Komentar za početak
Od kriva drva senka pada na stranu. (Kao i od pravoga.)Zapisnuti!
GRK NA SLOBODI
Nikolaidis u Podgorici napisao članak Šta je ostalo od velike Srbije, pa u Beogradu ima reakcija – od grkih do histeričnih. Traže mnogi da se piše GC Vladi diplomatska nota, jer je pisac istovremeno i savjetnik Krivokapića. Upire se prstom u rečenicu:
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS.” Misli se na aferu s arsenalom oružja u obližnjem skladištu, dok su glavari (Dodig, Tadić), duhovnici (Irineji razni) i umjetnici (uglavnom kusturice) proslavljali u BL 20 godina RS.
Ovako fragmentarno, zvuči grozno. Stoga sam morao naći članak i vidio sam da pjesnik hoće da kaže da je skup sa sve aferom bio tek jedna od civilizacijskih žabokrečina: “Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak?”
Pjesnik hoće da kaže: sve što nam se ovdje potura kao normalno, jeste normalnost koju zastupa sami Zapad. Zato on i piše u tekstu sledeće:
“Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?” I još precizira naš Grk:
“Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.”
Savjetnik, naravno, gleda stvari i kroz dioptriju radnog mjesta, pa čitamo:
“Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a… odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.”
Pisac još i ovo eksplicira:
“Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.”
“Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan.”
Tako, iz punog članka se onda razabira zašto beogradska diplomatija ne može javno da reaguje diplomatskim instrumentima. Tekst je komplikovan, brdovit… Pominje se klasni antagonizam, radnici, pljačka, zločin, genocid, truplo Jugoslavije, veličina komunističkog projekta, delegitimizacija CG, srpska nacionalistička elita, te tajkunska đubrad… Zato instrumenti moraju da se fokusiraju; to se i čini u pismima čitalaca i kolumnama, pred Bogojavljenje 2012.
Savjetnikov rečnik jeste žestok, ali neće ovdje biti “okupacije Volstrita”.
Svi smo bili na pogrebu Marksove terminologije.
Pomolak tora, ali napuštenog
ТИТОВ НАПРЕДНИК
Макар се застиди!
Око тебе луњају
Апатични апатриди…
(Он само напријед
Гази, ћути
Уста не отвара.)
Силази са сцене!
Попењи се у се –
Љубимче Мецене!
Благо нама (тј. јао)
Шта си само
Обе-
Ћао…
А он једнако напријед
Гази, ћути –
Устав не отвара.)
Negantesima valja reći ne
Kukurijek
Poslije dubokih snjegova i žestokih noćnih mrazeva počinje da cvjeta kukurijek u Jejevicama, iznad moje kuće u Budimlji. Ta robusna biljka časa ne časi: žuri da otvori svoje godišnje poslove dok mnoge druge, nježne biljne konstrukcije još nijesu ni konstatovale proljećne dahove.
Kukurijek (Helleborus odorus) višegodišnja je zeljasta biljka. Pomalja krupne cvjetove zeleno-žute boje. Tkivo sadrži glukozid heleborin i alkaloide celiamin i spintilamin, te je ova vrsta otrovna. Da, kukurijek nagovještava novi ciklus biološke aktivnosti i on je kod nas u botanici što i pijevac u zoologiji: glaska se da probudi okolinu i najavi promjene. Gle zanimljivosti u Crnogorskom jeziku: pijevac kukuriječe!
Subota je danas. Meni je u pameti jedna davna subota, 21. septembar 1996. godine; padala je sitna, ledena kiša, dostojna jednog Crnjanskog iz mladih dana. Išao sam na sesiju Beogradskog kruga; gost je bio Adem Demaći, sa jednim mladim čovjekom kojemu sam zaboravio ime. Pokušavalo se sa dijalogom Srba i Albanaca – filozof Miladin Životić je mislio, u zlo doba kad mu je vrijeme… Bio sam svjedok, tog dana, sa kojom je energijom, strpljenjem, izdržljivošću i pronicljivošću održavao Miladin kurs ljudskog dostojanstva u sudaru dva nepomirljiva entiteta. Ko je tog dana mogao znati da će se ubrzo tučiti nebeska Srbija sa nebeskim snagama NATO koalicije? Kao što niko tog dana nije mogao da tvrdi da bezumnog rata na Kosovu neće biti. Plijenila me je ličnost filozofa; sjetio sam se proročkih riječi koje se mogu naći kod Dantea, otprilike ovako: Onaj je u pravu, za koga Gvelfi kažu da je Gibelin, a Gibelini da je Gvelf.
Te sam večeri ostavio slijedeći zapis:
“Ovu deceniju su obiljeležili i užasni padovi u srpsko-albanskim odnosima. Mržnja buja, dijaloga nema; ubistva su postala uobičajena stvar, pritom sa elementima bestijalnosti u postupku lišavanja života. Dugogodišnji utamničenik komunističke vlasti Adem Demaći jedan je od rijetkih poznatih Albanaca, ako ne i jedini, koji je za deset godina kročio u Beograd, sa ciljem da napravi dijalog sa srpskim intelektualcima. Kontakt je žestoko sastanizovan. (Napomena, poslije skoro deset godina: morao sam tada da izmislim novu riječ, sastanizovati, koja, vidimo, znači satanizovati na sastancima – jedan proces uhodan u Srbiji i okolo do perfekcije.) Adem Demaći i Miladin Životić nijesu uspjeli da zapale oganj razumijevanja i posade autentičnu klicu sporazumijevanja. Ostao je opet kod mnogih samo jedan mučan utisak da je u pitanju obostrano zbunjeno otaljavanje neshvaćenog domaćeg zadatka. Bojim se da će se ubuduće termin demaći zadatak asocirati na aktivnosti, ma čije da su, koje pod firmom nezavisnog mišljenja, ili svejedno pod pritiskom osione vlasti koja je vlasi sopstvene pameti pošišala nularicom, nude jednostrana rješenja lišena autentične arome kompromisa.”
Filozof Miladin Životić umro je nekih sto pedeset dana poslije te sesije, u vezi koje ga je politički establišment popljuvao sto pedeset puta. Opet je bila neka subota, ovog puta vedra i svijetla i topla, 1. mart 1997. Bile su zadušnice i zatekao sam se sa Mirjanom na Novom groblju u Beogradu: sahranjivali smo njenu sestru Anđeliju. Vidim ispred kapele veliku grupu ljudi, u tihom razgovoru, među njima i neke poznate ličnosti.
Bila je to ceremonija oproštaja od Miladina Životića. Bio sam propustio da saznam, tri dana prije, za njegovu smrt… Uzmem iz Mirjaninog buketa jedan struk kukurijeka i uključim se u red za mimohod. Dok sam čekao, iz suprotnog pravca vidim smrknutu Vesnu Pešić i pomalo rezigniranog, ali uvjek nasmijanog iskusnog velemajstora Svetozara Gligorića (on bar zna šta je mat). Diskretno ali ispitivački posmatrao me iz omanjeg društva, neko vrijeme, Ivan Stambolić (već postojano na mušici prizemno-podzemnog elementa jedne maligne družine nevoljne Srbije); besumnje me je pomiješao sa bratom Vladimirom. Uglavnom:
Položio sam na odar Miladina Životića kukurijek.
Potresen neplaniranom simbolikom u trenu poklonjenja sjenima Miladina Životića, kasnije sam zapisao slijedeće stihove:
Palio si vajne vatre
Posred brklje gdje ne gori ništa,
Adios sa poprišta.
Modar prilažem ti
Helleborus odorus
Kukurijek na odar
(Prijek lijek duši zanavijek
kroz reliktni torus.)
Ushtješe da zagrebu
Safir čisti tvoga pera Zlokrpe od mermera
Maniti od čelika
Od belaja lajavci
(Sami bi rekli: klika)
Te trgovci od mehka kalaja
I lomnog prozorskoga stakla.
Kaljuga te ne bješe dotakla
(Kuja iz pakla pod Avalom skotna).
Sad na miru o Biću sanjaj
I sjećaj se Mora s glavom viš panja.
U moru morâ
Treba nam riječ mila a životna;
Dosvidanja. Do svitanja
Adios Miladine Životiću.
(Palio si vajne vatre
Posred bare gdje ne gori ništa;
Salut sa ratišta.)
Danas čitam neke redove Antimemoara Mirka Kovača, sjećanja koje on “mjerom pali i mjerom gasi”. Mislim da sam i ranije negdje načuo za Životićevo pregnuće do Žute Grede, da održi govor. Sad je krematorijum račune izravnao i ne moramo reći: Hvala, nije trebalo. On se vratio sa Žute Grede, mnozina nijesu. Ne moramo biti, i nijesmo, na kraj srca. I ja ga pamtim, sada zauvijek, kao dobrog čovjeka, ni Gvelf ni Gibelin, koji je mnoge ohrabrio u ljudskosti, onih opasnih, poganih dana…
Ali mi gledamo naprijed. Pitamo se, gdje su sada u Srbiji intelektualne uporišne tačke koje će umno percipirati proces sazrijevanja građanskih vrlina Grne Gore, odgovorno sagledavati interakciju sa njenim okruženjem i ne otežavati crnogorskoj eliti da istraživački djelotvorno izbalansira državotvorni supstrat u složenoj društvenoj klimi Crne Gore. Ah, to nijesu geruzijsko-mantijaški restlovi koji ovih dana drže skupštine, stolove i savjetovanja. Ta sa tih mjesta, sve skupa, slušamo samo površno janičarsko otaljavanje zadataka koji slijede iz okoštuničenih svetosavskih, antimodernizacijskih fuga uspaničenog srpskog nacionalizma.
Takvi su već, minule decenije, posvuda oko nas, četiri puta kukurijekali i četiri puta tuđim glavama začinili žalosnu čorbu nepotrebnih poraza.
Pomolak viteza
LOšEVOLJAC
Ko je još dobrovoljac, i za koje Dobro? Ko je još dragovoljac, i za koje Drago? Još vojska pokušava da podgrije taj termin, ali šta činiti kad je mnogo onih koje niko neće da javno opiše tačnim terminom, loševoljci. Loševoljci će jednom vladati svijetom…
Pomolak mišljenja
PRVOMAJSKI CITATI I KOMENTARI
1. NAŠE PAROLE I VAŠE PAROLE. Bio sam osnovac. Nosim iz tog doba u sećanju sliku Prvog maja: Zaista svijetlo, rosom oprano jutro u Budimlji. Pod prozorom zelena livada sa cvjetovima žutog maslačka i bijele rade. Procvjetala trešnja. Radio emituje borbene pjesme (Uz Maršala Tita junačkoga sina) i radničke pjesme (Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad). Na otomanu je praznični broj Borbe, na kojoj piše Proleteri svih zemalja ujedinite se.
U kasnijem školovanju čitao sam istoriju i velike klasične romane na temu revolucionarne 1848. u Evropi. Prije težnji siromašnih da se ujedine postojali su aktivni monarhistički savezi da se kraljevski dvorovi odupru mladim revolucionarnim pokretima. Lajoš Zilahi, na primjer, piše o tim danima nadahnuto.
Bože carja hrani, hrabrili su se ruski monarhisti.
Gott erhalte unseren Kaiser, unisono su se molili monarhisti širom Austrije.
Bože hrani srpskog kralja, pevalo se u Srbiji.
O originalnosti u smišljanju ovih himni moglo bi se reći nešto nekom drugom prilikom. Sad primećujemo da je prije proleterske parole ujedinjenja bila na djelu ne samo parola monarhističkog internacionalnog ujedinjenja no i monarhistička internacionalna akcija protiv novih društvenih snaga: Monarhisti svih zemalja ujedinite se. I branite se. I hranite se.
2. NAŠ KVISLING I VAŠ KVISLING. Na pokušaj da se rehabilitne M. Nedić, ovako je reagovao pisac M. Bazdulj. Napisao je 25. decembra 2015:
“Nema, međutim, te sile koja može da pomiri Milana Nedića i Slobodu Trajković, dvadesetčetvorogodišnju studentkinju i verenicu Ive Lole Ribara, koju je Nedićeva policija uhapsila i prebacila u Banjički logor gde je zajedno s roditeljima, bratom i sestrom ugušena u gasnoj komori. Bio je 9. maj 1942, tačno tri godine pre Dana pobede.
Ne može, Srbijo, i Nedić i Sloboda. Biraj.”
U Crnoj Gori bi dodali: Ne može i Pavle Đurišić i Ljubo Čupić.
Bogami može, oglasiće se botovska artiljerija. Iz tri haubice opaliće: a) prave rodoljube ne obavezuje nešto što je napisao musliman; b) i to objavio na Božić; c) i to po neortodoksnom kalendaru.
3. NAŠ PLUG I VAŠ PLUG. Ognjenov pradeda Miloš Babović ranjen je u atentatu u decembru 1941. Na pragu svoje kuće. Atentator je bio „naš“ kvisling. Jedva je Miloš preživio, što sam ja kasnije iskoristio da se rodim. Sledeće godine oporavljao se u Budimlji, s dušom u nosu. Nije bio fizički spreman za napore gerilskih akcija na terenu. Kad bi naišle njemačke trupe kroz selo, upregao bi navrat-nanos kravu u plug (siromašno gazdinstvo bez volova!) i orao okućnjicu. Okupator je to tolerisao; seljak koji gleda svoja posla i obrađuje imanje nije im bio neposredna prijetnja. Zanimanje plugom je OK.
Sjajni publicista Mirko Đorđević ostavio je za sobom rukopis o Svetom Savi (rodbina je objavila tu knjigu u januaru 2016). Na strani 28. našao sam zabilješku: M. Nedić („vaš“ kvisling) je u društvu okupatora otvarao po Srbiji za vrijeme II svjetskog rata izložbe; omiljeni eksponat mu je bio plug, kao simbol poštenog težačkog rada, kako u miru tako i ratu, je li.
4. NAŠA KORAČNICA I VAŠA KORAČNICA. U Crnoj Gori je i danas popularna sjajna partizanska koračnica „Komandant Sava“. Naravno, pjevali su je i srpski borci za slobodu. Potresna pjesma o pravom junaštvu. Dijanin deda Mile, mir pepelu njegovom!, ispričao je jednom da su u njegovoj partizanskoj jedinici u Srbiji, takođe u vrijeme II svjetskog rata, pjevali sledeću koračnicu; nazvali smo je Miletova koračnica:
Najmiliji moj na svetu
vedri mi je bio dragan,
nežne rose kap na cvetu –
hrabri sada je partizan.
Srećno dragi otišao!
Neću gorke suze lit.
Kad sloboda svetu sine
Mi ćemo se sastavit!
Izvršili smo u tekstu tek jednu ili dvije sitne intervencije, možda bolje da nijesmo. Kakva emotivna i srčana pjesma, iskušana u bojevima! U pero nam ju je Mile Šnajder izdiktirao.
A šta je sa nekom antifašističkom koračnicom onog famoznog „drugog antifašističkog pokreta“? Ništa, prosto ne postoji.
5. NAŠE LILE I VAŠE LILE. Arnulf Krauze, njemački istoričar, piše u svojoj knjizi o Keltima: „Sa Beltejnom, koji se slavi 1. maja, počinje ljeto, toplo godišnje doba. Na ovaj praznik, koji je posvećen bogu Belenu, Kelti su palili velike vatre radosnice i tada su počinjale ceremonije u kojima su druidi imali odlučujuću ulogu. Osim toga, tim danom počinjalo je godišnje doba u kome su seljaci obrađivali svoje njive, a ratnici kretali u pljačkaške pohode.“ Šta kažete? A mi smo mislili da su prvomajske vatre naš patent za praznik rada, i to leve proveniencije. Jesu šipak. „Vaše i naše“ su dakle i lile (tako se u Budimlji zovu Keltski ognji uoči Prvog maja). Kelti su slavili vrhovnog boga Belena. Ne samo lile, naše dodirne tačke sa Keltima su i bogovi. Belena smo imali u množini u svakoj etapi istorije, kako ne. Da ne zaboravimo, zajednički su nam i druidi (popovi).
Pomolak lisca
DEVEDESET TREĆE,U GROZNU JESEN
Bilo je te godine (pozna jesen) svega na voљu. Parade političara. Pokreti paravojski. Nauka se bavila paraznaњem. Cvetala je paraekonomija. Kњiževnici su grcali u paradigmama. Parapsiholozi su pisali pesme. Paradedovima su se kosti prevrtale u grobovima. Paramecijumi su plivali u skupštinama. Nadletali su nas paraglajderi. Instituti izmišљali parametre. Vlada je bila iza paravana. Proizvedeno je sto paralaža po glavi stanovnika. Svakog dana parastosi. Narodni sinovi su povlačili paralele. Opštili smo parabolama. Na televiziji Paraskeva. Majko mila šta je bilo parazita!
Para jedino nije bilo, te godine (u poznu jesen).
Slao mi je platu u iznosu od dva biliona trista milijardi četiristo miliona petsto hiљada šesto sedamdeset osam dinara i devet… para (para je, izgleda, ipak bilo?). Sa malom pozajmicom mogao sam oko podne da kupim za te pare kutiju keksa Soko Štark. Ujutru (ali tog istog dana) mogao sam da kupim čak dve kutije; sasvim prirodno, u skladu sa poslovicom ko rano rani dve kutije grabi. Svi smo pevali šlager Keks sera sera…
Kad se samo setim onih dugih redova pred blagajnom! Nikad više tog dostojanstva, te kulture, tog reda. Tražim ga da mu se zahvalim za taj red u državi.
Jednom mi je poslao џak krompira; sa sve џakom. Bogo moj, pored plate i џak krompira… (Poetska asocijacija: još suviše ralo i volove, pak ti ori ter se hlebom rani.) Ali pažњa me je ganula; zna on da imam išijas, te naređuje da se џak krompira ima podeliti na dva univerzitetska profesora. O, ne bih bez zla izneo pedeset kila na treći sprat, svakako… Te mi čuči i deli na ravne univerzitetske časti. Preostala je vreća. Dobro nam je došala i ona da spakujemo neke rogove zaostale iz vremena samoupravљaњa (a porasli su i novi roščići). Bilo je kolega koji su u tu ambalažu utrpavali mačke. Svakako, dođi, da ti se zahvalim i da te pљunem nečim.
Putovao sam te godine (u poznu jesen) vozom od Kragujevca do Beograda, da držim predavaњe studentima iz fizike (ne bih, no je bila na redu važna lekcija: Slobodan pad). Novaca za kartu ne beše. Gužva, stojim u hodniku. Približava se kon-dukter; strugnuh u kupe iz kojeg upravo beše izašao. On marљivo produži da obavљa svoj posao; izbegao sam bliski susret, provireh – dobro je, mogu ponovo na jednoj nozi kraj prozora u hodniku. Zadovoљno sam pevuckao: bože me pomozi, ko se to vozi, bez karte na jednoj nozi?… Bacih kratak pogled ka kraju vagona. Kontrolor je upravo izlazio. Za trenutak je oklevao; poče lagano da okreće glavu; prvo se pojavio desni, snažni crni brk; pa poluprofil; pa profil; uhvatih њegov kratak pogled, učini mi se blag i prijateљski; namršti se, sa razumevaњem; uzvratio sam mu istom merom, lakim izvijaњem obrva. Nema više takvih kontrolora, koji znaju svoj posao… Ali neću da oštetim državu. Platiću to kad-tad. Doći ćeš mi kad-tad: da ti vratim što dugujem.
Beše mi nestalo mastila dok sam pregledao pismene zadatke svojih studenata (te godine – u poznu jesen). Pošto? Toliko i toliko. Nemam; uh, zaboravio sam sako na stolici. Dobro, stanite, veli setna prodavačica gledajući u moj sako, uzmite, platićete već jednom, to se može svakome desiti, љudi smo… Replicirao sam najglupљim načinom: da li smo, još uvek? Dolazi već jednom, te patrone koje sam na mufte dobio, da ti vratim.
Na kraju te godine (u poznu jesen) dođe, mislili smo neće, Nova godina. Posledњe minute, pred Ponoć, proveli smo čekajući platu koju no si nam bio otpravio. Kamion s novcem stigao je do Topole i tu mu se u zimskoj noći gube tragovi. Nije to jedini trag koji se utire. Ali jedan znamo do pećine. Deoba je bila na tvoju štetu: nama muka, tebi muk. Dođi za kusur, da ti vratim.
Duga je to priča, ne mogu više. Ali svi pamtimo tu godinu (beše pozna jesen). Ko može reći da nije bilo svačega: od paravojski do parabeluma, od parajlija do paralažova.
Ne beše jedino para.
I tebi (jedinom?) ne beše para. U istoriji našoj. Što našoj?
Tražim te. Da popričamo, što nam juče puče, što nam sada pada, imal sutra jutra? Što je juče stalo, što je danas kalo, što je sutra malo?
Tražim te; neću sud Haški. Za naš usud, sud Naški.
Tražim te, što mi je sutra malo.
Naći ću te malo sutra.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Srpska deco ne mučte se džabe, nego i vi postante barabe.