Komentar za početak

U laži su kratke noge. (Hm.)

Zapisnuti!

USAMLJENI TODOR

Todor Kuljić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, bije svoju pravednu i tešku usamljeničku bitku. U Politici objavljeno 24. juna 2010: Legalisti i novi kapitalizam.

Nakon pada Miloševića bilo je in biti legalista. Verovalo se da će ova konzervativna struja zakonima regulisati novi kapitalizam. Danas, deset godina kasnije, kada su tajkuni pokupovali najvrednije u državi, pokazala se nemoć legalista. Da li se to ovih dana dižu protiv tajkuna? Ili je nova graja protiv tajkuna samo deo retorike o dobrom kapitalizmu? Biće da je ovo drugo. „Tajkuni su mangupi u našim redovima”, ograđuje se od njih svaki prosečni buržoaski legalista. Nije tako. Tajkuni su zgrtačka struktura, a ne devijacija kapitalizma koji se ponosi profitabilnošću, a ne socijalnom pravdom. Zato, ko neće da govori o kapitalizmu, treba da ćuti i o tajkunima.

Istini za volju mnogi se žale da živimo u lošem i divljem kapitalizmu tranzicije i da treba težiti uređenom kapitalizmu EU. Da li je ovde uopšte reč o kritici? Pre će biti da je ovaj govor o dobrom kapitalizmu ili o kapitalizmu s ljudskim licem konformističke prirode. Nema pravednog kapitalizma ni dobrog nacionalizma. Kao što nema drvenog gvožđa. Domaća misao o društvu uglavnom je prihvatila bezalternativnost kapitalizma, a najviši stupanj njene kritičnosti je odbacivanje divljeg kapitalizma. Ispada da je kapitalizam kao sistem dobar, samo ga treba oplemeniti. Drugim rečima, kapitalizam je normalnost, a sve drugo jeste kriminalno. Da li je baš tako?

Možda i jeste ako se kapitalizam shvati kao sudbina. Kod onih koji brane humanost kapitalizma tranzicija ispada pravedna, donacija je (sračunato milosrđe) plemenita, a preduzetnici su najugledniji sloj. Sociolog Z. Vidojević u novoj knjizi „Demokratija na zalasku” ne zastaje na kritici divljeg kapitalizma. Ide korak dalje. Ne misli da je kapitalizam bezalternativan. Opominje da sve više jača moć bogataša i pljačkaška privatizacija čiji će naslednici u trećoj generaciji biti pošteni ljudi.

Ove opomene su usamljene. Danas je siromaštvo znak slabog karaktera, a tek bogatstvo pokazuje autentične sposobnosti. Profitabilnost je cilj, a pravednosti koliko bude. U neoliberalizmu se najviše uvažava umešnost zgrtanja. Tome se svojevremeno usprotivio najveći filozof 20. veka Sartr vozeći „cpaček”. Danas nema ni simboličkog protesta protiv džipova. Naprotiv. Eksploatatori su preko noći preimenovani u vrle preduzetnike. Legitimnost im ne treba, katkad je traže u crkvi. Popovi kade na slavama tajkuna, a nema ih na radničkim štrajkovima. Kontrast između viška hrane na jednoj strani i gladnih ljudi na drugoj, koji je vređao svet tokom 20. veka (Hobsbaum), neoliberalizam je krajem istog veka pretvorio u ponos preduzetništva.

Svojevremeno je filozof prava Lj. Tadić uverljivo pokazao da je vizija realne demokratije od antike do 20. veka vezivana za vlast siromašne većine, koja ima prirodno, a ne samo proceduralno pravo da nasilno oduzme nepravedno stečeno. Danas se olako zaboravljaju domaći ratni profiteri iz Prvog svetskog rata i iz građanskih ratova iz devedesetih. Potomci prvih su naprasno postali ugledni sa slomom socijalizma, a unuci potonjih će biti ugledni već za desetak godina. Legalisti ne postavljaju pitanje da li je stečeno nasleđem, štednjom ili krađom sve što treba restitucija da vrati. Legalnost je iznad legitimnosti. Pravo više nije vezano za pravdu nego za proceduru. Niko ne preispituje pravednost početne raspodele, upozorio je ekonomista B. Milanović. Nije za legaliste važno da li je početni kapital rezultat radinosti, pljačke, ratnog profiterstva ili finansijskih špekulacija. I tajkuni kažu: „Ne pitaj me za prvih milion dolara, o ostalom možemo razgovarati.”

Niko ih i ne pita. Verovatno i otuda što je javnost danas mnogo osetljivija na nacionalne nego na klasne patnje i zato što je antikomunizam ključ demokratskog identiteta.

Demokratija je više od poštovanja procedure. Ako su savremeni tajkuni doduše pomalo i korumptivni, ne treba sumnjati u to da će njihovi unuci biti ugledni i pošteni preduzetnici i nesebični zadužbinari. Biće sigurno. Dok je legalista potomcima tajkuna osigurana je ugledna budućnost.

Zato što legalisti ne unose sistemske, nego kozmetičke promene. Nije bez razloga jedan belgijski političar opomenuo da bi izbori odavno bili ukinuti kada bi nešto korenito mogli promeniti. Zamislite kako bi prošli tek oni koji ne bi bili spremni da legalizuju nego da, ne daj bože, otmu oteto?


Pomolak tora, ali napuštenog

КОМЕТА ХЕЈЛ-БОП, ЛЕТА 1997

Пој, Вишњићу, ево ме!
Виш Србије на небу ведроме.

Море ли те мисли црне?
По Србији земљи да преврне.

Запретићу. Чему? Коме?
(Виш Србије на небу ведроме.)



Negantesima valja reći ne

Pokuda hibernacije

Ako me dobro služi (često trošno) sjećanje, jedna stara narodna pjesma iz mojih krajeva počinje ovako:

Aj, da je meni leći umrijeti

Umrijeti, smrti ne viđeti…

Čudno! Interpretacije njene što se tiče, bješe najbolja ona koju je tumačio jedan jedva promukli, činilo se sredovječni, sentimentalni muški glas – u samu srijedu je pogodio nagovještaj naše kočoperne patetike. (Raspitivao sam se okolo; moj brat Vukadin, kod kojeg se desio i dar pjevanja, a ne samo dar slušanja, misli da je to bio otmeni Dimitrije Bato Radulović, koji je, za nevolju i žaljenje, poginuo u nekoj saobraćajnoj nezgodi.)

Ta crnogorska patetika originalna je u slijedećem: Hoće da ispolji snagu, a vidiš da je umorna; sakriva žalost, ali ne sasvim, jer traži mogućnost bezrazložnog veselja; po svaku cijenu bi da afirmiše srčanost, ali bi i malo da počine. Hoću reci, čudim se kako u osnovi te patetike stoje protivrječni oslonci a ravnoteža postoji – pa iako krhka, ispada održiva i stabilna.

Eto taj naš pjevač, pjevač-amater ali i vrhunski profesionalac, jer profesionalno kreira ono što je stvarni amaterizam naše duše: muzikalni odušak svakodnevne tjeskobe – uvjeren sam, dakle, baš on dobro formuliše ovo bezazleno traženje da se upustimo u savršenu hibernaciju. U pjesmi je to jedna sasvim lična hibernacija, ali znamo dobro, sakriti se ne može, naginjemo tome, kao cjelina smo crnogorska (tako liječak) – hiber-nacija.

Neobični ovaj početak pjesme, sad mi se sasvim čini, autentično se uklapa u našu žudnju da potremo zaista perverznu među između života i smrti. I to ne sa nekim metafizičkim namjerama, već da se konačno jednom razjasni je li naša egzistencija ikako i ikada bila upletena u snove drugih sirotih duša, pa samim tim i nužna i verifikovana i zahtijevana. Naime, pjevač (a on je bio sakriven u starom KaYO radio-prijemniku sa 13 tranzistora, koji je čamio u uglu sobe, pored kredenca, i nije mogao biti ništa drugo do jedno naše čeljade, poštovani ukućanin, premda malo oronuo i ugrožen boleštinama, od kostobolje do staračke demencije) ovako objašnjava zašto želi da se perfektno ukurvi i šta je cilj tog nevinog performansa:

Aj, da ja vidim ko bi me žalio

Ko žalio, i koliko dana…

Ja, sve i da hoću, ne mogu da poreknem, da mi se dopada neka ljeporeka i poželjno nedovoljno definisana dubina ove žudnje. Vidimo, ovdje se ne radi samo o efektu trenutne žalosti koji postoji i kad premine bilo koje božije živinče; pitamo se za tragove, ako će takvi postojati, našeg upliva na okolne duše sa kojima dijelimo ovozemaljske dane.

Jedna od boljih strana ljudske osjećajnosti je takav slabašan račun da bi se moglo desiti, ko zna, da naš nestanak ispadne nenadani manjak u čijem čestitom srcu. Toplije nam je od te pretpostavke; kao da smo iznenada riješili golem metafizički problem, koji je samo prije minut bio nepremostiv gaz preko one vodurine što je svojom modrom neshvatljivošću bunila velikog pjesnika Maka Dizdara. Eto što je čovjek: da bi utjehe, koliko bilo – zahtjevi nijesu veliki, ali jesu delikatni…

Kada bih ja bio dovoljno učeni lingvista, htio sam reči univerzitetski lingvista, pokušao bih da biranim riječima naučno potkrijepim koliko mi se dopada ova jezičko-duševna cjelina: leći umrijeti. Ova dva infinitiva, sudbonosni dublet sa perfektnim medjudopunjavanjem, čine čast melodici, ritmu, kapacitetu i izvornoj snazi i svježini… maternjeg (četvorojednog) jezika.

Sve to, i nastavak rečene pjesme, ostavimo po strani, za neku drugu priliku! Sada bih htio da prepadnem čestitog čitaoca važnim zapažanjem i odrešitom tvrdnjom kako se ovi preskoci san-java-transcendentna strava dešavaju crnogorskom društvu frekventno kroz istoriju. Od toga smo gubili, u pričinjenoj šteti živimo i, što je najgore, nijesmo klinički ozdravili toliko da se zaraza ne bi mogla i u (bliskoj) budućnosti ponoviti – u tom smislu, bože odalji. Eto: što mi se sviđa kao sudbina pojedinca, ježi me kao stanje kolektiviteta. što nas grije subjektivno, pojedinačno, strunjuje nas u cjelini i zajednički na planu društvenog disanja.

LetĹŁimo li to i dalje, ni živi ni mrtvi, i željni signalâ žalosti osluškujemo prekomjerne pohvale? Nerijetko čujemo i prekomjerne pogrde. Oba pola tih komentara su pretjerivanja. Lako ćemo za predoziranost, opasno je anestetičko dejstvo.

Pohvale se odnose na naše slobodarstvo. (Skoro ispada da drugi ne vole slobodu.) Hvali se u stvari naša spremnost da pazarimo na begluku istorije ne brojeći glave mladića. Na stranu odiozna činjenica da nijesam čuo drugačiju pohvalu, sem za ovu vezanu za kuburu i sablju. (Pardon: Ponekad nas hvale da smo visoki i gledni, ali ja statistički ne mogu da posvjedočim u korist takvih zapažanja kad subotom prošetam takozvanom glavnom ulicom, niz naše gradove.)

Oslikao nas je u rečenom sjaju, na primjer, Branko Radičević, rođen podno Magarčeva brda kod Sremskih Karlovaca. Dakle, napisao je u Đačkom rastankuodu koja je stekla nepotrebnu istorijsku reklamu, od muke da citiram opštepoznato mjesto:

Crnogorče, care mali,

Ko te ovde još ne fali?

Mačem biješ, mačem sečeš,

Mačem sebi blago tečeš

U alegoričnoj satiri Put reći će još da je Crna Gora nastala kad se probušila božja vreća u kojoj je Svevišnji skupljao brda. Tu čitamo onu nostalgiju, izvijenu iz Vijene: Crna Goro, ponosito stenje, / Krune srpske ti drago kamenje. Kad hoće da opomenu, kroz uvredu, svetosavski unifikatori nas podsjete samo na prvi stih, u verziji: Crna Gora ponosito stenje… Ah, ostatak ode ne bi bio preporučljiv za citiranje, a sa aspekta raspirivanja rasne i nacionalne mržnje. Ali su kuriri balkanske demokratske štampe prevazišli takvu uskogrudost, te kratko da izvijestim: U rečenoj odi, gle, na kocu glave nabijene; onde ruka, onde viri noga. Deca crnogorska su sokolići (U rukama oštri im nožići, Udri, bockaj mrtvoga Turčina!). I Crnogorke su sokolke (Turčin pada u zelenu travu, Ljuba k njemu, pa mu skida glavu).

Poslije sto pedeset godina aplikacije tog štetnog šablona, htjeli bismo da ga nema. Pohvale sa Magarčeva brda davno su se izrodile u proces magarčenja, kojemu je “nikšićko strunjaštvo” tek prateći varijetet. Vidimo, nije nama doba za leći umrijeti, već ustati i izglasati državni okvir i u njemu samodefinisati proces crnogorskog, realnog, demitologizovanog očovječenja.

Meni niko neće zamjeriti da ovaj tekst, dakle, završim jednim opominjujućim citatom: “Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog spokojstva, i ne znači samo odsustvo nedostataka.”



Pomolak viteza

DISTANCOVATI

Bili smo im zahvalni. Saučestvuju u našem bolu. Eno ih na trgu, nose transparente, hodaju, uzvikuju parole, mašu rukama, zahtijevaju pravdu. Ne, neću reći da im je teže nego nama. Ta po nama padaju bombe i sofisticirane eksplozivne naprave! Ali, nije ni njima lako. Mnogi ovdje imaju rodbinu. I da nemaju, protestovali bi. Emotivni kakvi smo, plačemo kad vidimo da oni svakodnevno tancuju u Bordou, nama u pomoć. Zaboravimo se, zavapimo: šta čekate, dođite kad već toliko patite. Onda se sjetimo, da je to neizvodljivo. Dobar je i tanc na distanci. Distancovati, i biti u mislima sa rodom svojim…


Pomolak mišljenja

PRVOMAJSKI CITATI I KOMENTARI

1. NAŠE PAROLE I VAŠE PAROLE. Bio sam osnovac. Nosim iz tog doba u sećanju sliku Prvog maja: Zaista svijetlo, rosom oprano jutro u Budimlji. Pod prozorom zelena livada sa cvjetovima žutog maslačka i bijele rade. Procvjetala trešnja. Radio emituje borbene pjesme (Uz Maršala Tita junačkoga sina) i radničke pjesme (Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad). Na otomanu je praznični broj Borbe, na kojoj piše Proleteri svih zemalja ujedinite se.

U kasnijem školovanju čitao sam istoriju i velike klasične romane na temu revolucionarne 1848. u Evropi. Prije težnji siromašnih da se ujedine postojali su aktivni monarhistički savezi da se kraljevski dvorovi odupru mladim revolucionarnim pokretima. Lajoš Zilahi, na primjer, piše o tim danima nadahnuto.

Bože carja hrani, hrabrili su se ruski monarhisti.

Gott erhalte unseren Kaiser, unisono su se molili monarhisti širom Austrije.

Bože hrani srpskog kralja, pevalo se u Srbiji.

O originalnosti u smišljanju ovih himni moglo bi se reći nešto nekom drugom prilikom. Sad primećujemo da je prije proleterske parole ujedinjenja bila na djelu ne samo parola monarhističkog internacionalnog ujedinjenja no i monarhistička internacionalna akcija protiv novih društvenih snaga: Monarhisti svih zemalja ujedinite se. I branite se. I hranite se.

2. NAŠ KVISLING I VAŠ KVISLING. Na pokušaj da se rehabilitne M. Nedić, ovako je reagovao pisac M. Bazdulj. Napisao je 25. decembra 2015:

“Nema, međutim, te sile koja može da pomiri Milana Nedića i Slobodu Trajković, dvadesetčetvorogodišnju studentkinju i verenicu Ive Lole Ribara, koju je Nedićeva policija uhapsila i prebacila u Banjički logor gde je zajedno s roditeljima, bratom i sestrom ugušena u gasnoj komori. Bio je 9. maj 1942, tačno tri godine pre Dana pobede.

Ne može, Srbijo, i Nedić i Sloboda. Biraj.”

U Crnoj Gori bi dodali: Ne može i Pavle Đurišić i Ljubo Čupić.

Bogami može, oglasiće se botovska artiljerija. Iz tri haubice opaliće: a) prave rodoljube ne obavezuje nešto što je napisao musliman; b) i to objavio na Božić; c) i to po neortodoksnom kalendaru.

3. NAŠ PLUG I VAŠ PLUG. Ognjenov pradeda Miloš Babović ranjen je u atentatu u decembru 1941. Na pragu svoje kuće. Atentator je bio „naš“ kvisling. Jedva je Miloš preživio, što sam ja kasnije iskoristio da se rodim. Sledeće godine oporavljao se u Budimlji, s dušom u nosu. Nije bio fizički spreman za napore gerilskih akcija na terenu. Kad bi naišle njemačke trupe kroz selo, upregao bi navrat-nanos kravu u plug (siromašno gazdinstvo bez volova!) i orao okućnjicu. Okupator je to tolerisao; seljak koji gleda svoja posla i obrađuje imanje nije im bio neposredna prijetnja. Zanimanje plugom je OK.

Sjajni publicista Mirko Đorđević ostavio je za sobom rukopis o Svetom Savi (rodbina je objavila tu knjigu u januaru 2016). Na strani 28. našao sam zabilješku: M. Nedić („vaš“ kvisling) je u društvu okupatora otvarao po Srbiji za vrijeme II svjetskog rata izložbe; omiljeni eksponat mu je bio plug, kao simbol poštenog težačkog rada, kako u miru tako i ratu, je li.

4. NAŠA KORAČNICA I VAŠA KORAČNICA. U Crnoj Gori je i danas popularna sjajna partizanska koračnica „Komandant Sava“. Naravno, pjevali su je i srpski borci za slobodu. Potresna pjesma o pravom junaštvu. Dijanin deda Mile, mir pepelu njegovom!, ispričao je jednom da su u njegovoj partizanskoj jedinici u Srbiji, takođe u vrijeme II svjetskog rata, pjevali sledeću koračnicu; nazvali smo je Miletova koračnica:

Najmiliji moj na svetu
vedri mi je bio dragan,
nežne rose kap na cvetu –
hrabri sada je partizan.

Srećno dragi otišao!
Neću gorke suze lit.
Kad sloboda svetu sine
Mi ćemo se sastavit!

Izvršili smo u tekstu tek jednu ili dvije sitne intervencije, možda bolje da nijesmo. Kakva emotivna i srčana pjesma, iskušana u bojevima! U pero nam ju je Mile Šnajder izdiktirao.

A šta je sa nekom antifašističkom koračnicom onog famoznog „drugog antifašističkog pokreta“? Ništa, prosto ne postoji.

5. NAŠE LILE I VAŠE LILE. Arnulf Krauze, njemački istoričar, piše u svojoj knjizi o Keltima: „Sa Beltejnom, koji se slavi 1. maja, počinje ljeto, toplo godišnje doba. Na ovaj praznik, koji je posvećen bogu Belenu, Kelti su palili velike vatre radosnice i tada su počinjale ceremonije u kojima su druidi imali odlučujuću ulogu. Osim toga, tim danom počinjalo je godišnje doba u kome su seljaci obrađivali svoje njive, a ratnici kretali u pljačkaške pohode.“ Šta kažete? A mi smo mislili da su prvomajske vatre naš patent za praznik rada, i to leve proveniencije. Jesu šipak. „Vaše i naše“ su dakle i lile (tako se u Budimlji zovu Keltski ognji uoči Prvog maja). Kelti su slavili vrhovnog boga Belena. Ne samo lile, naše dodirne tačke sa Keltima su i bogovi. Belena smo imali u množini u svakoj etapi istorije, kako ne. Da ne zaboravimo, zajednički su nam i druidi (popovi).


Pomolak lisca

DRAGI STRIKO, OPET JA

Nije prošlo ni dva dana od kada sam ti poslao pismo, a evo ponovo uzeh parče hartije da ti se javim! Godinama, znaš zbog čega, što se kaže nisam imao ni sliku ni ton. Hvala bogu, posle Dejtona imam tona!

U ovom pismu hteo bih da te pohvalim, što pišeš srpsku poeziju. Ja volim osećajnu stvar; možda se ne bi reklo, ali sam ovih meseci pročitao dosta stihova. Videh te jednom na televiziji. Slušajući te kako recituješ u odsudnom času za našu partiju (ti reče, koja se još igra), zaplakao sam (košta me ponosa da ovo kao borac priznam, ali me hrabri da i ti tog momenta nisi bio daleko od jecaja).

Bog zna da li pod tim utiskom, tek i sam sam počeo da pišem poeziju. Evo me da se, kao i svaki početnik, stidim pred tobom zbog priznaњa! A kako li je tek početnicima u pedesetim! No nije na odmet i da ponovim maksimu (kao maksimom po diviziji!): krv nije voda. Brinem, šta ćeš ti na sve to reći. Posebno se sekiram i satarim (ovu sam reč izmislio iz ovih stopa; dovedi je u vezu sa satarom, kao što i onu prvu vaљa dovesti u vezu sa sekirom), hoćeš li pozdraviti teme koje obrađujem. I ton kojim celina zvuči? Mislio sam da je najboљe, ako ti pošaљem jedno stihosočinenie, pa da prosudiš, i po prilici – ohrabriš. Ta pesma ti se nalazi u dodatku ovog pisma, potraži je; ne bacaj koverat, inače ode i ona!

A sada dve-tri neprijatnije sitnice, ne mogu da izbegnem.

Prvo, ovamo kod nas je neko spadalo pronašlo pesmu koja se zove Ima nešto za koju tvrdi da je tvoja. Ja ne verujem. Onda on pokazuje ime i prezime; postoji li još koji pesnik s tvojim imenom (dešava se…)? Taj kreten koristi svaku priliku, kad sam u društvu, da me provocira. Naročito mi je teško kad odrecituje

Ima nešto isto u љudima,

Ima neke Bosne u Slovencu.

Onda ja objašњavam da je to nemoguće – pokazujem pisma od strika i dokumetujem koja su u stvari tvoja autentična i nepokolebљiva gledišta glede Slovenaca. Do kraja mi je gnusno kad čujem nastavak (mangup je namerno pretumbao stihove):

Ima nešto što u nama ima

Što nas drži u istome vencu…

Ja ga potom upozoravam na tvoje dileme koje sam rasvetlio u prošlom pismu. Među nama, striko, ipak ima nešto što upućuje da si ti autor: pesma je u desetercu… Može i uz gusle da se peva. A ja sam, kao što znaš, tebi bezgranično veran. Ako je tvoja, sviđa mi se. Mada mi je teško reći, posle svega. Uzgred, u stihovima,

U predelu oko divљeg Lima

Ima jedno parčence Banata,

nazire se jedna faktografska teškoća. Vasojevići se jesu selili u Vojvodinu, obrnuti smer migracije mi nije poznat.

Drugo. Doprlo mi je do ušiju (ne pitaj za kanale cinkareњa) kako si negde napisao, љudi citiraju po sećaњu: Pegavo dupe J. Broza.

Groza!

Znam da u ovom vremenu ima mnogo intriga, ali svejedno mi je u duši groza, kad na to pomislim. Izbegavaj, doboga, tako što! Ne bih želeo da me primoraš da se preko novina odričem najrođenijeg strica!

Jesi obavešten čovek, ali baš toliko…

Nastaviš li u tom stilu, odbićeš me od čitaњa tvojih pisama, što mi je inače ovih dana duševna hrana i omiљena zabava. Pozdrav, Sinovac.

Dodatak

Evo moje pesme Smena generacija:

Šeset prve bejah đače.

Nosio sam T. štafetu

kilometar, a i jače.

Ne zaradih ni monetu –

to bejaše čast na svetu.

Danas mi se samo plače.

Porede me sa fukarom,

nosio sam pozdrav Starom.

A ja ćutim, sin mi đače.

Kroz SFRJ nosi pušku;

vrag odneo svaku šalu:

nije pismo u drvetu,

nego metak u metalu.

Ko te pita za monetu!

Da izvuče glavu mušku.

Opet viču: čast na svetu.

(Porede ga sa fukarom:

ne ubija svetim žarom.)

Eto, toliko. Strepim od tvog suda.  Svi mi strepimo od ponekog suda. Čujem da sada i buџe strepe od suda. Hvala bogu, sitna sam riba. Najgore što mi se može desiti jeste da gorњe stihove pošaљeš u noćni sud.

Do sledećeg dopisanija, tvoj Sin(ovac).


Aforizam (ponekad u boji) za kraj

Porodica je bila agilna. Imali su zanatsku radionicu. Sad je lakše, uspjeli su: svi članovi domaćinstva svakog prvog primaju palatu.
>