Komentar za početak
Um caruje, snaga klade valja. (Ovo se neko zajebava. Snaga caruje, umni klade valjaju.)Zapisnuti!
MILA SILA
Zapisao sam na ceduljici, a ne znam kad i čije riječi:
“Za razliku od džedaja, Jugosloveni, prema popisu iz 2002. godine njih čak 80.000, nisu dobrodošli u Srbiji. Kako je ranije najavljivano, na predstojećem popisu građani Srbije neće moći da se izjašnjavaju kao Jugosloveni. Prema sumanutom objašnjenju Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Jugosloveni ne mogu da imaju status nacionalne manjine “jer im nedostaju jezik, pismo i književnost”. Kao i za sve u Tadićevom Diznilendu, majstori Crnjanski i Selimović, i princ Danilo Kiš, jezik i pisma koja su koristili i predivna dela koja su ostavili iza sebe, nisu i ne mogu biti argument, ali Sila jeste.”
Pomolak tora, ali napuštenog
ИМЕ ЛАЖНО ВИМЕ
Богољуб хули
Здравко трули
Миљан злица
Вељко трица
Риста атеиста
Новка увек иста
Светлана тмурна
Мила одурна
Црнка бела
Невенка увела
Лако тежак!
Грубор нежан
Смиљко смрди
Благота се срди.
Слободан на робији.
Negantesima valja reći ne
Izjava o srčanosti
Suočeni sa malicioznim naumom da nam otmu ime crnogorsko za naš svakidašnji jezik; uz to, da nam u podsvijest usade krivnju da smo dužnici onima koji su nam posudili svoj jezik; više od toga, da nam udahnu opaki virus laži koji će razgraditi svaki nukleus slatke muzike maternjeg jezika; najposlije, da nas osramote pred istorijom kao kukavno društvo mutavih, lišeno autentičnog zvuka;
Pritisnuti opakom silom da nas odviknu od zova za crnogorskom crkvom; podvrgnuti duhovnom utamničenju u hramu tuđeg boga koji ne zna za drugost i različitost; ucvijeljeni pred zamandaljenim vratima bogomolja naših predaka; ismijani u pobožnim trenucima paljenja badnjaka; vijani kosijerima i švercerskim heklerima i okuženim tamjanom preko naših opustjelih livada; poniženi pred sopstvenim simbolima klevetom da smo narod osioni i razvratnički, ako ne izmišljeni;
Uklanjajući se od hajke da nam ne otmu crveni barjak pobjede; onaj barjak sa nebrojeno rupa od agresorskih kuršuma; baš barjak kroz koji se vide sve skupe crnogorske pobjede i koji isijava sve žudnje naše slobodarske;
Podnoseći uvrede dok pjevamo svoju narodnu himnu, koja veliča dugine boje majskog jutra u domovini; koja slavi vjernost kršu, vazduhu i nebu i ne prijeti nikome; koja transmituje naraštajima vrlinu slobode; onu himnu koju sluša orao iz časnog našeg grba dok posmatra krepko crnogorsko oro; podnoseći te bijedne uvrede od nedostojnih koji halauču da razore našu akustičku legitimaciju, naš zvukovni istorijski supstrat;
Slušajući svakodnevne blasfemije koje nam niječu crnogorsku bit; one nepojmljive hesterije da se zatre temelj svake predačke kuće u kojoj se pucalo iz levora kad se rodi muška crnogorska glava; ona crnogorska glava kroja će posigur kroz sedamnaest godina poginuti; a često za tuđi mutni interes; slušajući svakodnevno huljenje na ono što jesmo na zemlji; dakle, zebući da nam ne očerupaju golo ime na proplancima i u klancima;
Gledajući kako se zahuktava hajka na časne i uboge koji jedino što hoće, hoće kuću svoju da kuće; i u toj kući da nađu otklon od zla; najprije od zla koje mogu ukućani drugome da prirede; gledajući dakle kako se ubrzavaju potjere za onima koje navodno ni imenovati nije vrijedno, kojima se ne smije dopustiti samodefinisanje, kojima ne treba dozvoliti samoprehranjivanje, kojima ne ne smije pripisasti dika sopstvene istorija, koji govore tuđim jezikom, pjevaju stranu himnu, klanjaju se odioznom bogu-uljezu;
Tu smo da saopštimo: dosta je ruganja čestitosti – neka iza nas ostane
IZJAVA O SRČANOSTI
Vidimo ih: prave spiskove građana sa krivicom rođenja u Crnoj Gori. Sramni, necivilizovani čin – nosi sobom prijetnju formiranja geta obilježenih. Koriste savremene tehnologije da pospješe anahrone ideologije. Zloupotrebljavaju topologije rođenja da se masovno, i nasilnički, regrutuje janičarska sajber vojska koja će funkcionisati na perverznom principu potiranja plemenitog značenje zavičajnog etra. Ali:
Pred sjećanjem na likove naših dragih, koji više nijesu u životu, a koji su svoje zemaljske dane proveli u brizi da ne ozlijede blagorodnost otadžbine, mi se obavezujemo:
Ni sad, ni posad, strah neće biti ono nedostojno osjećanje koje će ikako uticati na naše ljudsko nadanje da budemo bez ostatka odgovorni za izbor i definiciju sopstvenog života, danas i sjutra.
Vidimo ih: bacaju nam u lice drsku uvredu da će nas, ako bude trebalo, kupiti stranim novcem. Nije ovo takvo tržište, i neće se naći ovamo takvih trgovaca, i ne ovoga puta. Da prodamo istoriju? Da potavnimo sjaj majske zore planine Smiljevice, i Durmitorske rose, i plaveti oko Lovćena, i modrilo pučine pred Čanjem? Da izblijedi izrešetani barjak? Da moljci izjedu crnogorsko odijelo? Da se više crnogorski ne progovori? Da se utule vatre koje su vječne u trinaestojulskoj simbolici? A što sve to?
Svjesni da nećemo izbjeći strog sud potomaka, o tome kako smo poštovali građanske vrline i koliko smo brinuli o čistoti ponosa onih koji će se na padinama Crne Gore još rađati, i uvijek rađati, i u sve većem broju rađati da žive i požive, sa indignacijom odbacujemo da će sada, ili ikad, koristoljublje biti onaj bijedni motiv izdaje sopstvenog identiteta.
Vidimo ih: računaju na našu površnost i prostodušnost. Primjera ima, i mi ih pamtimo. Pamtimo ih, da se ovog puta ne ponove. Ovo je doba kad će zapovijedati Crna Gora. A njeni dobri sinovi ponijeće se u skladu sa valjanom riječju starih Rimljana: Omnes aequo animo parent, ubi digni imperant (Svi rado slušaju kad dostojni zapovijedaju).
Birajući budućnost koja je naša, prepoznajemo u njoj glavnu vrlinu, onu da u njoj nema prijetnje. Crna Gora ne sprema štetu, nikome. Crna Gora želi takvu samodefiniciju, po kojoj je a priori onemogućeno generisanje patnje drugima. Želi svojoj djeci budućnost u kojoj se, nikada, ime crnogorsko neće manipulatorskom voljom drugih povezivati sa agresijom, sa opsadom, sa bombardovanjem, sa masakrima, sa deportacijama, sa segregacijama, sa upadima, sa prepadima, sa konfiskacijama, sa maltretiranjima. Parafrazirajući Holanđanina Lorenca, recimo sa smo srećni što pripadamo jednoj naciji koja je premala, da počini velike gluposti. Postoji kritična socijalna masa zla – Crna Gora je neće sadržati. Kriminalni naum hoće da pokulja sa imperijalnih prostora, vazda je tragičan, širi se apokaliptično – za takvu ekspanziju neka naša đedovina bude premalena! To je način da poživi neobrukana. Ozbiljne, savremene, države neambiciozne za opake naume, nijesu opsjednute populističkim snom integrativnosti.
Za ovakav program plemenitosti potrebna je istrajnost dugog daha. Molimo se da nas pohode duševne moći od najbolje vrste koja se ikad kroz crnogorsku istoriju iskristalisala.
Ne strah, ne površnost, ne malodušnost, ne korumpiranost – već da nam je na pameti istorijski osmišljena, socijalno motivisana, budućnosti potrebna odvažnost ovog trenutka.
Stanimo iza programa crnogorske srčanosti.
Pomolak viteza
PIZDISTRAT
Pizistrat (Pisistrat) je živio u Atini, nekih šest vijekova prije Hristovog rođenja. Poslije Solonovog perioda uzurpirao je vlast u Atini i tiranski vladao do smrti, s kratkim prekidima. Kako sad? Grcima i tirani valjaju! Pa to je onaj vladar koji je bio ljubitelj poezije; dao je da se popišu pjesme koje čine Ilijadu i Odiseju! Unaprijedio je i arhitekturu Atine. Pazite: oslanjao se na demokrate. Za naše diktatore, koji su po pravilu sve suprotno od ovoga, predlažem kolektivni naziv: pizdistrat. Pizdistrat lovu spička, a mnoge ljude strati. Eto zato.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
BUM-BUM, BAR!
A, bez pogovora bilo je u našem narodu onih koji su se nećkali da idu u rat. Te nije vreme, te postoje svrsishodniji načini, te rat je grabež i nesreća. Plus nezaobilazno: svaka se čarka ionako mora završiti dogovorom i mirom. U tome su predњačili pisci nedorasli da budu nacionalne veličine. A toliko talentovani jesu da unose smutњe i defetizam svojim nakaradnim tekstovima koji propagiraju interesnu zajednicu sa neprijateљima. Њih je po zasluzi apostrofirao svesrpski pisac, budni čuvar sa branika najboљih banki naših genskih naslaga.
Nazvao ih je: Bumbari.
Bumbar je ko voli posle ručka da prilegne (dok negde neki Srbin pati). Bumbar je koji voli med, a da ga ničim ne zagrči. Bumbar misli na standard dok se bije boj za moj (narod). Bumbar izbegava da imalo pogine za boљe sutra Svih. Bumbar ne haje za tajna načertanija. Pravi problem što su mu deca gladna. Zahteva očigledno kao slepac. Bumbar upozorava da su nam juriši u istorijski rikverc.
Budnog čuvara ćemo ovde zvati Srpko Branković.
Jednom sam ga video uživo. To znači ne na televiziji, no na promociji. Držao se kano klisurina. Doduše, malo oniža. I ko ga nikad nije video zna da nosi brkove. Kakvi su to brkovi? Gusti, ali za divno čudo daju mu momirљivi izraz lica. Bio je skupocenije obučen od svih bumbara u sali. Jedino nije imao kape.
Zato mu je bila upadљiva Noga: cipele skupe, cipele uvozne, obuća omraženih zemaљa, šta drugo do da čovek u besu taj đon izgazi…
(Ono sa kapom sam možda malo izdramatizovao; ko zna da li za њega uopšte ima kape?) Namrgođen, samo je za trenutak ušao u koktel-salu. Smesta je napustio omraženo mesto gde se pije prozapadni viski i zaboravљa na patњu naših prozapadnih krajeva. Ko je hteo da vidi, video je u њegovom prkosnom koraku da nemo ukazuje na još jedno značeњe engleske reči cocktail: nepunokrvni trkački koњ, a bogami i podignuti koњski rep (sa sve onim što ide malo ispod).
Naveče sam saњao upečatљiv san. Ulazi Branković. Pesnička duša, ali se deca razbežaše. Bat vojničkih cokula. Evo, kaže, ne nosim više talijansku obuću. Jesi li se naspavao, Bumbare? Jesam, kažem prestrašeno. Nisam siguran da sam i daљe u roju bumbara, pravdam se. On veli: a, nedovoљno, svaki bivši bumbar treba da bude kao pokajnik bar bum. Posle toga mora da usledi bum, bum. Kako je to bio strašan san govori podatak da sam povratak u javu doživeo kao pravo olakšaњe.
Možda on trenira za zamenika oca nacije. Da se podsetimo: po definiciji, otac nacije postaje osoba koja je j….. majku narodu (više puta). Eto.
Њegov, Srpkov, napad na bumbare liči na ozbiљan trening u tom pravcu. On nam veli:
Možeš biti zoљa
Možeš biti pčela
Možeš biti obad
Možeš biti zunzar
a ti si izabrao da budeš bumbar! A razmisli, jado, da bi mogao biti i stršљen! Gde bi nam onda bio kraj? A kraj bi nam bio pravi početak.
Pročitao sam negde, ne sećam se ko se tog podatka dokopao, da se takav prorok (nacionalni porok) zove: Zaradboљegsutra. On ni(je)če sadašњicu.Naš Srpko Branković Zaradboљegsutra je govorio: S bumbarima obadaњa nema.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Spektakuloarni događaji: Nijesu se dogodili, ali ostaju upamćeni.