
Komentar za početak
Sit gladnu ne veruje. (Sve je ovde ispreturano, zastarelo. Neoliberalistički bre: gladan situ veruje.)Zapisnuti!
DVA MONSTRUMA
Dvadeset drugog jula 2011 je Norvežanin Andres Behring Breivik u dva teroristička napada – u centru Osla i u omladinskom kampu Radničke partije Norveške na ostrvu Uteja ubio sedamdeset sedam osoba. Kažu da je na suđenju rekao: “Moja dela zasnovana su na dobroti, a ne na zlu.”Analitičari nam sugerišu da je on vitez mržnje, vlasnik ksenofobije i islamofobije. Ultradesničar. Rob svoje zamršene ideologije. Bolestan um. Paranoidna šizofrenija? Ekstremna narcisoidnost?
James Eagan Holmes (24) obeležio je godišnjicu Breivikovog zločina. Kako? Upao je na ponoćnu projekciju najnovijeg filma iz serijala o Batmanu u gradiću Aurora, predgrađu Denvera, u državi Kolorado (SAD). Bacio je suzavac i otvorio vatru. Dvanaest ljudi ubio, šezdesetak teže ili lakše ranio. Holmes je diplomirao neurologiju i postdiplomac je na univerzitetu u Denveru.
Sad čekamo visprene analize. Biće na hiljade teorija. Opet će nedodirljiva ostati jedino krvoločna ideologija apsolutnog kapitalizma. Jer živimo u najboljem od svih sistema.
Nema majčinog sina da se usudi da u najvažniji društveni kontekst stavi ova dva paradigmatična događaja. Makar kao pokušaj analize.
Pomolak tora, ali napuštenog
КАЛХЕМИЧАРИ
Чаробно и фино
изворску воду
претвараше у вино
богочовек Исус Христ
Нада и Светлост на Своду.
Бејаше то отмен
Посао и чист.
Чешће у Хаду
Мање на Своду
Данашњи пророци
Рујно вино премећу
У прљаву воду.

Negantesima valja reći ne
Uloga slova j u našim životima
Anegdota jedna koju sa polimorfnom melanholijom izvlačim iz sjećanja vezana je za konferencijsku salu otmjenog hotela u cvjetnom i sjetnom gradu Mostaru, iz predratnih dana. Tekla je popodnevna sesija na naučnoj konferenciji kojoj se ime zgodno i umilno zvučno skračuje kao ETAN. Razgovorom predsjedava (ako nijesam slike izmiješao) uvaženi moj profesor J. S., milina jedna od čovjeka. U tihoj i klimatizovanoj sali su mnogi fizičari i inženjeri, onda još zajedno od Triglava do Đevđelije. Prikazivao je svoj rad jedan mladi kolega; žustro stavlja slajd u dijaprojektor, da pokaže najnoviji grafik u koji polaže znatne tvoračke nade.
Ali prosijedi i uljudan, pažljivi gospodin iz drugog reda ustao je baš u momentu kada smo na projektorskom platnu odgonetali smisao pokazane nam krive u precizno naznačenom koordinatnom sistemu; ustao i resko rekao: “Ne valja.”
Mladić se brzo izvinio, te nam je preporučio da se strpimo, smjesta će da zarotira slajd za devedeset stepeni Opet je slušalac povikao, poslije te intervencije, da i dalje ne valja to što vidi. Mladić je, već zabrinut, ne oklijevajući još jednom promijenio položaj pločice, ovog puta je obrnuo stranu slajda. Međutim, i treći put je gospodin izjavio, sada već sasvim uvjereno, da definitivno ne valja!
Autor rada je stao ispred auditorijuma i ispred dijaprojektora (mlaz plavičaste svijetlosti pogađala ga je ravno u srce), i bespomoćno digao ruke. Kritičar je kratko objasnio: “Kolega, kako god pozicionirali slajd, grafik ostaje pogrešan!”
Svi su se slatko smijali, a najviše referent, koga sam trajno zadržao u prijatnom sjećanju posle spontanog uzvika: “U, naopako!”
Gornja priča ima veze sa sledećom našom važnom temom.
Napisao sam nedavno na jednom mjestu, sad svejedno kom, ovakvu rečenicu: Sjećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad… (ostatak nije bitan). Onda mi je oponent, sad svejedno koji, javno poručio: Prof. Dr Babović se toliko zaneo u svoj sujeti svojoj, da je na trenutak propustio da se “sjeća” da se u Srbiji govori ekavski i tako svojoj intervenciji otkrio “plemenski karakter”. Što samo po sebi nije za osudu (barem ne u XVIII veku).
Korektnosti radi prvo valja reći da stav srbijanskih medija (jer tamo je bilo poprište male ove bitke) nije ni približno tako isključiv: možete potpuno legalno pisati ijekavicom i biće autentično prenijeto. Čak mislim da je takva ravnopravnost negdje i zapisana u zakonskim aktima koje su sami Srbijanci proklamovali.
A sad o suštini. Zašto “sjećanje” a ne “sećanje”? O, svakako, dešavaju se omaške: slovo J izostane gdje bi moralo biti, ili se nađe tamo odakle sam ga htio protjerati. Važnije je nešto drugo: ako mi se učini da je cjelishodno, pokušam da imitiram uzorite naše stiliste, te namjerno iskoristim riječ iz suprotnog arsenala! U Crnogorski tekst ubacim neku ekavštinu, Srpski kad pišem umetnem neku ijekavštinu. Često sam tako postupao u pjesmama iz knjige Ne!
Upravo se sa takvim postupkom suočavamo u gornjem primjeru. Sa intencijom sam napisao “Sjećanje na majku Zvicer…” (jer “Sećanja” zapravo i nema, vidimo.)
Priznajmo priroritet profesionalnim jezikoslovcima, psiholozima, socioanalitičarima i inim – da istražuju na koji način je gospodin doveo u jednoznačnu vezu ijekavicu i nečije plemenske korijene, i cijelu tu mutnu rabotu nekako transponovao na vremenskoj skali na način da je ijekavština ispoljila svu svoju nepodnošljivu arhaičnost! Mislim da je opsader Karadžić sa više stila objelodanjivao svoje gađenje prema upotrebi slova J u balkanskoj svetosavskoj revoluciji. Ja ne znam za veće nasilje od nasilja da se pljune na postulat nečijeg maternjeg jezika. I to još u primitivnoj nebrizi prema stilskoj funkciji slova J u datom tekstu. Molim, idemo na bitno:
Sama suština stvari je u uzaludnom, svakako nespretnom pokušaju da se zamjenom teza prikrije sadržaj i značenje rečenice koja je pod lupom. Riječ je o (zataškanom) zločinu koji je izvršila srpska vlast u Crnoj Gori poslije Prvog svjetskog rata. Moj (nužno) nesistematični uvid u ovu materiju kaže da su dva značajna Crnogorska književnika ostavila faktografski precizan a umjetnički relevantan zapis o tome – Mihailo Lalić (dnevnik Prelazni period) i Jevrem Brković (Komitske balade). Kod Mihaila, kojemu majčin sin ne može imputirati višak maštovitosti, čitamo: “Te godine, 1923, bio je poslan iz Beograda u Crnu Goru pukovnik Stojan Popović sa žandarmima i mitraljezima, da uništi komite i separatiste. Imao je strašne pomagače. Jedan od njih, major Kecmanović, nadmašio je i Milana Kalabića, što se mislilo da od njega otrovnije zmije nema. Zato su njemu učitelji, ujedinitelji, klubaši, bjelaši, režimlije, psovali četiri ličanske majke. Taj je major Kecmanović, s dvanaest žandara, upao negdje u kuću komite Petra Zvicera. Petrovu majku, staru preko šezdeset godina, isprebijali su, pa je vezali za drvo pred kućom, da gleda u Petrovu ženu sa troje djece vezanu unutra u kući, pa su kuću zapalili. Gledajući, slušajući kako cvile, kako vrište, kako za milost mole – starica je poludjela. Nikakav sud nije pozvao izvršioca na odgovornost. Ostao je Kecmanović na Cetinju kao pobjednik i na grobljima je držao govore, kad pogine neki žandar – prijeteći da on može i umije, i da mu je dato punomoćje, preporuke, da učini još i gore od onoga u Cucima ” Ovaj zapis se može pročitati i na stranicama Crnogorskog književnog lista (broj od 15. decembra 2001).
Sada nam se cinično sugeriše da je sa rečenicom, napisanom bez slova J: “Sećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad…” – sve u redu! Moramo biti eksplicitni:
Gospodo, u citiranoj rečenici, i u verziji sjećanja, i u verziji sećanja, ono što smeta nije jezik, i nije dijalekat. Užasan u toj rečenici je jedino – zločin.
(Ako mi ubuduće u sličnim situacijama ponovo uruče slovo J, ja ću im ga vratiti na kućnu adresu.)
Jeste, kako god okrenemo i prevrnemo slajd sjećanja, postupak imenovanih zločinaca je morbidan i primjer (neprocesuiranog i neosuđenog) čudovišnog nečovještva ostaje trajno gnusan. Bruka i grdilo.

Pomolak viteza
PARANOJ
Noj (Struthio camelus) je najveća ptica trkačica. Ima zakržljala krila. Slavan je povremeni nojev postupak, ako je to tačno, da zagnjuri glavu u pijesak. Simbolično značenje tog akta danas razumije svako dijete: bežanje od stvarnosti. Noj bi bio svaki političar koji bi svoje želje projektovao u stvarnost. Takve imamo i danas. Najveći i najbrži među njima još uvijek, kad zagnjuri glavu, vidi pola Hrvatske i pola Bosne i Hergegovine u srpskim rukama. On je noj posebne vrste; kao vlasnik dijela svojevremene paravojske, on je paranoj. Paranoja paranoja godinama proizvodi nezdravu klimu u našem političkom arealu.
Pomolak mišljenja
GNUSNA PREVARA MAESTRA MARADONE
Na jednom važnom međunarodnom takmičenju, davno je to bilo, fudbaler argentinske reprezentacije Diego Maradona dao je Englezima gol nečasnim postupkom. U skoku je rukom zahvatio loptu i poslao je u mrežu iza konsterniranog golmana Šiltona.
1. Ova bizarna situacija bila je tema i inspiracija moje pjesme „Igra“. Tu poetsku indignaciju sam objavio u časopisu KORACI (broj 3/4, godina 1989). Časopis je tih godina vodio i uređivao otmeni šumadijski bard Slobodan Pavićević. (Njega odavno nema; brk njegov, lijevi ili desni svejedno, vrijedio je više od mnogog današnjeg poslenika u kulturi.)
IGRA
nogometaš zvani diego maradona
u gipkom skoku vatrenoj nameri
u magnovenju
odnosi loptu odnosi sferu praiskonsku
rukom postiže gol
vratar zvani bobi šilton
ne veruje da postoje paralelni svetovi
propušta efemerne trenutke s indignacijom
mirno čeka onu kolotečinu
a gledalaca sto hiljada
sto hiljada čeloveka homo sapiensi
isijava svetlo isijava zvuk
a nema prelaza vidnog od svetla na zvuk
niti: obratno
to je teško ali može
oni su ambijent
publika vidi:
fudbaler zvani maradona
kleči na aut-liniji
rukama priziva nebo
i gle nebo se otvara
odozgo kulja reliktni mrak u prazne oči
dečije
i vidi:
golmana zvanog šilton
hor uznosi lepotica od plesa do topline
postaje čovek od miline istočne strane terena
on, međutim, drži čas metafizike
koji se rascvetava u poslednje čudo:
homo sapiens maradona
od lepljivog mraka od Cvokota Iskona
nemo valja loptice tvrde
te ih krišom baca u Mrežu Zaputanu
ravno do nevidljivog minotaura
kroz uspenje kroz stav
kroz bitnost
šiltona
2. Fudbal je, naravno, igra. Neko se zgodno sjetio da fudbalsku iglu zaglavari – proglasi za najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ali ta dosjetka zamagljuje krucijalnu poentu: fudbalska igra, i svaka druga sportska igra, bezbolna je imitacija rata među zavađenim plemenima. Krucijalno u toj imitaciji je strogo poštovanje pravila igre – čega u taljiganju života nema ni na pomolu. Dok se lopta kotrlja, a sudijski paragrafi, kakvi god da su, imaju apsolutni autoritet – mi smo začarana publika koja pravično navija za Svoje i sanja Pravdu na Zemlji. Ako se desi povlačenje za dres, start đonom ili neovlašćena upotreba ruke, od sudije očekujemo da svima objavi da se desilo veliko zlodjelo koje narušava svetost Pravila. U sportu, gnušamo se Grabeža.
Televizijski prenosi nam predočavaju da se Pravila sve više skrnave. Potire se sama slava sporta! Podozrijevamo da je koristoljublje zatrovalo sjajnu ideju sportskog nadmetanja. Nije riječ samo o sadašnjosti. Robno-novčana zavjera protiv bitnosti sporta napada i istoriju sporta. Kako pričamo djeci, đacima, o prošlim događajima i nadmetanjima? Ah, bolje ne pitajte.
3. Politikin Mali Zabavnik (1 jun 2017, broj 154, strana 15) donosi osvrt „Najgolovi u istoriji fudbala“. Po zasluzi se u tekstu za đake pominju zaista unikatni potezi majstora Ibrahimovića. Dalje se govori o bliskom susretu Šiltona i Maradone. Maradoni se dodjeljuje isti tretman kao i Zlatanu. O mangupskoj prevari govori se kao o „previdu sudije“. Krađa rezultata se opisuje kao „spretno“ davanje gola! Dok ogavni izgrednik kleči na aut-liniji u odurnoj metafizičkoj pozi i pozdravlja svog boga obmane, bitangini saigrači su u nedoumici; Diego ih kori i opominje: radujte se, inače će sudija da se dozove pameti i poništi gol! Pioniri će naučiti iz ovog štiva da je lažni gol – Božje djelo. Krađa jednako Božje djelo? Nijedan negativni, a istiniti, epitet koji mora da ide uz Maradonin postupak nije ponuđen vrijednim čitačima Politikinog zabavnika.
O izgredniku će biti snimljeni i filmovi iz kojih ključa eulogija i euforija. Bijedni „gol“ postaće najgol.
Sijemo zaborav, blagosiljamo šarlatanstvo. Šaljemno pedagošku poruku da se kroz prste gleda na prevare i krađe. To su postupci koji se protokom vremena, eto, mogu premetnuti u vrline. U igri, kao i u životu.
Pomolak lisca
DEVEDESET TREĆE,U GROZNU JESEN
Bilo je te godine (pozna jesen) svega na voљu. Parade političara. Pokreti paravojski. Nauka se bavila paraznaњem. Cvetala je paraekonomija. Kњiževnici su grcali u paradigmama. Parapsiholozi su pisali pesme. Paradedovima su se kosti prevrtale u grobovima. Paramecijumi su plivali u skupštinama. Nadletali su nas paraglajderi. Instituti izmišљali parametre. Vlada je bila iza paravana. Proizvedeno je sto paralaža po glavi stanovnika. Svakog dana parastosi. Narodni sinovi su povlačili paralele. Opštili smo parabolama. Na televiziji Paraskeva. Majko mila šta je bilo parazita!
Para jedino nije bilo, te godine (u poznu jesen).
Slao mi je platu u iznosu od dva biliona trista milijardi četiristo miliona petsto hiљada šesto sedamdeset osam dinara i devet… para (para je, izgleda, ipak bilo?). Sa malom pozajmicom mogao sam oko podne da kupim za te pare kutiju keksa Soko Štark. Ujutru (ali tog istog dana) mogao sam da kupim čak dve kutije; sasvim prirodno, u skladu sa poslovicom ko rano rani dve kutije grabi. Svi smo pevali šlager Keks sera sera…
Kad se samo setim onih dugih redova pred blagajnom! Nikad više tog dostojanstva, te kulture, tog reda. Tražim ga da mu se zahvalim za taj red u državi.
Jednom mi je poslao џak krompira; sa sve џakom. Bogo moj, pored plate i џak krompira… (Poetska asocijacija: još suviše ralo i volove, pak ti ori ter se hlebom rani.) Ali pažњa me je ganula; zna on da imam išijas, te naređuje da se џak krompira ima podeliti na dva univerzitetska profesora. O, ne bih bez zla izneo pedeset kila na treći sprat, svakako… Te mi čuči i deli na ravne univerzitetske časti. Preostala je vreća. Dobro nam je došala i ona da spakujemo neke rogove zaostale iz vremena samoupravљaњa (a porasli su i novi roščići). Bilo je kolega koji su u tu ambalažu utrpavali mačke. Svakako, dođi, da ti se zahvalim i da te pљunem nečim.
Putovao sam te godine (u poznu jesen) vozom od Kragujevca do Beograda, da držim predavaњe studentima iz fizike (ne bih, no je bila na redu važna lekcija: Slobodan pad). Novaca za kartu ne beše. Gužva, stojim u hodniku. Približava se kon-dukter; strugnuh u kupe iz kojeg upravo beše izašao. On marљivo produži da obavљa svoj posao; izbegao sam bliski susret, provireh – dobro je, mogu ponovo na jednoj nozi kraj prozora u hodniku. Zadovoљno sam pevuckao: bože me pomozi, ko se to vozi, bez karte na jednoj nozi?… Bacih kratak pogled ka kraju vagona. Kontrolor je upravo izlazio. Za trenutak je oklevao; poče lagano da okreće glavu; prvo se pojavio desni, snažni crni brk; pa poluprofil; pa profil; uhvatih њegov kratak pogled, učini mi se blag i prijateљski; namršti se, sa razumevaњem; uzvratio sam mu istom merom, lakim izvijaњem obrva. Nema više takvih kontrolora, koji znaju svoj posao… Ali neću da oštetim državu. Platiću to kad-tad. Doći ćeš mi kad-tad: da ti vratim što dugujem.
Beše mi nestalo mastila dok sam pregledao pismene zadatke svojih studenata (te godine – u poznu jesen). Pošto? Toliko i toliko. Nemam; uh, zaboravio sam sako na stolici. Dobro, stanite, veli setna prodavačica gledajući u moj sako, uzmite, platićete već jednom, to se može svakome desiti, љudi smo… Replicirao sam najglupљim načinom: da li smo, još uvek? Dolazi već jednom, te patrone koje sam na mufte dobio, da ti vratim.
Na kraju te godine (u poznu jesen) dođe, mislili smo neće, Nova godina. Posledњe minute, pred Ponoć, proveli smo čekajući platu koju no si nam bio otpravio. Kamion s novcem stigao je do Topole i tu mu se u zimskoj noći gube tragovi. Nije to jedini trag koji se utire. Ali jedan znamo do pećine. Deoba je bila na tvoju štetu: nama muka, tebi muk. Dođi za kusur, da ti vratim.
Duga je to priča, ne mogu više. Ali svi pamtimo tu godinu (beše pozna jesen). Ko može reći da nije bilo svačega: od paravojski do parabeluma, od parajlija do paralažova.
Ne beše jedino para.
I tebi (jedinom?) ne beše para. U istoriji našoj. Što našoj?
Tražim te. Da popričamo, što nam juče puče, što nam sada pada, imal sutra jutra? Što je juče stalo, što je danas kalo, što je sutra malo?
Tražim te; neću sud Haški. Za naš usud, sud Naški.
Tražim te, što mi je sutra malo.
Naći ću te malo sutra.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Početna ljubav koaliciona svela se na čistu spornografiju!
