
Komentar za početak
Svetu se ne može ugoditi. (Opet neke tikvice, reče drug Tito.)Zapisnuti!
ZAVRŠEN POSAO
Jasni Krleža. Kad pročitam neke njegove rečenice, pomislim tema je potrošena, odloži pero, ko god da si. Evo primera:
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog”, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.
Prosto, rečeno je potpuno i sjajno. Šta tu još gubiti vremena.
Pomolak tora, ali napuštenog
СВЕ ШТО ТЕКЛО КОЈЕКУДА…
Половина видовита
Половина учењаци
Половина и не чита
Половина народњаци
Половина јесте али
Половина не будали.
Ми смо земља партизана
Ми смо земља од четника
Ми смо земља има дана.
Пола нас је од бјелаша
Пола нас је од праваша
Пола нас је зеленаша.
Ми смо земља од комита
(и опака и честита)
Ми смо земља друга Тита
(срдачна и окомита).
Пола нас је од клубаша
Пола нас је од марјаша.
Ми смо земља бременита
Ми смо земља бог-те-пита
Пола важна и манита
Пола нас је – боли кита.
Историјо прегладнела!
Где су теби гушћа сита?
Алава си (не би смела)
Историјо гласовита!

Negantesima valja reći ne
Liberalizacija inata
Ko zna kad je to počelo: bljutavo veličanje inata. Sad smo stigli do tačke kad je mit inadžije potporni stub učenja o nebeskom narodu. Panegirike inatu izriču šalterski radnici, daktilografkinje opštinskih komiteta, nesvršeni studenti filozofije, komercijalni direktori, kanonski usrećitelji življa, rektori i akademici; nemaju kud, pa priču slušaju, prihvataju i dalje šire individualni poljoprivredni proizvođači, turbo folk golotinja, portparoli, lažni diplomirani pravnici, te savjetnici predsjednika. Riječju, svi. Uvjeravaju nas da, u krajnjoj nuždi, imamo na raspolaganju autentični odbrambeni mehanizam: inat. Ovaj domaći izvor imuniteta protiv svih insuficijencija mozga i srca do sada, naime, nije omanuo…
Slušam te specijalističke uvide u sindrom inata i godinama odlažem, da se ne slažem. Dosta je onih koji bi se na tu temu nadahnutije od mene obrecnuli. Ali više nije riječ o stilu no o pukom prevrtanju crijeva u stomaku (kako je danas u modi slikovito fiziološki objasniti).
Ali, šta je sam inat? Najbolje, slijedimo ovdje upute rječnika i citirajmo jedno mjesto iz djela poznatog konzumenta inadžijskog pića duševnog, inače komuniste svetosavske provenijencije: “Sve ću Vukašinu da dam, sve, tebi u inat!” Navod objašnjava suštinu, kamen temeljac pojma: hirovito ponašanje koje ne haje za viša pravila, za razumne regule. Ne mari za pravila uopšte. Autentični inat upravo savršeno istrajava u naumu nenatrunjenog kaprica. Tu je poslednja linija odbrane našeg dešperantnog inferiorca, koji upaničeno viče: nećeš moći, makar crko! Ne čini se da su potrošene šanse dogovora, ni blizu nije razdjelnica biti ili ne biti, a akter aktivira bojne otrove utovljenog ijeda i ogoljenog ćefa.
Kad sam kod jednog istaknutog književnika našao da sintagmu inat lepi protura kao izbrušeno istorijsko zavještanje, tri dana nijesam imao apetit kao čovjek. Je li baš tako, da nas je inat održao, i da će nas i dalje održavati ako ga njegujemo suptilno i istrajno kako ta klica otpora i zaslužuje? Odmetnuti virus inata ima tako prostu strukturu, da tu za ponos ništa ne ostaje. Na stranu što slijepi kapric izaziva identičnu repliku na protivničkoj lokaciji pa gubi boju i miris jedinstvenosti. Inat daje pravo drugima da zapate svoj soj inata, sa istim pravilima inaćenja i uz istu zastavu originalnosti. Inat može biti samoinat grdni. Kao ordinarna opstrukcija bez obzira na razvoj situacije, nije ništa drugo do očajnička nemoć i falš izbor indolentnog individuuma. Na svojoj smo čapri osjetili da inatom dolazimo u konflikt sa NATOm; mada to rasni inadžija neće priznati!
Ovim smo i konstatovali da imamo (izgleda odvajkada) riječ inadžija. (Ponekad se piše i velikim slovom). Nemamo termine za mnoge neophodne pojmove, ali imamo vrlo preciznu imenicu inadžija. Inadžija je, dakako, zanimanje (uporediti sa kujundžija ili kafedžija). Zakoni tvorbe riječi su neumitni: onoga što nema u životu nema ni u leksici, i obrnuto. Kako inadžija imamo preko mjere, moramo ih nekako i zvati. I ja vas pitam: kad postoji riječ tvrdoglav, kako nema riječi mekoglav?
No ako je inadžija zanimanje, ne može biti govora samo o pasivnoj strani pojave. Dotični mora nešto i da prodaje. Tačno tako i biva! Naš učeni inadžija ističe inat kao pozitivnu karakternu osobinu, prvom pogodnom prilikom pohvaliće inat. što znači da nešto prikriva, izgleda baš lihvarski dio nagodbe. Pa koliko košta inat kod Inadžije na glasu? Čuli smo ovih dana da cijena na nacionalnom tržištu može ići i do dvadeset miliona, u stabilnoj stranoj valuti. Eto, u inat se ide iz osjećanja inferiornosti; ali i zato što je unosno. I jedan i drugi aspekt traži tačku oslonca koju ne treba objašnjavati; u tome je baš otporna stupidnost inadžije!
Ima, naravno, i inadžija-individualaca, naivnih sitnosopstvenika van esnafa, koji inaćenje prihvataju skoro kao sportsku disciplinu. Osvrt na njih ima teorijski značaj, jer se tako može uočiti da je inadžija kao takav ne samo glup nego i lijenj. U poslovima inata, zbilja, ne treba ništa preduzimati u znoju lica svog. Dovoljnio je ne htjeti! Samo naoko je paradoksalno da jogunjenje može nekome da uknjiži prihod; ali je biznis biznis – postoji rizik aktivnosti. Ostali su luzeri kojima je i preostao izgovor o veličini nacionalne osobine koja se zove inat. I naravno da je luzer i svekoliki narod, ali ko o tome još hoće da ćakula… U toj se masi tokom vjekova i začela poslovica: Od inata nema goreg zanata. Može biti, ali to definitivno nije liberalna poslovica!
Mogu se lingvisti od struke i ne složiti, ali ja znam da je riječ inat nastala od hirovitog sažimanja sastavnih djelova nepristojnog ispljuvka “i na ti (ga)!” , uz neizostavno odmjeravanje do lakta. Razumije se, novi dvosložni objekat stekao je inoviranu uljuđenost, ali nama ne izlazi iz glave rečena prostačka slika.
U rečnicima, inat se i prkos vrlo često tretiraju kao sinonimi. To simplifikovanje je u mnogim slučajevima zadovoljavajuće. Međutim, ovdje ću napraviti distinkciju i prkosu ataširati jednu raskošnu, pozitivnu dimenziju koja je nezamisliva u vidnom polju inata. O čemu je riječ? Prkos iskazuje čovjek koji je silom sputan, nasiljem lišen svih normalnih dostojanstvenih odgovora kabadahijama, te na primer prezirom, ignorisanjem ili trpljenjem iskazuje smotreno svoju filozofsku vertikalu i humanu stabilnost. Svi znamo za fotografiju onog Crnogorca koji je lijepim, odlučnim osmijehom otpratio posljednje svoje sekunde na svijetu- vezanih ruku, pred fašističkim strijeljačkim strojem. Taj je dokumenat nesumnjivi biljur kulturne i civilizacijske riznice postojanja Crnogoraca. Nasuprot toj vrsti prkosa, iz koje zrači neugasivost fermenta čovječnosti u jedinki, stoji inat uprljan nečasnim ćefovima i demonstacijom nenužne kosijer-brutalnosti i nevaspitanosti. Kad se timare pomeni zločinjenju, kad se dižu monumenti retrogradnom vremenu, kad se poliraju poprsja ubica koji su oko vrata teglili zlatne i gvozdene ornamente iz Hitlerovih i Musolinijevih uzornih trezora – eto primjera inata nad inatima: pljuje se na antifašističku baštinu koja je univerzalni ponos civilizacije zemnog šara. Zato, uvidimo dok ima vremena: da je multičetnički inat u Crnog Gori blentavi teret ovoj zemlji na početku milenijuma. Svijet će svakako naći načina da izvrši dezinsekciju te zaraze. Radi sopstvene perspektive mogli bismo razmisliti o intelektualnom karantinu za domaće inadžije koje žive i stvaraju ovdje – što bi rekao Marko Darinkin – na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesti vijek!

Pomolak viteza
TETRAPAKT
So soli jogurt revolucije; četvorokopča, četvorobalvan, osovina uspjeha događanja naroda. Četvoropakt je simetrično političko tijelo, kome je ipak jedno tjeme presudno; to je ono tjeme koje formuliše sve bivše, sadašnje i naredne teme razgovora.
Pomolak mišljenja
SMRT MARKE PULVER UND BLEI
1. Kad je crnogorski osamnaestogodišnji mladić koji obećava, Borislav Pekić, osuđen 1948. za antidržavnu aktivnost, doživio je kaznu (po sopstvenom priznanju) kao legalnu posљedicu onoga što je svjesno učinio. Izdržao je u tamnici много i vidio svašta. Potom je to svašta i opisao u tri debele memoarske sveske sa, danas slavnim, naslovom Godine koje su pojeli skakavci.
Da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, na jednom mjestu ironiše na račun sudije (crnogorca) Milonje Stijovića.
Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na-smrt-osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi. Sudija se služio riječima koje bi se i danas mogle čuti kao narodni narativ u selima Police kraj Berana: „Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje“.
Pekić vjeruje da je time poentirao – opisao suštu blamažu neukih a bahatih pobjednika (komunjara). Nesrećnik bi izabrao; ali u presudi nije pisalo, na primjer, da je egzekutirani izbjegao ponižavajuću smrt konopcem „po naročitoj milosti Josipa Broza Tita“. Niti da je privilegovan aktom strijeljanja.
2. U romanu Purpurni vek opisuje Lajoš Zilahi nešto interesantno. U revolucionarnim danima sredinom devetnaestog vijeka pohapšeni su neki antimonarhisti, Košutovi sљedbenici, Mađari i drugi. Sudilo im se po kratkom postupku, i surovo. Citat sa strane 295. glasi:
„Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.“
3. Ali mnogo, mnogo prije vakta koje opisuje Zilahi postojao je običaj gradacije smrtne kazne. Ja sam pogledao o tome u kultnoj knjizi koja piše o Robinu Hudu (the best-loved outlaw of all time). Uglednici tog doba (trinaesti vijek), koji zaslužuju otmenu titulu vitez, mogli su, ako zapadnu nevolja, tražiti od svojih neprijatelja da im se omogući dostojna smrt od mača (die by the sword). Vješanje se shvatalo i kao čin ponižavanja, sramota žrtve. Na primer, jednoj okoreloj rđi od zločinca Robin Hud presuđuje „a shameful death by the rope“.
Skakavci su, izgleda, pojeli i vjekove.
Šta da se radi.
Pomolak lisca
LINGVISTIČKI NESPORAZUMI
Shvatio sam da je u centru naših trveњa lingvistički nesporazum! Pošto ova čiњenica nije do sada vaљano uočena, pa dakle ni adekvatno analizirana, izložiću suštinu problema, kako bi obema stranama otvorio oči. Najboљe je da iznesem nekoliko karakterističnih lingvističkih stupica:
- 1. Mi kažemo: živimo u pravoj cvilizaciji; oni čuju da pomiњemo civilizaciju, zadovoљno klimaju glavom i teraju po svome.
- 2. Vapijemo: ovo na čemu smo pravo je trpište; oni odgovaraju: šta drugo nego tržište, hvala bogu da je autentično, sami ste, pardon, zahtevali.
- 3. Kukamo: biće prekasno za spas; oni čuju: biće prekrasno za nas, i ohrabruju da što češće dajemo takve izjave, oho-ho.
- 4. Mi nosimo parolu: budimo realne, istražimo nemoguće; oni zevaju u dosadi, kao čulo se to jednom davno u Parizu.
- 5. Tražimo: poštujte Univerzitet; oni repliciraju: problem i jeste u tome što je to jedan pravi U-nizveritet!
- 6. Ova strana insistira na pitaњu povereњa; druga strana je privržena principu povereњa pitaњa.
- 7. Mladi se deru: ajmo, ajde, svi u napad; vraća se eho: pa ko vam brani, idite, svi na zapad! Mila srpska junosti!
- 8. Narod preti: glasovi se ne smeju prebojavati; narodni sinovi se čude (oni neverni se još i krste), i te kako se moraju prebrojavati, tako i vaši mentori zahtevaju!
- 9. Neko počne da bogorada: delo se dogodilo… ; odmah sa druge strane eto kokodakaњa: e, nije se dogodilo, nego dogovorilo, ako baš hoćete da znate, uta-ta!
- 10. Brљantan političar uvek čuje da je, jelte, briљantan.
- 11. Štediše uzdišu: hvata nas jeza; s druge strane huk: ne više, Jezda je odjezdio.
- 12. Skandiraњe: hoćemo kraći put do bogatog društva; odgovor: zašto ne i najkrađi?
- 13. Optužbe bruje: ovo su udbonosna vremena; kratak ritern-komentar: i te kako sudbonosna!
- 14. Onda naši (ko god da su) poviču: znamo istinu, iza nas je ozbiљna analiza problema; a њihovi (ko god da su) zakrešte: e, jeste, vala, baš: obilna analniza!
Mislim da su pobrojani primeri ubedљivi. Ni govora da je spisak konačan, ali je daљe nabrajaњe u metodološkom smislu suvišno. U stvari, nas interesuje, ima li leka? Trenutno ga ne vidim. Ali da smo muku apostrofirali, jesmo. Dovoљno za pravi početak. Snimili smo trenutno sraњe stvari (štamparska greška?).
Hoćemo li napraviti pozitivan korak daљe, zavisi od svih nas. Bojim se, međutim, da će (opet) jedna strana biti voљna, a druga vojna. A to je najboљi put da nastane Pakao, bar za one koji su na tako nešto odveć Aligijerični.
Tja, šta ćemo… Da završim onim nespornim rečima: sprdačno vaš, V. B.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Nije to više štap i šargarepa, već granata i gramata. Ponekad batina i baština.
