Komentar za početak
Nije pamet u godinama, nego u glavi. (Ama: nema je godinama u glavi.)Zapisnuti!
BJEŽALO SE
Moj prijatelj Dragomir D napadno šalje emailove svuda okolo. Meni je poslao Porodične zabeleške koje su njegova majka i on sročili za porodičnu arhivu. Nikakve logike nema u tome da ja pročitam intimne reminiscencije vezane za jednu familiju! Ali dobro. Pročitam kad je već tako.
A unutra svašta – sa stanovišta pak moje porodice. Dragomirom otac je bio na nekom nivou četnički komandant, da li u Hercegovini. I tamo piše u dokumentu: “Bježalo se od partizana.” A ti partizani koji su bili ’strašilo za narod’, je li, bili su borci Četvrte Crnogorske brigade. Narodnooslobodilačke. Doduše udarne.
Doktor nauka DD ni na jednom mjestu se ne zapita, ada što su bježali od narodne vojske? S kim su odstupali? Ko je tu ’drug društva svoga’, kako vele govornici na sahranama u Crnoj Gori? Ne, takve rečenice u porodičnom dokumentu ne postoje. Bježalo se!
Takvo je bilo to “viteško četništvo”, kako se ironično izražava delikatni Miloš Vujović, naš zajednički prijatelja i saradnik iz Vinčanskog perioda naše mladosti, u laboratoriji za atomsku fiziku Instituta.
Ono što ljudi neće da nauče: postoje porodične ’istine’, i neka postoje, to je taj sentiment u porodici. Ali se one ne smiju publikovati i rasipati po selu i dijeliti kao propagandni materijal, s nadom da će ta ’istina’ pobijediti! To je nebrižljivo i uvredljivo.
Gluposti.
Pomolak tora, ali napuštenog
ГОЗБА
гајили су Предањ
пунокрвни Предањ
утовили Предањ
ставили на Ражањ
натегнули Чокањ
наложили Огањ.
смислили су Слогањ
окретали Предањ
чварио се Ражањ
правили се Важањ
читали су Кажањ
отсекли су Лобањ
од печеног Предањ
сервирали Лобањ
печен мозак преда Њ.
Negantesima valja reći ne
Geometrija identiteta
Istorija prirodne nauke govori nam o fascinantnoj epizodi vezanoj za ime Johana Keplera (1571 – 1630). U razmišljanjima o arhitekturi Svijeta toliko je bio preokupiran mogućim smislom geometrije da je rešenje opčinjeno tražio u inspirativnoj jednostavnosti prostih stereometrijskih oblika. Držao je da neporeciva simetrija tijela kao što su kocka ili ikozoedar mora imati udjela u grandioznosti Kosmosa. Duša čovjekova koja je sazdana da opravdava harmoniju, upućuje i pjesnika i fizičara da u ljepoti vidi proplamsaj istine a u otmenosti pojave iskaze dubljeg reda. Mnogi njegovi napori u tom smislu završili su u još nenapisanoj antologiji poezije prirodnih nauka, ali je temeljna filozofija postupka, a to će reći: vjera u simetriju zakona i pouzdanje u znakovitost harmonije, još uvijek vidljiva u naučnom metodu naših dana. Pa i sam Ajnštajn (1879 – 1955), vjekovima kasnije, posredno afirmiše keplerovsku opsjednutost geometrijom kroz pronalaženje istinske sprege materije i geometrije u njegovoj teoriji Opšte relativnosti. Ali napustimo sada ove teme eksternoga Prostora i posvetimo se, kroz nekoliko redaka, slavi geometrije u poslovima uređenja duše u našem Mikrokosmosu.
Samosvijest građanina, ne čini li vam se, nastaje sa razvojem tananih osjetila za geometriju. Za početak, valja da nas podiđu žmarci od gospodstvene harmonije mreže ulica u gradu. To je dobar znak kad nas ne teroriše kontinualno sjećanje na predačke kozje staze. Koliko puta, evo, vidimo da je travnjak pred nama upropašćen jer pješaci nemaju namjeru da uvaže istina duži, no geometrijski pravilan put ulicom ili trotoarom ili obilježenom stazom. Kad vidim taj drski, utabani prekršaj, pomislim: moji zemljaci su vrijedni ljuđi. Šta drugo, dragocjen im je svaki metar. Ne žele, ne mogu da izgube nijednu sekundu u svojoj zahuktalosti. Negdje žure, gdje se mora stići bez zakašnjenja. Ali, taman posla! Ništa površnije od takvog utiska. Bio sam u prilici da osmotrim jednog deliju koji je žurnim korakom, ne dvoumeći se, presjekao preko travnjaka, još malo skratio put na način kako niko do tada nije (kreativnost!) i odmah iza parka zasjeo u kafanu; klatio je nogom i ispijao pivo.
Reći ću vam nešto. Ne postoje ozbiljni izgovori da se masovno i revolucionarno ide po hipotenuzi. Evo primjera. Ako koračate pet metara po hipotenuzi, koliko ćete uštedjeti vremena u odnosu na uljudno hodanje po dvjema katetama koje iznose, kao što je i gospodin Pitagora (ja uvijek kažem gospodin Pitagora, a nikad gospodin Legija) znao, tri i četiri metra? Jeste, dobro ste uočili, put će vam biti kraći za dva metra. Šetajućim hodom od dva metra u sekundi, ušteda u vremenu je jedan mrtvi sekund. Eto toliko. Sad ćete mi reći da naše vrednice znaju šta će sa tim jednim sekundom…
Učimo se geometriji: Ona je inicijacija uljuđenja, pomogla je svakom od nas da krenemo stazom građanina. Poštujmo geometriju: Moglo bi se svakome savjetovati da od kartona napravi mali ikozoedar te da mu je povazdan pred očima, možda na radnom stolu ili na polici u portiku gdje će nam dušu opominjati na božansku misiju razumnog poretka u nama. Ako preskočimo ovakve vježbe pravilnosti, propustićemo da uočimo više forme geometričnosti o čemu smjeram evo sad da kažem ovoliko:
Okačite na okrečeni, bijeli zid vaše sobe mapu Crne Gore, najbolje dimenzija jedan metar puta jedan metar. (Ako je nemate, zašto je nemate?) Sjednite na udobnu stolicu, dobre su one od suve bukove daske iz Biogradske gore; smjestite se na tri metra od mape.
Gledajte granice Crne Gore. Vi vidite obrise pitomog Lava u kondiciji. Malo je, odnečega, začuđeno zinuo; eno mu gornja snažna vilica oko Rožaja a donja zdrava oko Plava. Oko mu je ispod vjeđe gore Sinjajevine; gleda na sjeveroistok. Vidi se moćna i raskošna griva u zaleđu Durmitora. Načuljio je uši ponad Pljevalja i sa nekom malom nelagodom sluša nikad usahli balkanski žamor. Ima ogrlicu od Rumije i na njoj medaljon Skadarskog jezera. Dobar je to jedan Lav i njegova je slika s pravom na Crnogorskom grbu.
Ako još uvijek ne vidite geometriju granica građanske Crne Gore u gore opisanom smislu, vježbajte. Ne dozvolite da ste i dalje u onoj gnjecavoj, ne-građanskoj gunguli, kojoj geometrija ne znači ništa, koja baza kako joj se prohtije, gazi što se ne smije gaziti i drsko ponižava Lava. Mene muči jedno sjećanje:
Parlamentarni prijevremeni izbori u Crnoj Gori održani su u neđelju 22. aprila 2001. Natpolovična većina dala je glas onima koji su obećali samostalnu državnu geometriju i harmoničnu simetriju u arhitekturi naše istorijske projekcije.
Koji dan kasnije, visoki, a niski, savezni dužnosnik bijaše razjaren razgrnuo mapu u jednom beogradskom televizijskom studiju! Kažiprstom pokazuje (pritom se zabrinuto, i slavodobitno, pita: može li kamera tu geografiju da zumira? Može.) rubne i još neke oblasti u okviru Crne Gore koje su glasale za mrsku opciju; hoće da kaže, tamo žive građani drugog reda – a najradije bi rekao da uopšte nijesu građani. Govorim o napadu na geometriju Crne Gore i simetriju biračke duše.
Državni činovnik, dakle, javno nas podučava, da nemamo svi ista prava. Veće je pravo Vasojevića od prava Nesojevića. Ne mogu Omerovići biti što i Homerovići, bre! No hvala bogu da postoje televizije, koje će tu jednostavnu istinu prenijeti svima, odmah i jasno! Valja obezličiti geometriju okuženih regiona
Bio je to akt huljenja na jednog Lava.
Koliko puta se mora reći da ustavobranitelji krše ustav, pa da ta izjava izgubi snagu kao banalna? Gledaoci su bar imali jednu trenutnu satisfakciju: Dok je uvaženi kažiprst na geografskoj karti rasprostrtoj u beogradskoj TV stanici pokušavao da lociranjem rubnih moralno amorfnih oblasti izazove netoleranciju i smrad drugoga, kamera je po zakonu nebeske pravde zumirala nešto crnog blata ispod predsjedničkog nokta. Tako je bilo! Nema mjesta čuđenju što će možda uskoro vijesti – da niču na društvenom bunjištu rasističke pečurke ludare (u Nišu, Zemunu ili drugdje) za trovanje romske zajednice – postati banalne u okruženju nepodnošljive moralne tuposti.
Poput mnogih, i Crnogorci se rađaju sa pismom preporuke (Letter of Recommendation). U tom se dokumentu kao konstanta pominje jedan Lav. Ostalo sami ispunjavamo. Taj Lav nije pećinski crtež. Vječan je u sopstvenom ambijentu. On je istorijska geometrija i geometrijska vizija. Nije crtež. Kontura je jedne cjeline. Dakako da znamo zašto Arhizadrti insistiraju da su te granice crtali AvNojevi sve držeći glave u pijesku. Nadaju se da će se i za taj crtež, kao i za svaki, naći neka gumica.
Ali, ne.
Pomolak viteza
KOKETIKETIRANJE
Čovjek je bio moćan. U dobrim godinama, snažan i uticajan. Zvonkim glasom, iz zaštitničke govornice, sa lakoćom optuživao je ljude. Bez zamuckivanja, nazivao ih je lopovima, plaćenicima, neprijateljima, izdajnicima. Odjeven jednostavno, u tri boje. Magistar nečega. Uvježban u poslu do perfekcije. U posljednje vrijeme, etikete je dijelio sa imprijesivnom nonšalancijom. Takoreći, koketirao je sa gledalištem, dok je bacao etikete, kao bukete. Kako je tačno njegova konferencija za štampu opisana terminom koketiketiranje!
Pomolak mišljenja
INTELEKTUALNA REZONANCIJA
1. Ivo Andrić piše u Travničkoj hronici:
Davil se dugo kolebao između jave i sna, jer su snovi imali više veze sa javom dosadašnjeg njegovog života, a sadašnja java ličila pre na neki san u kom čovek biva naglo bačen u čudnu, daleku zemlju i doveden u neobičan položaj.
Ova misao izaziva sećanje na čuveni Geteov stih iz Prologa u Faustu:
Was ich besitze, seh ich wie im Weiten,
Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten.
U našem prevodu:
Šta imam, u daljini spava,
A što iščeze, moja je java.
2. Negde u memoarskim zabeleškama sjajno opisuje Mihailo Lalić jedan svoj strah iz djetinjstva. Iz potaje, u kući, gleda dječak kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt.
Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…
Pred očima nam je antologijska pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke:
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Kakav potresni literarni dublet!
3. Pamtimo dobro one slavne stihove iz Hasanaginice:
Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Danac Hans Andersen pisao je u bajci The Little Mermaid (Mala Sirena):
Now she saw the mainland ahead of her, high blue mountains on whose peaks the white snow shone as if swans were lying there. Down by the coast were lovely green forests…
(Gledala je kopno tamo, visoke, modre planine na čijim se vrhovima sijao bijeli snijeg kao da su tamo popadali labudovi; a ispod se širile divne zelene gore.)
4. A dusk like that of the outer world obscured his mind as he heard the mares hoofs clattering along the tramtrack on the Rock Road… Dok čitamo ovu Džojsovu rečenicu iz knjige „A Portrait of the Artist as a Young Man“ može nam se desiti da pjevušimo davnašnji hit Džimija Stanića
Moja kobila Suzi, Suzi
Često šeće po pruzi, pruzi.
5. Pa je li ovo, i sve slično koje se može naći i citirati – plagiranje? Nije, već intelektualna rezonancija. I čitalac ne oseća neugodnost zbog nečijeg prepisivanja, već snagu sopstvene asocijacije. Prisećanje ovdje ima moć citiranja u stručnom radu. Blagosiljati: Evo nas na uzbudljivom izvoru talasanja Misli i Osjećaja.
Pomolak lisca
PROCVAT KULTURA
Poštovani drugovi i gospodo, kako se ko oseća! – dolazim iz kraja u kome upravo ovih dana cveta kultura. Boљe reći, cvetaju razne kulture. Mi smo ponosni upravo na taj multiplicitet kultura. One se razvijaju jedna pored druge. Nijedna nije na smetњi nekoj drugoj. Pre bi se moglo reći da jedna pospešuje druge. U svakom se slučaju ne može sporiti harmonično prožimaњe kultura u našem kraju.
Istina, svugde se može govoriti, pa i kod nas, o izvesnoj većinskoj kulturi, u kvantitativnom smislu dominantnoj. Ona u mnogo čemu daje pečat podnebљu, takoreći daje najveće prinose. Međutim, nema govora da ta preovlađujuća kultura guši ostale. Ona im ostavљa њihov životni miљe, ne troši њihov kiseonik. Radi se tu o međuprožimaњima kultura; tu je onaj srećni spoj њihov kad veća kultura vuče progres, a maњe kulture dopuњuju i daju onu nezamenљivu aromu, unose specifikum bez koga se ne da govoriti o osobenostima podnebљa i prostora kultura.
Često čujemo jadaњa o netrpeљivostima kultura. Mislim da se najčešće radi o neadekvatnom pristupu. Naše je iskustvo na tom planu određeno i jedinstveno. Ako se ne vodi računa o realnosti, redosledu, prioritetu, specifičnostima ili komu-nikacijama, sigurno će se javiti disproporcije i iskљučivosti. Sa malo brige i stručnosti, međutim, to se može izbeći; kulture dabome traže svoju podlogu, naročiti tajming i prilagođenu dinamiku.
Šablonski pristup raznim kulturama je pogrešan. Ne nađemo li optimalan raspored, model diversifikacije koji odgovara i, napokon, što da ne, imanentni stepen otvorenosti – promašili smo međuzavisnost kultura, interakciju faktora (bar onih presudnih); to je onda put degradacije kultura. Za divno čudo, u takvom pristupu (koji na sreću ni izbliza nije nametљiv, a kamoli jedini) nazaduje i sama najkrupnija kultura, koja daje statistički pečat sezone. Zato i govorim o našim iskustvima, koja zaobilaze zamke uprošćavaњa. Slučaj raznih kultura je kompleksan sistem. Izlaz je u tome da se razume suština te kompleksnosti. Izlaz nije u tome da se teži pojednostavљeњu koje guši maњe kulture, a ne dovodi do procvata markantnih. Mi ne mislimo da ako veći baca senku onaj maњi mora da uvene bez svetla, čistog zraka i okrepљujućeg daška. Kao i sve što bitiše pod kapom nebeskom, tako i kulture o kojima je reč treba da imaju, i imaju, svoju ekološku nišu, svoj genetski kod koji je tako sazdan da nalazi međuprostor za svoje punokrvno iskazivaњe.
Eto, da ne dužim, nosim vam pozdrav iz mog kraja multikultura. One sve bujaju, bez konflikata napreduju. Da ponovim: koja pre, koja kasnije – sve procvetaju.
Imam tu naravno taksativno zapisano, ali vam sada ne bih oduzimao vreme nabrajaњem o kojim se sve uspešnim poљoprivrednim kulturama radi.
Hvala i živeli!
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Još jednom je Njegoš bio blizu istine: Tvrd je kokus orah, voćka čudnovata.