Komentar za početak
Od inata nema goreg zanata. (Nejasno; a legendarni srpski inat?)Zapisnuti!
SVETICA I ĐAVO
Ubrzano se popločava put kojim će već sledeće 2016 godine Majka Tereza stići u zemlju svetica.
Samozvani đavolov advokat Kristofer Hičens davno je opovrgao Terezina čuda. Ne pomaže.
Čudno, blago svetlo koje omogućava da se dobiju dobri snimci u polumračnoj sobi u kojoj je Tereza sa bolesnicima, Hičens je objasnio dobrim kvalitetom Kodakovih senzitivnih filmova, a ne nadnaravnim isijavanjem neobjašnjene i neobjašnjive svetlosne energije iz tela buduće Svetice. Ne pomaže.
Tehnologija će i dalje gubiti bitke od tobož religioznih, čudom obuzetih svjedoka, a u stvari solidno motivisanih saradnika belosvjetskih mutivoda.
Pomolak tora, ali napuštenog
ТАМАН ТАМО
Тамо где се брзо смркава
Расте кратка, дивља трава
Која се једном (тешко) коси
(не нише отава).
Тамо где се брзо смркава
Не цвета агава, нема смокава –
Тамо где брзо мрче
Ничу смрче.
Тамо где се брзо смркава
Сумњају, али се слави слава,
Кратка је, али постоји јава,
Ретка су, али се траже права.
(Правила су као срче,
Тамо где рано мрче.)
Negantesima valja reći ne
Zaostala slika
E, sve je manje razgaljujuće dokolice; prorijedile su se prave prilike da se odigra partija šaha. A šteta! Koliko god hvalili liberalni kapitalizam od kojeg neko cokće a neko cvokoće, naiđe dan kada biste vodili ljutu neprofitabilnu bitku drvenim figurama, puni vedrine i kantovskog ushita od ogoljene ljepote i jedinstvene kontemplacije.
Šah sam rano naučio od oca. On je zapazio da je protivnik zabrinut ako ga smjesta srčano napadneš, te je u tu svrhu već u trećem potezu postavljao damu na polje b6. Nikad nije predao partiju prije mata. Taman posla. Vajkao se kad izgubi figuru bez kompenzacije, ali u Crnoj Gori to nije ništa dramatično.
Strateškim dubinama u šahu učio me je profesor i majstor Maksim Lutovac. Jedne godine je bio i oficijelni šampion Crne Gore. Napisao je obimnu knjigu Šahovski vijenac, o šahu u našoj postojbini. I jedan sjetni životopis rano preminulog autentičnog talenta Bata Kontića – Balada o Vladimiru. Danas šahovskog pustolova Maksima možete sresti u starome Crnogorskom gradu Baru, kako šeta širokim ulicama i zabrinuto gleda đe se lomi more o mramorje podno tvrdog rta Volujice.
Stigao sam da pročitam i po neku šahovsku knjigu. Zapamtio sam da je ruski velemajstor Krogijus upozoravao na čestu i opasnu grešku koja se zove zaostala slika. Vi mislite, na primjer, da vam je top još na važnoj poziciji f1 – ali ne, potez prije ste ga pomjerili i proračun vam u ovom momentu ne vrijedi ni lule duvana!
Pomalo pompezno, među šahistima se često zapodijeva tema: šta je šah? Pokušavaju da odgonetnu, čega je više u tom plemenitom pletivu: umjetnosti, nauke ili igre? (Oni kojima je to kocka, odavno imaju pročišćene pojmove.) Zbilja, šta reći? Niko ne sumnja da bi se našlo vještih sastavljača definicija, ali smo s pravom prepadnuti od onih nategnutih, formalno sveobuhvatnih sudova, koje na kraju malo ko razumije, a niko ne cijeni niti upotrebljava. Na primjer, svakako ste čuli za zakonsko određenje, šta je to saobraćajna nezgoda? Realna negativna društvena pojava koja nastaje kao “nus proizvod” snažnih odnosa ljudskih, socijalnih, tehničkih i prirodnih faktora u sistemu odvijanja saobraćaja. Ajte, molim Vas.
Sve u svemu, jednoga su dana ta mudrovanja dosadila velemajstoru Aleksandru Matanoviću pa je napisao knjigu Šah je šah. Koliko se sjećam, mišlju i primjerima stvaralaštva oštro je stao na stanovište da nijedna autentična djelatnost nije ništa drugo do ona sama. Ne treba je tumačiti pojmovima izvan nje, metod ne daje rezultate. A vjerovatne su i manipulacije.
Navode me ove zgode da vam ispričam, uljudni Crnogorci, kako sam prošlog ljeta, šetajući iza Jejevica, sreo jedno čeljade. Ide mi u susret plećati seljak srednjeg rasta, u fanjeli. Još iz daleka, kako čkilji, kako se izvija i kočoperi, vidim da hoće neku caku da saopšti. Rukujemo se; ima snažnu šaku, fino i izražajno lice, koža mu crvena na jagodicama, već sijedi iza ušiju. Nepitan, nestrpljivo i razgovijetno me obavještava: “Ja sam Crnogorac!”
Ćutim, ne znam što dalje da činim sa takvom trivijalnom informacijom. No on čeka; nešto moram reći. Mislim, je li uputno da ga pohvalim – bogme ih nema mnogo koji se tim diče Dobro vidim, nije zatvorio usta. Vire mu žuti zubi i crne mu se i škrbine i oči, sprema se nekog vraga da likuje, odlučno je podigao desnu ruku sa tri ukočena kvrgava prsta, i najzad nastavio: “Ali ja sam i Srbin!” Krenuo sam dalje. Beznadežan slučaj. On se osvrće, očekivao je da ga pitam – kako sad? Viknuo je za mnom (kao da sam to pitanje i postavio): “Pa tako, nijesam Turčin!”
Naravno da sve ove replike nije on izmislio. Servira ih po Crnoj Gori neko ko suptilnije zna kako perfidno lako i površno otrovati težačku dušu. U centru mesijanstva, koji je van Crne Gore, planirana je priča, koju valja posijati po Crnoj Gori, da je pojam Crnogorca šupalj. Da ta riječ ništa ne znači van odrednica koje su van nje! Da je to besadržajnost koju tek treba opredmetiti. Postoje živi ljudi, postoje aktivne partije, koje svakog dana, od 6 ujutru, u toj i toj kafani, pojašnjavaju ljudima da su tabule raze, i da će se realizovati tek kad popovi i akademici odonud ispišu srpsko ime na pustoj, intaktnoj sivoj moždanoj crnogorskoj masi.
Prevara je smišljena da funkcioniše na dosta jednostavnoj logičkoj smicalici. To je ona pamet koja bi pokušala da na pitanje: “šta je metal?” odgovori “materijal koji nije drvo”. Time se nijesmo makli s mjesta; ostalo je još beskonačno mnogo stvari koje možemo eliminisati kao kandidate za definiciju metala – metal nije sir, nije vuna, nije pleksiglas… – i mi još uvijek ništa pozitivno ne znamo o sadržaju razmatranog pojma. A dabome, drvo ne spada u metale. Crnogorac, koji nije Turčin, na volšeban heuristički način postaje kandidat za Srbina! Za čim neće sve posegnuti perverzna kolaboraciona nesamosvjesna jedinka. Lanac zaključivanja mora se odjednom prekinuti: Crnogorac nije Turčin, nije Moldavac, nije Aboridžanin. Pa, stani, dođavola, mora da je Srbin! Ne može biti da nije niko. Jer ne smije biti definisan kao autentičan. On postoji jedino ako bude prepoznat kao jednak nekom već postojećem, spoljašnjem, van-njega-samog egzistirajućem badži. E.
Boje se od samorealizacije Crnogoraca kao od kuge. On se ne smije osjećati i djelovati kao self-sufficient subjekt! Crnogorac samopodržavajući entitet – to nikako! Mora mu se šest puta dnevno reći (i prije i poslije obroka) da on svoju porciju nije zaradio, da je ne može zaraditi, i da se ne nada da će ju ikad sam sebi obezbijediti! Tako: zadrto, misionarsko nametanje Crnogorcima importovanog identiteta samo je manifestacija jedne partijske od-ranoga-jutra cvrcnutosti; koja drži da su svi ovdašnji nastali od Srba (a najbolje ako prihvatimo da se to desilo frakcionaškom komunističkom destilacijom na burnoj revolucionarnoj vatri). Vjerodostojnost ove propovijedi nije tvrđa od one tipične učeničke omaške da je čovjek nastao od majmuna. Ne, vele biolozi; te dvije specije imale su zajedničkog pretka.
Dakako, nema nijedne antropološke relevantnosti koja se može ili smije osporiti homo sapiensu iz Crne Gore. Nema nijedne nijanse na skali etičnosti kojoj se može ustanoviti manjak u spektru crnogorske čovječnosti. Nema nijednog državnog atributa koji bi bio stran, volšeban, neodrživ i neprimjeren Crnoj Gori. Nema nijednog svojstva koje krasi ozbiljne samo-razvijajuće narode a koje se ne bi moglo prepoznati među Crnogorcima. Nema tog istorijskog argumenta kojim se može zamahnuti po kičmi ozbiljne, krvave, znojave, slobodarske, nekalkulantske crnogorske uspravnosti u hodu kroz vjekove. Zbog toga, kao u očaravajućoj, umnoj igri šaha (koju je Bergman posudio za simbol čovjekove prometejske sukobljenosti sa smrću) moramo odlučno stati na reper poganluku i objaviti:
Crnogorac je Crnogorac. Nema tu podrazumijevanja, čuvajmo se psihološkog efekta zaostale šahovske slike. A ne postoji namjera da ikome naškodimo (Primum non nocere).
Pomolak viteza
DO MINIRATI
Težnja za potpunom dominacijom zahteva ne samo da se ponešto i minira, nego da se taj naum rušenja dokrajči. Da se izvrši i dodatno miniranje. Potrebno je, zbilja, pisati sa rastavnicom: do minirati. Ta nije svakome obraz penčetiran!
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
BUM-BUM, BAR!
A, bez pogovora bilo je u našem narodu onih koji su se nećkali da idu u rat. Te nije vreme, te postoje svrsishodniji načini, te rat je grabež i nesreća. Plus nezaobilazno: svaka se čarka ionako mora završiti dogovorom i mirom. U tome su predњačili pisci nedorasli da budu nacionalne veličine. A toliko talentovani jesu da unose smutњe i defetizam svojim nakaradnim tekstovima koji propagiraju interesnu zajednicu sa neprijateљima. Њih je po zasluzi apostrofirao svesrpski pisac, budni čuvar sa branika najboљih banki naših genskih naslaga.
Nazvao ih je: Bumbari.
Bumbar je ko voli posle ručka da prilegne (dok negde neki Srbin pati). Bumbar je koji voli med, a da ga ničim ne zagrči. Bumbar misli na standard dok se bije boj za moj (narod). Bumbar izbegava da imalo pogine za boљe sutra Svih. Bumbar ne haje za tajna načertanija. Pravi problem što su mu deca gladna. Zahteva očigledno kao slepac. Bumbar upozorava da su nam juriši u istorijski rikverc.
Budnog čuvara ćemo ovde zvati Srpko Branković.
Jednom sam ga video uživo. To znači ne na televiziji, no na promociji. Držao se kano klisurina. Doduše, malo oniža. I ko ga nikad nije video zna da nosi brkove. Kakvi su to brkovi? Gusti, ali za divno čudo daju mu momirљivi izraz lica. Bio je skupocenije obučen od svih bumbara u sali. Jedino nije imao kape.
Zato mu je bila upadљiva Noga: cipele skupe, cipele uvozne, obuća omraženih zemaљa, šta drugo do da čovek u besu taj đon izgazi…
(Ono sa kapom sam možda malo izdramatizovao; ko zna da li za њega uopšte ima kape?) Namrgođen, samo je za trenutak ušao u koktel-salu. Smesta je napustio omraženo mesto gde se pije prozapadni viski i zaboravљa na patњu naših prozapadnih krajeva. Ko je hteo da vidi, video je u њegovom prkosnom koraku da nemo ukazuje na još jedno značeњe engleske reči cocktail: nepunokrvni trkački koњ, a bogami i podignuti koњski rep (sa sve onim što ide malo ispod).
Naveče sam saњao upečatљiv san. Ulazi Branković. Pesnička duša, ali se deca razbežaše. Bat vojničkih cokula. Evo, kaže, ne nosim više talijansku obuću. Jesi li se naspavao, Bumbare? Jesam, kažem prestrašeno. Nisam siguran da sam i daљe u roju bumbara, pravdam se. On veli: a, nedovoљno, svaki bivši bumbar treba da bude kao pokajnik bar bum. Posle toga mora da usledi bum, bum. Kako je to bio strašan san govori podatak da sam povratak u javu doživeo kao pravo olakšaњe.
Možda on trenira za zamenika oca nacije. Da se podsetimo: po definiciji, otac nacije postaje osoba koja je j….. majku narodu (više puta). Eto.
Њegov, Srpkov, napad na bumbare liči na ozbiљan trening u tom pravcu. On nam veli:
Možeš biti zoљa
Možeš biti pčela
Možeš biti obad
Možeš biti zunzar
a ti si izabrao da budeš bumbar! A razmisli, jado, da bi mogao biti i stršљen! Gde bi nam onda bio kraj? A kraj bi nam bio pravi početak.
Pročitao sam negde, ne sećam se ko se tog podatka dokopao, da se takav prorok (nacionalni porok) zove: Zaradboљegsutra. On ni(je)če sadašњicu.Naš Srpko Branković Zaradboљegsutra je govorio: S bumbarima obadaњa nema.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Ono što propovijedaju po crnogorskim čukarima liči na Stari zanovet!