Komentar za početak
Nije pamet u godinama, nego u glavi. (Ama: nema je godinama u glavi.)Zapisnuti!
ČAVOŠKOGO REFERAT
O toj vrsti mangupluka prvi put sam čuo na PMF u Kragujevcu. Ličilo je meni na ne baš oštroumnu šalu. U moj kabinet ušao je profesor Ljubisav Novaković. Njega pamtim kao kvalitetnog nastavnika i časnog čovjeka. Iskreno i dobronamjerno me podržavao i pomagao u promocijama i napredovanjima.
“Sad da ti pokažem moju listu radova”, rekao je i spustio nekoliko lista na moj sto. Gledam: hronološki poređane reference, na desetine naučnih radova dr Ljubisava Novakovića. Mnogi štampani u “jakim” časopisima, neki radovi tek nedavno publikovani. Iznenadio sam se, jer sam znao da moj stariji kolega ne pretjeruje sa publikovanjem. Oprezan je i uporno radi na formulisanju korektnih zaključaka. Ipak, ćutao sam i pogledao ga sa divljenjem i odobravanjem.
“Šta misliš”, pitao me, “kako sam uspeo da budem toliko produktivan, u dugom periodu, a naročito u zadnje vreme?”
“Nije Vam prvina”, rekao sam diplomatski.
On se nasmijao. Objasnio mi šta mu je bila namjera kad je napravio ovu lažnu kolekciju referenci: upozorenje, šta bi sve bezobzirni pojedinci mogli da učine.
A prevara je bila u sledećem.
Sasvim slučajno, u svjetskoj komuni fizičara postojao je tada još jedan čovjek sa istim imenom, sa istim prezimenom, i istim zanimanjem fizičara; čovjek koji se zove dr Ljubisav Novaković, profesor. Rođen je ne znam đe, živi ne znam đe, bavi se teorijskom fizikom i publikuje dosta uspješno u svojoj oblasti.
Moj dobri kolega Ljubisav, naš domaći Ljuba, pripojio je svojim referencama i radove drugog Ljubisava, dvojnika, i šale radi došao da pokaže šta bi sve mogle da urade previjane muvara. Smejali smo se i zaključili da je ideja dobra, recimo, za neki triler Agate Kristi. Ali da u stvarnosti univerzitetskog života može neko i da pomisli na prevaru te vrste – to ne! Izgledalo nam je odveć čudovišno. Mada je Ljubisav vrtio glavom, dvosmisleno. Očito nam je bilo da osoba koja nije posebno motivisana da izuzetno pomno čita referat o dostignućima kandidata za izbor u neko od profesorskih zvanja ne bi mogla lako da otkrije obmanu.
Prošle su godine, ja sam zaboravio ovu epizodu druženja sa dobrim fizičarom, korektnim čovjekom Ljubisavom, redovnim profesorom.
Kad, ovih dana doznam da “život piše romane”. Ljeto je godine 2018. Slijedi pravi triler, ali ne u književnosti no u akademskoj zajednici. O čemu je riječ?
Koliko pre nekoliko meseci pojavila se knjiga srbijanskog akademika Časlava Ocića. Zbornik je to dokumenata o sramnim dogodovštinama u SANU, kako veli poznati naš filozof Slobodan Divjak. Odurna stvar već i po smislu samog naslova! Jedan primer da pogledamo iz te knjige, koja je drugi tom dela Sporovi o budućnosti Srbije i SANU: šta i kako dalje.
Aleksandar Đ. Kostić, eksperimentalni psiholog, biran je bez ijedne knjige za dopisnog člana SANU. A onda je, mada i dalje nije ništa napisao, bio jednoglasno predložen za redovnog člana. Referat je pisao Kosta Čavoški.
Ovo je frapantno: Ocić dokumentuje da je A. Đ. Kostić prisvojio radove svih Aleksandara Kostića na ovome svetu, uključujući i onog slavnog seksologa; tako što je citate njihovih radova u tekstovima drugih radova uključio u spisak citiranosti radova Aleksandra Đ. Kostića! Takav je to bio izvještaj komisije za analizu učinka kandidata; garant izvještaja Kosta Č.
Zanijemio sam. Profesor Ljubisav Novaković, koga sam ja poznavao, prevrće se u grobu.
I? Ništa. Preživeće ko najduže ćuti.
Pomolak tora, ali napuštenog
МАДА МИ ЈЕ МРСКО ДРСКО
Подигли су све што треба:
Вилу, конто, раритете;
Сад подижу дигнитете.
Дигни ово, дигни оно,
Дигни лево, дигни десно –
Ето њима дигнитета.
Хор:
Ем ти тету чељадету
И његовом дигнитету
Базираном на адету
Крв попити ентитету!
(Све славећи веру свету.)
Negantesima valja reći ne
Dioba i izbor
U ljeto godine 1979. nađoh se u Budvi, na proputovanju. Platio sam uredno jedan polupansion u privatnom smještaju. Soba pristojna; vlasnik je bio jedno poznato ime tadašnje političke scene u Jugoslaviji. Pardon Ovo je neka zakrpa sjećanja, a ja sam se spremio za solilokvij o referendumu.
Referendum je neposredno glasanje građana o nekom bitnom predlogu. Kao instrument demokratije, u svijetu se odavno primjenjuje, u mnogim zemljama i pod raznim režimima. Sama ta vremensko-prostorna rasprostranjenost ove mjere govori o njenoj efikasnosti kanalisanja i uljuđenja strasti raznih društvenih grupa. Praksa primjenljivosti referenduma, vidimo, dovoljno ga afirmiše kao pozitivnu demokratsku instituciju.
S druge strane, česte su zamjerke referendumu koje proizilaze iz brige da nužna simplifikacija procedure ne upropasti suštinu odluke. Tako, iznose se prigovori da se pri plebicitarnom izjašnjavanju: a) lako manipuliše masom glasača, b) odstranjuju sve varijante koje postoje između dvije krajnosti, odogovora DA i odgovora NE, i c) privileguje strana koja je u prilici da formuliše referendumsko pitanje.
Lako ćemo se složiti da opasnost od manipulacije postoji, pa je neophodna velika javnost u referendumskim radnjama u svim fazama postupka odlučivanja. Što se tiče sužavanja izbora na dvije varijante (prihvatam ili ne prihvatam), ono dabome nosi rizik odlučivanja, pa je istovremeno i poziv na zrelost i ozbiljnost kolektiva. To i jesu poslovi u kojima valja presjeći buridanovsko osvrtanje.
Ali zahtjev za ravnopravnošću pozicije svih učesnika u referendumu je opravdan i nužan. Teškoće su poznate; sporimo se oko dvije stvari: 1) kako treba da glasi referendumsko pitanje i 2) koliki broj glasača može činiti priznatu većinu. Prvo oko definicije većine. Ona se daje zakonom o referendumu. Dobar je onaj zakon koji nije previše restriktivan; jedino je razumno zahtijevan zakon u praksi primjenljiv. Takođe, ne bi smio da bude dizajniran za jednokratnu upotrebu. Suštinski je važno da ista pravila referenduma poštujemo kad god nam on zatreba, bilo da je riječ o državnom uređenju, globalnom ekološkom problemu, izboru budućnosti ili nečem četvrtom. Da li je moguće ostvariti takav cilj bez političkih i drugih konflikata? Čini mi se, moguće je. Relaksacije radi:
Pogledajmo jedan primjer koji je utemeljen u našoj tradiciji. Kad dva brata dijele imanje, stariji – po svom najboljem osjećaju za pravično – podijeli cjelinu na dva dijela. Onda mlađem bratu ponudi da bira! Taj mehanizam korigovanja neprava, manipulacije i gramzivosti poznat je odavno. Negdje je ostao i dobar umjetnički opis tog postupka pri podjeli dragocjenog komada hljeba u kolektivu gladnih zatočenika (i čini mi se, baš iz pera jednog crnogorskog publiciste).
Možda bi zaključak bio ovaj. Usvojimo bez velikih peripetija pravila o kvalifikovanoj većini (procenat koji pobjeđuje) i to ona koja bi nam donijeo, recimo, gospodin Solana. Ali onda zaključimo da ćemo ih uvijek i striktno poštovati. I formulišimo referendumsko pitanje bez uplitanja strane koja je odredila kvalifikovanu većinu. Tada bi strana koja zagovara ekstremne uslove bila suočena sa mogućnočću da se glasačima postavi i adekvatno pitanje. Na primjer, strani koja traži dvotrećinsku većinu za prolazak referenduma mogli bismo nametnuti referendumsko pitanje “jeste li za opstanak ovakve SiCG”. Baš zanimljivo!
To bi nas možda uputilo na uzdržanost od ekstremizma i poželjnu samokontrolu.
Samokontrolu? Mnogi građani Crne Gore su ove godine iznosili svoje viđenje referendumske problematike. Neki od njih su se oglasili autorskim tekstovima u crnogorskoj štampi. O tim pojedinačnim iskustvima valja da govorimo s poštovanjem. Izuzetak su dva nedostojna stava. Lišena intelektualne samokontrole, oba treba da uđu u neku buduću zbirku nedostojnih gledišta, zato ću ih ovdje klasifikovati: A) Uvjerenje da je svako ko je stekao diplomu, bilo kad, u Srbiji, potpisao vječni pakt distance prema Crnoj Gori; B) Uvjerenje da će, kao samostalni, Crnogorci pocrkati od gladi.
Prvi stav baziran je na ukorijenjenom poltronstvu. Kao: crnogorsko siroče koje je diplomiralo na beogradskom medicinskom fakultetu (na primjer) dobija diplomu ljekara u vidu poklona-sažaljenja, a ne kao regularni ishod studiranja, po zakonu. Takva jedinka, dovijeka, ma gdje da radi, i ma kako, ima biti svjesna da mu je hljeb poklonjen, zna se gdje; plata njemu nije naknada za rad, već milostinja. Kako bi se tek ovome narugao, nekom poetskom doskočicom, beogradski književnik Miograd Stanisavljević! Ali dragi Miša je umro 17. avgusta ove godine.
Što se tiče drugog karakterističnog uvjerenja, pomenutog pod B), njega je sa neviđenom bestidnošću formulisao moj bivši stanodavac. Ukratko, po njemu je Crna Gora – Polupansion.
Nije toliki problem u tom gledištu da su crnogorska djeca siromašna, pa ako i ima za doručak, nema za večeru. Problem je u drskom nagovještaju, da se to stanje ne može sopstvenim rukama popraviti. Još veća neuviđavnost je sadržana u terminu: ne preza se od metafore koja u istu ravan stavlja privatni interes i državni značaj. No, maksimalna muka je u dominantnom viđenju naše domovine kao učmalog ugostiteljskog objekta. Može li ovo parče svijeta živjeti djelatno, dinamično, proizvodno, časno takmičarski, težački i inžinjerski? Ne može; ako ko naiđe i prenoći
Ne trpimo više ovakve b-analne uvrede.
Opominjem da se Đedovina više ne smije posprdno nazivati Međedovina.
Pomolak viteza
KALKULANUTI
Terminom kalkulanuti želimo da upozorimo na jednu raširenu vještinu da se pravovremeno lane, sa kalkulacijom da će se lavež ubrzo isplatiti. Ponekad vidimo osobu koja, uprkos svog inače uzdržanog temperamenta, izlane nekoliko oštrih riječi na račun neke osobe koja se dotad visoko kotirala. Onda se mi čudimo. U stvari je to duboko promišljen čin koji se bazira na dobrim prijethodnim informacijama. Osoba odnekud zna (i u tome je zasluga i poenta) da će objekat napada inače uskoro da zglajzne! Tako je lajanje ukalkulisano u buduće zasluge lajavca, koji će se u skorom napredovanju pozivati na kritički odnos, tada i tada (svakako prije pada!), onoga nevaljalca. Ne vrijedi lanuti bilo gdje, čovječe! To je kao u vetar da si lanuo, ili na zvijezde. Valja lanuti ne samo pravovremeno, nego i na pravom mjestu. Za lajanje predviđenom mjestu! Mjesta pogodna za kalkulajanje nazivaju se kalkulanumi.
Pomolak mišljenja
INTELEKTUALNA REZONANCIJA
1. Ivo Andrić piše u Travničkoj hronici:
Davil se dugo kolebao između jave i sna, jer su snovi imali više veze sa javom dosadašnjeg njegovog života, a sadašnja java ličila pre na neki san u kom čovek biva naglo bačen u čudnu, daleku zemlju i doveden u neobičan položaj.
Ova misao izaziva sećanje na čuveni Geteov stih iz Prologa u Faustu:
Was ich besitze, seh ich wie im Weiten,
Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten.
U našem prevodu:
Šta imam, u daljini spava,
A što iščeze, moja je java.
2. Negde u memoarskim zabeleškama sjajno opisuje Mihailo Lalić jedan svoj strah iz djetinjstva. Iz potaje, u kući, gleda dječak kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt.
Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…
Pred očima nam je antologijska pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke:
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Kakav potresni literarni dublet!
3. Pamtimo dobro one slavne stihove iz Hasanaginice:
Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Danac Hans Andersen pisao je u bajci The Little Mermaid (Mala Sirena):
Now she saw the mainland ahead of her, high blue mountains on whose peaks the white snow shone as if swans were lying there. Down by the coast were lovely green forests…
(Gledala je kopno tamo, visoke, modre planine na čijim se vrhovima sijao bijeli snijeg kao da su tamo popadali labudovi; a ispod se širile divne zelene gore.)
4. A dusk like that of the outer world obscured his mind as he heard the mares hoofs clattering along the tramtrack on the Rock Road… Dok čitamo ovu Džojsovu rečenicu iz knjige „A Portrait of the Artist as a Young Man“ može nam se desiti da pjevušimo davnašnji hit Džimija Stanića
Moja kobila Suzi, Suzi
Često šeće po pruzi, pruzi.
5. Pa je li ovo, i sve slično koje se može naći i citirati – plagiranje? Nije, već intelektualna rezonancija. I čitalac ne oseća neugodnost zbog nečijeg prepisivanja, već snagu sopstvene asocijacije. Prisećanje ovdje ima moć citiranja u stručnom radu. Blagosiljati: Evo nas na uzbudljivom izvoru talasanja Misli i Osjećaja.
Pomolak lisca
KAKO BITI CRNOGORAC U JUGOSLAVIJI
Pošao sam u šetњu. Iz prve bočne ulice izlete neko i ustremi se na mene. U trenu pomislih: terorista, te nagoh u bekstvo. Ali, bilo je kasno. Pridošlica mi je već držao podužu cev ispod nosa. Bio je to mikrofon. Jedna druga spodoba me je uporno snimala.
– Nemaš nikakve šanse – reče taj odlučni mladi čovek. – Ne pružaj otpor. Ovo je intervju.
Prepad je uspeo! Znao sam da kod nas nema rata, nije ga ni bilo i sa te strane su građani bili bezbrižni. Znao sam da su kriminalci, ako ih i ima, akcijama naše milicije sabijeni u mišje rupe. Ta znao sam i da elektronikom opskrbљeni novinari iznuđuju na ulicama mišљeњe prolaznika, ali sam mislio neće grom u koprive!
– Molim vas, recite za naše gledaoce: izjašњavate li se kao Srbin ili Crnogorac?
Au, jebote. (Ne psujem često, ali dogorelo do nokata.) Šta ću sad? Da sam se bar malo pripremio… Pokušavam da se setim, šta drugi rade u sličnim nevoљama. Zaričem se da više nikad u nacionalnom smislu nespreman ne izađem na ulicu. Promrmљao sam nešto u smislu: što je to, braćo, važno – razumemo se, imamo preča posla… Kamerman se cerekao, a novinar je ironično primetio:
– Neće to proći baš tako. Videćemo se još!
Dok su pakovali opremu, pokušah da im vratim milo za drago:
– Recite mi bar ko ste? Strani ili domaći plaćenici?
Upozoreњe sam, međutim, ozbiљno shvatio. U tišini svog doma sastavio sam Kratko pravilo za razgovor na temu Ko si – Srbin ili Crnogorac? Da mi se nađe u џepu, za slučaj da me crni đavo odnese na ulicu, u čeљusti raznih medija. Pravilo predviđa dva laviraњa: 1) Pokušati sa foliraњem u stilu jednog slavnog državnika: odgovoriću vam odmah, ali na jedno drugo pitaњe; 2) Ako ne uspe, pomenuti metaforu o svetlosti; na pitaњe postoji li sud koji može da presudi je li svetlost talas ili čestica? fizičari kažu, ne postoji.
Vaљanost uputstava testirao sam jednom prilikom kad su mi dodelili ćoše nekog okruglog stola. Primenivši varijantu 1) hitro sam počeo da brbљam o koječemu. Ali me voditeљ još hitrije upitao, govorim li ja to srpski ili crnogorski? Skliznuo sam na varijantu 2) i kad sam rekao da sam svetlost… iskљučili su me. Debakl!
Tražeći izlaz, otvorio sam kњigu Ko je ko u Srbiji. Nađem tamo dve odrednice, dva čoveka istog prezimena. Vidi se, rođaci. Potiču sa iste tačke geografske karte, pa ipak im se mesta rođeњa razlikuju. Uz to, jedan je Srbin, drugi Crnogorac. Jedan pravoslavac, drugi ateista. Vidim iskusni љudi baš u problemima koji mene muče. Okrenem telefon i pitam: ovde Černiševski, šta da radim? Kako da se postavim na dilemu: Srbin ili Crnogorac?
– Budalo – reče pravoslavac. – To nije dilema, već lozinka.
– Kretenu – reče ateista. – Pitaju te hoćeš li sutra glasati za Crnogorca iz Srbije, ili Srbina iz Crne Gore!
Otvoriše mi se dva oka u glavi…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Kojom sabljom u skupštini posjeći Gordijev čvorum?