Komentar za početak

Ružna reč ružnu ište. (Reče derište.)

Zapisnuti!

NALOGODAVCI, HM

Novine su javile 19. marta 2013:

Premijer Crne Gore Milo Đukanović je danas izjavio u Podgorici da je isti čovek “iza ubistva” premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. i ubistva suvlasnikai urednika podgoričkog lista “Dan”, Duška Jovanovića. Đukanović je danas govoreći povodom stotinu dana svoje vlade, komentarisao pitanje predsedničkog kandidata Miodraga Lekića o tome ko je ubio Jovanovića.

Đukanović je kazao da “iza tog ubistva” stoji “poslodavac i Duška Jovanovića, i Miodraga Lekića” – onaj ko je bio protiv nezavisnosti Crne Gore.

“To je onaj čovek koji, uzgred, ponekad zna i da zapali ambasadu velike države u Beogradu, a ima jednu gadnu naviku da, kada zaključi da neko ko mu verno služi dok je živ, ne može vise poslužiti kao mrtav, onda ga i učini mrtvim”, rekao je Djukanović.

Po rečima Đukanovića, to je onaj ko “nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića i onaj koji je svojom politikom onemogućio Srbiju da stane na evropski put”.


Pomolak tora, ali napuštenog

ОРОНУЛИ МЕСЕЦ

Како је месец некад био потентан!
Знала је месечина крпе да скине
С лепотица Будимље и околине.

Месец је данас de facto другачији –
Грешан сам, постао је свачији!
Где му је хладна она мушка врелина
Љубав која је палила по селима?

Уопште, више не знам за цурицу
Којој Месец прекине макар пуљицу.

Гледам га како небом споро гегуца:
Да нисам наглув, чуо бих да кашљуца!
Уместо од здравља (као некад) да пуца.

Лице бледо, старачке ружне пеге
Не милују женска бедра и белеге!
Не узносе ребра мушка и отоке
(гојне, влажне, једноглаве; једнооке).

Време је дошло, сазреле сасвим ствари.
Мењати ведро небо и Месец стари!



Negantesima valja reći ne

Tigoni u političkom cirkusu

Jedna, reklo bi se, nevažna vijest mogla se nedavno naći u zabavnim rubrikama informativnih glasila: Neumorni kreatori novih bizarnih spojeva ukrstili su bengalskog tigra i afričkog lava! Rodio se četvoronožac nazvan tigon.

Odmah recimo: dobijeni proizvod nije bog zna sta. Iz ovakvih brakova često se rode slabe jedinke, sa izraženim deformitetima. Ispostavilo se, ni najvitalniji primjerci ne mogu da ostave potomstvo. Našavši se na slijepom biološkom kolosjeku, tigoni postaju žrtve okrutnih cirkuskih menadžera i dizajnera; nesrećne životinje vucenjaju od šatre do šatre, sa jedne do naredne predstave i naplaćuju ulaznice svetini kojoj nikad dosta šegačenja sa debaklima života. Glas protiv zloupotrebe tigona, i uopšte protiv ideje hibridizacije, digli su članovi Društva za zaštitu divljih životinja. Ovi divljenja dostojni aktivisti traže da se tigrovima i lavovima dopusti da sami uređuju svoj seksualni život, u sopstvenom arealu i sa iskazivanjem autentičnih afiniteta. Time šalju vrsti homo sapiens zasluženi prijekor što kratkoročne ciljeve pohlepe zvane lova iber ales ostvaruje kroz nedopustivu interakciju sa ozbiljnim naumima prirode.

Ali, ostavimo se predaleke Kalkute i tamošnjih genetskih kombinatorika! Odavno zna-mo da će neka naša luckasta kobila koja se zagledala u ordinarnog magarca donijeti na svijet ljupko mladunče mulu. No, biva i da zaljubljena magarica, iz romantične veze sa konjem, dobije bebu mazgu. Opet, ove veze (mada manje umjetne od tigro-lavljih sparivanja) daju neplodne jedinke. Jalove, koriste čovjeku u teglećim poslovima – pri čemu ispoljavaju upornost i izdržljivost do nivoa citiranosti u narodnim poslovicama. Avaj, mazge i mule su biološke nule, jer nijesu od ovoga svijeta. Moćni mehanizmi odabira nemilosrdno ih svrstavaju u tužnu kategoriju bastarda. Bastardu ne basta da učestvuje u kreiranju vrste, tog ponosa zemne evolucije.

Godine 1997. objavio sam u knjizi Naše gore lisci pričicu pod naslovom Crne (l)istine. Misleći da se narugam programskoj neprincipijelnosti mnogih partija, i koalicija, pomenuo sam u tom tekstu političke grupacije tipa Socijalističko-kapitalistička partija, Republikansko-monarhistički blok, Demokratsko-despotska koalicija. Mislio sam tada da sam u te izmišljene nazive ugradio nesnosno mnogo protivrječnosti, toliko da će vidljivi paradoksi imati potrebnu snagu sarkazma. Kako me je ljuto ovo vrijeme od proteklih pet godina demantovalo! Politička praksa, ispostavilo se, bila je i maštovitija i kreativnija. Kako?

Ćerka nosioca partizanske spomenice krešti na četničkom mitingu ispod svilenog barjaka sa ukrštenim butnim kostima neke krupne životinje. (Barjak leprša). Ljekar-huma-nista, Musliman, trijezan pjeva na srpskoslavskoj pijanci poskočicu u kojoj se veliča prodemokratski stav klanja ko sa nama neće. Dugogodišnji profesionalni ideološki čistunac, čovjek od posebnog kova i testiranog povjerenja, udarna je pesnica fočo-srbinjske, tursko-koljačke družine (odaziva se jedino na potresno oslovljavanje: brate). Kao kruna svega, evo ga političar koji nekoć šćaše dati svoj i moj život samo da se Crna Gora ponovo rodi – u simbiozi sa političarem koji i nekoć i sad daje život (ponajprije moj) samo da Crna Gora konačno krepa! Na sve to će dama na ekavskom radu u crnogorskoj državi: “Lepo, bogami!”

Sasvim je jasno da pomenuta, i druga, tigonska ukrštanja nemaju (ne mogu imati) strategijske domete i značajne vizije. Očito, riječ je o bijednoj, dnevnoj taktici da se “kreira” bilo šta sa prividom novog; taj bastardni pačvork da se izloži u šarenoj cirkuskoj šatri i do svanuća zaradi koja crkavica. A narodu, šta se zalomi.

To otkriće, da su svakakva ukrštanja dopuštena, da su svi savezi poželjni, da je politička tigonizacija, budući kratkoročno profitabilna, prirodna koliko i svaka mula, kao i svaka mazga… O, ljuta nevoljo! Hristos izgleda nije morao na Golgotu: trebalo je samo da se upiše u liberale, a potom bi se koalicija sa Judom i Pilatom prosto nametala. Nenaviknutost Bogočovjeka na dil, eto, koštala ga je tolikih muka…

Taj pronalazak, da su svakakve ljubavi moguće, makar i bastarde proizvodile! Govore o navodnom pomirenju partizana i četnika. Kao da se radi o nadurenom tinejdžerskom paru, pa će se ljubav vaspostaviti – onog trena kad joj on zaguguče: Sestro, a ona zacvrkuće: Brate! Kao da nije riječ o dva suprotstavljena ideološka obrasca. Partizanstvo i četništvo su ideološki odgovori na probleme jednog davnog vremena: već treća generacija trčkara po šumama i gorama naše zemlje ponosne, poslije onog svjetskog meteža kada su se te dvije političke grupacije dohvatile za gušu. Današnji klinci kojima poturaju slike onog bradonje sa lenonkama pomisle u trenutku da je on haker iz obližnjeg internet-kluba. Ova mladež mora imati temelj u ovom vremenu – i mora da gleda naprijed. (Izem ti drčni korijen koji daje sasušeni omlad!) A ako političke mule i dalje insistiraju na podgrijavanju više od pola vijeka bajatog bućkuriša a la partizan-četnik novočorba, moraju znati da se ne može šećerli pozivima na bratimljenje zabašuriti baš ovo: jedna od dvije pomenute ideologije ima u svom trešelju, regularno, ideju povremenog sjeckanja vratova nesrpskog življa. Recni malo u Bihoru, recni malo u Foči… Ne, hvala. Društvo može biti samo stratifikovano društvo. Postoje i postojaće društvene grupe i politički tabori, i ideološke nijanse, i ekonomske tenzije, bogati i siromašni, zločinci i moralni podvižnici. To, da nam se poturaju plemenske čorbe, brato-sestrinski umoci gdje se sve socijalne razlike tope i pravi se nestratifikovana bljutava smješa koja smrdi li smrdi… idi, begaj! To, da mi je brat plemenik krvavoga kljuna do očiju? Ne, ne.

Oplođavajući kontakti ne smiju u sebe uključivati monstruozne razlike (koje daju tigon-uzaludnosti) kao ni prevelike sličnosti (koje preklapanjem tvore letalne genetske adre-se).



Pomolak viteza

GLOBALAVLJENJE

Premda znamo da je svaki čovjek neponovljiva vrijednost, za potrebe neumoljive statističke logike uzmimo da nas ima deset miliona, a da je na planeti Zemlji pet milijardi. U svakoj grupi od pet stotina Zemljana ima – samo jedan ovdašnji. šta radi taj jedan? Povremeno ga uhvate trenuci uzbuđujuće inspiracije. Prosvjetljenje mu ne dopušta da miruje i on objavljuje svoj program spasenja od ovog ili onog virusa globalizacije. Eto, globalavljenje je taj teorijsko praktični krik balkanske pravičnosti namijenjen izbavljenju kosmičke iskre života, u realizaciji našeg čovjeka.


Pomolak mišljenja

TRG DIMITRIJA TUCOVIĆA: SLAVNI VETERANI SMISLOV I GLIGORIĆ IGRAJU ŠAH

(Povodom vijesti da Svetozar Gligorić dobija ulicu u Beogradu)

Tabla prepuna figura
Akteri zagledani u dalj
O pobjedi ne misle
Nije im do rokade
Paze da nekog ne povrijede

Svjetski prvak vrti glavom:
Dumaju što zdjes ničja nevazmožna
Već odavno je savsjem jasno
Remija u šahu nema
Poštene igre jedino vrijede
Ostalo je pišljiv život
Ne i čuvstvo garmonii.

Dopire arija iz Boljšog teatra
Smislov na potezu sluša
Dugo ne shvata šta će tamo topovi
Daje oficira za konja
Osvrće se po Slaviji –
Švercer hrani golubove
Kod groba socijalističkog prvaka.
Očima pita Vasja, v čem pravda šahmat?
Odgovora niotkud, ali iz tišine ruske stepe
Dopire glas Botvinika:
Inogda on prinimal rešenija
Poražavšie svajej glubinoj.
Ima taj što reći o staroj gvardiji!

A tek o istinoj prirodi čeloveka.
Gligorić pije kafu. Odbija
Pola sata da pojede pješaka
(Ispitivaet k partneru uvaženjie)
Pozicija je zamršena
Smrtno ozbiljna i blijeda ćuti publika
Fatum – vešć serjoznaja.

Na prstima ulazi pokojni Brana Petrović
Iz džepa mu vire Nedeljne informativne novine;
Vasilij potresno ustaje, traži autogram
Aplaudiraju penzioneri sa Kalemegdana

(Kapablanka opravdano otsutan
Onostrano zaviruje u poziciju
Misli da treba uzeti damu na polju d1
I ona zaljubljeno vrišti)

Već se smračilo i na istoku i na zapadu
Odbrana je popustila
Barabe upadaju u Gligin stan
Velemajstor je u nemogućoj poziciji
Ovo sada je Balkanski gambit
Previše je žrtvovao
Trebalo je preskočiti otvaranje
Glavu gore Svetozare
Mada sumnjamo da išta ima gore –
Opljačkan i prebijen
Slavni partizan ne kapitulira
Smireno okreće leđa uzurpatorima
Revnosno popravlja havarisani položaj

Dok zakazuje rođendansko slavlje
U magnovenju vidi mladu gravidnu ženu:
Hita iz ulice Svetozara Markovića
Pruža ruku ka bronzanom spomeniku
Ne haje za kružni tok saobraćaja
Propušta jedino buduće dane
Uzleću golubovi sa biste
Ili je to uspenje svetog Dimitrija.

Velemajstor Svetozar zgranuto gleda
Trudnica neodgovorno jede kilo bijelog hljeba
Toplu žvaće mirisnu sredinu
Od koje se mogu umijesiti
Tri garniture figura po Dubrovačkoj stilizaciji!

Diže ruku da alarmira
Pravi nijemi skandal u Sali
Svi su potrešeni
Jedino Sudija bučno aplaudira

(Niko nije danas poražen
Potpisani su skraćeni formulari)


Pomolak lisca

SRBIN KOD PSIHIJATRA

Naš svet nerado ide kod psihijatra. A ja sam išao. Te se lako može zakљučiti o veličini muke koja me beše pritisnula.

U ordinaciju sam ušao sa tremom, ali ipak odlučno.

– Dobar dan, izvoli. Đe si dosad? – prijatno me toplinom iznenadi doktor i odmah uspostavi kontakt sa jednom izmučenom dušom. – Reci, junače, šta te muči?

Učinih napor da se stručno izrazim:

– Identitet ličnosti. Sumњe u sopstvenu ostvarenost.

– Zvuči tipično. Pojasni, čoče! – ohrabri me doktor.

– Imam samo jednu biografiju. Dobro, možda i deo druge. Ali, više od toga, ne. Malo, brate, za moje godine.

– Mislim da uviđam, – reče psihijatar. – Hoćeš da kažeš…

– … da nemam bar tri regularne biografije. Kao svaki naš intelektualac od ugleda. To me frustrira.

Doktor se zamisli. Preturao je po sećaњu iz svoje profesionalne prakse. Najzad reče:

– To može da bude problem. Ostali su se potrudili u trećoj, četvrtoj deceniji života, te stoga nemam prećeranog iskustva sa tom boљkom. Ne zato što nije boљka, nego što joj većina ne podlegne! Kako si se dao?

– Naivno! Studirao na fakuletu, završio. Posle radio u struci. Težњa ka usavršavaњu. A vreme leti. Tek pre neku godinu setim se: pa to je sve materijal za samo jednu biografiju. Uh! Na brzinu sam napisao nekoliko pesama. Nije mnogo, ali je bar početak jedne nove biografije. No kasnim, grdno kasnim.

– Čekaj, – prekide me sagovornik. – Možda ipak ima spasa. Pričaj o primerima koji su tebi na srcu. Da ja uočim srž sindroma.

– O, toliko je svetlih primera, doktore! Ali neću pomiњati savremenike, višestruko je nezgodno. Vi se sećate slučaja dr Sime Markovića?

– Matematičar. Doktorirao kod Alasa, ej!

– I ne samo to, i ne samo to. Pisao je kњige iz fizike. O teoriji relativnosti, o kvantnoj teoriji…

– A obojica znamo, svi znaju, za њegov žestoki politički angažman.

Ja nestrpљivo nastavih:

– Koji se završio tako kako se završio. Ali to nije najbitnije. Њemu se posrećilo; bila je to treća biografija! Pa da pomenem slučaj Sime Lozanića; hemičar, diplomata, zaverenik. Možda nisam sve naveo, ali multiplicitet biografija evidentan.

– Dosta! – reče doktor. – Vidim, razumem. Sad ćeš u zanosu da mi pričaš o fizičaru Pavlu Saviću, pa ćeš sa prirodnih da pređeš na društvene nauke. A kad tek uđeš u oblast umetnosti…

Bejah zaustio da kažem nešto aktuelno, kad me prekide telefon; boљe što ne dođoh do reči. Doktor zgrabi slušalicu; pogrešnu; nervozno se maši za drugi telefon; napregnuto slušaše dva-tri trena. Onda poskoči od radosti. Raširi ruke.

– Izabran sam! Dobro je, izabran sam; zasad ne u Savez kњiževnika, što sam očekivao, već za poslanika! Prekidamo lečeњe. Dobro, prekidamo prvu seansu. Čekaju me, čoče!

Ja se snuždih. Staњe mi se namah pogorša i izađoh iz bolnice.


Aforizam (ponekad u boji) za kraj

Zumirati Crnu Goru – in vivo.
>