
Komentar za početak
Obraz ide s glavom. (Više jok; video sam jedan obraz kako ode, a glava ostade.)Zapisnuti!
NOVA MODA
Treba podići spomenik Pupinu u Beogradu. Može, kako ne. Imamo samo jedan mali molbeni aneks. Koji? Da istovremeno napravimo i spomenik srpskim žrtvama u ratovima devedesetih.
To je nova moda. Vezana trgovina. Mogu li da pomenem oslobođenje Beograda oktobra 1945? Kako ne, samo obavezno da uslikaš srpskog vojnika sa šajkačom. Mogu li da pomene Tita? Jašta, ali obavezno i Dražu. Mogu li da pomenem pokolj u Vraniću? Da, samo ako u naslovu staviš da su svi činili zločine.
Pomolak tora, ali napuštenog
ЕГАЛАБАЛАВАЦ
Као врло мал
Царем императорем постал
Шалабајзер Егалабал.
Уз дворске фолове
Уз препуне столове
Правио је егалабалове.
Царски је скривао двор
Његов тужни скор
Отмен прљав веш:
Много спрдњи и шал
Понеки грозни леш
На хиљаде ситних зал.
На ниске гране спал
Великог царства
Император мал
Недорасли Егалабал.
И сњим (грехота)
Поштована
Учитељица живота.

Negantesima valja reći ne
Šta bi bilo da je bilo nešto što nije bilo
Bio je to srećan i svečan dan naše kulture kad je 1961. Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pola veka od tog događaja je jubilej koji inspiriše mlade da prvi put upoznaju značajno delo našeg nobelovca, a nas starije poziva na još jedno čitanje (iskusnom logikom u pozno doba). Ali:
Šta pročitati? Što više to bolje, no nije malo ni samo prelistati deo Andrićevih zapisa i beležaka. Na veliko zadovoljstvo, to sam i sam uradio. Izdvojiću tri citata koji su me bacila u posebnu brigu. Citati govore o tri defekta s nama u vezi. Decenije prolaze, a kvarovi se produbljuju, čini mi se. Pogledajmo:
A) Mentalitetski defekt. “Umesto da ima u vidu cilj i rezultat rada, vaš čovek stalno misli na stav i ulogu svoje ličnosti pri tom radu. Čak ni šoferu ili nosaču nije stalo toliko do toga da što racionalnije i što pravilnije izvrši posao, pa čak ni da što više zaradi, koliko da pri poslu ispolji svoju volju i istakne svoju ličnost u što povoljnijoj svetlosti.”
Ove reči beleži Andrić kao utisak jednog stranca o nama; sam koristi sintagme “hipertrofija ličnosti” i “pogrešno postavljena ambicija”.
B) Sekularni defekt. “Čitam istoriju religije. Zanosi me, diže visoko i spušta nisko. Čovek posmatra mrtve religije kao okamenjene kosture preistorijskih džinovskih životinja, polaže prst na zube uginulih dinosaurusa i mostodonta, sa ljubopitstvom, bez straha. Ali živih religija i njihovih organizacija treba se kloniti. Zaobilazi ih koliko god možeš, što dalje to bolje! Jer, od njih ti preti stalna opasnost: ili da te pobede i potčine, pa da im služiš kao beslovesno poslušno stvorenje, ili da te slome i unište, pošto te prvo ocrne i osramote zauvek.”
Andrić, koji je štedeo reči, u neredu se slabo snalazio i poslovično oprezno zaključivao, ovako nam je govorio. Zato: posebno je licemerno Andrića selektivno čitati, a bojim se da ga tako iščitavaju danas i neki ljudi iz politike i kulture čiji je moto: Što bliže Crkvi, to bolje. Oni će se kleti u nobelovca i zidati mu kule i gradove (što simbolično, što građevinski-operativno). Andrić još veli: “Jedna legenda više, jedna istina manje.”
C) Društveni defekt. “Ako se ikad desi da se unutarnjost takozvanih mrtvih stvari uzbuni i pokrene, sve će se oko nas, zajedno sa nama, raspasti i pretvoriti u plamen bez pepela i nestati u isparenjima i oblacima, i od ovoga što zovemo našim svetom neće ostati ni ime, ni iko živ da ga izgovori.”
Kakva čudesna anticipacija! Andrića je smrt sustigla 13. marta 1975. Bar dve decenije pre nego će se njegove reči na jezovit način ovaplotiti u klanjima i selidbama poslednje decenije dvadesetog veka književnik upozorava da prebrojavanje jama i kostiju i šetanje svetih moštiju jeste uvertira plamena bez pepela. A nema naznaka da Andrića odgovorno čitamo ni posle te građanske kalvarije. (S časnim izuzetkom Predraga Koraksića koji nas u nedavnoj grafičkoj analizi opominje, koristeći kultni motiv iz britanskog SF filma “2001: A space odyssey”, da ne “uzbunjujemo unutarnjost mrtvih stvari”; jer reč je o budućnosti “našeg sveta”)
Ne treba zaboraviti da je Andrić Znakove pored puta završio rečima: “Ne vredi ispitivati šta bi bilo da je bilo nešto što nije bilo.”
(Malo vrijeme potom postojalo, a uglednici su na Balkanu napravili sranje. Djelovali su po konciznom programu; sastojao se od jednog neumnog, posve antiandrićevskog nauma: Ispitati šta će biti da je bilo nešto što nije bilo.)

Pomolak viteza
KOALI CIJA
Stavite se u položaj! Pogledajte. Koali cija. Tranzi cija. Varija cija. Na cija. Ra cija. Frak cija. Demokra cija. Perturba cija. Genera cija. Čak i poli cija! Za sve jade: legitima cija! Ko da ne postane paranoičan? Oko nas je cija. Čim detaljnije pogledaš strukturu naoko bezazlenih riječi, vidiš prste izdaje, potkupljanja i rovarenja. Rekao bi neko da je riječ administracija blaga, čak na momente ljupka, u najgorem slučaju samo neinteresantna riječ. Kad ovamo zaviriš, postaje administra cija! Nekako je u redu da postoji kastra cija. Ali zar mora polu cija. Nije pretjerano iznenađenje zajeban cija, ali je svakako odurno garan cija. I tako dalje. Možda su liberalne snage nepravedne. Siguran sam, i one bi, da su na vlasti, otkrile još koju stotinu takvih sitnih dokaza gdje se sve nije umiješala moćna služba jedne velike sile… Sve do kanaliza cije.
Pomolak mišljenja
NULTI NIVO NISKOSTI
1. Zgranemo se nad oslobađajućom presudom za počinioce nekog gnusnog dela. Rđav pravni ishod demorališe građane. Blizak nam bude lik sluge Jerneja: nekažnjen kriminal povređuje čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao:
For in the fatness of these pursy times
Virtue itself of vice must pardon beg.
U našem prevodu:
Dođu vremena kad se ugoji javno mnjenje
Pa sami porok od vrline ište izvinjenje.
2. Ne lezi vraže, u sjajnoj minijaturi Priča nadčuvara parka piše Čehov o presudi koja ignoriše formalne fakte zarad viših moralnih ciljeva.
Lekar Vilson dolazi u jedno malo mjesto da radi i živi. Učen je i stručan, pristojan čovjek. Predusretljiv, pomaže uvek i svakome. Vremenom, stekao je u novoj sredini rang sveca. Nijednu uslugu nije otkazao. Bez ijednog neprijatelja, osećao se siguran i poštovan.
Psi, mačke i krave… životinje su ga susretale sa gestovima zadovoljstva.
3. Taj Vilson je jednog dana nađen mrtav na terenu, u jednoj urvini. Krv, povrede, rane – sve je govorilo o nasilnoj smrti.
Opšta žalost i neverica zavladale su u gradiću. Nemoguće da je takvom čoveku neko oduzeo život! Zaključili su da je dobri čovek pao sa stijene i poginuo.
Kad je nešto nezamislivo, to je i nestvarno. I niskost ima dno.
4. No, jednog dana je ubica otkriven. Dokazi su bili neoborivi. Nitkov je imao kod sebe burmuticu ubijenog. U kući počinioca je policija pronašla krvavu odeću ubijenog… Sud je vijećao. Kristalno jasan slučaj ubistva iz koristoljublja. Činjenice nesporne. Nijedna sumnjiva okolnost. Pa ipak, sudija nije mogao da prevali preko usta riječ da je uhapšena skitnica ubila njihovog doktora!
5. Ubica je oslobođen. Niko nije teretio sud za nepravičnu presudu. Svi su stali iza misli da je čovjek nesposoban za nedjelo kao što je ubistvo blagorodne osobe. Istrajavanje u stavu da smo bolji nego što jesmo mora voditi ka porastu ljudskosti. Čehov nas upozorava da se plemenite misli i moralnost ne kuju samo od jednostrane istinoljubivosti.
Pomolak lisca
PEDAGOŠKA POEMA U TRANZICIJI
Spustio sam teme na kauč i uz velike napore, steњući, podigao noge uza zid. Dok se krv slivala u glavu i damari bili u slepoočnice, pozvao sam sina. Ušao je i stao zaprepašćen.
– Ali, ćale… – promucao je.
– Ništa: ćale, – odbrusio sam. – Sedi i slušaj.
– Tebi nije dobro?
– To možda. Ali ako i daљe budeš zakerao, biće mi još gore!
– Zašto dubiš na glavi? – upitao me polako i razgovetno.
– Sine, ono što sada hoću da ti kažem, može se samo u ovoj pozi recitovati. Prelazim na stvar: jesi li još u dobrim odnosima sa probisvetom Simićem? Da, da, onim iz komšiluka?
– Pa ne, još od davnih dana kada sam dobio batine zbog tog družeњa.
– Obnovi to drugarstvo, ako nije kasno. Reci mu da nema ništa zazorno u tome što je prepisivao tvoje domaće. Izvini se. Pitaj ga je li slobodno koji put s њim u šverc. To što si pao na ispitu i tri dana ne izlaziš iz sobe, to rade samo gusani. Simić već im diplomu za nedajbože. Raspitaj se.
Dva-tri puta je nevoљnik hteo da me prekine; nije došao do reči. Ja sam mleo i mleo, iz duška, kao čaktalo. Skoro bez razmišљaњa. A i šta je tu imalo da se posebno smisli? Sve sušta suprotnost onome šta sam savetovao pre petnaestak godina.
– Napregnućemo se za jedne patike, a mobilni telefon posle toga što pre. Pa plivaj! A navike počni da meњaš odmah, pod hitno. Sinoć si legao u deset, to zdravo čeљade više ne radi. Ne budali. Još jednom: kњige baci, ne dangubi, a na diplomu misli!
Sve teže sam disao. Dečko je bio u šoku. Na ivici plača, ne izdrža, izjuri iz sobe. U sumanutom tempu nastavio sam monolog, iz mozga vičući za њim:
– Tri godine obdaništa, plus osam godina osnovne škole, plus četiri gimnazije, plus četiri fakulteta, plus četiri za magistraturu, plus četiri godine doktorat – to je 27 (dvadeset sedam) godina crnčeњa. A posle toga još toliko godina preda-nog rada na fakultetu. A finale? 27 dana na ulici, jer plata u iznosu dva puta po 270 dinara kasni četiri puta po 27 dana. E, nećeš mojim putem! E, ne dam majčin sine! Samo preko mene mrtva. Odučiću te. Nećeš mi takav rasti. Ne utiri mi lozu, moju i tvoju! Ako nisam umeo ja, moraš bar ti biti pri pameti koliko i svi glupaci. Zapni! Dosta je jedan blavor u kući! Nema mesta za dve zamlate! Lenštino. Osvesti se… Odumi.
Klonuh na kauč, posle 27 minuta lajaњa. Osetih kajaњe: jesam li preterao? Kako će ovaj žuč i čemer delovati na mladu psihu? Zabrinuh se. Polako, na prstima se prikradoh dečjoj sobi. Povireh kroz kљučaonicu. Uznemiren, svašta sam očekivao.
Ali videh svog sina na kauču, u čudnoj pozi: noge ka plafonu, glava na ležaju; lice zajapureno, čelo u grču, sav u stavu napregnutog odlučivaњa.
Navreše mi suze jadosnice.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Jeste li sumorni? Jok, vrag io, a od čega?
