
Komentar za početak
Trpež i krpež pola sveta drže. (Gde to vidiš majketi? 50% je davno stiglo na 90%. )Zapisnuti!
MODEL PONAŠANJA
Prvi srpski ustanak je omogućen i propašću jednog dotadašnjeg modela ponašanja. Povlašćena klasa seljaka (kneževi) živela je imućnije zahvaljujući tome što je skupljala harač i slala veziru. To je bio i model mira. Kad su, međutim, janičari posjekli Aleksu, Srbi su zaključili da model suživota više ne funkcioniše i da ulazeći u direktni konflikt više ne gube ništa. Ionako su se klimale glave na ramenima.
Odluka je bila ispravna. I formalno, porodice su namirile krv iz sječe knezova – ni dahije ni mnogi turski obveznici nijesu se nanosili glava…
Interesantno je da vezir, mislim, nije mogao lako da mobiliše znatnu vojsku protiv Srba. Ratni pohod je pljačka; šta se moglo jako puno opljačkati u Pašaluku? Topola ipak nije bila Magdeburg…
Pomolak tora, ali napuštenog
ТАД МЛИДИЈАХ УСПЕТИ
О, племе моје, јадна сирочади,
Децо мила мојих лета радни’!
Хтедох дугу да са неба свучем,
Дугом стварним да све вас обучем.
Да накитим естрадним звездама,
Да обасјам сунчаним лучама…
Дуг је био, па се угојио,
Звезде сјале, па су и пресјале,
А сунашце оно огрејало,
И оно је са неба ми пало!
Све нестаде што вам дати справља –
У траљама отац вас оставља.
(Песма се наставља.)

Negantesima valja reći ne
Lojalisti na klizavici Jasikovca
U nedjelju, 5. januara 2003. godine, na pravoslavni Badnji dan, Srpska pravoslavna crkva obavijestila je crnogorsku javnost da učesnici loženja badnjaka na brdu Jasikovac kod Berana navlače najstrašnije prokletstvo i sramotu na sebe i na svoj dom zauvijek. Ne tako davno, ista adresa (SPC) bacila je anatemu na slušaoce u koncertnoj sali Crnogorskog narodnog pozorišta. Elementi proklinjanja emitovani su i u dobro poznatom incidentu “Vezirov most”. Tako, suočeni smo sa učestanim upotrebama instrumentarija svetosavske fatve protiv zdravlja, sreće i prosperiteta znatnog broja crnogorskih građana i članova njihovih porodica, i to bez mogućnosti hrišćanskog oprosta.
Proklinjanje kao čin iniciranja rigorozne kazne prema religiozno nepodobnim osobama višeznačan je društveni fenomen. O njemu se može razgovarati sa stanovišta presuditelja, tj. Opskurnih sudija, ali i sa stanovišta žrtve. Ovdje nećemo govoriti o kanonskoj zasnovanosti instituta svetosavske fatve, niti o istorijskim ili tradicionalnim elementima prisustva tog ubojitog lingvističkog arsenala. Pažnji čitaoca ćemo ponuditi moguće implikacije oživljavanja ovog čudovišnog, anahronog inkvizicijskog instrumentarija.
Nema nikakve sumnje, proklinjanje je ona emisija mržnje kojom se neki visoki crkveni dostojanstvenik istovremeno obraća na dve disparatne adrese; a) on mrskom objektu napada poručuje da je izopšten i markiran i da ima sve preduslove da bude isprepadan; b) on, negantes, svom vjerujećem stadu objelodanjuje koordinate jadnika koji je van tora i time van milosti pastve. (Pričitajte nešto o tome u Galilejevoj biografiji.)
Opet, manje nas interesuje ovdje psihološko stanje straha pojedinca na koga je pala crna ptičurina osude (premda i taj aspekt pojave mora da se nađe pod lupom društvene pažnje). Pogledajmo bliže značenje proklinjanja kao vida interne komunikacije u vjerskoj zajednici.
Pop proglašava akt prokletstva kao izraz volje više sile, ali je suština procesa upravo prozaično ovozemaljska: davanje oprosta običnom vjerniku za slučaj da ovaj nanese prokletom čovjeku osvetoljubivu pakost bilo koje vrste. šta više, onaj koji će – veli pop – od sada pa do bilo kada ojaditi, osakatiti ili ubiti izopštenika zaslužiće posebnu Božju milost, zagarantovanu crkvenom posredničkom ulogom. Suština proklinjanja je u pritajenoj želji prokletatora da potčinjeni vjernik primi poruku svog nadređenog u crkvenoj hijerarhiji i prevede je na jezik konkretnog zločinjenja. Elementi nagovaranja prostog puka da finalizuje osudu više su nego nagoviješteni. Uloge su tu podijeljenje, ali su radnje veoma povezane i nesumnjivo usaglašane. Na teorijskom planu, ovaj mehanizam transmisije želje nadređenog nalogodavca prema nasumičnom izvršiocu u stadu prostih sljedbenika dobro je poznat i svakodnevno se koristi u političkim, vjerskim i sličnim nadgornjavanjima.
Od mnogobrojnih primjera izdvojimo onaj koji se ticao odmazde samoproglašenih puritanaca nad mirnom gej paradom u Beogradu prošle godine; dabome da je skandal pripremljem pravovremenim pozivima zaduženih ideologa da se “razvratnici” protjeraju bez zakona i uprkos zakonu; pozivi čak ne moraju biti emitovani u obliku anateme, dovoljne su i bahate psovke. Batinaši iz okrilja bratstva prevode ove poruke u izvršne naredbe, pa onda gledamo scene premlaćivanja, šutiranja i svakovrsnog maltretiranja potpuno nedužnih građana koji zahtijevaju svoje mjesto u pravnom prostoru zemlje. Iritirajući je cinizam kad u jeku masakra vidimo i jednog inicijatora u mantiji koji kobajagi razdvaja sukobljene i poziva kamenobacače na hrišćansko milosrđe. Ništa čudno! Smatra se da je ona predstava od rečene vrste dobro režirana koja se završava apelom uzročnika da se spriječe posljedice! Tako će se i desiti da rasejivači velimirovićevskog kontra-evropskog animoziteta “mole” sljedbenike da budu usrdni prema anglikancima pred svetosavskim hramom. No, u savršenom skladu sa pravilima igre, bukači koji su besprijekorno razumjeli primarnu poruku poruge drugog, izvršavajući želju rukovodstva pokazaće i višak revnosti, navodno neće poslušati “smjerne” molbe da ispolje skrušenost. Sociolozi treba da nam odgovore na pitanje, šta se može očekivati od pojedinaca iz prostog puka koji su vidjeli da profesori univerziteta nose bedževe sa likovima optuženih za ratne zločine!
Dakle, vidimo da je bacanje anateme poziv na linč. Poziv je tako koncipiran da se izbjegne formalni konflikt sa pravnom regulativom društva. Eventualne rđave posljedice tumačiće se kao neželjeni emotivni proplamsaj pojedinačnog vjernika koji je iziritiran postupcima otpadnika; bilo šta da se desi prokletom, neće izazvati pravne reperkusije licu koje je prokletstvo izreklo! Sve se svodi na eventualnu zakonsku osudu neposrednog izvršioca zločina.
Mi, građani, upravo na ovom nivou razumijevanja mehanizma bacanja fatve na članove jednog modernog, postplemenskog, stratifikovanog kolektiviteta moramo da prepoznamo nezakonitost tog čina i da za početak razagnamo kvazireligijsku maglu kojom se žele ublažiti jasne protivpravne konture djela. Mora se jasno reći:
Bacanje prokletstva na članove Crkvenog odbora Crnogorske pravoslavne crkve u B., pa i na sve vjernike te crkve koji su se mogli popeti, ili će se u budućnosti popeti na Jasikovac, nije ništa drugo do opasni poziv na linč tih ljudi. Da monstruoznost zamisli bude veća, akcija se propagira i protiv članova porodica (Paljenje kuća? Miniranje stanova?) Izrečena je riješenost da se od nauma ne odustane, i da pomilovanja neće biti do sudnjega časa! Čini su bačene!
Ako se nekome čini da je ponuđeno tumačenje prestrogo, isuviše iznijansirano i naduvano, unaprijed ću odgovoriti da sam ponudio blagu, uljudnu varijantu iščitavanja saopštenja SPC. Ne, nije u pitanju benigno, “roditeljsko” proklinjanje djece (i ono je odvratno), koje je često u našim sredinama – tipa: dozvao te jad, strijela te pogodila, munja te spržila, i sl. Ko je vidio gomilu troprstaša na Jasikovcu upornu u ideji da se susretne sa ložiocima badnjaka iz suparničkog tabora, posvjedočiće da ona inkorporira i potencijalne izvršioce žuđenih djela idejno koncipiranih u zvaničnom dokumentu. Svakome sumnjičavome preporučujem da se sjeti stravičnih epizoda kroz koje su prolazile male i velike zemlje Svijeta; paradigma tragedije Salema i priča o genezi krvavih vještica iz tog američkog grada ne smije se smetnuti s uma! Stoga:
Državni organi Republike Crne Gore moraju preduzeti sve pravne radnje da se praksa anatemisanja stavi pod pravnu proceduru. Da se izvori učestanog ritanja fatvama, ma ko da ih je sročio, podvrgnu sankcijama (one su u modernim društvima precizno opisane). Sasjeći grozni naum u korijenu! Ne dopustiti dvosmislena tumačenja, kojih zapravo i nema; postoji samo jedna jedina percepcija poruke – poziv na beskompromisno uništenje neistovjernika. Zaziranja od raznih titula ne može biti; ne postoji praksa uzuzeća vjerskih osoba od provjeravanja da li čine protivzakonite radnje u društvu gdje djeluju. Već se pojavilo jedno pismo u kojem “zabrinuti” traže osvještanje puteva (!) kojim su prošli vjernici Crnogorske pravoslavne crkve. Onemogućimo sijače mržnje pravnim, civilizovanim sredstvima, dok još nije posve kasno! Državna zaštita laičke suštine Crnogorskog društva ne smije izostati, naročito ne pod vidom kvazidistanciranja države od crkve. Svetinja sekularnosti zapisana je u našem Ustavu. Crkva se mora vratiti u njen kanon, i kontrolisati iznutra procese bezbrižnog začeća mržnje.

Pomolak viteza
KORLE ON I PORODICA…
Serija koja se dugo kod nas prikazivala. Domaća, ali ne ni naročito originalna. Bilo je i mnogo repriza. Samo još jednom da ne počne da se vrti. Sapunske opere narod je podržavao, ovu je sam skinuo sa repertoara: korle On i porodica korle Ona.
Pomolak mišljenja
ŠTA SE ŠIRI BRZINOM SVETLOSTI
1. Pre osamnaest godina napisao je Ljubivoje Ršumović pesmu „Pri svetlosti sveće“.
U tišini čistoj pri svetlosti sveće
Svako slovo biva svetlije i veće
I misao moja koju slovo nosi
Mraku nezemaljskom radošću prkosi
I ono što strepim i što ne smem reći
Izdati me neće nikuda pobeći
I senke na zidu tajnovito prisne
neće dozvoliti da ih mrak istisne
Kuća bez tih senki i bez žutog voska
nije pesma nije lavra anđeoska
U tišini ovoj pri svetlosti sveće
Osećam niko me napustiti neće
Ni Marko Miljanov i Riga od Fere
Niko od junaka što se dušom mere
Pesnici će svoje prinositi pesme
Na oltar dobrote koji pasti ne sme
Znaju moja braća slute moji gosti
Da se i mrak širi brzinom svetlosti
Zato ova kuća ova sveća tanka
ko ikone stoje na pragu opstanka
U tišini svetoj pri svetlosti sveće
Svaka rima nosi sunce i proleće
A molitva moja okrenuta Bogu
Govori da moram svedoči da mogu
Sve tajne detinjstva sakriti u reči
U muziku stiha koja duhom leči
Zato ova radost ovaj govor drski
Slavi srpski jezik slavi inat srpski
Ova patriotska pesma, generalno, stoji na solidnim temeljima. Majstor rime je otvorio temu na najlepši način: U tišini čistoj pri svetlosti sveće / Svako slovo biva svetlije i veće. Silan je optimizan utkan u ovom dvostihu: Pesnici će svoje prinositi pesme / Na oltar dobrote koji pasti ne sme. Posle ovog maksimuma opada snaga pesnikove imaginacije, poetski izraz ide nizbrdo sve do slabog poslednjeg dvostiha. Možda smo prestrogi u osudi: u mrkloj noći oko tople roditeljske kuće padale su bombe, bilo je to ratno proleće 1999. Ali u tom kotrljanju riječi niz padinu inspiracije – ima jedan značajan momenat. U pesmi se izrazito izdvaja svojim aforističkim sečivom misao
Znaju moja braća slute moji gosti
Da se i mrak širi brzinom svetlosti
Pravo je zadovoljstvo primetiti ovde kakva se iznenadna opomena javlja kad se goli fakt obuče u izazovnu odoru eterične poetike. Sam autor je kasnije izjavljivao da je njegov najuspeliji aforizam „Mrak se širi brzinom svetlosti“.
2. Ovih dana se na društvenoj mreži Facebook pojavio aforizam „Tama se širi brzinom svetlosti“. Ne pominje se Ršumović. Autor koji se potpisao (R. Mićković ) zaradio je nekoliko desetina lajkova. Već je onoliko popularan. Kako to?
3. Ušli smo na Internet. Google pretraživač nam je rekao nekoliko zanimljivih novosti. Bar dve osobe dobijaju komplimente kao autori otkrića da se mrak (tama) prostire brzinom svetlosti (Newsweek intervju, 6. mart 2017. u 08:00h; Astronomski magazin – Komentari, utorak 13. oktobar 2009. u 21:35h). Sam Ršumović ponavlja da je ovo o brzini mraka njegov moto (Nedeljnik, 20. april 2017). Mi smo komentarisali Ršumovićev stih-aforizam u časopisu Matica, jesen 2010, na strani 103.
4. Ostaje da primetimo rađanje nove književne forme: kolektivni aforizam. Pomodno bi se on mogao nazvati i istinoidni aforizam. Ako vam se neka misao dopadne, potpišite se ispod datog teksta. Vaša privrženost lijepom izrazu je dovoljan motiv da vas opravda. Prioritet je izanđala kategorija. Kauzalitet? Neka ga koristi kome valja. Koga briga?
Pomolak lisca
STRANICE IZ DNEVNIKA JEDNOG NAŠEG POSLOVNOG ČOVEKA
Jutros sam ustao rano. Tipična navika nas Srba iz Crne Gore! Pogledao sam na uru koju sam kupio nedavno na Simpozijumu o modernom marketingu: divan dizajn naše firme Darvil. Pokazivao je osam i trideset. (Prokleti tajmeru, kasnim!, prosiktao sam i sa odbojnošću strpao u regal gnusni instrumenat (koji je pronašao, da ne budem nepravedan, jedan naš zemљak iz Holandije, Krsto Hajgens). Na brzinu sam navukao svoje novo odelo (doneo sam ga sa jednog nedavnog šopinga) od fine pomoravske tkanine lister. U trku sam nazuo bali-mokasine i uleteo u svoju mazdu. Sva sreća da će me ova brza šumadijska kola za jedan momenat prebaciti do deska, uzdahnuo sam.
Moja firma, s umilnim naškim nazivom Interferoteks, na koji sam ponosan (da dodam neskromno, termin je moj), na drugom je kraju grada: treba proći tri semafora, počev od onog pored dragstora, razminuti jedan ekskluzivni supermarket, dućan elektronike Aiva, i odmah tu, kod skvera, pored diskonta (mi bi Srbi rekli: okazion) piva tuborg , ni minut odatle, vidi se soliter u čijem su suterenu naše prostorije.
Dao sam gas i sledio se – auto poče da trokira. Maler. Kumplug, bremza… ništa. Šta sam mogao? Zamolio sam dva tinejџera da odguraju krš na trotoar. Hoće, naravno. Gledam ih, obuli najke, nose petstojedan, lakosta majice i lenonke. Krasna srpska omladina! Nervozno sam zapalio danhil cigaretu i miris srpskog duvana me ogalio. Taksi – viknuo sam. Šofer se nije ni okrenuo. Dakle, peške… Za svaki slučaj, dok traje šetњa, ukљučio sam pejџer. Nek bibiće. Na prvom kiosku kupio sam magazin huper. Ne smem ćerki na oči bez te novine. Umalo nisam udario o stub koji je krupnim plakatom reklamirao neki referendum. Pored reda za benzin išao sam dobrih pola sata. Što je samo popularna ta srpska sirovina! Saleću me crnoberzijanci – ne, hvala. Kod butika San Marino uleteo sam u tramvaj. Nećete verovati, stao je posle samo sekund truckaњa. Nema električne energije. Srećom, bio sam blizu ciљa.
Uleteo sam u zgradu. Vidim, ne radi ni lift, mada meni nije neophodan. Hausmajstor sa šrafcigerom nešto je petљao u holu. Uleteo sam u biro. Zavalio se u foteљu. Drmnuo sam viski. Malo sam se sredio i pomislio kako bi bilo mudro da ostatak dana ništa ne preduzimam: očito sam ustao na levu nogu. Ali, lako je reći… Bacio sam pogled na tajmtejbl. Prvo je vaљalo potpisati jedan bajati kontrakt. Hajde. Svojim lepim rekspen nalivperom, od koga se ne rastajem, udario sam paraf. Teže je bilo prostudirati jednu proforma fakturu s tridesetak stavki…
Utoliko je došlo vreme za fruštuk. Sekretarica je dopremila mekdonald hamburger. Posle smo pili tursku kafu. Bog da blagoslovi tu biљku sa naših њiva, Srbi bez њe ne bi mogli!
Prekide nas telefon. Da mi upišeš sina na fakultet, molio me kolega iz magacina. Ne za њega, nego moli partner iz susedne filijale. On je jednom nama fakturisao nešto što baš nije bilo lako. Koji fakultet? Medicina. Pa to košta, brajko. Ne dinari. Inostrani papir. Marke. Govorim li srpski?
Tresnuo sam slušalicu. Љutio sam se na još jedan srpski aparat, telefon, kojeg je pronašao neki dokoni naš gastarbajter, u Nemačkoj u prošlom veku – mislim da se zvao Aca Beli. Izgubih mir zbog invencije naše gore lišća!
Do kraja radnog vremena nisam više mogao da se koncentrišem na probleme. Tačno tako: nema adekvatnijeg termina od te naše reči koncentracija. Bez њe, ode cela psiha u kolomboć!
U tri sam se odvezao kući rentakarom. Posle svega nisam imao snage za rikverc-hodaњe. Jedva sam čekao da se dokopam kauča. Ali, avaj! Maltretiraњa su tek počiњala. Supruga me je na vratima informisala da je otkazala veš-mašina i da treba kontaktirati servis. OK. S nogu sam prezalogajio, bezvoљno: supa, salata, senf, viršle (kraće bi se kod nas reklo hotdog). Zavalio sam se u ligenštul i upalio televizor (ne mora odmah tekstil u mašinu!). Neke dosadne reklame. Nadao sam se mojoj omiљenoj seriji Šerif i prostitutka. I baš tada je u sobu uleteo moj sin Danijel i uzrujano konstatovao: u ovoj se kući o svemu vodi računa, ali o kompakt diskovima ni pod razno! Nije mi bilo do razgovora ove vrste, pa ipak nisam mogao da skrijem zadovoљstvo dok sam ga posmatrao s minđušom na uhu kako se kočoperi u ribok patikama. Onako drčan, od glave do pete Srbin.
Spaslo me je veće zlo: sused koji je s vrata zavapio kad ćemo, pobogu, u ovoj zgradi da organizujemo, kao ceo svet, kulturan svet, antene za sve kanale, i satelitsku televiziju. Razmišљao sam kako da reagujem: da zamolim persone da se ad hok raziđu, pošto želim da meditiram, i to transcendentalno ili da junački podnesem to što mi je izgleda Gospod namenio za ovaj dan.
Tada se desilo ono što me je nateralo da završim tekst, jer posle takvog jednog događaja učinilo mi se da ostalo ne može biti vredno da se stavi na papir. O čemu se radilo?
Spiker je najavio ekstra vest. Svi smo seli. Pojavila se i Žaklina sa huperom.
Emisija je bila kratka i turobna. Svet nas je izbacio iz Ujediњenih nacija. Ćutali smo.
Ja sam prvi došao sebi. Oblačeći piџamu, procedio sam: Pa šta, i koji će nam?!
Niko se nije složio sa mnom, i niko nije protestovao.
Pogledao sam kroz prozor. Smrkavalo se. Neki tip u џinsu stajao je pored bifea i švercovao devize, u društvu elegantne dame koja je šarmantno stajala pored lila limuzine i nudila, vaљda cigarete.
Utulio sam lampu.
(Post skriptum: Na podvučene reči sam alergičan; zamolio sam koleginicu, inače lektora, koja ima dosta slobodnog vremena, da nađe neke više srpske termine i zameni. Ali ona je bila nervozna tog časa, spremala se za žurku i ja evo ostavљam tekst u tom smislu falš. )
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Naši hrišćani viđoše, i ne povjerovaše!
