Komentar za početak
Ružna reč ružnu ište. (Reče derište.)Zapisnuti!
S LEĐA
Može se pročitati i taj podatak, ali rijetko. Kod Mirka Kovača, iz spisa u godini 2008, čitamo da je Dimitrije Tucović ubijen s leđa.
To je tačna interpretacija one fraze “Mi oko nas”. Bez obzira što pisac nije tako htio.
Pomolak tora, ali napuštenog
СВАКО ПЛЕМЕ ИМА СВОЈЕ ВРЕМЕ
Свако време има своје теме
(Свако време зајашу дилеме)
Свако време тегли своје бреме
Свако време лучи туђе семе.
Свако време изналази креме
Свако време залута у шеме
Свако време одболује треме
(Свако време има своје време).
„Свако време има своје неме.“
Negantesima valja reći ne
Nikao cvijet iz baljege
Uviđavno čeljade ne može bez velikog štrecanja zaviriti u tumuše istorije. Ovo stoga što se najčešće dešava da se autentična slika prošlih zbivanja veoma razlikuje od sadašnjih miraža uokvirenih mitskim pozlatama. Inkompatibilnost mita i istine, na veliku žalost, toliko je frekventna i toliko nedelikatna da prijeti uništenjem našeg samopoštovanja. Skrušeno jadikujemo baštineći dva oprečna suda! Evo pogledajmo:
Ono što je bilo evidentna manifestacija kolektivnog kukavičluka, zapamćeno je kao mudra suzdržanost; egzemplarni nevaljaluk prepričava se u porodici kao humanitarni podvig; klasični zločin knjiži se kao neophodna predostrožnost; pljačka je poistovjećena sa slobodarskim porivima; paljenje kuće i ubistvo čeljadi, od odojčeta do šlogiranog sungulata, akt je, je li, odbrane svete vjere; proćerivanje tri sela ispada nacionalni prioritet; konfiskacija tuđe imovine ne ispadne ništa – nije vrijedno spomena.
Ako bismo pošteno preispitali lik i djelo predaka koji su, po legendi, svijetla znamenja naše istorije, pitanje je bi li od našeg šepurenja ostalo išta više od sjećanja na kolekciju dosadnih brukâ. Vidiš da je ova veličina pljačkala puke siromahe, sve sa blesavim ciljem da poveća svoju ionako veliku imovinu; vidiš da je onaj junak zapalio majku sa đecom u ubogoj njihovoj rodnoj kućici; vidiš da se otmjena ljuba nacionalnog prvaka zakitila opljačkanim nakitom; vidiš ogavnu korupciju; vidiš kretenski karijerizam; vidiš pomahnitalo vlastoljublje; vidiš što ne smiješ da ispričaš, niti samom sebi u osami da priznaš.
Vidiš kontinuirano davanje obraza za guzicu koje potomci verifikuju kao časno trajanje po neupitnom principu “vazda svoj na svome”. Jeste:
što god pohvališ iz nacionalne istorije, činiš to na sopstveni, ne mali rizik. Koje god ime pomeneš u pozitivnom kontekstu, sjutra ćeš se kajati. Koju god bivšu akciju preporučiš, rehabilitovao si dobar dio rasnih nitkova.
Tako, brbljivost nas teško košta. Pitaju nas, šta reče? Znaš li, mrčo, šta se iza toga krije? Izgleda samo ti nijesi čuo za ono? Jesi li pođetinjio, kad ti je ovo tvoj izbor? Đe si rastao? Đe to ima? Koje ti to čitaš knjige? Džabe si se školovao…
To ne znači da ćeš ćutanjem obezbijediti svoj lagodan položaj. Prije ili kasnije polagaćeš račune, što se nijesi izjasnio po tom i tom pitanju. Dobro smo gledali, nijesi bio na ovoj strani. Sve smo prelistali – ti ništa o onome! Tu nedostaje tvoj potpis! Zadovijek!
Pa ipak, naša pozicija kada je riječ o prošlosti nije tako beznadežna. Mora se pribjeći parcijalnoj afirmaciji parcijalnih učinaka. Vidimo: zahtjev za nedodirljivim integritetom bilo čije biografije, pretjeran je. Integralno konzumiranje prošlosti ubija nam apetit; jestivost svega i svačega nikud ne vodi i moramo liječiti tu vrstu alavosti. Ali opet, negiranje svega ostavlja nas zimomorne i pometene na vjetrovitim pustarama istorije.
Čini se da u djelatnosti pojedinih istorijskih ličnosti ima pregnuća koja se mogu podržati. Stajući iza uočene ideje, ne mislimo da operemo fleke nesojstva sa džamadana te persone. Namjera je na sasvim drugoj strani. Afirmativne tirade vezane za segmente riječi i djela nekog iz ranijih vremena prilažu se zbog omladine, zbog dana koji nailaze. Nekako se moraju pozlaćivati vrijednosni sistemi zajednice. Ideje iz prošlosti, za koje nam se čini da se mogu reparirati i preporučiti, ne smijemo zaboraviti ili prećutkivati uz izgovor da ih je i autor, onda, ovako ili onako, nedosljednošću, okaljao. Ako smijem reći, na planu morala nacije, valja primijeniti vrijednosni ključ koji, koliko razumijem, u poslovima književnosti zastupaju mudri i odmjereni: umjetničko relevantna kreativnost pojedinca ne mora (ne treba) da se pokopa u bezdanu jamu zaborava (ali i da se ne slavi čudovišno pompezno), samo zato što biografija književnika obiluje i zaista odurnim ideološkim bazdom (nacizma, na primjer). Postoji klica kreativnosti, dakle, koja zaslužuje da ostvari svoj genetski zapis, a roditeljska posteljica će i onako da gnjili i trune. Ponegdje se čuje i ovako: nikao cvijet iz baljege.
Možda je pogodan primer za ilustraciju onaj koji je Crnogorcima svakako blizak: vojvoda iz Kuča, Marko Popović, sin Miljanov. (O savremenicima sudiće neko još nerođen.)
Ima nekoliko mladih crnogorskih istoričara i polemičara koji istražuju, znaju i iznose bez zazora “istinu po sebi” iz prošlosti Crne Gore. Mi pozdravljamo tu pojavu; vrlo je dobra njihova spremnost da razmite našu prošlost. Čuli smo jasno od njih ono što smo slutili: vojvoda Marko, a on je samo jedan od mnozine , ne može biti amnestiran od mana kao što su žudnja za vlašću, “neobjašnjiv” porast ličnog bogatstva u godinama dok je bio visoki državni službenik, dvoličnost, štreberstvo uz primjere neblagorodnosti koji se direktno kose sa, njime javno proklamovanim, principima etičnosti. Sve to stoji i ne smije biti zatureno: torba naših tereta je prepuna, ali je ne skidajmo sa umornog ramena ni za trenutak.
Ali u evaluaciji tegobne duše njegove, koja je kompleksna i protivrječna duša čovjekova, naići ćemo na jedno biserno književno djelo (Primjeri čojstva i junaštva) i na upotrebljiv, izazovan moralni princip (Princip čojstva i junaštva).
Primjeri čojstva i junaštva književno je djelo koje čini čast crnogorskoj pisanoj riječi, kako god tu knjigu pogledali i u kojigod period čitaoca situirali. Izborom tema, namjerom i elaboracijom, autor je ostvario pun pogodak. Tamo su tekstovi koji univerzalnošću jedne etičnosti na nekoliko mjesta hoće da nadmaše (bogme) mnoge stranice Gorskog vijenca.
Pokušaj da se etika Crnogoraca sagleda kroz dihotomiju čojstva i junaštva, vrijedan je pažnje. Bez obzira koliko je to originalan poduhvat, činjenica je da ima odjeka u našoj sredini, da je prihvaćen kao moguć, mada zahtijevan odgovor na dileme ljudskosti i slobodarstva i sada i ubuduće.
Ovdje je, vidimo, riječ o poslovima cijeđenja, a to je jedini proces koji ima smisla kada se obaziremo na prohujala vremena. Mutljag istorije neka ne prođe kroz filter ovih dana. Pogledajmo koliko je, i za što, upotrebljiva frakcija koja se destilisala kroz naša najčistija htijenja. Taj bistri miomirisni, opojni koncentrat prošlosti čini se da će dati svježinu sjutrašnjeg dana. Trunje, smrdljivi polutrulež, rđa, bazda, otpad, gadež svake vrste – ne prenosi se u novi život; tu vrstu otpada već ćemo i sami, našim životima, sopstvenim akcijama dovoljno izdašno generisati i ostaviti svojim potomcima, na iskušenje: što sa njim? Ništa, svo to đubre u mutnu Maricu!
Prema tome, rast kristala (pravilnih, uzbudljivih, čistobojnih, otpornih, naočitih) iz svakojake džibre istorije je jedino o čemu govorimo. U vrijednosni sistem naših i sjutrašnjih dana valja ugraditi to nasljeđe sa Meduna i nadziđivati našim materijalom taj princip čojstva i junaštva. Izdržljiv je to temelj.
Ne dižemo spomenik umrlim ljudima. Oplemenjujemo ambijent za život danas, a to će reći misli su nam usmjerene duž pozitivne ose nedokučivog i strašnog Vremena.
Pomolak viteza
PAREDIGNA
Sjetimo se da paradigma znači primjer za ugled. Dafinin i Jezdin metod zbrinjavanja ušteđevine ovdašnjeg građanina može se, shodno tome, nazvati finansijska paredigna. Zbilja, malo je onih koji se neće složiti da je gospođa Dafina jedna fina paredigna onih godina. štediša koji ulijeće u paredignatične piramide je dobroćudan građanin, ali po uvjerenju nekih i čudan. Zbog toga ćemo ga prosto okarakterisati kao dobročudan građanin (žalimo slučaj, opet nova riječ). Paredignaje dakle paradigma paradržavnog dizanja (drpeža) para sredinom devedesetih.
Pomolak mišljenja
TRG DIMITRIJA TUCOVIĆA: SLAVNI VETERANI SMISLOV I GLIGORIĆ IGRAJU ŠAH
(Povodom vijesti da Svetozar Gligorić dobija ulicu u Beogradu)
Tabla prepuna figura
Akteri zagledani u dalj
O pobjedi ne misle
Nije im do rokade
Paze da nekog ne povrijede
Svjetski prvak vrti glavom:
Dumaju što zdjes ničja nevazmožna
Već odavno je savsjem jasno
Remija u šahu nema
Poštene igre jedino vrijede
Ostalo je pišljiv život
Ne i čuvstvo garmonii.
Dopire arija iz Boljšog teatra
Smislov na potezu sluša
Dugo ne shvata šta će tamo topovi
Daje oficira za konja
Osvrće se po Slaviji –
Švercer hrani golubove
Kod groba socijalističkog prvaka.
Očima pita Vasja, v čem pravda šahmat?
Odgovora niotkud, ali iz tišine ruske stepe
Dopire glas Botvinika:
Inogda on prinimal rešenija
Poražavšie svajej glubinoj.
Ima taj što reći o staroj gvardiji!
A tek o istinoj prirodi čeloveka.
Gligorić pije kafu. Odbija
Pola sata da pojede pješaka
(Ispitivaet k partneru uvaženjie)
Pozicija je zamršena
Smrtno ozbiljna i blijeda ćuti publika
Fatum – vešć serjoznaja.
Na prstima ulazi pokojni Brana Petrović
Iz džepa mu vire Nedeljne informativne novine;
Vasilij potresno ustaje, traži autogram
Aplaudiraju penzioneri sa Kalemegdana
(Kapablanka opravdano otsutan
Onostrano zaviruje u poziciju
Misli da treba uzeti damu na polju d1
I ona zaljubljeno vrišti)
Već se smračilo i na istoku i na zapadu
Odbrana je popustila
Barabe upadaju u Gligin stan
Velemajstor je u nemogućoj poziciji
Ovo sada je Balkanski gambit
Previše je žrtvovao
Trebalo je preskočiti otvaranje
Glavu gore Svetozare
Mada sumnjamo da išta ima gore –
Opljačkan i prebijen
Slavni partizan ne kapitulira
Smireno okreće leđa uzurpatorima
Revnosno popravlja havarisani položaj
Dok zakazuje rođendansko slavlje
U magnovenju vidi mladu gravidnu ženu:
Hita iz ulice Svetozara Markovića
Pruža ruku ka bronzanom spomeniku
Ne haje za kružni tok saobraćaja
Propušta jedino buduće dane
Uzleću golubovi sa biste
Ili je to uspenje svetog Dimitrija.
Velemajstor Svetozar zgranuto gleda
Trudnica neodgovorno jede kilo bijelog hljeba
Toplu žvaće mirisnu sredinu
Od koje se mogu umijesiti
Tri garniture figura po Dubrovačkoj stilizaciji!
Diže ruku da alarmira
Pravi nijemi skandal u Sali
Svi su potrešeni
Jedino Sudija bučno aplaudira
(Niko nije danas poražen
Potpisani su skraćeni formulari)
Pomolak lisca
DEMANTI
Jednu konkretnu manipulatorsku izjavu čelnika partije ABV možemo bez većih napora demantovati i to činimo u ovom iznuđenom tekstu. Međutim, za žaљeњe je potreba da gubimo dragoceno vreme i koristimo dragoceni prostor u listu da bismo još jednom osvetlili davno apsolvirane istine, u trenutku kad je požeљan napor jedne druge vrste: povesti bitku za mir, za prosperitet i poboљšaњe životnih uslova svih naših građana. Ali mi smo dovedeni u tu stupidnu situaciju maloumnim izjavama sa druge strane. Plitkost tih stavova, a teško je te nebulozne tvorevine nezrelih i nervoznih plaćenika i nazvati stavovima, po zasluzi nismo ni objavili; u tome imamo punu podršku naših birača i čitalaca; ali ne možemo a da se u ovom komentaru kratko ne osvrnemo na svu vulgarnu stupidnost koja je kroz te stavove pokuљala – preteći da zasmradi politički miљe i inficira zdravo političko tkivo. No to neće proći u ovoj sredini gde su trudoљubivi љudi uvek znali da odvoje bolesno od naprednog. I više od toga: da popu kažu pop, a bobu bob.
Mi shvatamo da ABV više nije u staњu da vodi samostalnu politiku, zbog ranije preuzetih obaveza prema GDĐ, da i ne pomiњemo potčiњenost prema ozloglašenom fondu jedne strane korporacije u službi negacije Našeg svetlog porekla. Na stranu što će slični incidenti sigurno odgurnuti potencijalne birače od sebe i izazvati revolt građana; moramo da demantujemo i zbog stida koji građani osećaju u ovoj slobodarskoj sredini. Uopšte zbog građana koji trpe dok čelnici ABV šetkaju od grada do grada blateći EŽZ.
Oni uporno minimiziraju skandale koje sami proizvode. Pokušaji opstrukcije neće uspeti. U stvaraњu incidenata pošten svet vidi izraz slabosti (a ne snage). A svi su ti incidenti una-pred izrežirani! Narod uvek postupa onako kako misli da treba, i tu jednostavnu čiњenicu uvek previđa nazovi koalicija ABVČЏŠ. U organizatorima mitinga lako je prepoznati one iste љude koji jednom drugom prilikom nisu organizovali mitinge. Neodgovorni pojedinci, a žalimo da su i kolovođe, dobiće ono što će zaslužiti; ovo nije pretњa već žalosna java њihovih detiњarija. Prevare i provokacije su ono što nam u ovom trenutku najmaњe treba. Na političkoj se sceni računaju samo ozbiљni љudi… Za nekog Čedu naša politička scena nikad nije čula, a on se već izdaje za osobu kojoj su otpala dva zadњa slova. Neka se ne nada da će u vezi sa њim išta da traje, tragedija ponajmaњe! Još je jedan žudeo i Čeko za slavom te vrste, pa znamo šta je bilo!
Šta reći o skupu gde dvadesetak osoba u zbiru imaju cirka tri santimetra čela?
Postaje sve očiglednije da je ABV pukla na AV, a B samo gleda – da se izvuče. Duh zajedništva je iscurio, flaša nikad nije ni dihtovala kako treba.
U demantiju vaљa reći još i ovo.
Duh liderskih nesporazuma širi se na sve strane, sa strane im se vraća ojačan. Oni više razumeju jezik varvarstva i divљaštva od jezika tolerancije. Iz mućkе bojkota izbora neće se ispiliti ništa dobro, pre svega za zaludne kvočke naše tužne kontra-zbiљe. Mali je rejting protagonista koji gone po svome. Vreme je da konačno padne zavesa ispod neuspelih igrača na žici svakodnevne politike. Nekadašњi pobornici, i svi redom odbornici, ovih i ovakvih zabavљača shvatili su šta je jaje a šta mućak. U društvenoj Zbiљi. Mi ćemo ići jajetom na mućak. Mućak i jaje mogu ići zajedno samo tri nedeљe – dvadeset drugog dana već će se videti šta se raduje i kreće a šta mora na smeće.
Najveći smutљivci bistre politiku u zadimљenim bistroima. Obojeni su svim bojama, izuzev nestranačkim. Pričaju o moralu i daљe od priče se ne miče.
Velika je nemoć lokalnih vlasti da se pokažu na delu. A kad ne mogu na delu, kako će voditi računa o celini. A ko ne vodi računa o celini, može li se tome poveriti naše boљe sutra. Kami nama bez sutra! Kami je u Kugi lepo opisao šta biva kad se na vreme ne ukloni jedan uginuli pacov sa stepeništa. Pesnik je to lepo izrazio: ili vatra ili ništa! Ko su leteći miševi naše mračne pećine? To su jadna stvoreњa koja su shvatila da (istina) grizu, ali po tlih gmižu. Iz kompleksa koji odatle proizilaze, hteli su da polete. I vinuli su se. Ali ne, kao što su umišљali, pod nebo, gde se može uzdići sam suri oro. Pa sad imamo miševe koji lete! Kakvi su to miševi?
Slepi!
Sa њima, vraćamo se u novo skameњeno doba. To neolitije prizivaju!
Zato њihovo anahrono avanti zaslužuje jedan demanti koji će da se zapamti.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Ovo će da potraje. Istraga (poturica) je u toku.