Komentar za početak
Obraz ide s glavom. (Više jok; video sam jedan obraz kako ode, a glava ostade.)Zapisnuti!
ALAL FORD
Miloš me podsjeća, da u stripu o Alanu Fordu ima i ovakva slavna mudrost: Bolje živeti sto godina kao truli bogataš, nego nedjelju dana kao puki siromah!
Pomolak tora, ali napuštenog
ОБЕСНИ ЧОВЕК ПИША НА МРАВИЉАК
Љ. Симовићу
И киша је мрачна
И мрак киши
И душа је наша плачна
И покопан је у нама ред пречи и виши.
И нико више не зна
Шта се с нама збива
И од кога је ова казна
На длановима? Низ стреху? Понад наших њива?
Јој омекшала је мисао за челом
Па једино злосутна једна Метафора
Као облак црн виси над селом:
Шкропи кужна љута киша –
Он у оделу белом
Раскречен по мравињаку пиша.
Negantesima valja reći ne
Privatizacija zločina
Kad se prebrojavaju pristalice nekog važnog gledišta u ovom ili onom razvrstavanju, kao što smo već ilustrovali na primjeru gnusno-organizovane religioznosti, počesto se stigne do vrlo visokih procenata. Pritom, i suprotno shvatanje čeka svoju priliku da obnaroduje sopstveni hod ka devedesetprocentnoj podršci. U tom pogledu ima jedna društvena kampanja koja je prevršila svaku mjeru. Riječ je o procesima privatizacije.
Danas je teško naći čeljade na javnoj sceni koje neće gorljivo insistirati na potrebi što hitnije svekolike privatizacije. Privatizuje se vodonik (najlakši elemenat), aluminijum (laki metal), gvožđe (u sredini periodnog sistema elemenata) i bizmut; privatna akumulacija uranijuma (devedeset drugi elemenat) zasad se goni po službenoj dužnosti, iz poznatih razloga. Privatizuju se i jedinjenja, prije svih voda, bez razlike slatka, slana, ili akumulaciona. Kišu još niko nije privatizovao, ali na vrijeme evo patentiram ideju…
Zaštitni znak valjanosti ovih procesa je nadaleko slavljeni tender, koji počesto zna da se izvrgne u tendera-mandara postupak.
No vidi čuda, još nije privatizovan onaj supstrat, koji na samom početku treba privatizovati, jer je njegova privatizacija uslov uspješne privatizacije svega drugog. Riječ je o zločinu.
Zločin nema ko da privatizuje.
Da se ne bi slučajno privatizovao zločin, vode se beskrajne diskusije o privatizaciji kisjele vode.
Dug je spisak argumenata koji govore o tome da je privatizacija zločina uslov bez kojega se ne može. Evo nekih primjera:
a) Kad zločinca reklamiraju na javnim mjestima, kao što su narodne biblioteke i sajmovi knjiga, udaranjem u talambase da je napisao zbirku poezije (a knjige su vječne, i pisci netruležni), mi smo tužni što smo kao poreski obveznici uvučeni u jadnu igru da smo suvlasnici preduzeća beščašća;
b) Kad iskreni vjernici učestvuju na liturgijama svoje crkve, koju što će nego hvale i obožavaju, pa vide eno viri kama za pojasom popa iz okruga pljevaljskog, kojeg svetkuju po kvazi-kanonskom filaretskom naumu da se ne dozvoli privatizacija akta klanja i silovanja, što će oni, ti iskreni vjernici, već da bol svoju u grudima ozlijeđenim stisnu – do boljih vremena supresije preduzeća beščašća? Danas, kad sretnemo popa na ulici, i vjernike i nevjerujuće, sve nas hvata jeza: što ako je kandidat za sveca?
c) Jedna neprivatizovana zločinačka firma je ovih dana u prisustvu svjedoka, i to na (časnom) Sudu, rekla nekome, otprilike: “A tebi, kako Bog da!” Naravno, pozivanje na nadnaravno biće je obična, podla ovozemaljska prijetnja. Ona znači ovo: Ubiću te, ili ja ili neko moj, od smrti nećeš umaći, smrt ti je od “Boga”, “zaslužena je” i neće biti istrage. Ne postoji ubica, postoji osvetnik i njegovim prstom na obaraču upravlja lično klanovsko-mafijaško nerazlučeno “božanstvo”. Ovakva mudrovanja, kojima se služe popovi, i koji uče vjernike da i oni koriste ta mudrovanja – nijesu ništa drugo do naumi i pozivi na realizaciju nauma. (Prijetnja da će ti se desiti zlo, a niko neće biti kriv (jer je skrivena pod neprivatizovani religiozni plašt) mora biti opisana u krivičnom zakoniku civilizovanih zemalja.) Vidite li:
Ilegalisti će sve privatizovati, ali će se do zadnjeg našeg časa legalistički boriti da zločin ostane opštenarodno, nestigmatizovano, neprivatizovano ” nacionalno dobro”. Kao da ne znamo: zločin je roba koju proizvode i distribuiraju tačno definisani privatnici; zasad se skrivaju pod populističkom firmom legalizma.
Da umetnemo u ovu sumornu priču jednu veselu zgodu! Dvadeset godina živo se sjećam te scene na benzinskoj pumpi pored druma blizu Cetinja. Naša mala, osunčana porodica vraćala se sa mora, gdje smo proveli kraći odmor plivajući u drevnoj, Hadrijanovoj vodi. Zaustavili smo se da kupimo gorivo. Pržila je popodnevna jara po crnogorskom kršu. Naiđoše i kola koja su se, onda, popularno nazivala “tristać”. Neobično su se približavala – svi smo motrili pridošlicu. Limuzina stade pod uglom od 90 stepeni u odnosu na naš pravac. Sredovječni šofer, smireni gospodin, promoli se kroz prozor i dade nam signal da on ne želi da bude uslužen preko reda. Onda se obrati radniku, koji ga je ispod oka posmatrao, riječima: “Može li ovako.” To nije bilo pitanje, zvučalo je kao pozdrav. Radnik je bez ljutnje rekao: “Može, ali nema usvijet!”
Zagovornici baštinjenja nevaljalstva su uticajni i brojni, često se deklarišu i kao sagovornici. Zbilja, kad vapiju za intelektualnim dijalogom persone koje su sve učinile da se nacionalizuje zločin, te potencijalnim sagovornicima prospe mozak iz lobanje (i tako sto hiljada puta); kad četnički podvižnici iz političkih partija mučne (mučke?) proviniencije, koji se kočoperno tutumrcnu čas hodnicima crnogorske Skupštine, čas beogradskim trgovima u sumracima fudbalske euforije, zahtijevaju uvažavanje njihovog evropejstva (koje se cementira probranim proširenjem spiska svetitelja); kad … mi se sa sjetom pridružujemo rezignaciji onog Cetinjanina (Može, ali nema usvijet!).
Svi koji nas usrdno guraju u kolektivizaciju zločinstva, zadruge ništarija i manipulatora, usmeravaju nas na bespuća kolektivnog samoubistva. Mi hajde da se sjetimo poznate priče o preživjelom samoubici. Osvrće se na taj problem i Berđajev u onoj maloj knjižici metalno-modrog odsjaja o samoubistvu. Ukratko:
Samoubice, generalno, činom dizanja ruke na svoju egzistenciju, osnažuju volju za životom – ako se desi da prežive.
Kad je, onda, u nekom evropskom gradu, eksponent Bulatović propustio priliku da stane ispred šaltera gdje se konkurisalo za državno uozbiljenje republikâ iz sastava SFRJ, mnogi su taj propust doživjeli kao čin samoubilačke dešperantnosti Crne Gore, jednog starog i vazda respektovanog političkog subjekta na balkanskoj pozornici.
No, kad je već naša otadžbina preživjela taj suicidni akcident, uzdamo se u mišljenje koje proističe iz evropskog empirijsko-teorijsko filozofskog nasljeđa – da će se ona sada boriti za svoj život sa udvostručenim snagama…
Kako i priliči subjektu koji je omirisao onostrano.
Pomolak viteza
PRIV REDA RADI
Sva se ozbiljna društva trude da im privreda efikasno radi. Društva koja, međutim, dođu na ideju da histjeraju na čistac historiju, prijethodno zanemare privredu. Jer, kako istjerati na ulicu narod ako on ima naviku da rani u fabriku? Tako se iz dana u dan stvara atmosfera da je privreda drugostepena djelatnost koja se otaljava reda radi. O, lider će na pitanje: da li? privreda radi, uvijek reći, privreda radi; ali će to tako zbrzati, preko zuba smandrljati (ta ima preča posla!), da će zazvučati kao priv reda radi. I sad shvatite kako hoćete: a) privreda radi, b) privreda radi reda radi. Molim, molim; konstatujmo samo da posjedujemo novu fleksibilnu riječ priv reda radi.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
NARODNA IGRA POGAĐAЊA
Sednem i napišem sledeću priču:
Jedan čovek idući iz varoši jao na magarcu, a њegov sin, momčić od desetak – petnaestak godina, išao pored њega pešice. Susretne ih M.V, pak reče:
– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete da ide pješice; tvoje su noge jače od њegovih.
Onda sjaše sa magarca i posadi sina na њ. Malo daљe sretne ih Z.Đ, pak reče:
– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac da ide pješice, tvoje su noge mlađe.
Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne V.P, pak reče:
– Kakva je to budalaština: dva matora magarca na jednoj slaboj životiњi! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu, pak da vas obojicu šćera!
Tad sjašu obojica, i pođu pješice, otac s jedne strane, sin s druge, s magarac u srijedi. Sretne ih V.D, pak reče:
– Ala ste vi tri čudna druga! Za nije dosta da dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?
Tad otac reče sinu:
– Mi smo obojica svakojako jahali na magarcu, sad bi vaљalo da magarac jaše na nama, – pak onda obale magarca na zemљu, te mu jedan spreže predњe noge, a drugi stražњe, pa ga onda uzmu na kolac među se, i tako ga ponesu. A kad se љudi koji su ih sretali i stizali stanu sad još većma smijati i čuditi onda otac ujedanput baci magare na zemљu i poče da ga driješi. Kad naiđe V.Š. i povika:
– Ta onaj je svaki čovjek luđi od ovoga magarca koji hoće svemu svijetu da ugodi. Ja ću sa svojim magarcem da činim kako sam i najprije po mojoj voљi činio; a љudi neka govore šta im drago.
Pa onda uzjaše na magarca, a otac i sin iza њega pješice i tako otidu i još idu i nikako da stignu kući. Kući?
* * *
Napisavši priču, smesta istrčim na ulicu. Zaustavim prvog prolaznika i tutnem mu tekst pod nos. Čitaj ! velim. On, struњen, posluša. Kad završi, upitno me i nepoverљivo pogleda.
– Reci, – kažem ja. – Reci, ko su osobe M.V, Z.Đ, V.P., V.D. i V.Š?
– A, mene nećeš zbuniti! – odvrati neznanac. – To su poznati maloletnici u našoj sredini!
Pa se naže, i poverљivo mi na uvo šapnu puna imena i prezimena.
Ja se zabezeknuh. Sve tačno! Od slova do slova. Čoveku više nije bilo zanimљivo. Već je odmicao žurnim korakom. Ne stigoh da ga pitam: kako?
Vidim, to bi za narod mogla biti zgodna pogađalica. I reših, da igru obelodanim.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Onda, imali smo u Beranama kliNiku Labović. Manje tehnike, više humanosti.