Komentar za početak
Svetu se ne može ugoditi. (Opet neke tikvice, reče drug Tito.)Zapisnuti!
HIPERPRODUKCIJA DOKTORATA
Danas je 22. jun 2019, a vijest glasi:
“Univerzitet u Kragujevcu promovisao je 110 doktora nauka, koji su svoje disertacije odbranili u poslednjih 12 meseci.
U amfiteatru kragujevačkog Ekonomskog fakulteta, diplome su bile spremne za 53 nova doktora nauka sa Fakulteta medicinskih nauka, 15 sa PMF-a, 13 sa Filološko-umetničkog, četvoro sa Pedagoškog fakulteta u Užicu, šestoro sa Pravnog i Ekonomskog fakulteta, troje doktora sa Fakulteta tehničkih nauka u Čačku, osmoro sa kragujevačkog Mašinskog fakulteta i po jedan sa kraljevačkog Mašinskog i čačanskog Agronomskog fakulteta.”
Mnogo. Nemamo mi toliko nauci posvećenih, originalnih stvaralaca. Bar jedan je među njima sa sindromom ’siniša mali’. Plagiranje je sistemski potpomognuto. A o toj pojavi ne govori, ili nedovoljno govori, akademik Teodorović – u tom smjeru nema energične akcije za ozdravljenje. Devalviranje kvaliteta…
Dobra slika stanja je ova: Zamislimo staru, no još držeću kuću u kojoj se plagira. Ulazna vrata su otvorena! Teodorović i Danica Popović su u pravu; viču da se zaključaju vrata i uhvati čapkun koji je malo prije izašao s plagiranim djelom ispod miške. Ali posmatrač u dvorištu vidi da je jedan zid kuće provaljen i svako može slobodno ući – mimo ulaznih vrata.
Moramo pozivati da se zidovi zakrpe, vrata zaključaju, da izolujemo pristup plagijatorima – ako već zbog nečeg nijesmo u stanju da čudovišnu građevinu miniramo!
Pomolak tora, ali napuštenog
ТРИЈУМВИРАТИ
Ми имамо три народна сина
Али им се кадикад –
Промене имена!
Кумови су по народној мери;
Новина је:
Ми имамо три народне ћери!
Negantesima valja reći ne
Diskretni šamar burzoazije
Jeste, postoje već definitivna dostignuća naše civilizacije. Nema nikakve sumnje, i ova tri su u tom broju: a) štamparija, b) radio, c) elektrana. U staroj knjizi gledam kako je Eratosten, u odajama Aleksandrijske biblioteke, davno prije Hrista, crtao skice za proračun poluprečnika Zemlje (munjevito dozivanje preko drače od 22 vijeka vremena i istorije). Onda uključim radio i brzinom svjetlosti do mene stiže riječ koju je tek izustio ratni reporter iz jedne azijske pustinje; vijest se programirano uputila od geostacionarnog satelita na visini od trideset pet hiljada kilometara ka antenskom tanjiru na mojem krovu. U hladnjikavom novembarskom sumraku uključujem tog momenta električnu grijalicu – brzinom svjetlosti utopljavam se energijom vodenih kapljica koje su nekad krenule sa Švarcvalda i sad se survavaju niz slapove Đerdapa. To je to: Fascinacija svjetlošću, ovladavanje najvećom brzinom u Prirodi pri transportu misli, riječi i energije. Brzog kraja istorije svakako neće biti, ali homo sapiens koji je riješio ove ključne zagonetke svoje egzistencije (i pritom naučio da lasno može ubiti ogromne ljese ljudi za treptaj oka), mogao bi, po potrebi, malo i da predahne
S ovim u vezi meni nije mrsko da primijetim slijedeće. Crnogorci nijesu oklijevali da na vijest o pronalasku umijeća stampanja okušaju tu modernost na Obodu. Čim su čuli da su elektromagnetski talasi osposobljeni za bežični prijenos govora, zamolili su Apeninca Markonija da takvu zgodu instalira na Volujici kod Bara; odatle je Crnogorski vladar slao brzojave dobrih želja državama u okruženju, već 1904. godine. Crnogorski strujaši ce me dopuniti podatkom kad je prva hidroelektrana proradila u Crnoj Gori
Sad masovno preturamo misli na temu: graditi ili ne graditi hidroelektranu Buk Bijela. Ljudi svih profesija se izjašnjavaju, što mi je milo čuti. Uglavnom se ljutito osporava inžinjerski naum. Stvar je komplikovana. Pronađeno je ubojito polemičko oružje; ako nešto osporavaš, osporavaj posredstvom ekologije. To vazi širom svijeta, a u Crnoj Gori se tim bodežom zadaju i smrtne rane. Jer se sama država izložila “pošasti”: samoproglasila se za ekološku teritoriju. Riješio sam, napokon, da rizikujem grijeh oholosti, te da progovorim o ovom problemu. Zbilja, hoće li biti posljedica (i neprijatnih) ako se napravi brana u kanjonu Tare? Biće.
Da li neko misli da je Egipćanima bilo lako ukrotiti Nil? Projekti gradnje Asuanske brane izazivali su vrlo ozbiljne podjele u javnom mnjenju, domaćem i inostranom. I te kako se razgovaralo o kompleksnim posljedicama, svakako i o ekološkim aspektima. Novonastale velike vodene mase utiču na lokalne klimatske okolnosti. Mijenja se pejzaž, koji je domorocima uvijek svetinja. Dodatne, vrlo ozbiljne teškoće izazivali su prvorazredni spomenici antičke kulture. Vode vjestačkog jezera zaprijetile su monementalnom hramu faraona Ramzesa II (1270 p. n. e), kao i hramu njegove voljene kraljice Nefertari. UNESCO je pomogao da se kroz akciju svjetskih razmjera spomenici dislociraju. Posao je trajao četiri godine, koštao je 40 miliona dolara. Građevine su isijecane bukvalno na hiljade djelova koji su potom transportovani i nanovo sastavljani. Evo ovog časa gledam sliku dijela lica, teškog 21 tonu, kako se kranom odnosi sa glave figure visoke 67 stopa (dolje je jedno uvo koje će se prenijeti u drugoj turi). Još grđe, Naserovo jezero kod Asuana potopilo je jedno ostrvo (Philae Island) od milja zvano Perla Egipta, koje su Egipćani obožavali po prilici koliko i beogradski intelektualci Taru (Perla Crne Gore). Sve je prije tridesetak godina pomjereno, Perla je na drugom, bezbijednom mjestu, relikvije nastavljaju svoj dugovječni život a Nil je disciplinovan. Bože moj.
U manjim razmjerama, priča se ponovila na Đerdapu. Uznemireni intelektualci nijesu sjekli vene (ili možda malo i jesu), premda je protivprirodna radnja na evropskoj ljepotici, kao i ona na Nilu, izazvala kojekakve promjene u okolini. Dakako, pazilo se da prežive tragovi rimske civilizacije (pješke sam se spuštao jednom niz voznike, da dotaknem sada izmještenu Tabulu Trajana).
Misli li zbilja neko da je Amerikancima (i Kanađanima, posao je zajednički) bilo lako da buškaju teren oko Nijagarinih vodopada i mijenjaju geologiju i hidrologiju kompleksa? I da je sve to prošlo uz striktno očuvanje primordijalne nevinosti prirode? Stanite malo. Nema nikakvog spora oko stava da je predio gdje treba da se gradi nova ustava lijep oku ljudskom, mada to nije baš onaj glasoviti dio kanjona Tare. Uostalom, lokacijâ nesumnjive iskonske ljepote nije malo u Crnoj Gori. Sporno je jedino zanovijetanje da čovjek, ovdje i ondje, ne smije (nikako ne smije) da svojim neimarstvom prekopava, ruši, gradi, dograđuje i nadograđuje kosmički rezultat. Jer to navodno nije nadograđivanje, već nagrđivanje.
Takvi pogledi počivaju na olakoj degradaciji pojma prirodne ljepote. Na takvoj redukciji se onda formira usplahireno viđenje turizma kao pasivnog transa zaprepašćenih očevidaca i stanje bogobojažljivosti pred kreacijom onostranosti. Viđeti, i ne pipnuti. Uvijek sam bio ljubopitan prema tom nerijetkom stavu da grandiozne ljudske intervencije na terenu obavezno znače i nagrđivanje ljupke autentičnosti. U stvari, ljutnju izaziva arogancija takvog stava, dernjava koja ne dopušta drugačiji pristup, isključivost u ubjeđenju da je estetika jedna, a to će reći ona koja je od iskona čedna. Objašnjenje, da je Bog poslao Taru da pokaže šta sve može da izađe iz Njegove radionice.
Zbog toga pokušajmo da shvatimo: Možda je Bog htio da na Njegovu radost iskuša ljudsko neimarstvo u jednom dijelu toka Tare. Hidrocentrale su neiscrpan izvor graditeljskog ponosa, ushit ljudske duše, trijumf najbritkijeg što čeljade ima (razuma). Što se turista tiče, prizor brane, jezera, ukroćenosti, buke, stropoštavanja – neponovljiv je. Hidrocentrale su svuda u svijetu samo pospješile migracije šetalaca i obogatile prizore. Aktivni princip kreativnosti jeste ugrađen u naše poimanje lijepog; dok se voda survava na turbine, osjećamo potencijalnu enegiju, izvlačenje napona, poslušnost zakona fizike, harmoniju uma, vremena i prostora. Da, gospodo.
Ovaj se tekst ne bavi ekonomskim parametrima: njih ima ili nema. Ne bavi se potencijalnim kriminalom, kriminala ima ili nema, neka nešto radi u svom domenu i policija. Sve mora biti urađeno lege artis. Ja samo primećujem: najglavatiji zastupnici ovog glasovitog principa upropastili su nam pola života, i još na tome aktivno rade, svjesno podmećući, ili pomoću neobaviještenosti ili pomoću štamparske greške, Legiju artis umjesto lege artis. Ovaj je tekst u slavu inžinjera, a ne profitera (profiterijera). Ovdje samo protestvujemo protiv prakse manipulisanja: nije tačno da su turistički i ekološki iskazi nedodirljive dogme. Ko zna direktnije razloge (šamar? samar?), molimo da ih neskriveno plasira u javnost. Možda ćemo se složiti!
Ono što ja neću skrivati, jeste prezrenje prema politizaciji blagorodne teme kao što je ukroćivanje gravitacione energije plahovitih Crnogorskih rijeka. Biću otvoren: ako bismo hidroenergetski kompleks nazvali “Srpske centrale Buk Bijela”, smjesta bi utihnula lokalna svetosavska bijela buka.
Mislimo o tome.
Pomolak viteza
BARDOGLAVNIK
Dali smo mu za pravo, pisali smo da je bard našeg duhovnog prostora. Malo mu je bilo. Htio je naviše, bliže vrhu, bar do glavešine. Kad je bard, onda da bude bardoglavnik. Tako razmišlja bardoglav čovjek. Sa položaja bardoglavnika, riječ odliježe. Daleko se čuje. Sve je iz njegovih usta – sentenca. A narod voli reš rječeno. Srce nam zaigra kad ga vidimo u moru naših problema; pliva, ne miruje, telefonira, smjera… Mobilni Dik! Nije bitno kakvi su poslovi, naumi i ishodi. Samo neka je sajam! Sajam bilo čega, eto njega! Sajamnik! Bardoglavnici, napalamuđeni dio naroda…
Pomolak mišljenja
Kosmopolitizam trešnje
Sredina aprila. Trešnje procvetale u Budimlji.
Tu čednu bjelinu donijeti u vedri dan iz gnjecave i mračne, mistične ilovače može samo trešnjev cvijet.
Imati onako nenametljiv i prisan dodir sa žutim zelenilom prve trave može samo behar trešnje.
Toplo prisloniti na svoja njedra daleku i praznično svečanu plavet neba mogu samo trešnjeve grane.
Onako čarobno spustiti iz svog zagrljaja dečiju ljuljašku, i predosjećati dečiju igru u svom hladu može samo stoljetno stablo trešnje.
Onakav ritmičan zuj pčela može iz košnice privući u svoj slatko-svijetli ambijent i spojiti zvuk i boju u nečujnu cjelinu akustičke optike i optičke akustike može biti upriličen jedino sa trešnjom na livadi u aprilu kad selo procveta.
Miris koji opija, blag i neizrecivo osoben, prijatan čeljadetu koje izlazi iz kreveta u sjajno jutro, i koji raduje usnula pluća – to je miris tučka trešenjevog cvijeta preporučljiv za liječenje strahom natopljenih snoviđenja.
Japanci slave čednost trešnje. S pravom naslućuju blagorodni spoj Biljke i Čovjeka i pozdravljaju ga. Isti sentiment može se osjetiti u Budimlji. Kad ćemo i mi bez palanačke uzdržanosti proglasiti Dan trešnjevog cvijeta? Ako nam ne daju Dan njegoševskog slobodarstva, niko ne spori raskoš trešnjevog behara koji otkriva unisonost života na površini trećeg kamena od Sunca.
Sedeći ispod procvjetale trešnje zaljubljeni par odmara svoj pogled ljubavi na zelenom tepihu trave i zamišlja buduće čedo na šarenoj ljuljašci koju njiše prolećni lahor. Tako govore Japanci i tako misle Crnogorci ne usuđujući se da riječi pohvale glasno izgovore.
Umnost koju indukuje trešnjin cvijet u lomnoj čovjekovoj duši meleman je. On nas opominje da je dašak života u Japanu kao i u Crnoj Gori dragocjen, i kratak.
Istočni vjetar u sumrak nosi prezrele latice; one zrače neznatnu tugu pred noć i ona se nas iscjeliteljski dotiče.
Životinje su do guše zauzete prašinom, blatom, plemenom, državom i granicom. Biljke nas uče relaksaciji krvi, mesa, kostiju, udova, nemirnih pogleda. (Vide da ljudi nevoljno naginju harmoniji sa hukom vremena.)
Pomolak lisca
PERFORMANS
Kad je doneta odluka, da se od plate ne može živeti, ne znam i kvit! Ne mogu se setiti, pa sve po tabanima ceo dan da me golicate. Možda sam prespavao, možda nisam bio kod kuće. Tek jednog dana napravim bilans: hleb košta H dinara, mleko M dinara, šećer Š dinara… Ukupni mesečni troškovi T dobijaju se kao zbir pomenutih potrepština: T=H+M+Š+… A primio sam platu u iznosu od P dinara. Razrogačim oči i ustanovim nejed-nakost T>P. Što se mene tiče, sav jad je u ovoj formuli, ali da prevedem na jezik razumљiv i političarima koji su formulu omogućili: platom se ne mogu pokriti životni troškovi. Veličinu T oni zovu potrošačka korpa, mada nikad nije bilo da se poteže korpa za ovolicno.
Nisam ja ogorčen na političare, ne. Њihovo je da probaju razne socijalne varijante, pa koja uspe. Nego me grize savest, bio sam nesmotren, a da sam znao za odluku, rekao bih: stanite, formula je opasna po obe vrste bubrega u organizmu. Sad, ni-sam reagovao, i saučesnik sam. S te strane, osnova za neku veliku društvenu dreku nema – sam pao sam se ubio. Ostalo je da uzmem sopstvenu sudbinu u svoje ruke i spasavam što se spasiti dade.
Smislio sam sledeće.
Ako su savetodavni mozgovi najboљih narodnih sinova ponudili rešeњe T>P, kao prosperitetnu opciju, biće da su u stvari hteli nama prosečnima da sugerišu stil života sadržan u zahtevu: Č teži V. Smisao ovih oznaka je sledeći: Č označava čoveka, svakog pojedinca među nama, a V je vlast kao takva. To jest, izvolite mudrijaši približite se vlasti! Tamo je novac. Tamo se može nešto uraditi na reparaciji životne formule. Vi, bumbari, koji biste hteli da živite od svoje plate, preispitajte svoj stav! Razmislite i sami; hoćete da je dovoљno to što savesno vršite poslove prosvetnog radnika? što uzorno lečite bolesne? Ha, ha, ha. A kako će vas onda po potrebi uceњivati? Ne, lepotani! Izvolite budite uz vlast, i neka je to jedina mogućnost da se promeni znak nejednakosti i nastane spasonosno: T maњe od P. Pa ako se otuđite, smesta množimo formulu života sa minus jedan, što, jelte, dovodi do agonije u vidu T>P (i ne tražite grešku u računu, opet će biti po našem).
Skontavši sve ovo, napravio sam konkretan plan da se preporučim centrima moći. Pošao sam na selo, u rodni kraj, odakle sam pre trideset godina otišao trbuhom za kruhom u potrazi za doktoratom iz fizike. Prošetao sam do luga i ubrao zdrav, žilav, poduži glogov trn. Vratio sam se u glavni grad. Posredstvom lista Drmokratija (sva su slova na svom mestu), najavio sam spektakularni performans.
U rečeno vreme seo sam na sami centar gradskog trga. Izuo sam se. Leva noga mi je malo ćopava; vidi se poveći ožiљak (još iz vremena kad sam bio u komunističkoj partiji). Ali desna noga mi je zdrava. To su mogli svi dobro da vide iz gomile građana koji su radoznalo piљili u performans, ometani užurbanim novinarima i fotoreporterima. Ekipa policajaca pratila je događaj uљudno, sa strane, spremni da – ako zatreba – spreče nepovoљne posledice. Teatralno sam izvadio malu kutiju, pa iz crvenog њenog jastučeta, sa mesta gde je moj otac držao medaљu za hrabrost, izvukao trn. Lagano sam ga pokazivao, magijskim kretњama kakvog iskusnog mađioničara. Onda sam odlučno stisnuo zube; polako sam zabadao trn u desno stopalo. Masa je zanemela. Oblio me hladan znoj; eto, mrmљao sam, hleba bez motike ne biva (a od ranije sam znao da, takođe, bez uzaludne muke ne biva nauke). Trajalo je to minut-dva. Sve vreme sam prstom pokazivao na Њegoševu sliku koju sam prethodno postavio na stolicu sa moje leve strane (za bukvalce, kojih je, žalim slučaj, mnogo; a i prosto zato što bez Њegoša nijedan posao kod nas ne može da se obavi).
Najzad sam podigao desnu nogu s trnom kroz taban i vitlao њome. Svi su mogli da vide s gorњe strane stopala flomasterom ispisano: Jugoslavija.
Dva policajca su me podigla; držali su me za ruke, dok je treći bio mobilan u telefoniraњu; sevali su blicevi; davao sam intervju za sutrašњe brojeve dnevnih i noćnih listova. Pola naroda je plakalo, pola pљeskalo. (Mi nikad nemamo jedan narod, no dve polovine њegove.) Sutradan, šepajući po stanu uz bolne grimase, očekvao sam rasplet događaja. Može biti da performans i ne da rezultat; šta ćemo, rizik postoji. No, ubrzo se oglasio telefon. S druge strane žice bio je portparol monarhokomunističke partije Svi dešњaci sveta. Molio me da se prihvatim članstva u њihov Savet bunila. Toliko sam imao prisebnosti da ne dam momentalnu saglasnost, mada sam znao za њihovu finansijsku širokogrudost. Potom su se javili iz čuvene fabrike obuće Kopito; šaљu cipele, pitaju za broj. Do podne sam imao još desetak korisnih kontakata.
Sutradan su počela da pristižu pisma. Jedno je bilo posebno zanimљivo. U њemu je kratko stajalo: Poštovani gospodine, vi koji svojom maštom smelo dodirujete kreativne neočekivanosti svake vrste pokazujete da imate snagu da našu zbiљu odlučno usmeravate. Šokirani smo nelogičnošću Vašeg performansa i želimo da se inspirativnosti takve vrste nastave. Budimo u vezi. Potpis: Komora (što god to značilo). Naravno, stigli su pozdravi i od udružeњa starousedelica.
Ali ja čekam poziv, onaj glavni. Posle koga glava ne boli. A noga će prezdraviti… Vaљa još, svakako, razmisliti o imiџu ličnog imena.
Dodati jedno Trnski? I tu će neko pomoći. Postoje i specijalizovane agencije. Nema zime za uspešne performasone.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Ufitiljio je brkove kao Hajduk Veljko i rekao: Glavu dajem, na kraju – ne dajem!