Komentar za početak
Trpež i krpež pola sveta drže. (Gde to vidiš majketi? 50% je davno stiglo na 90%. )Zapisnuti!
KANAP
Jedan ludak je vukao kanap ulicom. Objasnio je da mora tako, jer je pokušavao da ga gura ispred sebe, pa nije išlo…
A koliko je onih u Crnoj Gori, i šire, koji misle da ako socijalizam nije išao, mora ići fašizam…
Pomolak tora, ali napuštenog
ВЕЛЕ-ДА-МОЖЕ
На свечаној академији
У првом реду и благом нереду
Господа и председници –
Срећници, предузетници
(скупо обучен необучен го вел-мо-жа
У бахатости отврднуо),
И даме мазн
(како се некоћ неко посПрднуо).
Све ноге прекрштене,
Сви погледи укрштени.
Кршан некрштен;
Готов да мазне.
Ципеле сјајне,
Све фирме стране
И разне.
(Улошци од небеске казне.)
Negantesima valja reći ne
Još nema zabune među dahijama
Navršilo se deset godina od kako sam, jedne subote u ranu jesen, noseći ceger za pijacu kročio iz sokačeta Mihajla Iveše na trotoar Karađorđeve ulice u Kragujevcu. Pogodi me teško ruiniranje kuće na uglu u kojoj je jedno vrijeme (1863-65) živio pjesnik Đura Jakšić. Za života, siroti buntovnik je iskusio šta znači vlast cinična i bahata; nijesam shvatio najbolje potrebu da i sjećanje na njega bude cinično i bahato. Napisao sam, onda, malu satiričnu pjesmu I ovaj znamen zemlje Srbije koju sam, sjetan, čini mi se završio ovako:
Gledam kamin: tama gori.
Nahereni, crni rog
Sjenku krije, ona zbori:
Ne da đavo, ne da bog.
Hoćemo li tužnog Đuru
Još jedanput kao kantu
Iznositi na torturu:
šutirati u Sabantu?
Ali sam se ljuto prevario! Stižu ovih dana do mene vijesti da za pjesnika nema mjesta ni u Sabanti. Spomen-bista Đure Jakšića koja je stajala u porti manastirske crkve na zelenom Liparu – uklonjena je; za nju nema mjesta u manastirskom kompleksu zbog, navodno, pjesnikovog ovozemaljskog nedostojnog života.
Đura je živio kratko, 46 ondašnjih godina. Ipak, slikajući i pišući uradio je mnogo. Kad danas čitamo njegove zbirke, nemamo kud nego da se frapiramo koliko je tamo loših stihova. Ali sa nekoliko naslova postigao je nesumnjiv umjetnički domet. I nemoguće je, nakanjec, ne biti zadivljen ukupnošću njegovog djela i impozantnošću integriteta te stvaralačke ličnosti. Pa čime je ovaj popin sin toliko iznervirao kler da se grijeh njegov ne može zaboraviti ni poslije vijek i frtalj? Jeste, nailazimo na ljute sintagme (Pudljivci hudi! Lažljivi psi!), na jetke karakterizacije popova, birova i beamtera. U zaostavštini, kako li, pronađena je sjajna pjesma Kaluđeri. O mandarinima i da ne govorimo. Pročitajte još jednom snažnu viziju Jana Husa i slobodno ju s mojim dopuštenjem iščupajte iz istorijskog konteksta!
Možda ima nešto preče? Nevoljni Đura Jakšić autor je onog ogorčenija Padajte, braćo! Bard je ljuto korio sugrađane i vlast za indolenciju glede stradanja djece koja su – onamo namo! Pale su i teške riječi: Mi nesmo braća, mi Srbi nesmo! U svojim mračnim i gladnim noćima Đura piše dramu Jelisaveta knjeginja crnogorska. Kako se usudio da izbjegne u naslovu Knjeginja Srbska?
Ali sam ja imao namjeru da govorim o godini 1867. Na sve četiri strane svijeta, u vremena ona praktikovali su vladari na dvorovima svojim organizovati književne večeri, gdje su se recitovale pjesmice mile ušesima carskim. Postojali su carski pjesnici, vješti u sastavljenju oda. Vidim i našega Nikolu gdje u cetinjskim sumracima učestvuje u sličnim kamernim priredbama. Naš je vladar njegovao jednu specifičnost! Sam je pisao stihove i sam čitao. Nije da mu je manjkalo poltronskih piskarala, mogao je na ljese angažovati raznih sarajlija i medakovića. Ali je najviše cijenio samog sebe i najbrže je funkcionisao kad je sam zapisivao svoje ideje. Tako je po prilici riješio da zabavi svitu patriotskim obećanjem da će organizovati turistički ratni pohod… do Prizrena. Naravno da su se te večeri godine 1867. na mrtvo zabavljali velikaši u dvoru pod Orlovim Kršem.
(Đe da nađete danas tu literaturu i pogledate o čemu se zbori? Kad se mora, otvorite one uvoštene svetosavske sajtove Interneta i među mnogo istorijske truleži, po vonju, natrapajte na Nikolinu zafrkanciju.)
Pjesma počinje kratkom reminiscencijom na šećerli mit o razorenom carskom dvoru, koji je bio stjecište junaka (ajde, bogati). Gdje je lociran dvor? Onamo, namo – za brda ona! Bez oklijevanja, budući da je identifikovana autentična svetinja, druga strofa poziva na krstaški marš pod oružjem do onamo, namo. Cilj je da se sa ruševina priprijeti vragu, ali i da se svrati u Dečane kako bi se prisvojio Raj za ratnike koji idu na srpska polja, koja su bojna. Pogovora nema, jer starac Jug objašnjava šta je sveti dug (aplauz u plavom salonu). Premilosni vladar je oduševljen dobrim prijemom recitacije i brzo dopisuje još jaču strofu u kojoj obećava tupljenje oštrica hrišćanskih sablji u procesu sječe turskih vitih rebara (za brda ona). Nikola je tu zastao i sjetio se da junačke pjesme nema ako se ne pomene grob, a obavezna rima onda nalaže angažovanje riječi rob, što uostalom možete pročitati i kod Đure na 28 mjesta.
Tih godina je vladar Nikola bio često zabrinut za slobodu svoju i svoga naroda i Crnogorci su vodili ljute bojeve za odbranu nezavisnosti domovine Crne Gore. No dobro je kad smo zabrinuti i za sudbinu svoje braće. Prirodno je da briga raste kad su braća daleko, onamo namo. Sjajno je kad je ljubav uzajamna. Avaj, umjetnički učinak Nikolin u pomenutoj pjesmi je bio i ostao minoran. Nema razloga da se i danas pominje to dvorsko šepurenje. In komedija res!
Da li je, mimo romantičarskog zanosa, postojao i konkretan događaj namo da Nikola zašilji pero? Nije. Evo, te iste godine Jakšić na Liparu vodi interesantne razgovore sa ticama, posebno insistirajući na pitanju da li ih je, slabe, progonio svet? Bijaše prošlo pet godina od onog zanosa (koji mu se nije isplatio) da treba pomoći ljudima ‘u veljoj bedi, smrti i krvi”.
Politička nejač, isturena odjeljenja svetosavskog unitarizma u Crnoj Gori (nedotavna metafizička tumarala), danas hvale pjesmuljak Nikole Petrovića, dugovječnog kralja, naslovljen Onamo, namo, pljujući uzgred državna znamenja Crne Gore. To je ona opozicija koja vazda ima sedamdeset i sedam vještina za mamuzanje progresa u Crnoj Gori. Predlažu da se to lažno hodočašće proglasi himnom unije država Srbije i Crne Gore. U isto vrijeme, njihovi nalogodavci iz Srbije satiru i samo sjećanje na čovjeka koji je zavapio: Krv dece vaše gledamo mi!… Mada sumnjam da se odvažni čelnik romantizma prepao kvazihristijanizovanih postkomunističkih jakšića, evo mu jedne vremeplovne poruke ohrabrenja:
Spavaj Đuro, i ne žali;
Čašom rujnog tugu zali”!
P.S. Ana radi u butiku
A Milu su silovali.
I još: Gajeći prezrenje prema dahijama ukloniocima ‘nedostojnih” bisti koji neviđeno koherentno djeluju po tragu načela Kad-Tad-Nećeš-Biti-Postojao, uzalud pokušavam u isto vrijeme da pojmim koja je to potreba, koji je to novac, kakve su to i kome usluge, kojim amikusima, – da se moraju izvlačiti toliko usmrdjele ribe ‘dostojnih” ideja koje plutaju po našem političkom pokvarijumu?
Pomolak viteza
GROF DUĆANO
Dabome! profit ima prioritet nad umjetnočću. Prvo baza, pa nadgradnja. Prvo kiosk, pa arhitektura. To su najbolje kod nas shvatili preduzetnici koji u rijetkim slobodnim časovima psuju Marksa. Gdje postaviti kiosk? Najbolje na trotoar, uz sami izlaz iz stambene zgrade. Tako, građanin nema izbor! Iz stana – cap! – u kiosk. Brzinom rada i širinom zamisli izdvojio se u ovoj deceniji kod nas bulevarski Grof Dućano. Njegov posjed je vidljiv, na primjer, u …ma, znate vi već gdje. Grof Dućano je dinamičan biznismijen. Male kioske zamjenjuje većim. Brzina zamjene je impo znatna. Ponekad, male kioske ne treba ni demontirati; ako je osiguranje poprilično, više se isplati da se kiosk slučajno, sam od sebe zapali. Neće se na ovome završiti; prije ili kasnije dobićemo i nadgradnju (u umjetničkom smislu, naravno). Neko će se sjetiti da dodijeli ki oskar za arhitekturu.
Pomolak mišljenja
Kosmopolitizam trešnje
Sredina aprila. Trešnje procvetale u Budimlji.
Tu čednu bjelinu donijeti u vedri dan iz gnjecave i mračne, mistične ilovače može samo trešnjev cvijet.
Imati onako nenametljiv i prisan dodir sa žutim zelenilom prve trave može samo behar trešnje.
Toplo prisloniti na svoja njedra daleku i praznično svečanu plavet neba mogu samo trešnjeve grane.
Onako čarobno spustiti iz svog zagrljaja dečiju ljuljašku, i predosjećati dečiju igru u svom hladu može samo stoljetno stablo trešnje.
Onakav ritmičan zuj pčela može iz košnice privući u svoj slatko-svijetli ambijent i spojiti zvuk i boju u nečujnu cjelinu akustičke optike i optičke akustike može biti upriličen jedino sa trešnjom na livadi u aprilu kad selo procveta.
Miris koji opija, blag i neizrecivo osoben, prijatan čeljadetu koje izlazi iz kreveta u sjajno jutro, i koji raduje usnula pluća – to je miris tučka trešenjevog cvijeta preporučljiv za liječenje strahom natopljenih snoviđenja.
Japanci slave čednost trešnje. S pravom naslućuju blagorodni spoj Biljke i Čovjeka i pozdravljaju ga. Isti sentiment može se osjetiti u Budimlji. Kad ćemo i mi bez palanačke uzdržanosti proglasiti Dan trešnjevog cvijeta? Ako nam ne daju Dan njegoševskog slobodarstva, niko ne spori raskoš trešnjevog behara koji otkriva unisonost života na površini trećeg kamena od Sunca.
Sedeći ispod procvjetale trešnje zaljubljeni par odmara svoj pogled ljubavi na zelenom tepihu trave i zamišlja buduće čedo na šarenoj ljuljašci koju njiše prolećni lahor. Tako govore Japanci i tako misle Crnogorci ne usuđujući se da riječi pohvale glasno izgovore.
Umnost koju indukuje trešnjin cvijet u lomnoj čovjekovoj duši meleman je. On nas opominje da je dašak života u Japanu kao i u Crnoj Gori dragocjen, i kratak.
Istočni vjetar u sumrak nosi prezrele latice; one zrače neznatnu tugu pred noć i ona se nas iscjeliteljski dotiče.
Životinje su do guše zauzete prašinom, blatom, plemenom, državom i granicom. Biljke nas uče relaksaciji krvi, mesa, kostiju, udova, nemirnih pogleda. (Vide da ljudi nevoljno naginju harmoniji sa hukom vremena.)
Pomolak lisca
OŽALOŠĆENI NAROD, A I PORODICA
Ostali smo bez svog životnog oslonca, bez њegove bezgranične љubavi i mudrosti. Bio je naša snaga i ostaće naš ponos zauvek. Stalno si nam u mislima, brate i prijateљu. Izgubili smo izuzetno dragu i najdražu osobu za kojom ćemo večno tugovati. Iznenada si nas napustio, plemeniti čoveče. Otišao si tiho, kao što si i živeo. Ostali smo skameњeni. Neuništiv je spomenik dobrote i plemenitosti koji si u svom veku sagradio. Neizmerno ti hvala što si nam pripadao.
Znamo da smo ti bili smisao i sadržaj života. Nastojaćemo da budemo vredni i pošteni kao ti. Hvala za beskrajnu pažњu. Večno ćemo nositi uspomenu na tvoj plemeniti lik. S neizmernom tugom nosićemo uramљeno u naše sećaњe tvoje dostojanstvo. Hvala za sve što si učinio za nas. Svu љubav prema tebi љubomorno čuvamo u srcu. Već četrdeset i osam sati gledamo u nebo, jer nas sve misli vuku tebi. Sećaњe i љubav imaju snagu života. Zla sudbina otrgnu te iz stvarnog sveta i toplog zagrљaja. Vreme prolazi, a bol i tuga za tobom se ne stišavaju. Bol i tuga samo narastaju. Tvoju nesrećnu sudbinu prati naša doživotna љubav, i naša preteška tuga, i naša nemerљiva patњa. Sa osmehom si živeo i na nebo ga uznese.
Neka te anđeli čuvaju.
Zašto, oko naše?
Sreća koju si nam pružao pomoći će nam da opstanemo, bol da nas ne ophrva. S tobom je bilo najlepše, bez tebe nikako. Hvala ti za nesebično požrtvovaњe. Za dobrotu kojom si nas obasipao.
Takav čovek kakav si bio ti ne sme se nikad zaboraviti. Svaka daљa reč je suvišna. Dušmanska zloba uskratila nam je tvoju nesebičnu љubav, a naša će večno potrajati. Zauvek ćeš ostati kao čovek i prijateљ zapamćen koji je vazda prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe. Najgori si bio za sebe. Iskreno smo potreseni. Mirno ti ode u večni san. Ostavi nas naučene da se ne treba bojati. A treba se bojati, kako si nas naučio, samo greha, bojati se za vrednosti za života i značaju produžeњa istih posle smrti. Snaga tvoga duha i pameti, nesebične љubavi i mudrosti vremenom će olakšati našu prazninu. Toliko prijateљstvo ne može ništa da izbriše. U velikom bolu grcamo. Uspo-menu na srećne dane mi jednako prizivamo. U naš dom se uselila neizmerna tuga. Tvoja nežnost zaborava nema. Ponos ostavљa ko je imao častan i dostojanstven život. Ne vetri miris tvoje duše. Misli i osećaњa tvojih najbližih stropoštavaju se niz ambise duša.
Život uleпšavamo svetlošću tvoje љubavi jer u životu svemu si presuđivao љubavљu. Љubav je prepuњavala tvoje srce. Bio si satkan od moralnih vrednosti. Čuvaćemo te od zaborava. Pobedićemo večni rastanak.
Mnogo nam nedostaješ. Počivaj u miru. Ne možemo da verujemo da više nisi sa nama. Idi spokojno u svoj večni dom; mnogo je lepih dana bilo sa tobom, još više tužnih iza tebe. Sačuvaćemo ime koje si stvarao sa љubavљu i ponosom.
Tvoja blaga narav nam je pred očima. Još ne možemo da shvatimo strašnu istinu da nisi više sa nama.
Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.
A da te je Sudba volela koliko mi – živeo bi večno. Zašto najpre odlaze izuzetne ličnosti, veliki vizionari i, iznad svega, odani prijateљi? Po sto puta ti hvala za pomoć pruženu u pravo vreme.
Danas se na ovoj poљani ne možemo razminuti. Slegla se komuna da oda počast tvojoj mladini. Ko je god čuo pohitao je da se pokloni tvojoj dvadesetjednoj godini. Evo se љudi nemaju gde parkirati, viđena љudino! Duža je kolona limuzina od reke Lima, љudska diko! Ponosu bratski i uteho sestrinska, na prevaru te ugrabiše. Zakliњemo se nad tvojim svetlim grobom, neće se ovo lako i ovako razminuti.
Prazan je tvoj kafić na glavnoj ulici. Zjape rupe na tvojoj mazdi pred kojom te dušmani sačekaše u dva poponoći, dabogda im ne svaњivalo! Ne smedoše izaći na megdan, ka junaci, no su čučali iza žbuna – dabogda im pleme doveka čučalo i po tome se razglasili!
Heklere im devojke heklale, dabogda! I škorpije i škorpioni im se legli u kolevkama, kad za drugo ne znaju, ponosna љuckotino! Ama nismo ni mi repa bez korena! Za pet miliona maraka što ih ti steče za kratka veka, snago naša, naći će se kra-teža i za њih, Svevišњi ih smoždio i skratio!
Ogњena Marija ih spržila dabogda, i hoće!
Ubiše te na svetac, kad se ni drva ne krate. Nevina naša mladosti, tvoj je onaj svet.
Ali mi ne znamo čiji je ovaj…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kažu primopredaja, a nikad predajoprijem.