњena. Ovamo kud sam ja prolazio, ne boj se, više nije zatravљena. Detaљno je preorana. Ali što to ja tebi pričam. Srbi su to primetili (morali su makar primetiti!). Dragi striko, pišeš mi: „Niko nas više ne može uceњivati (nema turske imperije) glavama Srba iz Bosne. Niko nas više ne može strašiti sudbinom Srba iz Hrvatske (nema Hitlera i Musolinija pod čijim su okriљem srpske glave uzimane!), svima je vaљda jasno da bi se ovog puta morale uzeti sve srpske glave, ili nijedna. A kako sve srpske glave ne mogu biti uzete, neće biti uzeta nijedna“. Ovaj je citat za nevoљu pao baš na izliњali prevoj papira, pa se bojim da nisam sve pročitao kako si hteo da napišeš. Zato je najboљe (mora da je najboљe!) da još jednom to mesto napišeš i pošaљeš mi. Posle toga ću ti mirne duše odgovoriti. Ono što pišeš da su Slobodana osudili, a Ivana unapredili – e, vala, oko toga bismo se mogli lako složiti. Pod uslovom da se precizira (moralo bi se precizirati!) koji Slobodan, koji Ivan i posle kojeg rata. Ostalo je rečeno još u narodnoj pesmi: on je Pašić, a ja sam Šubašić!
Baš ako si onu državu nazvao nakazna! Otkud bi nas čedne (Čedova čeda) stiglo nakazanie, nako od nakazne države proste kao b(r)oza? Kako smo mogli spasti na kazane, da pređe ne beše nakazno? I neka to ne ostane nekazano!
Veoma me je, sa današњe tačke gledišta, o striko, zainteresovala ova tvoja misao: „Može li se, dakle, grupa iznenadnih demokrata okupљenih oko (oštećen tekst) Marković (oštećen tekst) prihvatiti kao grupa љudi koja čistim ekonomskim zakonitostima (bez nacionalne i svake druge ostrašćenosti) namerava da spase Jugoslaviju koja je, izgleda, rešila da propadne“. A malo potom čitam: „Hoćemo li opet sami sebe proglasiti maloletnicima koji nisu na vreme razumeli da koalicija Broz-Marković (sve mrtvo i sve živo što je protiv Srba i Srbije!) namerava da razbije Srbiju i Srpstvo i da Srbe, tako razbijene, uvuče u Jugoslaviju opasniju po Srbe od svih dosadašњih“. Sad mi se teško orijentisati: ko? je veselnik koji igra Brozovo kozaračko kolo. Oštećeni tekst mi smeta da se razaberem, je li muško ili žensko u pitaњu? Ili si to vidovito, širokim pokretom kako samo umeš, zalepio zadlančinu istovremeno svim prošlim i budućim Markovićima an ženeral (ovo sam naučio od IFORa)? Ako si. Srbi su primetili (morali su to makar primetiti!) da ih gospoda Markovići pozivaju da glasaju protiv sebe. O, je li striko moguće, zaboga, natentati jedne na druge? Nas? Ti dobro znaš (morao si znati!), striko, da sam te uvek poštovao. I kad te razumem i (još više!) kad te ne razumem. U ovom drugom slučaju, bez pogovora. Učinim tako da ti ni slučajno ne naškodim. Na primer, kad ti kažeš: besmisleno je na ruševinama brionske Jugoslavije glasati za brionsku Jugoslaviju – ja bez nećkaњa prestajem da se brijem, a ne što drugo. Samim tim ne upotrebљavam ni onaj najjeftiniji i meni inače simpatičan losion BRION. Hoću da pokažem, nisam naivni Srbin. Hoću da gledam i tvoja posla.
Ja se, dragi striko, raspričao (morao sam se raspričati!). Odavno ti nisam pisao, pa ćeš oprostiti. Od malena te znam kao predusretљivog, a pošto mi je otac umro, sada si mi sve. Obrazovan jesi (što mene, na žalost, nije od rata zapalo), ali genijalan nisi (da se obojica zahvalimo pravoslavnom Bogu). Jer genijalan Jugosloven se u Jugoslaviji može biti samo na štetu Srbije. (Ovu sam misao našao pre neki dan kad sam u biblioteci prilazio švedskom stolu tvojih misli.) Dragi striko, ja nisam dobro. Zamalo napisah: koje i tebi želim. Biće boљe. Tvoj sinovac.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Problem je samo ako se zbori amaternji.