Komentar za početak
Ne gori obraz od sunca, već od poštenih ljudi. (Ko je vidio da u Skupštini nekome obraz gori?)Zapisnuti!
OVAMO, VAMO
Politička nejač, isturena odjeljenja svetosavskog unitarizma u Crnoj Gori, hvale pjesmuljak Nikole Petrovića, vladara Crnogorskog, naslovljen Onamo, namo. Predlažu da se to stihosočinenije proglasi himnom unije država Srbije i Crne Gore.
Đe da nađem danas tu literaturu i pogledam o čemu se zbori? Kad se mora, otvorio sam one najsmradnije sajtove Interneta i među mnogo istorijske truleži zaista, po vonju, natrapao na Nikolinu zafrkanciju.
Na sve četiri strane svijeta, u vremena ona praktikovali su vladari na dvorovima svojim organizovati književne večeri, ili sumrake, gdje su se recitovale pjesmice mile ušesima carskim. Postojali su carski pjesnici, vješti u sastavljenju oda i drugih umilnih književnih medaljona. Vidim i našega Nikolu gdje u Cetinjskim sumracima učestvuje u sličnim kamernim priredbama. Naš je vladar njegovao jednu specifičnost! Sam je pisao stihove i sam čitao. Nije da mu je manjkalo poltronskih piskarala, mogao je na ljese angažovati raznih sarajlija i medakovića. Ali je najviše cijenio samog sebe i najbrže je funkcionisao kad je sam zapisivao svoje ideje. Tako je jednom riješio da zabavi svitu patriotskim obećanjem da će organizovati turistički ratni pohod… do Prizrena. Naravno da su se te večeri godine 1867. na mrtvo zabavljali velikaši u dvoru pod Orlovim Kršem.
Pjesma počinje vladarevom reminiscencijom na slatki mit da je njegovom caru neko razorio dvor, koji je bio, dabome, stjecište junaka (ajde, bogati). Gdje je lociran dvor? Onamo, namo – za brda ona! Bez oklijevanja, budući da je identifikovana autentična starina, poziva se na marš pod oružjem do onamo, namo. Cilj je da se sa ruševina priprijeti vragu, ali i da se svrati u Dečane kako bi se prisvojio Raj za ratnike koji idu na srpska polja, koja su bojna. Pogovora nema, jer starac Jug objašnjava šta je sveti dug (aplauz u plavom salonu). Premilosni vladar je oduševljen dobrim prijemom recitacije i brzo dopisuje još jaču strofu u kojoj obećava tupljenje oštrica hrišćanskih sablji u procesu sječe turskih vitih rebara za brda ona. Nikola je tu zastao i sjetio se da junačke pjesme nema ako se ne pomene grob, a obavezna rima onda nalaže angažovanje riječi rob, kao u preporuci za drugog: bolje ti grob, nego ja rob . No kako je mjesto radnje onamo namo, grob je Milošev, a roblje je srpsko.
Tih godina je vladar Nikola bio često zabrinut za slobodu svoju i svoga naroda i Crnogorci su vodili ljute bojeve za odbranu nezavisnosti domovine Crne Gore. No dobro je kad smo zabrinuti i za sudbinu svoje braće. Prirodno je da briga raste kad su braća daleko, onamo namo. Sjajno je kad je ljubav uzajamna. I, u ondašnjoj Srbiji nevoljni pjesnik Đura Jakšić tek biješe napisao tužbalicu Padajte, braćo! Bard je ljuto korio obrenovićevsku vlast za indolenciju glede stradanja braće koja su, u istom pravcu a suprotnom smjeru – onamo namo! Pale su i teške riječi: Mi Srbi nismo. Mi ljudi nismo. U svojim mračnim i gladnim noćima Đura piše dramu Jelisaveta knjeginja crnogorska.
…
Pomolak tora, ali napuštenog
ЛАМБАДА О ДВА СРБИНА
Трећег јануара
Хиљаду деветсто
(Дучић би рекао: Сад свеједно које)
У београдском центру САВА
Полетеше у загрљај један другом
Многолетни РК Србин са дна каце
И
Вирулентни ВС Србин са дна каце
(исто такође)
Глава уз главу,
Занос уз занос,
Понос уз понос,
Нос уз нос.
На радост да вам се долази.
Даће бог
Да нам се посрећи компјутеризовани центар САВА!
Прати нас Свети Сава.
С нама је крсна слава. Не може! Бити све бадава.
Жива нама на рамену глава.
Весељем да нам се враћа.
Браћа
Писци, апотекари,
Зубари, резервисти, академици, добровољци,
Срби у сали, Срби на планети –
Сви занети вешћу
Пљешћу.
Праве државу
(„Склањај децу мајко моја…“)
Дарове
Разменише на растанку.
ПК доби златну значку
Либертадора Србског Мага;
Да га држи мит и снага
До оџака Огулина
И прагова Карлобага,
О чем пева слатка Сага.
ВС прими кратеж преки
Наше фирме РЕФЕРЕНДУМ;
Дум, дум, дум.
Дум.
Нека нам је здрав остатак.
Negantesima valja reći ne
Tigoni u političkom cirkusu
Jedna, reklo bi se, nevažna vijest mogla se nedavno naći u zabavnim rubrikama informativnih glasila: Neumorni kreatori novih bizarnih spojeva ukrstili su bengalskog tigra i afričkog lava! Rodio se četvoronožac nazvan tigon.
Odmah recimo: dobijeni proizvod nije bog zna sta. Iz ovakvih brakova često se rode slabe jedinke, sa izraženim deformitetima. Ispostavilo se, ni najvitalniji primjerci ne mogu da ostave potomstvo. Našavši se na slijepom biološkom kolosjeku, tigoni postaju žrtve okrutnih cirkuskih menadžera i dizajnera; nesrećne životinje vucenjaju od šatre do šatre, sa jedne do naredne predstave i naplaćuju ulaznice svetini kojoj nikad dosta šegačenja sa debaklima života. Glas protiv zloupotrebe tigona, i uopšte protiv ideje hibridizacije, digli su članovi Društva za zaštitu divljih životinja. Ovi divljenja dostojni aktivisti traže da se tigrovima i lavovima dopusti da sami uređuju svoj seksualni život, u sopstvenom arealu i sa iskazivanjem autentičnih afiniteta. Time šalju vrsti homo sapiens zasluženi prijekor što kratkoročne ciljeve pohlepe zvane lova iber ales ostvaruje kroz nedopustivu interakciju sa ozbiljnim naumima prirode.
Ali, ostavimo se predaleke Kalkute i tamošnjih genetskih kombinatorika! Odavno zna-mo da će neka naša luckasta kobila koja se zagledala u ordinarnog magarca donijeti na svijet ljupko mladunče mulu. No, biva i da zaljubljena magarica, iz romantične veze sa konjem, dobije bebu mazgu. Opet, ove veze (mada manje umjetne od tigro-lavljih sparivanja) daju neplodne jedinke. Jalove, koriste čovjeku u teglećim poslovima – pri čemu ispoljavaju upornost i izdržljivost do nivoa citiranosti u narodnim poslovicama. Avaj, mazge i mule su biološke nule, jer nijesu od ovoga svijeta. Moćni mehanizmi odabira nemilosrdno ih svrstavaju u tužnu kategoriju bastarda. Bastardu ne basta da učestvuje u kreiranju vrste, tog ponosa zemne evolucije.
Godine 1997. objavio sam u knjizi Naše gore lisci pričicu pod naslovom Crne (l)istine. Misleći da se narugam programskoj neprincipijelnosti mnogih partija, i koalicija, pomenuo sam u tom tekstu političke grupacije tipa Socijalističko-kapitalistička partija, Republikansko-monarhistički blok, Demokratsko-despotska koalicija. Mislio sam tada da sam u te izmišljene nazive ugradio nesnosno mnogo protivrječnosti, toliko da će vidljivi paradoksi imati potrebnu snagu sarkazma. Kako me je ljuto ovo vrijeme od proteklih pet godina demantovalo! Politička praksa, ispostavilo se, bila je i maštovitija i kreativnija. Kako?
Ćerka nosioca partizanske spomenice krešti na četničkom mitingu ispod svilenog barjaka sa ukrštenim butnim kostima neke krupne životinje. (Barjak leprša). Ljekar-huma-nista, Musliman, trijezan pjeva na srpskoslavskoj pijanci poskočicu u kojoj se veliča prodemokratski stav klanja ko sa nama neće. Dugogodišnji profesionalni ideološki čistunac, čovjek od posebnog kova i testiranog povjerenja, udarna je pesnica fočo-srbinjske, tursko-koljačke družine (odaziva se jedino na potresno oslovljavanje: brate). Kao kruna svega, evo ga političar koji nekoć šćaše dati svoj i moj život samo da se Crna Gora ponovo rodi – u simbiozi sa političarem koji i nekoć i sad daje život (ponajprije moj) samo da Crna Gora konačno krepa! Na sve to će dama na ekavskom radu u crnogorskoj državi: “Lepo, bogami!”
Sasvim je jasno da pomenuta, i druga, tigonska ukrštanja nemaju (ne mogu imati) strategijske domete i značajne vizije. Očito, riječ je o bijednoj, dnevnoj taktici da se “kreira” bilo šta sa prividom novog; taj bastardni pačvork da se izloži u šarenoj cirkuskoj šatri i do svanuća zaradi koja crkavica. A narodu, šta se zalomi.
To otkriće, da su svakakva ukrštanja dopuštena, da su svi savezi poželjni, da je politička tigonizacija, budući kratkoročno profitabilna, prirodna koliko i svaka mula, kao i svaka mazga… O, ljuta nevoljo! Hristos izgleda nije morao na Golgotu: trebalo je samo da se upiše u liberale, a potom bi se koalicija sa Judom i Pilatom prosto nametala. Nenaviknutost Bogočovjeka na dil, eto, koštala ga je tolikih muka…
Taj pronalazak, da su svakakve ljubavi moguće, makar i bastarde proizvodile! Govore o navodnom pomirenju partizana i četnika. Kao da se radi o nadurenom tinejdžerskom paru, pa će se ljubav vaspostaviti – onog trena kad joj on zaguguče: Sestro, a ona zacvrkuće: Brate! Kao da nije riječ o dva suprotstavljena ideološka obrasca. Partizanstvo i četništvo su ideološki odgovori na probleme jednog davnog vremena: već treća generacija trčkara po šumama i gorama naše zemlje ponosne, poslije onog svjetskog meteža kada su se te dvije političke grupacije dohvatile za gušu. Današnji klinci kojima poturaju slike onog bradonje sa lenonkama pomisle u trenutku da je on haker iz obližnjeg internet-kluba. Ova mladež mora imati temelj u ovom vremenu – i mora da gleda naprijed. (Izem ti drčni korijen koji daje sasušeni omlad!) A ako političke mule i dalje insistiraju na podgrijavanju više od pola vijeka bajatog bućkuriša a la partizan-četnik novočorba, moraju znati da se ne može šećerli pozivima na bratimljenje zabašuriti baš ovo: jedna od dvije pomenute ideologije ima u svom trešelju, regularno, ideju povremenog sjeckanja vratova nesrpskog življa. Recni malo u Bihoru, recni malo u Foči… Ne, hvala. Društvo može biti samo stratifikovano društvo. Postoje i postojaće društvene grupe i politički tabori, i ideološke nijanse, i ekonomske tenzije, bogati i siromašni, zločinci i moralni podvižnici. To, da nam se poturaju plemenske čorbe, brato-sestrinski umoci gdje se sve socijalne razlike tope i pravi se nestratifikovana bljutava smješa koja smrdi li smrdi… idi, begaj! To, da mi je brat plemenik krvavoga kljuna do očiju? Ne, ne.
Oplođavajući kontakti ne smiju u sebe uključivati monstruozne razlike (koje daju tigon-uzaludnosti) kao ni prevelike sličnosti (koje preklapanjem tvore letalne genetske adre-se).
Pomolak viteza
KALKULANUTI
Terminom kalkulanuti želimo da upozorimo na jednu raširenu vještinu da se pravovremeno lane, sa kalkulacijom da će se lavež ubrzo isplatiti. Ponekad vidimo osobu koja, uprkos svog inače uzdržanog temperamenta, izlane nekoliko oštrih riječi na račun neke osobe koja se dotad visoko kotirala. Onda se mi čudimo. U stvari je to duboko promišljen čin koji se bazira na dobrim prijethodnim informacijama. Osoba odnekud zna (i u tome je zasluga i poenta) da će objekat napada inače uskoro da zglajzne! Tako je lajanje ukalkulisano u buduće zasluge lajavca, koji će se u skorom napredovanju pozivati na kritički odnos, tada i tada (svakako prije pada!), onoga nevaljalca. Ne vrijedi lanuti bilo gdje, čovječe! To je kao u vetar da si lanuo, ili na zvijezde. Valja lanuti ne samo pravovremeno, nego i na pravom mjestu. Za lajanje predviđenom mjestu! Mjesta pogodna za kalkulajanje nazivaju se kalkulanumi.
Pomolak mišljenja
PATETIČNO I PARIPATETIČNO
Napadi crkvenih dogmata na naučne tekovine počeli su davno prije rođenja Čarlsa Darvina (1809 – 1882). Hipatija je zverski umorena 415 godine. Đordano Bruno je bestijalno spaljen 1600. godine. Moderni, principijelni otpor dogmi naučnog pogleda na svet vezuje se za delo Galileo Galileja (1564 – 1642). Bile su to godine kada su značajni renesansni umovi, pre svih ovaj veliki Italijan, utemeljili naučni metod kao putokaz daljeg razvoja ljudske civilizacije. Bijaše došlo doba da hrabri ljudi po cenu robije, ali i života, ukažu na kobnu zaostalost paripatetičkih stavova u službi crkvene vlastele. Kopernik, potom Galilej, formulišu nove, djelatne zakone kojim prevazilaze antičke, od religije zloupotrebljene Aristotelove filozofske spise.
Pa zašto kreacionisti, naši savremenici, ne udare odmah na naučnog kolovođu Galileja, umesto što se parcijalno obrušavaju na Darvinovo djelo? Misle da im je lakše da arlauču na jedan izolovani, manji, (mada značajan) segment čovekove naučne građevine – teoriju evolucije. Pred očima nam je strategija lova hijena na antilope. Poželjno je da na početku mesožderi izoluju jedinku, buduću žrtvu, od ostatka krda. Potom će ju svakako savladati.
Ali segmentacija nauke radi nanošenja parcijalnih poraza znanju nije uspješna strategija. Razlog je prost: Nauku kao celinu veže lijepak naučnog metoda. On je univerzalna spona ljudskog znanja. Nesporna funkcionalnost naučnog metoda znači ovo: ako taj sistem pravila djeluje kao nezamjenljiv kriterijum istinitosti u fizici, ne može biti ništa drugo do valjan kriterijum i u biologiji, na primjer.
Zbog toga, ilustracije trijumfa naučnog metoda u fizici čvrsto stoje i u odbrani postignuća biologije. Na primer, pomoću znanja o gravitaciji uspješno predskazujemo pomračenje Sunca. Pomoću zakona radioaktivnog raspada uspješno određujemo starost stijena u Zemljinoj kori. Isti nepotkupljivi naučni metod se koristi i u teoriji evolucije; on je i tamo garant istinitosti. Dakle, kreacionisti su skupina žalosnih manipulatora.
Pismeni građani Srbije ne moraju znati strane jezike da bi čitali Galileja i sami promišljali ovo o čemu govorimo. Izdavačka kuća „Akademska knjiga“ objavila je 2012. Galilejevu knjigu „Dijalog o dva glavna sistema sveta“. Jedne večeri promovisali smo taj prevod u Novom Sadu. Čvrsto verujemo da tog momenta u Srbiji nije bilo značajnijeg kulturnog događaja od prvog „gostovanja“ renesansnog mislioca, sad kao domaćeg pisca, posle četiri stotine godina, u Srbiji. Pa ipak, do nedalekog Novog Sada nije na ovaj lijepi događaj stigao niko iz sfere političke kulture i kulturne politike, južno od Save i Dunava. Državna misao oličena u predsedniku Tomislavu Nikoliću imala je preča posla: odavanje počasti caru Konstantinu u Nišu.
Promoter dogme ispao je važniji od utemeljitelja nauke.
Pomolak lisca
KREPAO KONTAO
Izmislio jedan prosti seљanin (koji se seli, koji jezdi, zapravo Jezda) kako bi prevario nekog kamatnika u varoši, koji je neku zaradicu i konto imao, i pođe jedan dan kamatniku moleći ga:
– Građanine, molim te, uzajmi mi kont(a)o da nešto skuvam, a do današњeg dana donijeću ti ga, i dobiti na њ talijer.
Slakomi se kamatnik i uzajmi mu konto, a Jezda sedmi dan pođe ka kamatniku i odnese jedan preko mere mali kontić govoreći:
– Znaš šta je, građanine?
– Šta? – zapita kamatnik.
– Bogme se okotio tvoj konto, – odgovori Jezda – i evo sam ti ždrebe od њega donio, jer je u mene ždrijeban i došao, a ja tvojega neću.
– Bravo, bravo! – odgovori kamatnik, – po tome se vidi da si pošten čovek, fala ti!
– Nego, molim te, gospodaru, – pridoda Jezda – neka još koji dan u mene postoji konto, jer ga onako bolesna ne mogu spraviti.
– Dobro, dakle, – odgovori mu kamatnik.
Poslije desetak dana potrči uplašen Jezda ka kamatniku, pa mu reče:
– Građanine, ne znaš nesreće?
– Koje? – zapita trgovac.
– Krepao konto.
– Kako krepao, ničiji sine! – prodera se skamenjeni kamatnik. – Kako može konto krepati?
– Eto kako, – prihvati Jezda, – štogod se koti vaљa i da krepa. A kad kažeš da sam ničiji sin, to me vrijeđa, – dodade sav siv u licu Jezda.
I na ovaj način, kad kamatnik potera Jezdu na sud, Jezda i na sudu dobije razlog, pardon razlaz, u stvari izlaz, ma: pasoš! i uzme veliki kontao za mali.
Da fina li nauka!
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Webem ti sajt!