
Komentar za početak
Nemogoše pojedoše, nešćeše sve popiše. (Važi jedino za komentar učinka Sto dana nove vlade.)Zapisnuti!
MOTO
Šahistkinja Žuža Polgar, koja se bavi i šahovskom pedagogijom, ima moto: “Win with grace, lose with dignity”.
Pomolak tora, ali napuštenog
БАРДОГЛАВИ АКАДЕМИК
Посматрам Њега
У крупном плану
(парком се опрезно гега
Као да вида рану);
Објашњава како? Због и ради чега?
Несносно смрди балега.
Лагано миче брком.
Опојни дим из луле
Као шмрком
Засипа очи му подбуле;
Неизрециво мудро шапуће
(једва се миче доња
Усна славног пера)
Како свака будала чуће
Да од балеге тешко воња…
На поврачање тера
Не душу отмену, но коња!
(У кадру, жамор хора;
Звук напаја меку траву;
Богами је у праву, богами је у праву.)
………………………………………
Прођоше неке године;
У раји не бледи речена слика
Како дика наше родине
Народни фронт следи
И снажно приповеда
Опорост базде простог говеда…
Кад!
Ових дана!
Ето га!
Кад ових дана ето га:
Поново гледам Светога.
Бард национале,
Визионар једне смрдљиве штале.
Опет у крупном плану!
Овога пута у стану;
Великом, светлом стану;
Књишком, пријатном стану
У коме лако стану
Као у излогу у дућану
Сто осам његових великих издања
И два три мања
Аутопортрета
(сви са брком ко Халејева комета).
Опет пуши лулу;
Демонстрира од дима нулу;
Мудро неизрециво –
Износи тихо пучини штиво
(није као онда тихо,
Већ тише!).
Вели: говеђа балега мирише.
Вели: свака балега мирише.
Балега мирише миром,
Стави је на длан и ноздрве
Отвори широм!
Радосно ускликни машала!
Нека је балеге препуна штала!
Крепосније су него ружа бокори!
Врата од стаје отвори! И Прозор!
(Чему служе прозори?!)
Тако бард збори.
(углас сви: Аииииии!)
(опет жамор Хора:
Испуњава собу од дима плаву:
Богме је у праву, богме је у праву!)
Поносно устадох;
Срећан је народ, блажено стадо
Кад има: књижњвнике,
Кад има: фарисеје,
Дике, апостоле, угледнике
Потентне да креште ко креје,
Национално да блеје,
Од једне до друге одисеје.
Допуштено њима све је.
Такви нам творе
Духовне просторе.
Прођоше они плодну катаржу
И данас убирају масну маржу.
(Више их не спопада јектика
На помен речи дијалектика.)
Лакше би се поднело
Да су мање жустре
Неизрециве наше Зорнемустре.

Negantesima valja reći ne
Ojdo da te kažem
Razumije se, znam za glagol davijati još iz osnovne škole. U razredu su postojale jedinke spremne da dostave učitelju, ili razrednom starešini, povjerljive podatke iz života kolektiva. Kroz mrežu davijanja saznavalo se ko je krpenjajkom slomio prozor, otkud listovi kupusa oko katedre u kasnim jesenjim danima, od koga je prepisan treći zadatak na pismenom iz matematike, i ko njuči na časovima polugluvog prefesora maternjeg jezika, po definiciji srpskog. Davija se dabome diskretno, ta se tehnika uvježbava; ipak se po pravilu znalo ko je davijao. Kad osili, dostavljač zna i da javno prijeti: Davijaću te kod Razrednog!
Kad prođu godine, promijeni se štošta, ali davijanje ne nestaje, poprima ozbiljnije forme. Ide se na davijanje kod paše, sekretara komiteta, predsjednika bilo čega, tužitelja, okružnog sudija, ambasadora SAD, sivih eminencija. Koga ne mrzi da prevrće po rečnicima, naićiće na žalosnu sudbinu Ilije iz Drobnjaka: “Paša pozove k sebi sve Drobnjake koji su na Iliju davijali, da sam izvidi što je među vojvodom i njegovim davudžijama.” (Ovaj demokratski paša insistirao je na suočenju, što je, vidjećemo, nivo koji se često ne dosegne.)
Danas kad pitate mališane, što je to davijanje, kažu da ne znaju. Daleko od toga da se moralni kristal u dušama novih naraštaja prosvijetlio! Pojava je i dalje u punom cvijetu, samo se drugačije zove. Akcenat više nije na radnji, već na počiniocu radnje. Dostavljač rečene vrste nazvan je tužibaba. Bilo pravično ili ne, ova se kovanica ustalila u našim školama, i ima grozno pežorativno značenje. Tužibaba je jad nad jadima; to je cinkaroš koji je dozlogrdio. Opanjkava i kad to niko ne traži. Očekuje svakako i neku vrstu plate za svoj rad, ali nije uvijek jasno je li aktivnost bez pasije. Kod probranih se vide i elementi tužibapskog talenta. Ovako ili onako, posljedice špijuniranja su evidentne. U zlatnim predkomunističkim vremenima, mnogi je nestašni nevoljnik bičevao bijesnim pogledom davijača dok je u ćošku klečao na šaci lanjskog kolomboća. Danas, u postkominističkim odjeljenjima, davija se žestoko, mada su posljedice nikakve. Ipak, opšte je prezrenje na tužibabe, što ovima, izgleda, ne škodi – neki takvu slavu iskoriste kao preporuku za učlanjenje u ciljanu političku partiju.
Davijanje je kod nas legendarno! Ušlo je, naravno, u mnoge narodne, a junačke pjesme. šta će mi ovo ograničenje!? Pojava je poznata i u lirskim pjesmama (Omeru i Merimi je došla glave jedna mala straža ). Sjajan se primjer nalazi u guslarskoj osmotaktnoj pjesmi koja, koliko se sjećam, počinje ovako:
U vrijeme kad na Nikšić Crnogorci udariše,
Kad bijaše došlo doba da ne bude turski više –
U logoru Crnogorskom pokraj kule Mušovića
Neko Knjazu okleveta popa Mila Jovovića!
Domišljati roker Amadeus iskoristio je ovu sliku da napravi dopadljivu muzičku burlesku. Ali nešto drugo želim reći: Klevetnik se u narodu zove Neko. Dalje Knjaz u naelektrisanoj atmosferi časti junaka sa potencijalnom ljagom riječima “Nit si vino nit si voda!”. Ispod nivoa pomenutog paše, Gospodar se služi inverznim pravom: Ne dokazuje Tužibaba Neko svoje navode, već Oklevetani ima da se brani i eventualno pobije rečeno!
Ova institucija anonimnog davijala veoma je interesantna u našem životu, literaturi, navikama i kulturnom obrascu kao takvom. U citiranoj pjesmi je ideja nekritički preuzeta iz desetotaktne svetosavske večerinke: Kod kneza Lazara, dok se krkalo i pilo, neka uštva, zaboravio sam mu ime (ako ga uopšte ima) davija Miloša Obilića da sprema izdaju u sjutrašnjem okršaju na Kosovu. Potom je Obilić u nevolji da opere čistu dušu svoju, a zlatokriloj uštvi dobro do današnjeg dana! I pod uticajem takvih legendi koje se transportuju kroz osmerce i deseterce, formira je jedna kultura narodna gdje se doduše pljuje tužibaba, ali i štiti njegov identitet!
Na izvor informacija niko se ne obazire. Do kraja pjesme možeš biskati, hoće li Nikola povući za uvce onaj moralni izmet – nećeš tako nešto uočiti.
Može li se toj predmodernoj, dijelom uvezenoj, a katunskoj navici, stati u kraj u Crnoj Gori? šta znam. Prije neku godinu objavio sam zbirku satiričnih pjesmica Napušten tor. Naravno, izdanje potpisano, legalizovano, cipovano, recenzirano, prikazano – sve javno i po zakonu. Nedavno sam čuo da je procedura bila nedovoljna za naše prilike! Neko je pritegao opanke i davijao me Državnoj bezbjednosti. Čudnim okolišnim putevima, nehotično, saznao sam ime tužibabe; ovdje ću ga zvati Nerast Tužibabić. Neka se ne povrijedi tradicija anonimnosti! Čujte, davijao me je svetosavac iz dobro bradate vasojevićke kuće – zbog riječi koje sam dragovoljno i pri punoj svijesti svojeručno objelodanio. Bože, budale!
Nekoliko je mjesta u toj zbirci koje se rasnom potplaćenom žbiru mogu učiniti kao izvor prihoda. Evo hoću da uvaženom čitaocu predočim ovdje (četnicima moguće najmrskiju) pjesmu iz pomenute zbirke; naslov joj je Upirali su prstom i žigosali krstom:
Ljudi-ljigade koji su upirali prstom
U jagnjeće brigade —
Raspoređeni su danas u divizione
Novokomponovane
Lopovske armade!
Uštve koje nemahu ništa, onomad —
Do gole stražnjice —
Namnožile se jutros ko gamad
I drže desnu stranu glavne ulice!
U dernjavi: Držte lopova!
Izrasta klasa kradosnobova.
Ulični potkočači, sitni kokošari,
Potkazivači, plaćenici i fukare
(o, znamo čiji su dobošari!)
evo na putu su rokfelerski da ostare.
Samo se još po neko nada,
I viče:
Da felerima rokfelera
Rok folova ne zastarijeva
I ne ističe…
O guslarska (ostrašćena) nulo!
šta te, veliš, sagnulo:
Da poljubiš penčeta
Gazde kuće gdje te obulo?
Glupost čitaju plemenici;
Cijene: nikakva šteta!
Skoro da se vesele!
(Očito
Majka bolje da je rodila kopito.
Bez brige za cipele.)
Zar
U Beograd su te slali
Samo da postaneš obuto i sito?
Zbilja, zar?
Nije li onda umjesto sapiensa
Valjalo da se rodi ad hoc preživar.
Ali,
Ti najbolje znaš:
Da ne valjaš ni žutu banku.
Zato se pohotno nadaš
Udijeljenom sirotom čanku.
što zgrabiš,
Gučiš kao milostinju!
(Samobrukajuću
pogledaj, rode, avetinju.)
Ovim sam, konačno, gospodina Nerasta, rođaka mi, sveo na ništa. Napravio sam najjavniju prečicu izneđu autora i DB. špijun više nema razloga “da ide u Kolašin!”
Možda će se stvari promijeniti nabolje. Čujem da je u Crnoj Gori već zvanično uvedena jedinica davijanja. To je jedan Fuksan (1 Fx). Predstavlja onu količinu klevetničkog potencijala u davudžiji koja je dovoljna da se ne žali truda prebroditi i sinje Adrijanovo More – zarad slatkog užitka cinkarenja “vojvode Ilije”. Ako je tome tako, skromnost me goni da procijenim kako je Nerastovo davijanje moje malenkosti reda veličine nekoliko mikrofuksana! Skoro zanemarljivo zagađenje, budući da ni cio jedan fuksan izgleda nije smrtonosna doza

Pomolak viteza
ORGAZITI
Riječ koju valja još puno sociološki obrađivati. Čuje se u sintagmi: Orgaziti sve pod sobom. Čini se da istraživanje u tom pravcu mora naglasiti i Frojdovsku komponentu.
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
ČOVEK BEZ NADIMKA
Kad napunite pedeset godina, neminovno dolazi do preispitivaњa životnog puta. Tako bar piše u ozbiљnim kњigama iz psihologije. Najpoganije pitaњe, koje se u tom postupku retrospekcije nameće, glasi: šta ste uopšte stekli? Analizirajući, svako potencira ono što je za њega bitno.
Lično, posle pet decenija životnoj puta bio sam u prilici da konstatujem dva ugrožavajuća maњka: a) novca nisam stekao, b) nadimak nisam stekao. Da, da.
Što se novca tiče, stvar jeste neprijatna, ali kako mu drago. Tešim se, kao i mnogi, ako monetarno pitaњe postane akutni prioritet, nedostatak se može nadoknaditi za nekoliko dana. Dobro ste pročitali! Primere brzog (trto-vrto-glavog) bogaćeњa uočavamo svi svakog dana.
(Kako sam ovo smerno notirao! Kao kad te neko mlatačem zvizne po lobaњi, a ti izjaviš: primetio sam da je došlo do kontakta bukovine i moje čeone kosti! Ako ovako nastavim da se namećem kao hroničar naše stvarnosti, proglasiće me za državnog istoričara.)
Ne tvrdim da bi se i meni smesta posrećilo u biznisu, ali u pobedonosnu metodologiju više niko ne sumњa: љudi se bogate učlaњivaњem, iščlaњivaњem, pomagaњem, odmagaњem, sedeњem, šetaњem, zapomagaњem… Šleperizacijom, brate. To je crnonoćno (boљi izraz nego belodano). Što je najvažnije, nikad nije kasno, sjajnog uma ne zahteva, čak ni duga vremena ne traži, nešto se drugo traži.
Ali, nadimak! Zamislite osobu sredovečnu, i još grđe, a nema nadimka. Taj se nedostatak ne može za tren nadoknaditi ili otkloniti, poput nedostatka novca. Nadimak se ne može pokloniti; smešno je i zamisliti situaciju: dođe neko, dobar dan, imam jedan lep nadimak, poklaњam vam ga! Nadimak se ne može ukrasti; pozajmiti; reketirati; iznuditi; ozelenašiti; izlobirati; preglasati…
Nadimak je nešto lično, što se crnom mukom, u znoju lica svog, decenijama zarađuje i stiče. Što me posebno oneraspoložilo, broj dobrih, a upotrebљivih nadimaka je mali i sve maњi. Pokupili ih uspešni!
Pogledajmo ukratko šta je sve u toj jagmi izraubovano: 1) Iz oblasti nekategorisanih i lokalnih puteva bezecovan je prestižni nadimak Џada; 2) Iz oblasti palanačke naprednosti svake vrste već je upotrebљen jedino solidan nadimak Biџa; 3) Kome nije jasno da više ne može računati na nadimak Baџa? 4) Iz oblasti kulinarstva potrošen je ukusan nadimak Sarma; 5) Iz oblasti malokalibarskog hladnog oružja sviđao mi se nadimak Britva, ali sam zakasnio; 6) Sa farme domaćih љubimaca bio sam zainteresovan za umiљato Mačak, novine javљaju da je bilo bržih i zaslužnijih, stvar je išla i do sudskog spora.
Zbog prostora ne nabrajam daљe; i ovako sam možda otišao predaleko – moglo bi se desiti da pomenem i ceo personal pojedinih institucija sistema.
Šta raditi? Da budem iskren, prećutao sam da me u uskom krugu prijateљa ponekad zovu Vule. Složićemo se oko jednog: teško da se napredno čeљade sme zadovoљiti ovako mlakom varijantom! S pravom me ovih dana pitao komšija: Pobogu, gde si bio i šta si radio svih ovih godina? I misliš li ikada postati narodni poslanik?
Ostaje mi još jedna mogućnost, skoro perverzna šansa, da se pročujem kao Čovek bez nadimka. Muči me i pitaњe, šta ako su moje muke po zasluzi? Da nisu preda mnom Godine raspeća?
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Jugonostalgičar: Rado BiH u Sarajevo...
