Komentar za početak
Svetu se ne može ugoditi. (Opet neke tikvice, reče drug Tito.)Zapisnuti!
POSLOVICA?
Dnevna novina iz Beograda, sa većom reputacijom za naše uslove, u redakcijskom komentaru 25. aprila 2008 zaključuje tekst tvrdnjom: „Uostalom, znate onu izreku – biju naši al biju i partizani.”
Onda uzmem i napravim mini anketu među ljudima oko sebe. Svi, ama baš svi znaju za izreku „Biju naši, al biju i Turci”. Ponekad se to kaže: Al biju i njihni… (Ironično, da se osjeti da su oni drugi – Turci, muslimani.).
Nijedan ne zna da se tu pominju partizani.
Jer izreka tako i ne glasi. Ali korisno je slagati u novini koju uređuje takozvani demokrata, pred izbore.
Takozvani, jer je aktivno manipulisao pri usvajanju sramnog Ustavu.
Takozvani, jer sugeriše da su četnici naši, a partizani nijesu naši.
Pomolak tora, ali napuštenog
СВАКО ПЛЕМЕ ИМА СВОЈЕ ВРЕМЕ
Свако време има своје теме (Свако време зајашу дилеме) Свако време тегли своје бреме Свако време лучи туђе семе.
Свако време изналази креме Свако време залута у шеме Свако време одболује треме (Свако време има своје време).
„Свако време има своје неме.“
Negantesima valja reći ne
Dioba i izbor
U ljeto godine 1979. nađoh se u Budvi, na proputovanju. Platio sam uredno jedan polupansion u privatnom smještaju. Soba pristojna; vlasnik je bio jedno poznato ime tadašnje političke scene u Jugoslaviji. Pardon Ovo je neka zakrpa sjećanja, a ja sam se spremio za solilokvij o referendumu.
Referendum je neposredno glasanje građana o nekom bitnom predlogu. Kao instrument demokratije, u svijetu se odavno primjenjuje, u mnogim zemljama i pod raznim režimima. Sama ta vremensko-prostorna rasprostranjenost ove mjere govori o njenoj efikasnosti kanalisanja i uljuđenja strasti raznih društvenih grupa. Praksa primjenljivosti referenduma, vidimo, dovoljno ga afirmiše kao pozitivnu demokratsku instituciju.
S druge strane, česte su zamjerke referendumu koje proizilaze iz brige da nužna simplifikacija procedure ne upropasti suštinu odluke. Tako, iznose se prigovori da se pri plebicitarnom izjašnjavanju: a) lako manipuliše masom glasača, b) odstranjuju sve varijante koje postoje između dvije krajnosti, odogovora DA i odgovora NE, i c) privileguje strana koja je u prilici da formuliše referendumsko pitanje.
Lako ćemo se složiti da opasnost od manipulacije postoji, pa je neophodna velika javnost u referendumskim radnjama u svim fazama postupka odlučivanja. Što se tiče sužavanja izbora na dvije varijante (prihvatam ili ne prihvatam), ono dabome nosi rizik odlučivanja, pa je istovremeno i poziv na zrelost i ozbiljnost kolektiva. To i jesu poslovi u kojima valja presjeći buridanovsko osvrtanje.
Ali zahtjev za ravnopravnošću pozicije svih učesnika u referendumu je opravdan i nužan. Teškoće su poznate; sporimo se oko dvije stvari: 1) kako treba da glasi referendumsko pitanje i 2) koliki broj glasača može činiti priznatu većinu. Prvo oko definicije većine. Ona se daje zakonom o referendumu. Dobar je onaj zakon koji nije previše restriktivan; jedino je razumno zahtijevan zakon u praksi primjenljiv. Takođe, ne bi smio da bude dizajniran za jednokratnu upotrebu. Suštinski je važno da ista pravila referenduma poštujemo kad god nam on zatreba, bilo da je riječ o državnom uređenju, globalnom ekološkom problemu, izboru budućnosti ili nečem četvrtom. Da li je moguće ostvariti takav cilj bez političkih i drugih konflikata? Čini mi se, moguće je. Relaksacije radi:
Pogledajmo jedan primjer koji je utemeljen u našoj tradiciji. Kad dva brata dijele imanje, stariji – po svom najboljem osjećaju za pravično – podijeli cjelinu na dva dijela. Onda mlađem bratu ponudi da bira! Taj mehanizam korigovanja neprava, manipulacije i gramzivosti poznat je odavno. Negdje je ostao i dobar umjetnički opis tog postupka pri podjeli dragocjenog komada hljeba u kolektivu gladnih zatočenika (i čini mi se, baš iz pera jednog crnogorskog publiciste).
Možda bi zaključak bio ovaj. Usvojimo bez velikih peripetija pravila o kvalifikovanoj većini (procenat koji pobjeđuje) i to ona koja bi nam donijeo, recimo, gospodin Solana. Ali onda zaključimo da ćemo ih uvijek i striktno poštovati. I formulišimo referendumsko pitanje bez uplitanja strane koja je odredila kvalifikovanu većinu. Tada bi strana koja zagovara ekstremne uslove bila suočena sa mogućnočću da se glasačima postavi i adekvatno pitanje. Na primjer, strani koja traži dvotrećinsku većinu za prolazak referenduma mogli bismo nametnuti referendumsko pitanje “jeste li za opstanak ovakve SiCG”. Baš zanimljivo!
To bi nas možda uputilo na uzdržanost od ekstremizma i poželjnu samokontrolu.
Samokontrolu? Mnogi građani Crne Gore su ove godine iznosili svoje viđenje referendumske problematike. Neki od njih su se oglasili autorskim tekstovima u crnogorskoj štampi. O tim pojedinačnim iskustvima valja da govorimo s poštovanjem. Izuzetak su dva nedostojna stava. Lišena intelektualne samokontrole, oba treba da uđu u neku buduću zbirku nedostojnih gledišta, zato ću ih ovdje klasifikovati: A) Uvjerenje da je svako ko je stekao diplomu, bilo kad, u Srbiji, potpisao vječni pakt distance prema Crnoj Gori; B) Uvjerenje da će, kao samostalni, Crnogorci pocrkati od gladi.
Prvi stav baziran je na ukorijenjenom poltronstvu. Kao: crnogorsko siroče koje je diplomiralo na beogradskom medicinskom fakultetu (na primjer) dobija diplomu ljekara u vidu poklona-sažaljenja, a ne kao regularni ishod studiranja, po zakonu. Takva jedinka, dovijeka, ma gdje da radi, i ma kako, ima biti svjesna da mu je hljeb poklonjen, zna se gdje; plata njemu nije naknada za rad, već milostinja. Kako bi se tek ovome narugao, nekom poetskom doskočicom, beogradski književnik Miograd Stanisavljević! Ali dragi Miša je umro 17. avgusta ove godine.
Što se tiče drugog karakterističnog uvjerenja, pomenutog pod B), njega je sa neviđenom bestidnošću formulisao moj bivši stanodavac. Ukratko, po njemu je Crna Gora – Polupansion.
Nije toliki problem u tom gledištu da su crnogorska djeca siromašna, pa ako i ima za doručak, nema za večeru. Problem je u drskom nagovještaju, da se to stanje ne može sopstvenim rukama popraviti. Još veća neuviđavnost je sadržana u terminu: ne preza se od metafore koja u istu ravan stavlja privatni interes i državni značaj. No, maksimalna muka je u dominantnom viđenju naše domovine kao učmalog ugostiteljskog objekta. Može li ovo parče svijeta živjeti djelatno, dinamično, proizvodno, časno takmičarski, težački i inžinjerski? Ne može; ako ko naiđe i prenoći
Ne trpimo više ovakve b-analne uvrede.
Opominjem da se Đedovina više ne smije posprdno nazivati Međedovina.
Pomolak viteza
DEMOKRETENIZACIJA
Poznajem čovjeka koji ima časnih šezdeset godina. Završio je elektrotehnički fakultet u vrijeme kad dekani nijesu dolazili u kabinet sa batinašima. Doktor je elektrotehničkih nauka. Saradnik u uglednim svjetskim časopisima. Napisao je tri dobre knjige o problemima energetike. Čuo sam ga da govori četiri svjetska jezika, a služi se sa još tri. Nikada nije bio član partija. Ima sjajnu porodicu. Uviđavan, ne znam čovjeka u Beogradu koji bi o njemu rekao ljutu riječ. Nije istjerivač pravde, ne popuje. Pošten je. Srbin je. Komunisti ga nijesu predlagali za ministra energetike. Nacionalisti ga nijesu predlagali za ministra energetike. Demokrate ga nijesu predlagale za ministra energetike. I znate li u čemu je krajnja poenta zamješateljstva? Nudim vam dil: samo u Beogradu postoji pedeset sličnih eksperata i ljudi svjetskog nivoa. Biće tučeni od svakog nespecijaliziranog ratnog hirurga za položaj ministra energetike. Ni jedan pokret za sebe nikad nije rekao da nije demokratski. Zaustavimo demokretenizaciju!
Pomolak mišljenja
DETERMINIZAM U LANCU SLUČAJNOSTI
Slučajno sam tog dana rano putovao gradskim autobusom. Dan sunčan, topao posle duge i oštre zime. U vozilu nije gužva. Sjedim i čitam knjigu. Imam pola sata lektire, prekraćujem dosadu.
U knjizi se pripoveda o ljubavnoj vezi grofice Zije Dukaj i italijanskog zavodnika po imenu Filip. Mlada plemkinja je zaljubljena u svog izabranika. Jedva čeka svadbu. Ona voli naočitog crnpurastog momka. Udavača je bogata, ali i zgodna devojka, primerno vaspitanja i uzorno odgojena.
Grofica Zija ne može da sakrije ljubav, kao što se ustanovljava u mnogim knjigama da je to nemoguće. Ali je aristokratski delikatna i tek diskretno otkriva roditeljima: Ja volim Filipa.
Čitajući, slučajno sam promašio stanicu i izašao na sledećoj. Bližilo se podne. Bio sam gladan. Neplanirano sam odlučio, kad sam već u tom kraju, da kupim burek; najbolji je onaj kod Ilića.
Slučajno sam odabrao do pekare prečicu preko malog parka.
Pitao sam se ima li već prvih ljubičica na sitnim brežuljcima u parku. Ne, nema. Rano je. Do pre pet dana bili su žestoki mrazevi.
Slučajno sam se upitao, je li baš da nema ni jedne jedine ljubičice ovog toplog jutra na pragu proleće? Ipak, eno tamo se nešto plavi. Ma, kao da su ljubičasti grozdovi?
Uočio sam kamen pored stepeništa. Ugnezdio se u ležaju od platanovog lišća boje livadskog meda; okolo je bilo i nekoliko bakarnih folija sletelih preko noći sa obližnjeg hrasta. Uz ivice kamena veselo su se probijale nežne žuto-zelene travke. U sredini se kamen svodio na uglačani maleni amfiteatar sa zapisom u boji svežih martovskih ljubičica.
Seo sam na betonsku stepenicu i s nevericom pročitao:
„Ja volim Filipa“
(Doručkovao sam tek pošto sam kod kuće stavio na papir ovaj čudnovati lanac slučajnosti.)
Pomolak lisca
DRAGI STRIKO, OPET JA
Nije prošlo ni dva dana od kada sam ti poslao pismo, a evo ponovo uzeh parče hartije da ti se javim! Godinama, znaš zbog čega, što se kaže nisam imao ni sliku ni ton. Hvala bogu, posle Dejtona imam tona!
U ovom pismu hteo bih da te pohvalim, što pišeš srpsku poeziju. Ja volim osećajnu stvar; možda se ne bi reklo, ali sam ovih meseci pročitao dosta stihova. Videh te jednom na televiziji. Slušajući te kako recituješ u odsudnom času za našu partiju (ti reče, koja se još igra), zaplakao sam (košta me ponosa da ovo kao borac priznam, ali me hrabri da i ti tog momenta nisi bio daleko od jecaja).
Bog zna da li pod tim utiskom, tek i sam sam počeo da pišem poeziju. Evo me da se, kao i svaki početnik, stidim pred tobom zbog priznaњa! A kako li je tek početnicima u pedesetim! No nije na odmet i da ponovim maksimu (kao maksimom po diviziji!): krv nije voda. Brinem, šta ćeš ti na sve to reći. Posebno se sekiram i satarim (ovu sam reč izmislio iz ovih stopa; dovedi je u vezu sa satarom, kao što i onu prvu vaљa dovesti u vezu sa sekirom), hoćeš li pozdraviti teme koje obrađujem. I ton kojim celina zvuči? Mislio sam da je najboљe, ako ti pošaљem jedno stihosočinenie, pa da prosudiš, i po prilici – ohrabriš. Ta pesma ti se nalazi u dodatku ovog pisma, potraži je; ne bacaj koverat, inače ode i ona!
A sada dve-tri neprijatnije sitnice, ne mogu da izbegnem.
Prvo, ovamo kod nas je neko spadalo pronašlo pesmu koja se zove Ima nešto za koju tvrdi da je tvoja. Ja ne verujem. Onda on pokazuje ime i prezime; postoji li još koji pesnik s tvojim imenom (dešava se…)? Taj kreten koristi svaku priliku, kad sam u društvu, da me provocira. Naročito mi je teško kad odrecituje
Ima nešto isto u љudima,
Ima neke Bosne u Slovencu.
Onda ja objašњavam da je to nemoguće – pokazujem pisma od strika i dokumetujem koja su u stvari tvoja autentična i nepokolebљiva gledišta glede Slovenaca. Do kraja mi je gnusno kad čujem nastavak (mangup je namerno pretumbao stihove):
Ima nešto što u nama ima
Što nas drži u istome vencu…
Ja ga potom upozoravam na tvoje dileme koje sam rasvetlio u prošlom pismu. Među nama, striko, ipak ima nešto što upućuje da si ti autor: pesma je u desetercu… Može i uz gusle da se peva. A ja sam, kao što znaš, tebi bezgranično veran. Ako je tvoja, sviđa mi se. Mada mi je teško reći, posle svega. Uzgred, u stihovima,
U predelu oko divљeg Lima
Ima jedno parčence Banata,
nazire se jedna faktografska teškoća. Vasojevići se jesu selili u Vojvodinu, obrnuti smer migracije mi nije poznat.
Drugo. Doprlo mi je do ušiju (ne pitaj za kanale cinkareњa) kako si negde napisao, љudi citiraju po sećaњu: Pegavo dupe J. Broza.
Groza!
Znam da u ovom vremenu ima mnogo intriga, ali svejedno mi je u duši groza, kad na to pomislim. Izbegavaj, doboga, tako što! Ne bih želeo da me primoraš da se preko novina odričem najrođenijeg strica!
Jesi obavešten čovek, ali baš toliko…
Nastaviš li u tom stilu, odbićeš me od čitaњa tvojih pisama, što mi je inače ovih dana duševna hrana i omiљena zabava. Pozdrav, Sinovac.
Dodatak
Evo moje pesme Smena generacija:
Šeset prve bejah đače.
Nosio sam T. štafetu
kilometar, a i jače.
Ne zaradih ni monetu –
to bejaše čast na svetu.
Danas mi se samo plače.
Porede me sa fukarom,
nosio sam pozdrav Starom.
A ja ćutim, sin mi đače.
Kroz SFRJ nosi pušku;
vrag odneo svaku šalu:
nije pismo u drvetu,
nego metak u metalu.
Ko te pita za monetu!
Da izvuče glavu mušku.
Opet viču: čast na svetu.
(Porede ga sa fukarom:
ne ubija svetim žarom.)
Eto, toliko. Strepim od tvog suda. Svi mi strepimo od ponekog suda. Čujem da sada i buџe strepe od suda. Hvala bogu, sitna sam riba. Najgore što mi se može desiti jeste da gorњe stihove pošaљeš u noćni sud.
Do sledećeg dopisanija, tvoj Sin(ovac).