Komentar za početak
Trpež i krpež pola sveta drže. (Gde to vidiš majketi? 50% je davno stiglo na 90%. )Zapisnuti!
SRPSKI JEZIK
Evo primjera kako ’razmišljaju’ srpski šovinisti:
“Postoji samo srpski jezik u Hrvatskoj (kao što postoji samo engleski jezik u Americi i drugim državama). Samo tako se zove i samo ga tako treba zvati i pisati. Isto tako ne postoji ni crnogorski jezik, nego srpski jezik u Crnoj Gori. Ne postoji ni bosanski, pa ni bošnjački jezik. To je srpski jezik u Bosni. Samo tako ih treba zvati i pisati i nikako drukčije.
Srpski jezik je u tim državama uhapšen, zatvoren, strpan u tamnicu i s njime rade šta hoće. Oduzeli su mu ime, mrcvare ga i unakazuju, kao pravi dželati, samo zato što je srpski i što ne mogu da ga učine svojim. Nisu znali na koga su se namerili.
Eto, dok su Hrvati uvek skloni da sve što je srpsko bez razmišljanja proglase hrvatskim, uključujući i sam srpski jezik, Srbi su skloni da se olako odreknu srpske latinice, pisma koje su stvarali i Srbi za srpski jezik u Hrvatskoj. Zato je latinica naša, kao što je i jezik kojim se piše naš.”
Srpski jezik ima svoju azbuku i svoju abecedu, svoju ćirilicu i svoju latinicu, što nije nikakav izuzetak kod nas i u svetu, jer smo od davnina imali dva pisma – glagoljicu i ćirilicu.
Zato je veoma važno da neprekidno podstičemo zanemarenu ćirilicu, ali je takođe važno da ne uništimo i drugima prepustimo latinicu kao drugo pismo srpskog jezika. Ona je tekovina nadmoći i veličine srpskog jezika. Nisu se Hrvati slučajno mašili srpskog jezika.
Ne sme se zaboraviti važna činjenica da se srpskim jezikom ne govori samo u Srbiji nego i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, u Bosni i pogotovo u Hercegovini, rodnome mestu lepote srpskog jezika. Danas srpskim jezikom govori i piše preko 20 miliona ljudi u zemlji i u svetu. To znači da danas dve trećine govornika srpskog jezika pišu latinicom. Pred tom činjenicom ne treba zatvarati nego širom otvoriti oči.
(Dio članka iz Politike od 11. decembar 2018. Pisao Medić.)
Pomolak tora, ali napuštenog
НЕ ДАЈ СЕ СРПСКА РЕЧИ!
Не дај се српска речи;
Блатњав је
Молер који те кречи.
Не дај се српска речи –
Слепац
Се на те бечи.
Не дај се на веру северу,
Не дај се другу на југу,
Заобиђи стоку на истоку;
Не дануј у хладу на западу.
Не дај се кредиту, не дај се дугу!
Куд ћеш у дугу, избегни борбу,
Не дај се српска речи танјугу,
Не стављај главу у овсену торбу!
Не дај се округлом столу,
Округлом избору, округлом волу.
Не дај се кретену, не дај се
Си-ен-ену.
Српска речи:
Не клечи!
Српска речи
Не дај се: српској речи.
Negantesima valja reći ne
Luksuz logike
Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?
Pomolak viteza
SRAMOVI
Imenica koja nema jedninu. Plurale tantum. Kao kola, gaće, gusle. Toliko je za deceniju bilo srama oko vrata građanina, da nema ni govora o tome da je to jednina, ni u jednom pojedinačnom slučaju. Zašto ja upravo kažem sramovi oko vrata? Zato što su za ponosite ljude, a ljudi jesu ponositi, sramovi amovi.
Pomolak mišljenja
Slavija, nesuđeni Bulevar Čestitosti
Prva slika: Noć je, nad blatnjavom periferijom odavno se smrklo. Po neki retki namernik žurno prođe Slavijom. Jedne majske vlažne večeri, u neko doba, jedna otmena gospođa nailazi sa fenjerom u levoj i štapom u desnoj ruci. To se čestita pesnikinja Maksimović vraća iz grada.
Druga slika: Noć je, plavet se zgusnula, retke no bučne bombe padaju oko Slavije. Trese se poprsje bronzanog Dimitrija Tucovića. Ispred starog hotela na klupi sedi čestiti i stasiti Stevan Raičković i tiho zbori: Na Trgu Slavija, u dubokoj tmini, / Sedim sam na klupi… ko da sam jedini.
Treća slika: Dva čestita korifeja, već ostareli velemajstori Gligorić i Smislov, igraju poslednju partiju svog dugog šahovskog rivaliteta. Povuku potez, pa netremice gledaju, preko leđa bronzanog Tucovića, u plavet nad Ušćem. Obojicu, nesumnjivo, šah pobeđuje. Partija će se po prilici završiti rezultatom 0:0.
Četvrta slika. Silazim od Proleterskih brigada strmom Beogradskom ulicom. Na Trgu, sa desne strane, vidim sunčani časovnik. Vedro je i čestita senka kosmičkog vremena klizi ka desetki horizontalnog brojčanika.
Sve ove slike prošlih dana, koje mi se javljaju na pomen Slavije, iščezle su. Utulio se Desankih fenjer, prazna je Stevanova klupa, Svetozar i Vasilij predali su izgubljene pozicije. Ruka kojoj smo dosezali do zvezde Severnjače odsečena je.
Mislio sam: ostaće bar poprsje nad kostima čestitog patriote Dimitrija, radničkog poslanika i tribuna sirotinje i obespravljenih.
Mislio sam: ne može sve da nestane sa Slavije. Mislio sam da Zmajeve reči iz Svetlih grobova neće utihnuti: Jest, tako je, braćo draga, / Ti grobovi nisu rake, / Već kolevke novih snaga!
Mislio sam da spomenici čuvaju tradiciju (Spajajući gromkim jekom / I Božanskom silom nekom, / Spajajući vek sa vekom / I čoveka sa čovekom.). Mislio sam: i da hoćemo ne možemo izmestiti sve naše grobove u ograđene komunalne parcele (Groblje j’ zemlja kom se hodi; / Groblje j’ voda kom se brodi; / Groblje — vrti i gradine; / Groblje — brda i doline, / Svaka stopa: Grob do groba).
Prevario sam se. Odneće nekud Dimitrijeve kosti, zatrpaće rupu, ograbuljaće humus, zasadiće beton.
Bronzu Dimitrijevu će spustiti uz staklenu neoliberalnu fasadu jedne… banke.
Na Slaviji, za koju smo se nadali da će biti preimenovana u Bulevar Čestitosti, na mesto gde je bio grob rodoljuba, radničkog poslanika i tribuna sirotinje i obespravljenih – piškiće fontana.
Eh, moja čestita Desanka. Eh, moji čestiti Stevane, Svetozare, Vasilij. Eh, moj čestiti časovniče. Eh… Kakav cinizam.
Pomolak lisca
KAKO BITI CRNOGORAC U JUGOSLAVIJI
Pošao sam u šetњu. Iz prve bočne ulice izlete neko i ustremi se na mene. U trenu pomislih: terorista, te nagoh u bekstvo. Ali, bilo je kasno. Pridošlica mi je već držao podužu cev ispod nosa. Bio je to mikrofon. Jedna druga spodoba me je uporno snimala.
– Nemaš nikakve šanse – reče taj odlučni mladi čovek. – Ne pružaj otpor. Ovo je intervju.
Prepad je uspeo! Znao sam da kod nas nema rata, nije ga ni bilo i sa te strane su građani bili bezbrižni. Znao sam da su kriminalci, ako ih i ima, akcijama naše milicije sabijeni u mišje rupe. Ta znao sam i da elektronikom opskrbљeni novinari iznuđuju na ulicama mišљeњe prolaznika, ali sam mislio neće grom u koprive!
– Molim vas, recite za naše gledaoce: izjašњavate li se kao Srbin ili Crnogorac?
Au, jebote. (Ne psujem često, ali dogorelo do nokata.) Šta ću sad? Da sam se bar malo pripremio… Pokušavam da se setim, šta drugi rade u sličnim nevoљama. Zaričem se da više nikad u nacionalnom smislu nespreman ne izađem na ulicu. Promrmљao sam nešto u smislu: što je to, braćo, važno – razumemo se, imamo preča posla… Kamerman se cerekao, a novinar je ironično primetio:
– Neće to proći baš tako. Videćemo se još!
Dok su pakovali opremu, pokušah da im vratim milo za drago:
– Recite mi bar ko ste? Strani ili domaći plaćenici?
Upozoreњe sam, međutim, ozbiљno shvatio. U tišini svog doma sastavio sam Kratko pravilo za razgovor na temu Ko si – Srbin ili Crnogorac? Da mi se nađe u џepu, za slučaj da me crni đavo odnese na ulicu, u čeљusti raznih medija. Pravilo predviđa dva laviraњa: 1) Pokušati sa foliraњem u stilu jednog slavnog državnika: odgovoriću vam odmah, ali na jedno drugo pitaњe; 2) Ako ne uspe, pomenuti metaforu o svetlosti; na pitaњe postoji li sud koji može da presudi je li svetlost talas ili čestica? fizičari kažu, ne postoji.
Vaљanost uputstava testirao sam jednom prilikom kad su mi dodelili ćoše nekog okruglog stola. Primenivši varijantu 1) hitro sam počeo da brbљam o koječemu. Ali me voditeљ još hitrije upitao, govorim li ja to srpski ili crnogorski? Skliznuo sam na varijantu 2) i kad sam rekao da sam svetlost… iskљučili su me. Debakl!
Tražeći izlaz, otvorio sam kњigu Ko je ko u Srbiji. Nađem tamo dve odrednice, dva čoveka istog prezimena. Vidi se, rođaci. Potiču sa iste tačke geografske karte, pa ipak im se mesta rođeњa razlikuju. Uz to, jedan je Srbin, drugi Crnogorac. Jedan pravoslavac, drugi ateista. Vidim iskusni љudi baš u problemima koji mene muče. Okrenem telefon i pitam: ovde Černiševski, šta da radim? Kako da se postavim na dilemu: Srbin ili Crnogorac?
– Budalo – reče pravoslavac. – To nije dilema, već lozinka.
– Kretenu – reče ateista. – Pitaju te hoćeš li sutra glasati za Crnogorca iz Srbije, ili Srbina iz Crne Gore!
Otvoriše mi se dva oka u glavi…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Tolerantan je, nemilitantan, baš ljepuškast patriota.