Komentar za početak
Od inata nema goreg zanata. (Nejasno; a legendarni srpski inat?)Zapisnuti!
VLAST KREKEĆE
Nastavlja se praksa da Vlada, kog jarca?, protežira svakog kriminalnog magarca. Kupuje jagode Mladiću i strepi nad njegovim zdravljem. A nikad nagrađenog Ljubomira Živkova treba čitati:
“Ako naši vrhunski lekari gore od želje da shodno teoriji krvi i tla isceljuju posrnule našijence – nemam ništa protiv, neka sami sebi plate put i smeštaj, neka koriste dane od godišnjeg odmora, neka sami kamče od upravnika zatvora da im tamo dopusti tu patronažnu praksu. Ali ako država bude platila put i dala dnevnice ijednom lekaru spaliću javno zdravstvenu knjižicu, mi smo onda svi pacijenti drugog reda samo poradi toga što se nismo bavili etničkim čišćenjem! Šta bi meni Ministarstvo odgovorilo kad bih izrazio želju da mi plati tri meseca oporavka u mom starom kraju, na Karpatima i na Kavkazu, odakle su moji preci lakomisleno sišli u Panonsku niziju punu komaraca, kumrija i žaba koje krekeću cele bogovetne noći? “
Pomolak tora, ali napuštenog
КАЖА О ПО-
БЕДНИЦИМА
Већале су главе седе;
Довео нас до поБеде.
Скупио је светлу свиту;
Терао нас к неолиту.
Цвркутале певачице;
Селио нас као тице.
Нашао је два-три скота;
Извео нас из живота.
Уз њега је и порота;
Еј, дивота.
Еј. Дивота.
Negantesima valja reći ne
Lojalisti na klizavici Jasikovca
U nedjelju, 5. januara 2003. godine, na pravoslavni Badnji dan, Srpska pravoslavna crkva obavijestila je crnogorsku javnost da učesnici loženja badnjaka na brdu Jasikovac kod Berana navlače najstrašnije prokletstvo i sramotu na sebe i na svoj dom zauvijek. Ne tako davno, ista adresa (SPC) bacila je anatemu na slušaoce u koncertnoj sali Crnogorskog narodnog pozorišta. Elementi proklinjanja emitovani su i u dobro poznatom incidentu “Vezirov most”. Tako, suočeni smo sa učestanim upotrebama instrumentarija svetosavske fatve protiv zdravlja, sreće i prosperiteta znatnog broja crnogorskih građana i članova njihovih porodica, i to bez mogućnosti hrišćanskog oprosta.
Proklinjanje kao čin iniciranja rigorozne kazne prema religiozno nepodobnim osobama višeznačan je društveni fenomen. O njemu se može razgovarati sa stanovišta presuditelja, tj. Opskurnih sudija, ali i sa stanovišta žrtve. Ovdje nećemo govoriti o kanonskoj zasnovanosti instituta svetosavske fatve, niti o istorijskim ili tradicionalnim elementima prisustva tog ubojitog lingvističkog arsenala. Pažnji čitaoca ćemo ponuditi moguće implikacije oživljavanja ovog čudovišnog, anahronog inkvizicijskog instrumentarija.
Nema nikakve sumnje, proklinjanje je ona emisija mržnje kojom se neki visoki crkveni dostojanstvenik istovremeno obraća na dve disparatne adrese; a) on mrskom objektu napada poručuje da je izopšten i markiran i da ima sve preduslove da bude isprepadan; b) on, negantes, svom vjerujećem stadu objelodanjuje koordinate jadnika koji je van tora i time van milosti pastve. (Pričitajte nešto o tome u Galilejevoj biografiji.)
Opet, manje nas interesuje ovdje psihološko stanje straha pojedinca na koga je pala crna ptičurina osude (premda i taj aspekt pojave mora da se nađe pod lupom društvene pažnje). Pogledajmo bliže značenje proklinjanja kao vida interne komunikacije u vjerskoj zajednici.
Pop proglašava akt prokletstva kao izraz volje više sile, ali je suština procesa upravo prozaično ovozemaljska: davanje oprosta običnom vjerniku za slučaj da ovaj nanese prokletom čovjeku osvetoljubivu pakost bilo koje vrste. šta više, onaj koji će – veli pop – od sada pa do bilo kada ojaditi, osakatiti ili ubiti izopštenika zaslužiće posebnu Božju milost, zagarantovanu crkvenom posredničkom ulogom. Suština proklinjanja je u pritajenoj želji prokletatora da potčinjeni vjernik primi poruku svog nadređenog u crkvenoj hijerarhiji i prevede je na jezik konkretnog zločinjenja. Elementi nagovaranja prostog puka da finalizuje osudu više su nego nagoviješteni. Uloge su tu podijeljenje, ali su radnje veoma povezane i nesumnjivo usaglašane. Na teorijskom planu, ovaj mehanizam transmisije želje nadređenog nalogodavca prema nasumičnom izvršiocu u stadu prostih sljedbenika dobro je poznat i svakodnevno se koristi u političkim, vjerskim i sličnim nadgornjavanjima.
Od mnogobrojnih primjera izdvojimo onaj koji se ticao odmazde samoproglašenih puritanaca nad mirnom gej paradom u Beogradu prošle godine; dabome da je skandal pripremljem pravovremenim pozivima zaduženih ideologa da se “razvratnici” protjeraju bez zakona i uprkos zakonu; pozivi čak ne moraju biti emitovani u obliku anateme, dovoljne su i bahate psovke. Batinaši iz okrilja bratstva prevode ove poruke u izvršne naredbe, pa onda gledamo scene premlaćivanja, šutiranja i svakovrsnog maltretiranja potpuno nedužnih građana koji zahtijevaju svoje mjesto u pravnom prostoru zemlje. Iritirajući je cinizam kad u jeku masakra vidimo i jednog inicijatora u mantiji koji kobajagi razdvaja sukobljene i poziva kamenobacače na hrišćansko milosrđe. Ništa čudno! Smatra se da je ona predstava od rečene vrste dobro režirana koja se završava apelom uzročnika da se spriječe posljedice! Tako će se i desiti da rasejivači velimirovićevskog kontra-evropskog animoziteta “mole” sljedbenike da budu usrdni prema anglikancima pred svetosavskim hramom. No, u savršenom skladu sa pravilima igre, bukači koji su besprijekorno razumjeli primarnu poruku poruge drugog, izvršavajući želju rukovodstva pokazaće i višak revnosti, navodno neće poslušati “smjerne” molbe da ispolje skrušenost. Sociolozi treba da nam odgovore na pitanje, šta se može očekivati od pojedinaca iz prostog puka koji su vidjeli da profesori univerziteta nose bedževe sa likovima optuženih za ratne zločine!
Dakle, vidimo da je bacanje anateme poziv na linč. Poziv je tako koncipiran da se izbjegne formalni konflikt sa pravnom regulativom društva. Eventualne rđave posljedice tumačiće se kao neželjeni emotivni proplamsaj pojedinačnog vjernika koji je iziritiran postupcima otpadnika; bilo šta da se desi prokletom, neće izazvati pravne reperkusije licu koje je prokletstvo izreklo! Sve se svodi na eventualnu zakonsku osudu neposrednog izvršioca zločina.
Mi, građani, upravo na ovom nivou razumijevanja mehanizma bacanja fatve na članove jednog modernog, postplemenskog, stratifikovanog kolektiviteta moramo da prepoznamo nezakonitost tog čina i da za početak razagnamo kvazireligijsku maglu kojom se žele ublažiti jasne protivpravne konture djela. Mora se jasno reći:
Bacanje prokletstva na članove Crkvenog odbora Crnogorske pravoslavne crkve u B., pa i na sve vjernike te crkve koji su se mogli popeti, ili će se u budućnosti popeti na Jasikovac, nije ništa drugo do opasni poziv na linč tih ljudi. Da monstruoznost zamisli bude veća, akcija se propagira i protiv članova porodica (Paljenje kuća? Miniranje stanova?) Izrečena je riješenost da se od nauma ne odustane, i da pomilovanja neće biti do sudnjega časa! Čini su bačene!
Ako se nekome čini da je ponuđeno tumačenje prestrogo, isuviše iznijansirano i naduvano, unaprijed ću odgovoriti da sam ponudio blagu, uljudnu varijantu iščitavanja saopštenja SPC. Ne, nije u pitanju benigno, “roditeljsko” proklinjanje djece (i ono je odvratno), koje je često u našim sredinama – tipa: dozvao te jad, strijela te pogodila, munja te spržila, i sl. Ko je vidio gomilu troprstaša na Jasikovcu upornu u ideji da se susretne sa ložiocima badnjaka iz suparničkog tabora, posvjedočiće da ona inkorporira i potencijalne izvršioce žuđenih djela idejno koncipiranih u zvaničnom dokumentu. Svakome sumnjičavome preporučujem da se sjeti stravičnih epizoda kroz koje su prolazile male i velike zemlje Svijeta; paradigma tragedije Salema i priča o genezi krvavih vještica iz tog američkog grada ne smije se smetnuti s uma! Stoga:
Državni organi Republike Crne Gore moraju preduzeti sve pravne radnje da se praksa anatemisanja stavi pod pravnu proceduru. Da se izvori učestanog ritanja fatvama, ma ko da ih je sročio, podvrgnu sankcijama (one su u modernim društvima precizno opisane). Sasjeći grozni naum u korijenu! Ne dopustiti dvosmislena tumačenja, kojih zapravo i nema; postoji samo jedna jedina percepcija poruke – poziv na beskompromisno uništenje neistovjernika. Zaziranja od raznih titula ne može biti; ne postoji praksa uzuzeća vjerskih osoba od provjeravanja da li čine protivzakonite radnje u društvu gdje djeluju. Već se pojavilo jedno pismo u kojem “zabrinuti” traže osvještanje puteva (!) kojim su prošli vjernici Crnogorske pravoslavne crkve. Onemogućimo sijače mržnje pravnim, civilizovanim sredstvima, dok još nije posve kasno! Državna zaštita laičke suštine Crnogorskog društva ne smije izostati, naročito ne pod vidom kvazidistanciranja države od crkve. Svetinja sekularnosti zapisana je u našem Ustavu. Crkva se mora vratiti u njen kanon, i kontrolisati iznutra procese bezbrižnog začeća mržnje.
Pomolak viteza
ORTODOSAN
Odmah da otklonimo mogući uzrok nesporazuma: u ovoj riječi nema ni traga od slova k. Ortodoksan je pravovjeran, koji strogo vjeruje. šta će nama ta riječ, koja je zahtevna, koja obavezuje, poziva na napor vjere? Nama treba riječ ortodosan. To je osoba koja panično pokušava da je pravovjerna u odnosu na novonastalu koaliciju partija u Srbiji, DOS, koja je odnijela pobjedu na izborima krajem 2000. godine.
Pomolak mišljenja
EVROPSKA SMRT U NEVIĐBOGU
Prošlog ponedeljka smo se bavili temom gradacije smrti. Nije isto umrijeti od konopca i od plotuna. Vidjeli smo da su domaći autori propustili da konsultuju inostranu literaturu, kako bi dosegli željeni nivo objektivnosti.
Ljudska mašta je neiscrpna u sposobnosti da izmisli najmorbidnije vrste ubijanja. Tek što smo naučili da čitamo, dobijamo bajke kao lektiru. Izvor najgroznijih noćnih mora je ona bajka u kojoj vještica vješta u kulinarstvu priprema kazan vrele vode da skuva dvoje nevine dječice. Motiv smo uvezli iz njemačke i engleske književnosti, iz evropske dakle, pa i svjetske literature.
Poslije toga, kroz tinejdžerske romane usvajamo znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Spisak autora takvih avanturističkih novela je poveliki, a mogli bismo da prozovemo slavnog Francuza Žila Verna.
U srednjoj školi inspirišu nas da pročitamo prvi moderni crnogorski roman Neviđbog Rista Ratkovića. Najgroznija scena između korica toga djela je ritual kuvanja nekog mučenika u kazanu varenike. Krivica žrtve nije mala, riječ je o beskrupuloznom zelenašu ili takvom nekom korumpiranom tipu. Svejedno je muka ljudskom duhu za pročitati detaljan opis ubistva. Uskovitlala se bila i prašina književne afere u intelektualnim krugovima – je li dopustivo takvo vrijeđanje javnog morala na stranicama umjetničkog djela. Nije izostala ni prateća priča o slobodi literarnog stvaranja.
Teško će vas neko uvrstiti u obrazovane ljude ako nijeste pročitali silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena? Tamo nađemo na strani 85 (Izdanje kuće Mladost iz Zagreba 1977, biblioteka Jelen) opet nešto o – kuvanja homo sapiensa:
Jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: „Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.“ Prisutni grof Hertford pojašnjava: „Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj, kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku“.
Još da pomenemo Orvela. U njegovom slavnom romanu „84“ može se pročitati na strani 215 i ovo: „and reprisals aganst prisoner which extend even to boiling and burrying alive – are looked upon as normal“.
Kako da tumačimo ove sadržaje, pitamo se od malija noga do danas. Moramo da čitamo dopunsku literaturu. Književni kritičari i psiholozi nam ne pomažu koliko bi mogli. U svakom slučaju vidimo da postoje dokazi našeg dugog evropskog staža.
Pomolak lisca
DEMANTI
Jednu konkretnu manipulatorsku izjavu čelnika partije ABV možemo bez većih napora demantovati i to činimo u ovom iznuđenom tekstu. Međutim, za žaљeњe je potreba da gubimo dragoceno vreme i koristimo dragoceni prostor u listu da bismo još jednom osvetlili davno apsolvirane istine, u trenutku kad je požeљan napor jedne druge vrste: povesti bitku za mir, za prosperitet i poboљšaњe životnih uslova svih naših građana. Ali mi smo dovedeni u tu stupidnu situaciju maloumnim izjavama sa druge strane. Plitkost tih stavova, a teško je te nebulozne tvorevine nezrelih i nervoznih plaćenika i nazvati stavovima, po zasluzi nismo ni objavili; u tome imamo punu podršku naših birača i čitalaca; ali ne možemo a da se u ovom komentaru kratko ne osvrnemo na svu vulgarnu stupidnost koja je kroz te stavove pokuљala – preteći da zasmradi politički miљe i inficira zdravo političko tkivo. No to neće proći u ovoj sredini gde su trudoљubivi љudi uvek znali da odvoje bolesno od naprednog. I više od toga: da popu kažu pop, a bobu bob.
Mi shvatamo da ABV više nije u staњu da vodi samostalnu politiku, zbog ranije preuzetih obaveza prema GDĐ, da i ne pomiњemo potčiњenost prema ozloglašenom fondu jedne strane korporacije u službi negacije Našeg svetlog porekla. Na stranu što će slični incidenti sigurno odgurnuti potencijalne birače od sebe i izazvati revolt građana; moramo da demantujemo i zbog stida koji građani osećaju u ovoj slobodarskoj sredini. Uopšte zbog građana koji trpe dok čelnici ABV šetkaju od grada do grada blateći EŽZ.
Oni uporno minimiziraju skandale koje sami proizvode. Pokušaji opstrukcije neće uspeti. U stvaraњu incidenata pošten svet vidi izraz slabosti (a ne snage). A svi su ti incidenti una-pred izrežirani! Narod uvek postupa onako kako misli da treba, i tu jednostavnu čiњenicu uvek previđa nazovi koalicija ABVČЏŠ. U organizatorima mitinga lako je prepoznati one iste љude koji jednom drugom prilikom nisu organizovali mitinge. Neodgovorni pojedinci, a žalimo da su i kolovođe, dobiće ono što će zaslužiti; ovo nije pretњa već žalosna java њihovih detiњarija. Prevare i provokacije su ono što nam u ovom trenutku najmaњe treba. Na političkoj se sceni računaju samo ozbiљni љudi… Za nekog Čedu naša politička scena nikad nije čula, a on se već izdaje za osobu kojoj su otpala dva zadњa slova. Neka se ne nada da će u vezi sa њim išta da traje, tragedija ponajmaњe! Još je jedan žudeo i Čeko za slavom te vrste, pa znamo šta je bilo!
Šta reći o skupu gde dvadesetak osoba u zbiru imaju cirka tri santimetra čela?
Postaje sve očiglednije da je ABV pukla na AV, a B samo gleda – da se izvuče. Duh zajedništva je iscurio, flaša nikad nije ni dihtovala kako treba.
U demantiju vaљa reći još i ovo.
Duh liderskih nesporazuma širi se na sve strane, sa strane im se vraća ojačan. Oni više razumeju jezik varvarstva i divљaštva od jezika tolerancije. Iz mućkе bojkota izbora neće se ispiliti ništa dobro, pre svega za zaludne kvočke naše tužne kontra-zbiљe. Mali je rejting protagonista koji gone po svome. Vreme je da konačno padne zavesa ispod neuspelih igrača na žici svakodnevne politike. Nekadašњi pobornici, i svi redom odbornici, ovih i ovakvih zabavљača shvatili su šta je jaje a šta mućak. U društvenoj Zbiљi. Mi ćemo ići jajetom na mućak. Mućak i jaje mogu ići zajedno samo tri nedeљe – dvadeset drugog dana već će se videti šta se raduje i kreće a šta mora na smeće.
Najveći smutљivci bistre politiku u zadimљenim bistroima. Obojeni su svim bojama, izuzev nestranačkim. Pričaju o moralu i daљe od priče se ne miče.
Velika je nemoć lokalnih vlasti da se pokažu na delu. A kad ne mogu na delu, kako će voditi računa o celini. A ko ne vodi računa o celini, može li se tome poveriti naše boљe sutra. Kami nama bez sutra! Kami je u Kugi lepo opisao šta biva kad se na vreme ne ukloni jedan uginuli pacov sa stepeništa. Pesnik je to lepo izrazio: ili vatra ili ništa! Ko su leteći miševi naše mračne pećine? To su jadna stvoreњa koja su shvatila da (istina) grizu, ali po tlih gmižu. Iz kompleksa koji odatle proizilaze, hteli su da polete. I vinuli su se. Ali ne, kao što su umišљali, pod nebo, gde se može uzdići sam suri oro. Pa sad imamo miševe koji lete! Kakvi su to miševi?
Slepi!
Sa њima, vraćamo se u novo skameњeno doba. To neolitije prizivaju!
Zato њihovo anahrono avanti zaslužuje jedan demanti koji će da se zapamti.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Spektakuloarni događaji: Nijesu se dogodili, ali ostaju upamćeni.