Komentar za početak

Obraz ide s glavom. (Više jok; video sam jedan obraz kako ode, a glava ostade.)

Zapisnuti!

STATISTIKA

Miloš našao da Ruski statistički zavod objavljuje da u Rusiji živi tačno 142857 homo sapiensa. Zašto baš toliko?

Zato što taj broj omogućava čudesnu aritmetičku radnju: 999999:7=142857. A?


Pomolak tora, ali napuštenog

АРБИТРАЖА

Џаб ти труд!
Испадаш луд:
Ти си: свој Јуд.
Видиш? Немаш куд.
Насукан си на спруд –
Не очекуј чуд…
Имаш свој усуд.
А ја имам муд;
Повуци ме за уд!

Твој сам заУставни суд.



Negantesima valja reći ne

Malomorgenska plemenska prognoza

Jedne godine, držao sam studentima predavanje na temu fizičkih osnova procesa deformisanja čvrstih tijela. Prostim demonstracionim opitnim sredstvima ex cathedra ilustrovao sam elastično ponašanje materijala pri malim naprezanjima u oblasti važenja Hukovog zakona, a onda ukazao na granicu elastičnosti. Kad nju pređemo, upadamo u oblast trajne, plastične deformacije materijala. Sugerisao sam slušaocima da, po mogućstvu, izvedu i neki svoj home experiment. Među slušaocima bio je i jedan, ako sam dobro zapamtio Kruševljanin, koji je sa naglašenom koncentracijom bilježio obaveze u svesci. Sljedeće nedjelje, bez mnogo razmetanja, donio mi je rezultat opita: kao list papira tanak metalni disk. Objasnio je da je to petoparac koji je pretrpio plastičnu deformaciju. Kako ste primijenili tako veliku homogenu silu po cijeloj površini novčića – insistirao sam. Sačekao sam da prođe brzi voz Beograd-Raška, kratko je objasnio…

Bila je srijeda, 9. avgust 2006. godine. Oko podne, iznenada su me posjetila dva Babovića, D. R. i M. T. U običnoj komunikaciji, prijatni su ljudi. Budimljani smo, dobro se znamo i nosimo isto prezime; ali, ne razmjenjujemo posjete, popričamo minut-dva kad se slučajno sretnemo na kaldrmi kroz Votnjik ili oko seoskog Doma. Razgovaramo o običnim stvarima, uglavnom kurtoazno, često iz godine u godinu ponavljajući teme. A teme su banalne: vrijeme (meteorološki pojam), vremena (politički pojam), trošno ljudsko zdravlje, prilike u selu…

Danas, vidim, razlog posjete je specifičan. Nose obavještenje, ili neki poziv. Fotokopirani tekst na listu A4 formata je naslovljen Rođače – brastveniče. I već znam o čemu je riječ! Neka popovsko-plemenska farsa, u korist prosrpskih grupacija u Crnoj Gori. Već prva rečenica proglasa izaziva u meni gastro-enterološki kompleks problema; ona glasi:

“Milošću božjom a uz blagoslov njihovog visokog preosveštenstva Mitropolita crnogor-sko-primorskog Amfilohija i Episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, Vasojevići od-lučiše da se vrate proslavi svoje stare slave svetog Aleksandra Nevskog – u narodu Aleksandrovdan.”

Prosta činjenica da su pojedinci krenuli u neki posao, ma kakav bio, zavijena je u metafizičke oblande. Kao, Vasojevići imaju informaciju iz Božije kancelarije da im je refundirana milost Tvorca. Kao, svetosavski popovi su tome dodali malo transcendentnog bibera – dozu blagoslova u čorbu blagodata sa najveće adrese. Kao, nijesu odlučili njih nekoliko nego vaskoliki Vasojević. Kao, postoji neki metafizički biljeg (mora biti star!) koji se zove slava plemena, a mračnim silama je biljeg bio potisnut, pa sad vaskrsava… Kao, postojao je neki čistokrvni Vasojević Nevski, i narod jedva čeka da ga se sjeti. Imam snage za samo još jedan citat iz letka:

“Istorijski opravdano tradicionalno prigodno a dušom naroda nadahnuta ova odluka bi prihvaćena sa radošću i oduševljenjem.” Očito:

Postoji neki aerosol, neki zaumni sprej, od monada duše naroda spravljen, i probrane odluke se poprskaju ovim aerosolom, pardon: naciosolom – potom odluke izazivaju opšte oduševljenje. Sa jezičke strane, valja uočiti bitnu distinkciju: Za legendarnu odluku nikad se ne kaže da je bila prihvaćena; ona jednostavno bi prihvaćena. Ko ne uočava razliku, neka pita pojedine u slavjanstvu istaknute okolotrebinjske Srbe. Takođe, citirana rečenica ne trpi zapete (zaboga!), pa ih tamo i nema.

Uveli su instituciju domaćinstvo slave. Ove godine, kao četvrti po redu, poslije Lakušića, Radevića i Boričića, domaćini slave su Babovići. Ne pojedinci Babovići, već brastvo kao takvo (jednom je to u tekstu i bratstvo). Zašto Babovići? Jer su brojni i “imaju ugled u plamenu” (tako piše!). Koji se brastvenik odazove, učestvovaće u “svetom činu” svečane liturgije velikodostojnika. Bez obzira što postoje i takvi Babovići koji ne pristaju na prisustvo službi gdje kolo vode “visoki velikodostojnici” koji (između ostalog) proglašavaju svecima okolopljevaljske popove, morbidne ratne zločince.

Postoji kum slave. Zove da se sjatimo i letimo kud i ostale tice. Ništa ne pitajte, sve smo osmislili: i liturgiju, i spomenik kome treba, i kulturni program; biće “i još nekih sadržaja”. Polazi se od pretpostavke da kod Babovića ne postoje ateisti, ne postoje antišovinisti, čak ne i obični građani koji su priznali Crnu Goru i ne trpe plemensko obezljuđenje.

Ideja je da se napravi jednovjerujuća prosrpska kaša koju ima da kusaju svi sa prezimenom Babović. Te niko ne smije da zazire, je li tako, što bi u tom druženje bio izložen vjerovatnim kontaktima sa a) ordinarnim kriminalcima, b) nazdravičarima ratnih zločinaca, c) badnjodanskim kosijer-jurišnicima, d) dilerima droge, e) vlasnicima lažnih diploma, f) pomagačima neotkrivenih ili nerazjašnjenih ubistava, g) sedmobataljonskim ćatama, h) … šta hoću da kažem? Da u Babovićima ima nesporno časnih ljudi, ali nužno i nevaljalaca pobrojanih i nepobrojanih vrsta (riječju, kao i u svim drugim bratstvima).

Postoji li takva organizovana religioznost koja bi jednom liturgijom, ma i svetom, okajala svako nevaljalstvo koje se skuplja pod kišobran od tako nesigurne potke kao što je jednoprezimenjaštvo?

Pojedinac od integriteta s prvom odbija da se utopi u sjenku plemena, u “bratskom zagrljaju i poljupcu sa plemenicima”. Pleme je čudna genetska banka gdje se nerijetko pokušavaju pranja biografija. Ali, oprez! Pranje sinovca radnja je translegalna (u bankarstvu je isti slučaj sa pranjem novca).

(Kako je dobro što sam ovdje uspio da pripučim ove dvije sintagme: pranje novca i pranje sinovca! Ne zakunite se da one nijesu i u praksi pripučene, čim postoji ovakvo jezičko sazvučje.)

U svakom slučaju, savremeni ustavi ne operišu pojmom plemena. Ni u Crnoj Gori, ni u stotinak državu koje su do sada prepoznale u Crnoj Gori valjano definisanu i konstituisanu državu. (Vasojevići još nijesu priznali Crnu Goru?)

Teško se oteti utisku da oni koji drže uzde plemenskih homogenizacija izgovaraju plemenik kao da su htjeli reći sedlanik, pa omašili (u godini Frojda, koji je ponešto znao o mutnim tokovima podsvjesnih lapsusa).

Govorim o faktima: erekcija plemena ne ostavlja sjemena. Crna Gora neće dopustiti da preko nje pređe brzi voz na fingiranoj mistici zasnovane krvne lojalnosti, koji bi trajno nagrdio građansko lice naše domovine.



Pomolak viteza

KONVERTITO

Postoje osobe kojima nije ništa strano promeniti iz osnova političku platformu. Uvijek imaju jak argumenat: što je moja dosljednost u odnosu na državni i narodni interes!? Prvo im je idol bio Tito, pa Sloba, pa sad Voja. Generalizacija postupka je očita i lako izvodljiva. Da pokažemo i dobru volju, čovjeka tog stepena fleksibilnosti zvaćemo konvertito. Dvosmislenosti u primeni riječi nema, pošto se ne događa da se konvertito osvrće. On samo gleda naprijed. Pogledajte i odrednicu adiodaso.


Pomolak mišljenja

SMRT MARKE PULVER UND BLEI

1. Kad je crnogorski osamnaestogodišnji mladić koji obećava, Borislav Pekić, osuđen 1948. za antidržavnu aktivnost, doživio je kaznu (po sopstvenom priznanju) kao legalnu posљedicu onoga što je svjesno učinio. Izdržao je u tamnici много i vidio svašta. Potom je to svašta i opisao u tri debele memoarske sveske sa, danas slavnim, naslovom Godine koje su pojeli skakavci.

Da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, na jednom mjestu ironiše na račun sudije (crnogorca) Milonje Stijovića.

Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na-smrt-osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi. Sudija se služio riječima koje bi se i danas mogle čuti kao narodni narativ u selima Police kraj Berana: „Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje“.

Pekić vjeruje da je time poentirao – opisao suštu blamažu neukih a bahatih pobjednika (komunjara). Nesrećnik bi izabrao; ali u presudi nije pisalo, na primjer, da je egzekutirani izbjegao ponižavajuću smrt konopcem „po naročitoj milosti Josipa Broza Tita“. Niti da je privilegovan aktom strijeljanja.

2. U romanu Purpurni vek opisuje Lajoš Zilahi nešto interesantno. U revolucionarnim danima sredinom devetnaestog vijeka pohapšeni su neki antimonarhisti, Košutovi sљedbenici, Mađari i drugi. Sudilo im se po kratkom postupku, i surovo. Citat sa strane 295. glasi:

„Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.“

3. Ali mnogo, mnogo prije vakta koje opisuje Zilahi postojao je običaj gradacije smrtne kazne. Ja sam pogledao o tome u kultnoj knjizi koja piše o Robinu Hudu (the best-loved outlaw of all time). Uglednici tog doba (trinaesti vijek), koji zaslužuju otmenu titulu vitez, mogli su, ako zapadnu nevolja, tražiti od svojih neprijatelja da im se omogući dostojna smrt od mača (die by the sword). Vješanje se shvatalo i kao čin ponižavanja, sramota žrtve. Na primer, jednoj okoreloj rđi od zločinca Robin Hud presuđuje „a shameful death by the rope“.

Skakavci su, izgleda, pojeli i vjekove.

Šta da se radi.


Pomolak lisca

NARODNA IGRA POGAĐAЊA

Sednem i napišem sledeću priču:

Jedan čovek idući iz varoši jao na magarcu, a њegov sin, momčić od desetak – petnaestak godina, išao pored њega pešice. Susretne ih M.V, pak reče:

– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete da ide pješice; tvoje su noge jače od њegovih.

Onda sjaše sa magarca i posadi sina na њ. Malo daљe sretne ih Z.Đ, pak reče:

– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac da ide pješice, tvoje su noge mlađe.

Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne V.P, pak reče:

– Kakva je to budalaština: dva matora magarca na jednoj slaboj životiњi! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu, pak da vas obojicu šćera!

Tad sjašu obojica, i pođu pješice, otac s jedne strane, sin s druge, s magarac u srijedi. Sretne ih V.D, pak reče:

– Ala ste vi tri čudna druga! Za nije dosta da dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?

Tad otac reče sinu:

– Mi smo obojica svakojako jahali na magarcu, sad bi vaљalo da magarac jaše na nama, – pak onda obale magarca na zemљu, te mu jedan spreže predњe noge, a drugi stražњe, pa ga onda uzmu na kolac među se, i tako ga ponesu. A kad se љudi koji su ih sretali i stizali stanu sad još većma smijati i čuditi onda otac ujedanput baci magare na zemљu i poče da ga driješi. Kad naiđe V.Š. i povika:

– Ta onaj je svaki čovjek luđi od ovoga magarca koji hoće svemu svijetu da ugodi. Ja ću sa svojim magarcem da činim kako sam i najprije po mojoj voљi činio; a љudi neka govore šta im drago.

Pa onda uzjaše na magarca, a otac i sin iza њega pješice i tako otidu i još idu i nikako da stignu kući. Kući?

* * *

Napisavši priču, smesta istrčim na ulicu. Zaustavim prvog prolaznika i tutnem mu tekst pod nos. Čitaj ! velim. On, struњen, posluša. Kad završi, upitno me i nepoverљivo pogleda.

– Reci, – kažem ja. – Reci, ko su osobe M.V, Z.Đ, V.P., V.D. i V.Š?

– A, mene nećeš zbuniti! – odvrati neznanac. – To su poznati maloletnici u našoj sredini!

Pa se naže, i poverљivo mi na uvo šapnu puna imena i prezimena.

Ja se zabezeknuh. Sve tačno! Od slova do slova. Čoveku više nije bilo zanimљivo. Već je odmicao žurnim korakom. Ne stigoh da ga pitam: kako?

Vidim, to bi za narod mogla biti zgodna pogađalica. I reših, da igru obelodanim.


Aforizam (ponekad u boji) za kraj

Stalno se vraćamo na početak. Ta, slobodu smo apsolvirali. 
>