Komentar za početak
Prijatelj se u nevolji poznaje. (Ali pošto je redovno vrlo daleko…)Zapisnuti!
ŠKOLOVANJE ELITE
Stvari stoje ovako u Engleskoj. Na Oksfordu, 44% studenata je došlo iz privatnih srednjih škola. Na Kembridžu, 38% je došlo iz privatnih srednjih škola.
Međutim, samo 7% populacije ide u privatne škole.
Međutim, sva elita potiče sa Oksforda i Kembridža.
Pomolak tora, ali napuštenog
ДРЖАВОтВОР
Брзо је решен деобни спор:
За нас тор,
Њему светли двор.
Наш Тома(с) антиМор!
Замрсио је Чвор,
Потом био Горд;
Ко нема Гордијски Чвор
Није државо-
твор.
Базда вазда
Чим зине
Воња из јазбине.
Смрад опор
Опија чопор.
Negantesima valja reći ne
Geometrija identiteta
Istorija prirodne nauke govori nam o fascinantnoj epizodi vezanoj za ime Johana Keplera (1571 – 1630). U razmišljanjima o arhitekturi Svijeta toliko je bio preokupiran mogućim smislom geometrije da je rešenje opčinjeno tražio u inspirativnoj jednostavnosti prostih stereometrijskih oblika. Držao je da neporeciva simetrija tijela kao što su kocka ili ikozoedar mora imati udjela u grandioznosti Kosmosa. Duša čovjekova koja je sazdana da opravdava harmoniju, upućuje i pjesnika i fizičara da u ljepoti vidi proplamsaj istine a u otmenosti pojave iskaze dubljeg reda. Mnogi njegovi napori u tom smislu završili su u još nenapisanoj antologiji poezije prirodnih nauka, ali je temeljna filozofija postupka, a to će reći: vjera u simetriju zakona i pouzdanje u znakovitost harmonije, još uvijek vidljiva u naučnom metodu naših dana. Pa i sam Ajnštajn (1879 – 1955), vjekovima kasnije, posredno afirmiše keplerovsku opsjednutost geometrijom kroz pronalaženje istinske sprege materije i geometrije u njegovoj teoriji Opšte relativnosti. Ali napustimo sada ove teme eksternoga Prostora i posvetimo se, kroz nekoliko redaka, slavi geometrije u poslovima uređenja duše u našem Mikrokosmosu.
Samosvijest građanina, ne čini li vam se, nastaje sa razvojem tananih osjetila za geometriju. Za početak, valja da nas podiđu žmarci od gospodstvene harmonije mreže ulica u gradu. To je dobar znak kad nas ne teroriše kontinualno sjećanje na predačke kozje staze. Koliko puta, evo, vidimo da je travnjak pred nama upropašćen jer pješaci nemaju namjeru da uvaže istina duži, no geometrijski pravilan put ulicom ili trotoarom ili obilježenom stazom. Kad vidim taj drski, utabani prekršaj, pomislim: moji zemljaci su vrijedni ljuđi. Šta drugo, dragocjen im je svaki metar. Ne žele, ne mogu da izgube nijednu sekundu u svojoj zahuktalosti. Negdje žure, gdje se mora stići bez zakašnjenja. Ali, taman posla! Ništa površnije od takvog utiska. Bio sam u prilici da osmotrim jednog deliju koji je žurnim korakom, ne dvoumeći se, presjekao preko travnjaka, još malo skratio put na način kako niko do tada nije (kreativnost!) i odmah iza parka zasjeo u kafanu; klatio je nogom i ispijao pivo.
Reći ću vam nešto. Ne postoje ozbiljni izgovori da se masovno i revolucionarno ide po hipotenuzi. Evo primjera. Ako koračate pet metara po hipotenuzi, koliko ćete uštedjeti vremena u odnosu na uljudno hodanje po dvjema katetama koje iznose, kao što je i gospodin Pitagora (ja uvijek kažem gospodin Pitagora, a nikad gospodin Legija) znao, tri i četiri metra? Jeste, dobro ste uočili, put će vam biti kraći za dva metra. Šetajućim hodom od dva metra u sekundi, ušteda u vremenu je jedan mrtvi sekund. Eto toliko. Sad ćete mi reći da naše vrednice znaju šta će sa tim jednim sekundom…
Učimo se geometriji: Ona je inicijacija uljuđenja, pomogla je svakom od nas da krenemo stazom građanina. Poštujmo geometriju: Moglo bi se svakome savjetovati da od kartona napravi mali ikozoedar te da mu je povazdan pred očima, možda na radnom stolu ili na polici u portiku gdje će nam dušu opominjati na božansku misiju razumnog poretka u nama. Ako preskočimo ovakve vježbe pravilnosti, propustićemo da uočimo više forme geometričnosti o čemu smjeram evo sad da kažem ovoliko:
Okačite na okrečeni, bijeli zid vaše sobe mapu Crne Gore, najbolje dimenzija jedan metar puta jedan metar. (Ako je nemate, zašto je nemate?) Sjednite na udobnu stolicu, dobre su one od suve bukove daske iz Biogradske gore; smjestite se na tri metra od mape.
Gledajte granice Crne Gore. Vi vidite obrise pitomog Lava u kondiciji. Malo je, odnečega, začuđeno zinuo; eno mu gornja snažna vilica oko Rožaja a donja zdrava oko Plava. Oko mu je ispod vjeđe gore Sinjajevine; gleda na sjeveroistok. Vidi se moćna i raskošna griva u zaleđu Durmitora. Načuljio je uši ponad Pljevalja i sa nekom malom nelagodom sluša nikad usahli balkanski žamor. Ima ogrlicu od Rumije i na njoj medaljon Skadarskog jezera. Dobar je to jedan Lav i njegova je slika s pravom na Crnogorskom grbu.
Ako još uvijek ne vidite geometriju granica građanske Crne Gore u gore opisanom smislu, vježbajte. Ne dozvolite da ste i dalje u onoj gnjecavoj, ne-građanskoj gunguli, kojoj geometrija ne znači ništa, koja baza kako joj se prohtije, gazi što se ne smije gaziti i drsko ponižava Lava. Mene muči jedno sjećanje:
Parlamentarni prijevremeni izbori u Crnoj Gori održani su u neđelju 22. aprila 2001. Natpolovična većina dala je glas onima koji su obećali samostalnu državnu geometriju i harmoničnu simetriju u arhitekturi naše istorijske projekcije.
Koji dan kasnije, visoki, a niski, savezni dužnosnik bijaše razjaren razgrnuo mapu u jednom beogradskom televizijskom studiju! Kažiprstom pokazuje (pritom se zabrinuto, i slavodobitno, pita: može li kamera tu geografiju da zumira? Može.) rubne i još neke oblasti u okviru Crne Gore koje su glasale za mrsku opciju; hoće da kaže, tamo žive građani drugog reda – a najradije bi rekao da uopšte nijesu građani. Govorim o napadu na geometriju Crne Gore i simetriju biračke duše.
Državni činovnik, dakle, javno nas podučava, da nemamo svi ista prava. Veće je pravo Vasojevića od prava Nesojevića. Ne mogu Omerovići biti što i Homerovići, bre! No hvala bogu da postoje televizije, koje će tu jednostavnu istinu prenijeti svima, odmah i jasno! Valja obezličiti geometriju okuženih regiona
Bio je to akt huljenja na jednog Lava.
Koliko puta se mora reći da ustavobranitelji krše ustav, pa da ta izjava izgubi snagu kao banalna? Gledaoci su bar imali jednu trenutnu satisfakciju: Dok je uvaženi kažiprst na geografskoj karti rasprostrtoj u beogradskoj TV stanici pokušavao da lociranjem rubnih moralno amorfnih oblasti izazove netoleranciju i smrad drugoga, kamera je po zakonu nebeske pravde zumirala nešto crnog blata ispod predsjedničkog nokta. Tako je bilo! Nema mjesta čuđenju što će možda uskoro vijesti – da niču na društvenom bunjištu rasističke pečurke ludare (u Nišu, Zemunu ili drugdje) za trovanje romske zajednice – postati banalne u okruženju nepodnošljive moralne tuposti.
Poput mnogih, i Crnogorci se rađaju sa pismom preporuke (Letter of Recommendation). U tom se dokumentu kao konstanta pominje jedan Lav. Ostalo sami ispunjavamo. Taj Lav nije pećinski crtež. Vječan je u sopstvenom ambijentu. On je istorijska geometrija i geometrijska vizija. Nije crtež. Kontura je jedne cjeline. Dakako da znamo zašto Arhizadrti insistiraju da su te granice crtali AvNojevi sve držeći glave u pijesku. Nadaju se da će se i za taj crtež, kao i za svaki, naći neka gumica.
Ali, ne.
Pomolak viteza
AUTON OMAšITI
Usuđujem se predložiti neophodni novi glagol: auton omašiti, u smislu zagovarati autonomiju. Svjestan sam omraze koju ću na sebe navući. Svako malo neko negdje proglašava, ili bar zamišlja autonomiju. Riječi hvale za brigu o sopstvenom životu! Ali, ima li u svemu tome mode, ili čak nešto grđe? Ne želeći da arbitriram u tom zamršenom pitanju, samo sugerišem da obavezno treba poštovati novo pravopisno pravilo: auton omašiti. Bar će svaki budući spasilac svog regiona imati priliku da crno na bijelo pročita kako je moguće u kombinacijama i – omašiti.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
BUM-BUM, BAR!
A, bez pogovora bilo je u našem narodu onih koji su se nećkali da idu u rat. Te nije vreme, te postoje svrsishodniji načini, te rat je grabež i nesreća. Plus nezaobilazno: svaka se čarka ionako mora završiti dogovorom i mirom. U tome su predњačili pisci nedorasli da budu nacionalne veličine. A toliko talentovani jesu da unose smutњe i defetizam svojim nakaradnim tekstovima koji propagiraju interesnu zajednicu sa neprijateљima. Њih je po zasluzi apostrofirao svesrpski pisac, budni čuvar sa branika najboљih banki naših genskih naslaga.
Nazvao ih je: Bumbari.
Bumbar je ko voli posle ručka da prilegne (dok negde neki Srbin pati). Bumbar je koji voli med, a da ga ničim ne zagrči. Bumbar misli na standard dok se bije boj za moj (narod). Bumbar izbegava da imalo pogine za boљe sutra Svih. Bumbar ne haje za tajna načertanija. Pravi problem što su mu deca gladna. Zahteva očigledno kao slepac. Bumbar upozorava da su nam juriši u istorijski rikverc.
Budnog čuvara ćemo ovde zvati Srpko Branković.
Jednom sam ga video uživo. To znači ne na televiziji, no na promociji. Držao se kano klisurina. Doduše, malo oniža. I ko ga nikad nije video zna da nosi brkove. Kakvi su to brkovi? Gusti, ali za divno čudo daju mu momirљivi izraz lica. Bio je skupocenije obučen od svih bumbara u sali. Jedino nije imao kape.
Zato mu je bila upadљiva Noga: cipele skupe, cipele uvozne, obuća omraženih zemaљa, šta drugo do da čovek u besu taj đon izgazi…
(Ono sa kapom sam možda malo izdramatizovao; ko zna da li za њega uopšte ima kape?) Namrgođen, samo je za trenutak ušao u koktel-salu. Smesta je napustio omraženo mesto gde se pije prozapadni viski i zaboravљa na patњu naših prozapadnih krajeva. Ko je hteo da vidi, video je u њegovom prkosnom koraku da nemo ukazuje na još jedno značeњe engleske reči cocktail: nepunokrvni trkački koњ, a bogami i podignuti koњski rep (sa sve onim što ide malo ispod).
Naveče sam saњao upečatљiv san. Ulazi Branković. Pesnička duša, ali se deca razbežaše. Bat vojničkih cokula. Evo, kaže, ne nosim više talijansku obuću. Jesi li se naspavao, Bumbare? Jesam, kažem prestrašeno. Nisam siguran da sam i daљe u roju bumbara, pravdam se. On veli: a, nedovoљno, svaki bivši bumbar treba da bude kao pokajnik bar bum. Posle toga mora da usledi bum, bum. Kako je to bio strašan san govori podatak da sam povratak u javu doživeo kao pravo olakšaњe.
Možda on trenira za zamenika oca nacije. Da se podsetimo: po definiciji, otac nacije postaje osoba koja je j….. majku narodu (više puta). Eto.
Њegov, Srpkov, napad na bumbare liči na ozbiљan trening u tom pravcu. On nam veli:
Možeš biti zoљa
Možeš biti pčela
Možeš biti obad
Možeš biti zunzar
a ti si izabrao da budeš bumbar! A razmisli, jado, da bi mogao biti i stršљen! Gde bi nam onda bio kraj? A kraj bi nam bio pravi početak.
Pročitao sam negde, ne sećam se ko se tog podatka dokopao, da se takav prorok (nacionalni porok) zove: Zaradboљegsutra. On ni(je)če sadašњicu.Naš Srpko Branković Zaradboљegsutra je govorio: S bumbarima obadaњa nema.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kad se bolje pogleda, iz ovog ugla, Šekspir u „Otelu“ govori o privatizaciji...