Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
INSTINKT I SVIJEST
Prelistavam novine, kad neko citira Junga. To mi privuče pažnju. U prvom citatu stoji otprilike ovo:
“Kada pogrešan čovek” koristi ispravna sredstva, ispravna sredstva deluju na pogrešan način”.
U drugom citatu čitamo:
“Osoba koja je u životu vođena više nesvesnim, instinktivnim nego svesnim izborima, naginje psihičkom konzervativizmu. To je razlog zbog koga se primitivci ne menjaju tokom hiljada godina i zbog koga se panično plaše svega stranog i neobičnog”.
Sve ćemo, vjerovatno, zaboraviti u vezi sa ovim novinama. A citata ćemo se dugo sjećati…
Pomolak tora, ali napuštenog
ИМЕ ЛАЖНО ВИМЕ
Богољуб хули
Здравко трули
Миљан злица
Вељко трица
Риста атеиста
Новка увек иста
Светлана тмурна
Мила одурна
Црнка бела
Невенка увела
Лако тежак!
Грубор нежан
Смиљко смрди
Благота се срди.
Слободан на робији.
Negantesima valja reći ne
Nikao cvijet iz baljege
Uviđavno čeljade ne može bez velikog štrecanja zaviriti u tumuše istorije. Ovo stoga što se najčešće dešava da se autentična slika prošlih zbivanja veoma razlikuje od sadašnjih miraža uokvirenih mitskim pozlatama. Inkompatibilnost mita i istine, na veliku žalost, toliko je frekventna i toliko nedelikatna da prijeti uništenjem našeg samopoštovanja. Skrušeno jadikujemo baštineći dva oprečna suda! Evo pogledajmo:
Ono što je bilo evidentna manifestacija kolektivnog kukavičluka, zapamćeno je kao mudra suzdržanost; egzemplarni nevaljaluk prepričava se u porodici kao humanitarni podvig; klasični zločin knjiži se kao neophodna predostrožnost; pljačka je poistovjećena sa slobodarskim porivima; paljenje kuće i ubistvo čeljadi, od odojčeta do šlogiranog sungulata, akt je, je li, odbrane svete vjere; proćerivanje tri sela ispada nacionalni prioritet; konfiskacija tuđe imovine ne ispadne ništa – nije vrijedno spomena.
Ako bismo pošteno preispitali lik i djelo predaka koji su, po legendi, svijetla znamenja naše istorije, pitanje je bi li od našeg šepurenja ostalo išta više od sjećanja na kolekciju dosadnih brukâ. Vidiš da je ova veličina pljačkala puke siromahe, sve sa blesavim ciljem da poveća svoju ionako veliku imovinu; vidiš da je onaj junak zapalio majku sa đecom u ubogoj njihovoj rodnoj kućici; vidiš da se otmjena ljuba nacionalnog prvaka zakitila opljačkanim nakitom; vidiš ogavnu korupciju; vidiš kretenski karijerizam; vidiš pomahnitalo vlastoljublje; vidiš što ne smiješ da ispričaš, niti samom sebi u osami da priznaš.
Vidiš kontinuirano davanje obraza za guzicu koje potomci verifikuju kao časno trajanje po neupitnom principu “vazda svoj na svome”. Jeste:
što god pohvališ iz nacionalne istorije, činiš to na sopstveni, ne mali rizik. Koje god ime pomeneš u pozitivnom kontekstu, sjutra ćeš se kajati. Koju god bivšu akciju preporučiš, rehabilitovao si dobar dio rasnih nitkova.
Tako, brbljivost nas teško košta. Pitaju nas, šta reče? Znaš li, mrčo, šta se iza toga krije? Izgleda samo ti nijesi čuo za ono? Jesi li pođetinjio, kad ti je ovo tvoj izbor? Đe si rastao? Đe to ima? Koje ti to čitaš knjige? Džabe si se školovao…
To ne znači da ćeš ćutanjem obezbijediti svoj lagodan položaj. Prije ili kasnije polagaćeš račune, što se nijesi izjasnio po tom i tom pitanju. Dobro smo gledali, nijesi bio na ovoj strani. Sve smo prelistali – ti ništa o onome! Tu nedostaje tvoj potpis! Zadovijek!
Pa ipak, naša pozicija kada je riječ o prošlosti nije tako beznadežna. Mora se pribjeći parcijalnoj afirmaciji parcijalnih učinaka. Vidimo: zahtjev za nedodirljivim integritetom bilo čije biografije, pretjeran je. Integralno konzumiranje prošlosti ubija nam apetit; jestivost svega i svačega nikud ne vodi i moramo liječiti tu vrstu alavosti. Ali opet, negiranje svega ostavlja nas zimomorne i pometene na vjetrovitim pustarama istorije.
Čini se da u djelatnosti pojedinih istorijskih ličnosti ima pregnuća koja se mogu podržati. Stajući iza uočene ideje, ne mislimo da operemo fleke nesojstva sa džamadana te persone. Namjera je na sasvim drugoj strani. Afirmativne tirade vezane za segmente riječi i djela nekog iz ranijih vremena prilažu se zbog omladine, zbog dana koji nailaze. Nekako se moraju pozlaćivati vrijednosni sistemi zajednice. Ideje iz prošlosti, za koje nam se čini da se mogu reparirati i preporučiti, ne smijemo zaboraviti ili prećutkivati uz izgovor da ih je i autor, onda, ovako ili onako, nedosljednošću, okaljao. Ako smijem reći, na planu morala nacije, valja primijeniti vrijednosni ključ koji, koliko razumijem, u poslovima književnosti zastupaju mudri i odmjereni: umjetničko relevantna kreativnost pojedinca ne mora (ne treba) da se pokopa u bezdanu jamu zaborava (ali i da se ne slavi čudovišno pompezno), samo zato što biografija književnika obiluje i zaista odurnim ideološkim bazdom (nacizma, na primjer). Postoji klica kreativnosti, dakle, koja zaslužuje da ostvari svoj genetski zapis, a roditeljska posteljica će i onako da gnjili i trune. Ponegdje se čuje i ovako: nikao cvijet iz baljege.
Možda je pogodan primer za ilustraciju onaj koji je Crnogorcima svakako blizak: vojvoda iz Kuča, Marko Popović, sin Miljanov. (O savremenicima sudiće neko još nerođen.)
Ima nekoliko mladih crnogorskih istoričara i polemičara koji istražuju, znaju i iznose bez zazora “istinu po sebi” iz prošlosti Crne Gore. Mi pozdravljamo tu pojavu; vrlo je dobra njihova spremnost da razmite našu prošlost. Čuli smo jasno od njih ono što smo slutili: vojvoda Marko, a on je samo jedan od mnozine , ne može biti amnestiran od mana kao što su žudnja za vlašću, “neobjašnjiv” porast ličnog bogatstva u godinama dok je bio visoki državni službenik, dvoličnost, štreberstvo uz primjere neblagorodnosti koji se direktno kose sa, njime javno proklamovanim, principima etičnosti. Sve to stoji i ne smije biti zatureno: torba naših tereta je prepuna, ali je ne skidajmo sa umornog ramena ni za trenutak.
Ali u evaluaciji tegobne duše njegove, koja je kompleksna i protivrječna duša čovjekova, naići ćemo na jedno biserno književno djelo (Primjeri čojstva i junaštva) i na upotrebljiv, izazovan moralni princip (Princip čojstva i junaštva).
Primjeri čojstva i junaštva književno je djelo koje čini čast crnogorskoj pisanoj riječi, kako god tu knjigu pogledali i u kojigod period čitaoca situirali. Izborom tema, namjerom i elaboracijom, autor je ostvario pun pogodak. Tamo su tekstovi koji univerzalnošću jedne etičnosti na nekoliko mjesta hoće da nadmaše (bogme) mnoge stranice Gorskog vijenca.
Pokušaj da se etika Crnogoraca sagleda kroz dihotomiju čojstva i junaštva, vrijedan je pažnje. Bez obzira koliko je to originalan poduhvat, činjenica je da ima odjeka u našoj sredini, da je prihvaćen kao moguć, mada zahtijevan odgovor na dileme ljudskosti i slobodarstva i sada i ubuduće.
Ovdje je, vidimo, riječ o poslovima cijeđenja, a to je jedini proces koji ima smisla kada se obaziremo na prohujala vremena. Mutljag istorije neka ne prođe kroz filter ovih dana. Pogledajmo koliko je, i za što, upotrebljiva frakcija koja se destilisala kroz naša najčistija htijenja. Taj bistri miomirisni, opojni koncentrat prošlosti čini se da će dati svježinu sjutrašnjeg dana. Trunje, smrdljivi polutrulež, rđa, bazda, otpad, gadež svake vrste – ne prenosi se u novi život; tu vrstu otpada već ćemo i sami, našim životima, sopstvenim akcijama dovoljno izdašno generisati i ostaviti svojim potomcima, na iskušenje: što sa njim? Ništa, svo to đubre u mutnu Maricu!
Prema tome, rast kristala (pravilnih, uzbudljivih, čistobojnih, otpornih, naočitih) iz svakojake džibre istorije je jedino o čemu govorimo. U vrijednosni sistem naših i sjutrašnjih dana valja ugraditi to nasljeđe sa Meduna i nadziđivati našim materijalom taj princip čojstva i junaštva. Izdržljiv je to temelj.
Ne dižemo spomenik umrlim ljudima. Oplemenjujemo ambijent za život danas, a to će reći misli su nam usmjerene duž pozitivne ose nedokučivog i strašnog Vremena.
Pomolak viteza
KRTIČAR
Krticom nazivaju strano tijelo u nekoj organizaciji, koje se uvuklo sa namjerom da iznutra razjeda tkivo. Vlast ima svoje krtice u važnim opozicionim partijama. Strane obavještajne službe trude se da ubace krtice u važne organe države. Kritičar, koji je u strukturama vlasti, osjeća se neugodno, ima utisak da je pod svijetlom jakog reflektora dok kaki. I on pravi konstrukciju, da je u stvari krtica na tom mjestu. Kad tad će pokušati da to ozbiljno obrazloži. Kad je već tako, nazovimo nazovi krticu kritičara na vlasti: krtičar. I čekajmo. Već će se on javiti za riječ, na nekakvoj okuci.
Pomolak mišljenja
PATETIČNO I PARIPATETIČNO
Napadi crkvenih dogmata na naučne tekovine počeli su davno prije rođenja Čarlsa Darvina (1809 – 1882). Hipatija je zverski umorena 415 godine. Đordano Bruno je bestijalno spaljen 1600. godine. Moderni, principijelni otpor dogmi naučnog pogleda na svet vezuje se za delo Galileo Galileja (1564 – 1642). Bile su to godine kada su značajni renesansni umovi, pre svih ovaj veliki Italijan, utemeljili naučni metod kao putokaz daljeg razvoja ljudske civilizacije. Bijaše došlo doba da hrabri ljudi po cenu robije, ali i života, ukažu na kobnu zaostalost paripatetičkih stavova u službi crkvene vlastele. Kopernik, potom Galilej, formulišu nove, djelatne zakone kojim prevazilaze antičke, od religije zloupotrebljene Aristotelove filozofske spise.
Pa zašto kreacionisti, naši savremenici, ne udare odmah na naučnog kolovođu Galileja, umesto što se parcijalno obrušavaju na Darvinovo djelo? Misle da im je lakše da arlauču na jedan izolovani, manji, (mada značajan) segment čovekove naučne građevine – teoriju evolucije. Pred očima nam je strategija lova hijena na antilope. Poželjno je da na početku mesožderi izoluju jedinku, buduću žrtvu, od ostatka krda. Potom će ju svakako savladati.
Ali segmentacija nauke radi nanošenja parcijalnih poraza znanju nije uspješna strategija. Razlog je prost: Nauku kao celinu veže lijepak naučnog metoda. On je univerzalna spona ljudskog znanja. Nesporna funkcionalnost naučnog metoda znači ovo: ako taj sistem pravila djeluje kao nezamjenljiv kriterijum istinitosti u fizici, ne može biti ništa drugo do valjan kriterijum i u biologiji, na primjer.
Zbog toga, ilustracije trijumfa naučnog metoda u fizici čvrsto stoje i u odbrani postignuća biologije. Na primer, pomoću znanja o gravitaciji uspješno predskazujemo pomračenje Sunca. Pomoću zakona radioaktivnog raspada uspješno određujemo starost stijena u Zemljinoj kori. Isti nepotkupljivi naučni metod se koristi i u teoriji evolucije; on je i tamo garant istinitosti. Dakle, kreacionisti su skupina žalosnih manipulatora.
Pismeni građani Srbije ne moraju znati strane jezike da bi čitali Galileja i sami promišljali ovo o čemu govorimo. Izdavačka kuća „Akademska knjiga“ objavila je 2012. Galilejevu knjigu „Dijalog o dva glavna sistema sveta“. Jedne večeri promovisali smo taj prevod u Novom Sadu. Čvrsto verujemo da tog momenta u Srbiji nije bilo značajnijeg kulturnog događaja od prvog „gostovanja“ renesansnog mislioca, sad kao domaćeg pisca, posle četiri stotine godina, u Srbiji. Pa ipak, do nedalekog Novog Sada nije na ovaj lijepi događaj stigao niko iz sfere političke kulture i kulturne politike, južno od Save i Dunava. Državna misao oličena u predsedniku Tomislavu Nikoliću imala je preča posla: odavanje počasti caru Konstantinu u Nišu.
Promoter dogme ispao je važniji od utemeljitelja nauke.
Pomolak lisca
CARICA PROMOCIJA
Ovih godina viđamo je često. Њeno Carsko Visočanstvo Promocija Presvetla. Javљa se na očekivanim, a još više na mestima neočekivnim. Ali uvek se najavi. Jer voli da je podanici vide u svoj њenoj raskoši. Da je dočekaju, da kleknu, da joj se dive.
Kao svaka dvorska persona, pa i svaka ženska priroda, sujetna je dozlaboga. Predstavљa se iskљučivo u raskošnim odorama. Samo upućeni paževi znaju šta se krije iza svile i kadife; ali, oni muče, po pravilima carske službe. A pred našim očima je sjaj i pompa.
Kritiku ne podnosi. Na najmaњu primedbu se razgoropadi, sikće. Umesto odgovora popљuje pitaњe. Tako da je onih koji bi se pred Promocijom na štogod i požalili, sve maњe. Treba kuraži da se Presvetloj Carici pokvari provod. Pošteno, њu i ne zanima kako izgleda, nego šta ona o sebi misli. Biće da je rodonačelnik Њene loze bila Snežanina maćeha; ogledala ne podnosi, koristi ih kao izvor informacija za problematične svrhe.
Uvek se pojavљuje sa dvorskom svitom. A u sviti – zna se – zapaženi su dvorski pesnici. (Razlikuju se od dvorskih luda.) Oni pišu ode Carici Promociji. Ode se čitaju tamo gde ima potrebe da Carica ode. Postoji nekoliko tipičnih oda, a či-taju se u svim mogućim prilikama. Ukoliko prilika ne odgovara odi, drvљe i kameњe na priliku. Ode imaju pompezne i prepoznatљive refrene. Refren može bez ode, obrnuto ne.
Samo posvećeni mogu da uzdižu i hvale Presvetlu Promociju; pučina je tu da sluša, prihvata i aplaudira. Od podanika se očekuje da aplaudira, a ništa da ne dira.
Ako joj se dopadne prikazaњe klečećem puku, Carica Promocija se seli iz mesta u mesto. Naravno, u karavanu je cela svita, pre svih pomenuti odaići (koji odapiњu ode). Sudeći prema dočecima, kao da se i sama raja seli iz grada u grad! Gde nije bilo Њene Svetlosti, kao da se ništa nije ni desilo. Promocija u stvari prethodi događaњu. Carsko je od Boga.
Carica Promocija kadikad priređuje koktele. Kokteli se daju za koktelad; na њima se poizbliže divimo Promociji. Na koktelu se pije viski. Za onoga koji nije opravdao poziv na koktel, kaže se da će to kad-tad viskijati na nos.
Uvek je požeљno da što više podanika vidi gizdavu Caricu; izuzetak su oni koji znaju o čemu se radi – takvi su nepožeљni na paradi. Javnosti se ne prikazuju ni dvorske lude: one su za internu upotrebu. Kao što je poznato, dvorska luda po definiciji ima… ono što Carici nedostaje.
Sama rečena carska loza dosta je stara; pomiњe se i pre naše ere. Carica Promocija Presvetla rođena je u ovom stoleću prevršene svake mere.
I još je u dobrom zdravљu.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Zetska, ili zetova banovina?