Komentar za početak
Odkud sam se nadao da me sunce ogreje, odonud me led bije. (Dvosmisleno. Kako iz ovog postići da se ne odnosi na Rusiju?)Zapisnuti!
OPET O DRAGI
Kraljica Draga je znala jezike: prevodila je s više stranih jezika na srpski.
Sasekli su je u komade crnorukci, jednog majskog dana 1903. godine.
A onda su na sabljama nosili izvesne parčiće njenog tela sve do Terazija.
Pomolak tora, ali napuštenog
А ВАЗДА СЕ…
Можда није ништа лоше;
зборе глатко, зборе слатко –
обло зборе
(па на ћоше).
А вазда се праве Тоше.
Можда није баш без везе:
До вечери трампе тезе,
Пошто мркне масно мезе,
А вазда се плански кезе.
(Не мислим
на Енглезе.)
Negantesima valja reći ne
Lekcije o ambisu
Pročitao sam zapise Milovana Đilasa Besudna zemlja. Riječ je o prvom prevodu na original knjige Land without justice (Harcourt Brace Jovanovich, New York 1958, pp. 366). Izdavači su kuće Politika i Narodna knjiga, Beograd 2005.
O, imamo autentični crnogorski tekst dobijen procesom prevođenja sa engleskog na… maternji jezik! (O takvoj konverziji smo obaviješteni dvaput: od kritičara B. Popovića na strani IX, i od priređivača na strani XXXI). Što se mene tiče, unutra jesam osjetio toplinu maternjeg jezika.
Ko je jednom učio beransku Gimnaziju, poželjeće da knjigu pročita, i neće se pokajati. Kod mene je izazvala i sjećanje na omamljujuće porodične besjede strica Kostadina na temu đačkih uspomena, sve u rasponu od igranja trule kobile na livadama pored Lima do filozofskih implikacija o prirodnom vaspitanju u romanu Emil od Žan-Žak Rusoa; redovno se u tim slikama pojavljivao i njegov drug iz odjeljenja Milovan Đilas, “koji se uvijek isticao sjajnim smislom za jezik i književnost”. Sasvim novih podataka danas u Besudnoj zemlji ima malo. Možda bi ih bilo više onda, da je knjiga štampana u “Srpskoj književnoj zadruzi” 1956. godine. Nijesu dozvolili mnogi, pa ni recenzent sa prezimenom koje navodi na dodatna razmišljanja. Nama je knjiga interesantna kao društveno dijagnostičko sredstvo. Šta hoću da kažem? Ono što se iz nje citira i ubuduće bude citiralo biće indikacija tendencije poznatosti Milovana Đilasa. Neki djelovi knjige poduprijeće rast poznatosti autora, drugi djelovi su elementi urušavanja poznatosti. Sve će to više, dabome, pričati o nama nego o Đidu. Evo jedne male ekskurzije u tom smislu:
Na 237. strani Đilas prirodno kaže: “Za nas, Crnogorce”… Onda piše: “Jedan narod – crnogorski”… Tako nešto neće mu oprostiti oni koji su rođeni pod jelom (abies) na izvorištu Morače, a prvom su prilikom nestali ka dalekim plavim i zelenim ravnicama koje jednom činjahu dno davno iščezlog mora. (Oni dopuštaju da se kaže: crnogorska rijeka, ali se sablažnjavaju od: crnogorski narod.) “Neki su govorili i naški”, kaže Milovan na 78. strani. (Poznato je da je Milovan pod starost često bio u društvu jednog akademika; maločemu je Đido naučio kućnog prijatelja, koji danas drži da je naški govor samo lingvistička artikulacija podesna za goveda.) A na mnogim mjestima se autor služi jezgrovitim jezikom “svojih pređa”; na strani 45. čitamo: “Marko je ponovo uzeo goru na glavu” – tipičan idiom crnogorskog jezika. Zatiranje sve do sjemena u odivi pominje doslovce na strani 50; a tako pjeva i Radovan Zogović u jednoj blistavoj strofi. S druge strane:
Milovan će nagovijestiti da je Gorski vijenac najveći srpski spjev… O, radosti za mnozinu! Poznatost će sa tim citatima obići državu; kad bude aktuelno, to će pročitati na televizijama. No, Đilas govori otvoreno i o zločinima kuće Petrovića (to će posrbice prećutati). Opet, na Cetinju postoji Obilića poljana… Pa jedna mala bizarnost: “Psovke – one najgore – došle su s novom vlašću, sa Srbijancima.” (str. 150).
Najljepše rečenice u knjizi su, mislim, one kojima je autor htio da zapamtimo nerijetke potresne smrti od gladi. Na stani stotoj, bilježi o Crnogorcu nesrećniku: “Iako uvijek gladan, on nije bio halapljiv, jedino je izgubljeno gledao u tuđi zalogaj”. To je onaj pravi, neprevaziđeni, hrabri borac za socijalnu pravdu Milovan Đilas Đido, koji nikad nije pitao, koliko košta ljudski stav.
Na 174. strani Milovan svjedoči o Mojkovačkoj bitki. Treba zažaliti što je njegova ocjena bila blokirana sredinom pedesetih godina; umjesto nje slušali smo simpozijumska guslanja dvostrukih akademika na temu legendarnog bratstva. Đilas prosto veli da je to čisto crnogorska bitka, labudova pjesma srčane, male države… Crnogorci su masovno izginuli, skoro radosno, jer “u smrti nema ni poraza ni sramote”. Na kraju 175. stranice ostavljen je trajan zapis o “mračnoj i nejasnoj ulozi srbijanske vlade”, o postupcima na kojima stoji neizbrisivi “žig nebratstva”. Takve redove nećete, i ne možete naći između korica Vremena smrti.
Na 211. strani priložen je opis pravoslavnog orgijanja, scene genocidnog terora 1924. godine nad muslimanima u Šahovićima i drugdje. Zločine je vlast Kraljevine “zataškala”. “Sve je ispalo sprdnja s pravdom”. Građanin Ulvija Mušović iz Seljašnice kod Prijepolja oglasio se novembra 2004. godine u novinama da oda priznanje Milovanu Đilasu što je časno zabilježio podatke o ovom nedjelu. G. Mušović piše da su “pobunjeni Crnogorci opkolili i napali muslimane u Šahovićima”, daje opis dranja i kasapljenja muslimana, i veli da je Đilasov otac “bio direktni učesnik pokolja”. Sa rođakom žrtava u dubokoj boli se saučestvuje a ne polemiše, ali se mora reći da je ovo neprecizna interpretacija detalja iz Besudne zemlje. Prije svega, kako to da Crnogorci nepobitno postoje kao narod samo kad im je lice nagrđeno? Najposlije, ovakve zločine čine jedino režimi; prostih izvođača radova ima u svim narodima, neprosto im bilo. Autor zločina iz 1924. godine je ondašnji režim – ne moramo mnogo dalje preko te istine.
I ovaj pisac, kad pominje Vasojeviće, može samo da razveseli čitaoca besadržajnom formom i neformalnim sadržajem. Na strani 217, na razmaku od dva centimetra, Milovan će reći a) Vasojevići – Crnogorsko pleme i b) Vasojevići su najveće srpsko pleme. Od te konfuzije i kontuzije se ne može napraviti pita, ni za čije slavlje. A ipak, neko će skoro sigurno pokušati, koliko ovog proljeća. Prosto, ako praviš državu – pravi; ako čuvaš postojeću – čuvaj, ali ništa ne dokazuj pozivanjem na prirodu i porijeklo naseobina u dolini Lima. Vojvoda Miljan je Vasojeviće otrgnuo od Turske i pripojio Crnoj Gori. Sin mu Gavro je bio za ujedinjenje sa Srbijom.
Autor je ispoljio pravi književnički talenat na teškom zadatku romaneskne upotrebe autobiografskih i porodičnih podataka. Milovanov brat Minjo, a Lalićev ekskluzivni književni lik, dugo je mučen u njemačkom zatvoru; nikog nije izdao; strijeljan je u Jajincima 1942. godine. Starijeg brata Aleksu – Beća ubili su četnici (novopečeni antifašisti) u oktobru 1941. Đilas daje objašnjenje da su četnici nacionalistička vojna organizacija koja je sarađivala sa okupatorom u borbi protiv partizana – komunista. Lako bi nove svakojake elite oko nas veličale Đida koji je 9 (devet) godina robijao pod komunistima – da nije ove definicije četništva na 230. strani, u fusnoti.
Meni izgleda da je naslov knjige (Besudna zemlja) dobro izabran. Jedan komentar ću u vezi sa riječju besudan; dobro je skovana, najkraćim putem informiše o sadržaju dotičnog pojma. Razumije se, još je prilično takvih, jezgrovitih crnogorskih riječi. U čemu je problem? Dosta nas je sklonih da takve naše riječi precijene. Kako? Tako što smo pod utiskom da kazuju više, i znatno više, od onog što se može racionalno objasniti. Kao, nije to sve što ta riječ nosi sobom. U riječniku, uvijek je preskroman opis njenog značenja. Kad pitaš, a šta to još živi u toj riječi – ne znaju da elaboriraju. Osjećaju da postoji neuhvatljiv ostatak! Iracionalno nešto, a vrlo dragocjeno. Neka aroma, čak, koju nemaju, i ne mogu imati strane riječi, pa ni one iz najvećih jezika. Skloni su da izjave: te naše bremenite riječi se i ne mogu uspješno prevesti. Jer, u prevodu izgube mutnu, virovitu dubinu. Kad vide jednačinu besudan = without justice, reći će: jeste, ali nije. Šta nije? Pa, ono! Kako je to smiješno! Kad im kažete, valjano je samo ono što se može i drugome saopštiti, malo se i naljute. Imamo naj-pjesnika čiji stihovi, ako bi se preveli (ne prevode se) jesu emanacija banalnosti. Englezi bi pitali, što vas bacaju u trans ove prozaične rečenice? Ali, Edgar Alan Po se može prevesti i na naški i na srpski jezik! (E, nije to isto.) Nije govor o tome da se prevođenjem stihova ponešto i izgubi iz originalnog poetskog arsenala; riječ je o tome da plemenski tvrdoglavo vjerujemo kako u govoru postoji naročiti kvalitet a koji se ne da postojećim slovnim, zvukovnim ili trećim znacima identifikovati. (Na stranu što i engleski jezik sigurno ima svoje bremenite idiome za koje smo prosto gluvi.) Pa sad ti vidi s kim imaš posla.
Milovan Đilas je proveo mladost u siromašnoj, neprosvijećenoj zemlji pod pečatom besudnosti, kako pod prinčevima kuće Petrovića, tako i pod prinčevima kuće Karađorđevića. Narod je u toj zemlji bio gažen od naoružanih uljeza (režimi: turski, austrougarski, srbijanski, njemački, italijanski…) i bio se za slobodu. Ko pročita knjigu shvatiće da je politički pokret kojem je pripadao autor modernizovao Crnu Goru (rast privrede, kulture, nauke, prosvete, zdravstvene zaštite…, bitno smanjenje surovosti, divljaštva, krađe i banditizma…). Sa dušom u nosu, ali progledala je na oči ne jednom ponižena i umorena i umorna Crna Gora – i još ima nade za njeno socijalno i humano, za istorijsko okrepljenje. Što god bude, odluka je ovog pokoljenja Crnogoraca. Neka neko od njih već počne da pravi bilješke za novu knjigu memoara koja će se zvati Land of Justice. Ili naški: Zemlja pravde. Još samo nešto s tim u vezi:
U svojoj kabini na robusnom brodu The Beagle zapisao je Čarls Darvin u svoj dnevnik, 18. oktobra 1833. godine, neđe na pravcu od Boinos Airesa do Santa Fe, ove riječi koje se nas tiču: “A republic cannot succeed till it contains a certain body of men imbued with the principles of justice and honour.” (Republika ne može uspjeti ako ne raspolaže kritičnom masom ljudi prožetih principima pravde i časti.) Jest, tako je, braćo moja draga.
Pomolak viteza
SPOČITULJA
Spočitati znači prigovori nekom, zbog nečeg. Prebaciti mu to i to, uputiti manje ili više oštar prijekor, ali uvijek jasan i neprijatan. U normalnoj komunikaciji, spočitavanje je delikatno, koliko da se dade nazrijeti upozorenje. U našoj deceniji od toga se odustalo. Ide se đonom, teškim terminima, otrovnim rečenicama i televizijskim komentarima. Nije iznenađenje kad onog, kome se javno preko televizije nešto spočitavalo, nađemo prekosjutra u čitulji. Riječ spočitulja koju ovdje afirmišemo na opštu poljzu znači akt spočitavanja kao posljednje upozorenje pred čitulju. Jasno kao posljednji dan.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
KAKO BITI CRNOGORAC U JUGOSLAVIJI
Pošao sam u šetњu. Iz prve bočne ulice izlete neko i ustremi se na mene. U trenu pomislih: terorista, te nagoh u bekstvo. Ali, bilo je kasno. Pridošlica mi je već držao podužu cev ispod nosa. Bio je to mikrofon. Jedna druga spodoba me je uporno snimala.
– Nemaš nikakve šanse – reče taj odlučni mladi čovek. – Ne pružaj otpor. Ovo je intervju.
Prepad je uspeo! Znao sam da kod nas nema rata, nije ga ni bilo i sa te strane su građani bili bezbrižni. Znao sam da su kriminalci, ako ih i ima, akcijama naše milicije sabijeni u mišje rupe. Ta znao sam i da elektronikom opskrbљeni novinari iznuđuju na ulicama mišљeњe prolaznika, ali sam mislio neće grom u koprive!
– Molim vas, recite za naše gledaoce: izjašњavate li se kao Srbin ili Crnogorac?
Au, jebote. (Ne psujem često, ali dogorelo do nokata.) Šta ću sad? Da sam se bar malo pripremio… Pokušavam da se setim, šta drugi rade u sličnim nevoљama. Zaričem se da više nikad u nacionalnom smislu nespreman ne izađem na ulicu. Promrmљao sam nešto u smislu: što je to, braćo, važno – razumemo se, imamo preča posla… Kamerman se cerekao, a novinar je ironično primetio:
– Neće to proći baš tako. Videćemo se još!
Dok su pakovali opremu, pokušah da im vratim milo za drago:
– Recite mi bar ko ste? Strani ili domaći plaćenici?
Upozoreњe sam, međutim, ozbiљno shvatio. U tišini svog doma sastavio sam Kratko pravilo za razgovor na temu Ko si – Srbin ili Crnogorac? Da mi se nađe u џepu, za slučaj da me crni đavo odnese na ulicu, u čeљusti raznih medija. Pravilo predviđa dva laviraњa: 1) Pokušati sa foliraњem u stilu jednog slavnog državnika: odgovoriću vam odmah, ali na jedno drugo pitaњe; 2) Ako ne uspe, pomenuti metaforu o svetlosti; na pitaњe postoji li sud koji može da presudi je li svetlost talas ili čestica? fizičari kažu, ne postoji.
Vaљanost uputstava testirao sam jednom prilikom kad su mi dodelili ćoše nekog okruglog stola. Primenivši varijantu 1) hitro sam počeo da brbљam o koječemu. Ali me voditeљ još hitrije upitao, govorim li ja to srpski ili crnogorski? Skliznuo sam na varijantu 2) i kad sam rekao da sam svetlost… iskљučili su me. Debakl!
Tražeći izlaz, otvorio sam kњigu Ko je ko u Srbiji. Nađem tamo dve odrednice, dva čoveka istog prezimena. Vidi se, rođaci. Potiču sa iste tačke geografske karte, pa ipak im se mesta rođeњa razlikuju. Uz to, jedan je Srbin, drugi Crnogorac. Jedan pravoslavac, drugi ateista. Vidim iskusni љudi baš u problemima koji mene muče. Okrenem telefon i pitam: ovde Černiševski, šta da radim? Kako da se postavim na dilemu: Srbin ili Crnogorac?
– Budalo – reče pravoslavac. – To nije dilema, već lozinka.
– Kretenu – reče ateista. – Pitaju te hoćeš li sutra glasati za Crnogorca iz Srbije, ili Srbina iz Crne Gore!
Otvoriše mi se dva oka u glavi…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Pomislio sam jednom, u Španiji bi valjalo navijati za bika. Ali kad u našoj koridi otvoriše Dveri da izađu zveri...