Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
BAJPASOVI
Dobri Mirko Đorđević ima četiri bajpasa. Želim mu dug život, ali brinem:
Ko će nam ubuduće govoriti šta je stvarno bilo u našoj prošlosti koja nas je zajahala, da daha nemamo?
Pomolak tora, ali napuštenog
НАЗАД МАРШ
Слушам их како веле:
Свако нам добро желе;
Да нам се стада беле,
Да нам се роје челе,
Да прелива из саћа,
Да нам се жене браћа,
Да се дају селе,
Витке ко вите јеле.
Слушам их како веле…
Марш, фуњаре!
Марш, џукеле! (2х)
Слушам их да се туже
Како нас дан-ноћ служе;
Друже, хоће да пруже
Хлеба, соли и руже!
(Слаће од свиле уже
Кад нестане муже.)
Слушам их како се туже…
Марш, битанге!
Марш, лопуже!(2х)
Negantesima valja reći ne
Luksuz logike
Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?
Pomolak viteza
PRAVI LELEK
Svaka prijesuda se završava poštenim stavom koji se zove: pravni lijek. Pravni lijek je uputstvo zainteresovanoj strani, na kakakvu vrste odbrane i pomoći još može računati. Izuzetno, savjet da se potraži arbitraža više instance u nekim krupnim pitanjima (tumačenje ustavnog rješenja, izborna krađa, nadležnost republike, problem autokefalnosti i slično) naziva se, po opštem uvjerenju, pravi lelek.
Pomolak mišljenja
DETERMINIZAM U LANCU SLUČAJNOSTI
Slučajno sam tog dana rano putovao gradskim autobusom. Dan sunčan, topao posle duge i oštre zime. U vozilu nije gužva. Sjedim i čitam knjigu. Imam pola sata lektire, prekraćujem dosadu.
U knjizi se pripoveda o ljubavnoj vezi grofice Zije Dukaj i italijanskog zavodnika po imenu Filip. Mlada plemkinja je zaljubljena u svog izabranika. Jedva čeka svadbu. Ona voli naočitog crnpurastog momka. Udavača je bogata, ali i zgodna devojka, primerno vaspitanja i uzorno odgojena.
Grofica Zija ne može da sakrije ljubav, kao što se ustanovljava u mnogim knjigama da je to nemoguće. Ali je aristokratski delikatna i tek diskretno otkriva roditeljima: Ja volim Filipa.
Čitajući, slučajno sam promašio stanicu i izašao na sledećoj. Bližilo se podne. Bio sam gladan. Neplanirano sam odlučio, kad sam već u tom kraju, da kupim burek; najbolji je onaj kod Ilića.
Slučajno sam odabrao do pekare prečicu preko malog parka.
Pitao sam se ima li već prvih ljubičica na sitnim brežuljcima u parku. Ne, nema. Rano je. Do pre pet dana bili su žestoki mrazevi.
Slučajno sam se upitao, je li baš da nema ni jedne jedine ljubičice ovog toplog jutra na pragu proleće? Ipak, eno tamo se nešto plavi. Ma, kao da su ljubičasti grozdovi?
Uočio sam kamen pored stepeništa. Ugnezdio se u ležaju od platanovog lišća boje livadskog meda; okolo je bilo i nekoliko bakarnih folija sletelih preko noći sa obližnjeg hrasta. Uz ivice kamena veselo su se probijale nežne žuto-zelene travke. U sredini se kamen svodio na uglačani maleni amfiteatar sa zapisom u boji svežih martovskih ljubičica.
Seo sam na betonsku stepenicu i s nevericom pročitao:
„Ja volim Filipa“
(Doručkovao sam tek pošto sam kod kuće stavio na papir ovaj čudnovati lanac slučajnosti.)
Pomolak lisca
LINGVISTIČKI NESPORAZUMI
Shvatio sam da je u centru naših trveњa lingvistički nesporazum! Pošto ova čiњenica nije do sada vaљano uočena, pa dakle ni adekvatno analizirana, izložiću suštinu problema, kako bi obema stranama otvorio oči. Najboљe je da iznesem nekoliko karakterističnih lingvističkih stupica:
- 1. Mi kažemo: živimo u pravoj cvilizaciji; oni čuju da pomiњemo civilizaciju, zadovoљno klimaju glavom i teraju po svome.
- 2. Vapijemo: ovo na čemu smo pravo je trpište; oni odgovaraju: šta drugo nego tržište, hvala bogu da je autentično, sami ste, pardon, zahtevali.
- 3. Kukamo: biće prekasno za spas; oni čuju: biće prekrasno za nas, i ohrabruju da što češće dajemo takve izjave, oho-ho.
- 4. Mi nosimo parolu: budimo realne, istražimo nemoguće; oni zevaju u dosadi, kao čulo se to jednom davno u Parizu.
- 5. Tražimo: poštujte Univerzitet; oni repliciraju: problem i jeste u tome što je to jedan pravi U-nizveritet!
- 6. Ova strana insistira na pitaњu povereњa; druga strana je privržena principu povereњa pitaњa.
- 7. Mladi se deru: ajmo, ajde, svi u napad; vraća se eho: pa ko vam brani, idite, svi na zapad! Mila srpska junosti!
- 8. Narod preti: glasovi se ne smeju prebojavati; narodni sinovi se čude (oni neverni se još i krste), i te kako se moraju prebrojavati, tako i vaši mentori zahtevaju!
- 9. Neko počne da bogorada: delo se dogodilo… ; odmah sa druge strane eto kokodakaњa: e, nije se dogodilo, nego dogovorilo, ako baš hoćete da znate, uta-ta!
- 10. Brљantan političar uvek čuje da je, jelte, briљantan.
- 11. Štediše uzdišu: hvata nas jeza; s druge strane huk: ne više, Jezda je odjezdio.
- 12. Skandiraњe: hoćemo kraći put do bogatog društva; odgovor: zašto ne i najkrađi?
- 13. Optužbe bruje: ovo su udbonosna vremena; kratak ritern-komentar: i te kako sudbonosna!
- 14. Onda naši (ko god da su) poviču: znamo istinu, iza nas je ozbiљna analiza problema; a њihovi (ko god da su) zakrešte: e, jeste, vala, baš: obilna analniza!
Mislim da su pobrojani primeri ubedљivi. Ni govora da je spisak konačan, ali je daљe nabrajaњe u metodološkom smislu suvišno. U stvari, nas interesuje, ima li leka? Trenutno ga ne vidim. Ali da smo muku apostrofirali, jesmo. Dovoљno za pravi početak. Snimili smo trenutno sraњe stvari (štamparska greška?).
Hoćemo li napraviti pozitivan korak daљe, zavisi od svih nas. Bojim se, međutim, da će (opet) jedna strana biti voљna, a druga vojna. A to je najboљi put da nastane Pakao, bar za one koji su na tako nešto odveć Aligijerični.
Tja, šta ćemo… Da završim onim nespornim rečima: sprdačno vaš, V. B.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Nadaju se većini u skupštinskoj pećini. (Čovjek je čovjeku vuk.)