Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
PIRUN U BUDIMLJI
Pronašao sam još jednu riječ grčkog porijekla, riječ koju smo mi Budimljani upotrebljavali kao da je izvorno naša već stolećima.
Pirun!
Mi pioniri, strasni ribolovci u budimskoj Rijeci, pravili smo oruđe za lov na pešutane. (Tako se ustalio bio naziv za tu slatkovodnu ribu peršutan, lat. cottus gobio.) Uzeli bi neku isluženu viljušku i vezali je za štap. To je bila naša verzija ostiju (trozubac, ili bolje četvorozubac). Četiri šiljka viljuške zabadali bi u leđa nesrećne životinje, kad je primijetimo da se primirila na pjeskovitom dnu rijeke, uz neki kamen.
Dakle, pirun je viljuška. Grčka riječ, kako se može pročitati u rečnicima.
Pomolak tora, ali napuštenog
МАДА МИ ЈЕ МРСКО ДРСКО
Подигли су све што треба:
Вилу, конто, раритете;
Сад подижу дигнитете.
Дигни ово, дигни оно,
Дигни лево, дигни десно –
Ето њима дигнитета.
Хор:
Ем ти тету чељадету
И његовом дигнитету
Базираном на адету
Крв попити ентитету!
(Све славећи веру свету.)
Negantesima valja reći ne
Pored plota: vjerovatnoća i tendencija
Kad se sjetimo nečega što nam je privremeno izmicalo kroz lavirinte sive moždane mase, te nijesmo mogli da ga imenujemo (a bilo nam je “na vrhu jezika”), velimo “Pade mi na pamet”. Isto uzviknemo kad nas prosvijetli kakva iznenadna, a korisna ideja. Svi su već čuli kako je ser Isaku Njutnu pala na pamet misao o zakonu univerzalne gravitacije. Prethodno mu je, kaže legenda, pala na glavu jabuka. U Vojvodini se ove godine, kad slavimo stogodišnjicu nastanka teorije relativnosti, priča da su Ajnštajnu, prije nego je smislio znamenitu formulu za odnos energije i mase, a s njim je u stvaralačkom zanosu bila tada i ljupka, a umna, mlada supruga Mileva Marić, padale na glavu… dudinje. Ja želim da budem autentičan u navodima činjenica, pa kažem dudinje. U crnogorskoj Budimlji bio bih rekao: murve. Molim? Za dud smo tamo, u tom lijepom selu koje stameno počiva na keltsko-rimskim temeljima, oduvijek govorili: morva (deformisano – murva). Riječ je latinskog porijekla; morum je dud. Jedna razgranata morva rasla je na Bijelom Brijegu, blizu seoskog groblja. Uvijek bi dobro rodila i sjećam se dijela puta blizu Ponora kako je posut stotinama gnjilih, slatkih plodova koji liče na podgojene crve. Skupljali smo ih u bocu, na koju smo potom zavidavali poklopac. Vida i boca došli su nam takođe iz rimske imperije.
Bog sa mnom ateističnim, udaljio sam se od teme! Hoću da ispričam šta se dogodilo jednom manje poznatom, tako reći anonimnom fizičaru; zaboravilo se kad i gdje, mislim davno i daleko odavde.
Čudni slijed događaja počeo je nekog tihog popodneva, dok je poslije ručka hodao trotoarom duž uske ulice koja se probijala kroz niz višespratnica. Pala mu je cigla na glavu!
U bolnici je presabirao svoje misli: Jeste da u ovom gradu živi mnogo ljudi, i jeste da rijetko prolazim tom ulicom, ali vjerovatnoća da se doživi udes sa ciglom ipak nije jednaka nuli. Događaj je nesvakidašnji, ali moguć.
Ozdravio je i skoro zaboravio na maler. Nekako se desilo da je, opet, prolazio onim trotoarom. Na istom mjestu ponovio se zlosrećni pad opeke na glavu!
U bolnici, trudio se i ovog puta da bude pribrana duha. Nije dopustio da ga iznevjeri racionalan pristup analizi. Istina, ako je vjerovatnoća da doživi prvu povredu mala, tek je malena vjerovatnoća da se sve ponovi na identičan način! Ali ipak, rezonovao je, nastaju i ekstremno rijetki događaji, pa se – štaviše – može i izračunati vjerovatnoća njihove realizacije. Završio je liječenje očvrsnuo u stoicizmu kojeg je hranio svojim naučnim metodom.
Sve bi se ovo zaboravilo da se rijetki udes ovog čestitog naučnika nije dogodio i treći put! Oslabio u nizu dugih i mučnih rehabilitacija, vidno deprimiran, ovoga je puta samo rekao:
“Mene neko namjerno gađa.”
Sjetio sam se ove anegdote ljetos dok sam gledao zloslutne snimke crkveno-vojne orlušine koja se obrušava na goluba međukonfesionalnog mira, koji se bješe pomaknuo i pritajio na vrhu drevne planine Rumije. (Vjernicima javljam da je crkva svetosavska, a regrutima saopštavam da je vojska svetomiro-đukićka.)
Je li ova cigla pala slučajno na mozak našeg građanskog ustrojstva? Ilustracije radi, pogledajmo skraćeni spisak prethodnih ozleda mozga crnogorskog građanina:
a) Januar je, svejedno koje godine; u svečanom trenutku, dok zvanice mirno slušaju uzvišenu muziku u koncertnoj sali, u okvir vrata se pojavljuje bradata glava s crnom mitrom i ljuto kune prisutne;
b) Maj je mjesec, svijetla jutra naše himne; bradata glava s crnom mitrom proglašava za sveštenomučenike zlotvore – silovatelje i koljače naših majki i sestara;
c) Jesen je, poletno doba kad đaci kupuju knjige i kajdanke; u rafovima knjižara su i knjige posvećene ubicama djece i njihovih majki; a bradata glava s crnom mitrom ćuti…
d) Evo prolaze godine od onog kobnog dana kad je bradata glava s crnom mitrom rekla neoprostivu uvredu (i do danas se nije pokajala) – da su naše majke rodile crnogorsku kopilad; bard naše poezije spriječen je da sahrani gordu majku.
e) Evo će godina dana od kako je bradata glava s crnom mitrom, i tim njegovih pomagača, uporedila naš govor s onomatopejom domaćih životinja i te histerične crteže distribuirala u holovima knjigosajamskim zdanja. Ali, dosta s primjerima:
Slijedimo li skupo plaćenu logiku našeg ojađenog fizičara, da je naime zbunjujuća repetitivnost događaja male vjerovatnoće ništa drugo do tendencija, reći ćemo da je lastrena koliba uzdignuta pa namjerno bačena – da nam zgnječi dušu neposlušnu, kakva ona ovog trena jest…
Iz izvještaja državnih medija ne vidim jasno je li plemenita ptica golub sasvim rastrgnuta (kao da jeste). Čini li se što da se nevaljaluk počisti? Rastužile su me nakane, da se čeka. Neka su i razborite s neke tačke gledišta, te nakane nas vraćaju na uvijek lažne dileme “držati se zakona kao pijan plota”. Ja ću vam ponuditi ovu hipotetičku situaciju: Patrola saobraćajne policije zaustavlja sanitetsko vozilo. Registracija vozila istekla je prije 45 dana! Rotaciona svijetla nijesu bila uključena. Patrola skida tablice i isključuje vozilo iz saobraćaja. Ali unutra je pacijent s teškim povredama glave i valjalo bi ga što hitnije prebaciti u klinički centar. I načelnik policije je uporan: patrola se samo drži zakona. Tu smo kod plota. Napred neće moći.
Izvjesni gospodin Josip Broz, koji je mnogo načelnih ćuteka zaradio zbog metafore o pijancu pored plota, i koji je često pominjao i jednu drugu maksimu (čovjek je naše najveće bogatstvo), prosto bi uzviknuo: “Majku mu božiju, vozite čovjeka hitno u bolnicu!” Tako je, ne postoji zakonodavstvo koje je u potpunosti iskorijeniti potrebu da se ono veže za moralnu potku društva. Bezdušna forma obesmišljava zakon. Hoću da kažem, o svakoj se situaciji realno i unikatno razmišlja u zrelim društvima (pomenuti saobraćajni incident stvarno se dogodio, opisan je ovih dana u ovdašnjoj štampi).
Pa, treba li država da ukloni poganluk sa Rumije? Da, i to odmah. Bez obzira na neki papirić kojeg ima ili nema u opštinskoj arhivi. Naime, samo država koja ima snagu da organizuje građane, a pogani dezorganizuje – ima duboko moralno pravo da pravi referendume o nezavisnosti.
Čovjek je i dalje naše najveće bogatstvo. Ali samo ako mu ne padaju svaki dan cigle na glavu. A onaj bi pijanac mogao već i da se otrijezni.
Pomolak viteza
RAZLAŽ
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija dugo je izgledala stabilna i koherentna državna zajednica. Kako su se onda članice federacije rasturile? Teorije su mnoge, interesi još brojniji; do sada nema opšteprihvaćenog objašnjenja burnih dezintegrativnih procesa. Kako god na kraju ispadne, jedan se izraz neće moći da zaobiđe, pa ga ovdje nudimo naučnim radnicima i demokratskoj javnosti: razlaž. Neka ga upotrijebe kako znaju i umiju, ali obavezno upotrijebe.
Pomolak mišljenja
Kosmopolitizam trešnje
Sredina aprila. Trešnje procvetale u Budimlji.
Tu čednu bjelinu donijeti u vedri dan iz gnjecave i mračne, mistične ilovače može samo trešnjev cvijet.
Imati onako nenametljiv i prisan dodir sa žutim zelenilom prve trave može samo behar trešnje.
Toplo prisloniti na svoja njedra daleku i praznično svečanu plavet neba mogu samo trešnjeve grane.
Onako čarobno spustiti iz svog zagrljaja dečiju ljuljašku, i predosjećati dečiju igru u svom hladu može samo stoljetno stablo trešnje.
Onakav ritmičan zuj pčela može iz košnice privući u svoj slatko-svijetli ambijent i spojiti zvuk i boju u nečujnu cjelinu akustičke optike i optičke akustike može biti upriličen jedino sa trešnjom na livadi u aprilu kad selo procveta.
Miris koji opija, blag i neizrecivo osoben, prijatan čeljadetu koje izlazi iz kreveta u sjajno jutro, i koji raduje usnula pluća – to je miris tučka trešenjevog cvijeta preporučljiv za liječenje strahom natopljenih snoviđenja.
Japanci slave čednost trešnje. S pravom naslućuju blagorodni spoj Biljke i Čovjeka i pozdravljaju ga. Isti sentiment može se osjetiti u Budimlji. Kad ćemo i mi bez palanačke uzdržanosti proglasiti Dan trešnjevog cvijeta? Ako nam ne daju Dan njegoševskog slobodarstva, niko ne spori raskoš trešnjevog behara koji otkriva unisonost života na površini trećeg kamena od Sunca.
Sedeći ispod procvjetale trešnje zaljubljeni par odmara svoj pogled ljubavi na zelenom tepihu trave i zamišlja buduće čedo na šarenoj ljuljašci koju njiše prolećni lahor. Tako govore Japanci i tako misle Crnogorci ne usuđujući se da riječi pohvale glasno izgovore.
Umnost koju indukuje trešnjin cvijet u lomnoj čovjekovoj duši meleman je. On nas opominje da je dašak života u Japanu kao i u Crnoj Gori dragocjen, i kratak.
Istočni vjetar u sumrak nosi prezrele latice; one zrače neznatnu tugu pred noć i ona se nas iscjeliteljski dotiče.
Životinje su do guše zauzete prašinom, blatom, plemenom, državom i granicom. Biljke nas uče relaksaciji krvi, mesa, kostiju, udova, nemirnih pogleda. (Vide da ljudi nevoljno naginju harmoniji sa hukom vremena.)
Pomolak lisca
PROCVAT KULTURA
Poštovani drugovi i gospodo, kako se ko oseća! – dolazim iz kraja u kome upravo ovih dana cveta kultura. Boљe reći, cvetaju razne kulture. Mi smo ponosni upravo na taj multiplicitet kultura. One se razvijaju jedna pored druge. Nijedna nije na smetњi nekoj drugoj. Pre bi se moglo reći da jedna pospešuje druge. U svakom se slučaju ne može sporiti harmonično prožimaњe kultura u našem kraju.
Istina, svugde se može govoriti, pa i kod nas, o izvesnoj većinskoj kulturi, u kvantitativnom smislu dominantnoj. Ona u mnogo čemu daje pečat podnebљu, takoreći daje najveće prinose. Međutim, nema govora da ta preovlađujuća kultura guši ostale. Ona im ostavљa њihov životni miљe, ne troši њihov kiseonik. Radi se tu o međuprožimaњima kultura; tu je onaj srećni spoj њihov kad veća kultura vuče progres, a maњe kulture dopuњuju i daju onu nezamenљivu aromu, unose specifikum bez koga se ne da govoriti o osobenostima podnebљa i prostora kultura.
Često čujemo jadaњa o netrpeљivostima kultura. Mislim da se najčešće radi o neadekvatnom pristupu. Naše je iskustvo na tom planu određeno i jedinstveno. Ako se ne vodi računa o realnosti, redosledu, prioritetu, specifičnostima ili komu-nikacijama, sigurno će se javiti disproporcije i iskљučivosti. Sa malo brige i stručnosti, međutim, to se može izbeći; kulture dabome traže svoju podlogu, naročiti tajming i prilagođenu dinamiku.
Šablonski pristup raznim kulturama je pogrešan. Ne nađemo li optimalan raspored, model diversifikacije koji odgovara i, napokon, što da ne, imanentni stepen otvorenosti – promašili smo međuzavisnost kultura, interakciju faktora (bar onih presudnih); to je onda put degradacije kultura. Za divno čudo, u takvom pristupu (koji na sreću ni izbliza nije nametљiv, a kamoli jedini) nazaduje i sama najkrupnija kultura, koja daje statistički pečat sezone. Zato i govorim o našim iskustvima, koja zaobilaze zamke uprošćavaњa. Slučaj raznih kultura je kompleksan sistem. Izlaz je u tome da se razume suština te kompleksnosti. Izlaz nije u tome da se teži pojednostavљeњu koje guši maњe kulture, a ne dovodi do procvata markantnih. Mi ne mislimo da ako veći baca senku onaj maњi mora da uvene bez svetla, čistog zraka i okrepљujućeg daška. Kao i sve što bitiše pod kapom nebeskom, tako i kulture o kojima je reč treba da imaju, i imaju, svoju ekološku nišu, svoj genetski kod koji je tako sazdan da nalazi međuprostor za svoje punokrvno iskazivaњe.
Eto, da ne dužim, nosim vam pozdrav iz mog kraja multikultura. One sve bujaju, bez konflikata napreduju. Da ponovim: koja pre, koja kasnije – sve procvetaju.
Imam tu naravno taksativno zapisano, ali vam sada ne bih oduzimao vreme nabrajaњem o kojim se sve uspešnim poљoprivrednim kulturama radi.
Hvala i živeli!
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Pomislio sam jednom, u Španiji bi valjalo navijati za bika. Ali kad u našoj koridi otvoriše Dveri da izađu zveri...