Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
NEOMRČIZAM
Imali smo marksizam, sad imamo neoliberalizam. Neoliberalizam apeluje na slobodu. Sve drugo je u zapećku, na primer pravda, na primer istina. Privatna svojina i tržište nisu apsolutne kategorije. Rijetki upozoravaju: neke stvari nisu na prodaji: na primer, pravda, istina, voda, vazduh, javni prostor, mediji.
Neoliberalizam je ideologija beskrupuloznih. Razlog krize početkom 21 veka je neravnoteža koju je stvorio sam neoliberalizam, kroz manjak socijalizma u poretku. Laž je da će biti srećnog kraja. Srećan kraj nigde nije predviđen. Imamo i imaćemo ovo: privatizovanu vlast, privatizovan javni prostor i javne finansije, privatizovane medije. Nejednakost.
Kao i druge ideologije, neoliberalizam služi opravdavanju samovolje jedne grupe. Ovde je to grupa koja ima krupni kapital. Povećavanje samovolje ove grupe neminovno smanjuje slobodu ostalih građana. (Milutinović)
Pomolak tora, ali napuštenog
СЕЋАЊЕ НА ЛЕКЦИЈУ О
ЛАЖНОМ
ЦАРУ
Врло давно, пре два века,
Варалица нека проста
Дошетала до Цетиња,
А у својству важна госта.
Скупили се Црногорци,
Све го јунак до јунака;
Слободари, диви, борци
Под теретом од пушака.
Оклевао ни трен није;
Дично стао крај дувара:
„Велможа сам из Русије –
Бирајте ме за свог цара!“
Како рече, пушка пуче
А за њоме шенлук прави.
Грабају се ко ће први
Господара да објави.
Одважнога и по мери
Провиђење посла Сина.
Поста земља до вечери
Независна царевина.
***
Још и данас када читам
Епизоду Шћепан Мали,
Голем терет од искона
На душу се моју свали.
Онда јецам самом себи
Као да су речи меци.
Заћутати?Испричати?
Без зазора својој деци:
Дошао је колко јуче
Хулиганац неки стари
И битанга од човека
Да мој народ насамари…
Negantesima valja reći ne
Mjerenje religioznosti
Nije davno bilo doba kad su povremeno prezentirani javnosti ohrabrujući podaci da je ogroman procenat populacije ateističkog usmjerenja; u potskupu učenika i mladih, naglašavano je da je taj procenat još impresivniji; pominjane su cifre od nekih devedeset procenata, pa i više. Naravno, da nijesmo vjerovali!
Kad evo, svako malo nas ovih mjeseci obavještavaju o novim ohrabrujućim trendovima: ogromna komadina populacije, mladi pogotovu, religiozno je – a vjerujući naboj je hrišćansko svetosavski. Pa, koliki je sada taj procenat? Mrčo moj, ponovo devedeset, sa tendencijom rasta… Naravno, da ne vjerujemo!
Odakle ovakvi podaci? Zašto nam se serviraju? Svejedno da li su izmišljeni od strane manipulatorske skupine – gdje god da je – ili zbilja statistički uzorak daje takve odgovore (koje možemo častiti epitetima a) pametni, b) glupi ili c) lukavi) – naučna vjerodostojnost u takvim pričama je sumnjiva; stvari su daleko od spontanosti; prije bismo rekli da je na djelu sindrom Malog Radojice (nije umro, no se ukurvio…).
Ipak, pođimo sa časnih pozicija i recimo da ni mi ne znamo tačnu brojku kojom bismo mogli oboriti sumnjivi crkveni podatak. Zato:
Postavimo odmah centralno pitanje: može li se religioznost pojedinca mjeriti? Pogledajmo, šta se s tim u vezi može reći i predložiti.
Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba (koga ćemo u daljem tekstu iz milošte prosto zvati Ljuba) ustvrdio je da u stvari Hrišćanstvo hoda (otkad je prohodalo!) na dvije noge, koje su dvije fundamentalne dogme: dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? 2) Da li vjerujete u zagrobni život, da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije (bez mogućnosti vrdanja): a) Da, b) Ne, c) Ne znam. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju teisti, odrično ateisti i distanciraju se agnostici.
Originalna Ljubina mjerenja 1914, u intelektualnom i naučnom miljeu, iznjedrila su podatak da 40% vjeruje u tako definisano Božanstvo. Nedavno smo čitali da su istraživači ovih fenomena u Americi ponovili, po istoj metodologiji, mjerenja religioznosti među univerzitetskim poslenicima i došli do skoro istih rezultata za koje se zna evo skoro jedan vijek: četiri od deset vjeruju u Ljubinog Boga. Interesantno je da Galupovi podaci ukazuju da se sličan procenat otkriva i u opštoj, širokoj populaciji. No, mjerenja pokazuju, kad je riječ o užem uzorku, naučnoj eliti, da drastično opada broj vjerujućih. Postoji podatak da čak 90% među članovima američke Nacionalne akademije nauka odbacuje Ljubinog Boga! Tako, intelektualni profil vjerujućih gradi karakterističnu piramidu: uslovno govoreći, što su pojedinci obrazovaniji, sve su manje religiozni. Na vrhu piramide vlada akutni ateizam!
Nije mi poznato da je kod nas ikada bilo pokušaja da se ovakva ili slična mjerenja učine. Dok za njih ne doznam, ako ih je bilo, ne mogu isključiti pretpostavku da se svjetovne i crkvene vlasti plaše ishoda naučnog istraživanja naše individualne nutrine i fluida vjere. Bilo bi jako interesantno da neka ozbiljna agencija za ispitivanje javnog mnjenja izvrši mjerenja upravo na bazi Ljubinih preporuka. (Neka to ne budu, ako se može, statističari koji nas časte nalickanim dijagramima pred svake izbore!) Tako bismo došli do naučno utemeljenih podataka o stepenu naše lične religioznosti, možda prvi put ozbiljno u viševjekovnoj istoriji. Nema sumnje, imali bismo šta i naučiti iz takve jedne iskrene ankete koja bi se uradila skrupulozno i anonimno. Prvo, to bi bila šansa da vidimo da li naši rezultati liče na američke, i svetske? Ako ne liče, eto podloge za duboka promišljanja takve distinkcije. Ako liče, eto opet razloga za analizu podudarnog ishoda…
Zbilja bi mjerenje stepena religioznosti kod nas moglo da označi početak otriježnjenja od svetosavskog histerisanja. Jer, pazite, svaki siromašak kojega je u magli političke konfuzije zapalo da danas bude predsjednik nekakve Vlade, sjutradan se razbudio nakostriješen od svjetorodne misli da on prije doručka mora sa svojim kabinetom do svete Gore Atoske. Ritualu crkvenom priučiće se u avionu. I jer, pazite, svako preosvještenstvo, koje je odnekud danas poslato da skakuće sa čuke crnogorske na čuku crnogorsku, sjutradan će se u Ostrogu zakleti da je 95% Crnogoraca na njegovoj svetoispravnoj strani.
Takve djetinjarije treba presjeći plasiranjem ubjedljivog naučnog podatka dobijenog na bazi Ljubine metodologije.
Razumije se da su postojale, a postoje i sada, zamjerke ovom postupku (česta je ona koja tvrdi da je ponuđen usko definisan Bog; navodno se može biti u okrilju vjere i bez ubijeđenosti u egzistenciju Boga-ličnosti i bez dodatka o zagrobnom životu; pojedinci su skloni da vjeruju u Boga kao što se vjeruje u vile i vještice). No, ortodoksne religioznosti nema kod vjernika koji ne komunicira sa Svedržiteljem; koji makar ne pokušava! I koji tvrdo ne vjeruje, svakog dana, da mu je zagarantovana besmrtnost duše. Odlično je Ljuba uočio da su njegova pitanja opštehrišćanska, bez obzira na varijantu hrišćanstva: i katolik, i pravoslavac i protestant mole se Bogu, traže i dobijaju utjehu i očekuju raj.
Zar nije apostol Pavle zavapio: “A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, prazna je i vjera naša.”
Više od toga, dva Ljubina pitanja su fundament i drugih velikih svjetskih religija. Tako, otkriven je metod mjerenja tvrde religioznosti pojedinaca, bez obzira na više ili manje efemerne razlike koje se provlače kroz prostor i vrijeme, a koje se naduvavaju, potenciraju i predimezioniraju iz ideoloških ili sličnih razloga!
No, moramo naglasiti uvaženom čitaocu da je u ovom tekstu riječ o valorizaciji vjerskog osjećaja pojedinca; takav osjećaj je njegovo unutrašnje svojstvo koje pretenduje da bude iskreno; ili nije nikakvo svojstvo; ono je duhovna sloboda pojedinca koja zaslužuje poštovanje; to stanje samo treba realno opisati i adekvatno locirati.
Sasvim je druga stvar sa organizovanom religioznošću. Ona od slobodnog vjernika stvara potuljenu ovcu u stadu, guši njegovu slobodu duha i slobodu spoznaje istine. Ona je porobljivačka armija.
Bar Crnogorci ovih dana znaju da uvide sve dimenzije represivnosti i svu ugnjetačku potentnost neuračunljive organizovane religioznosti! Kad načelnik štaba invazionih trupa organizovane religioznosti daje izjave da je ogroman procenat crnogorskog stada pod njegovom komandom, pa se takva strategijska najava objelodani kroz perfektnu crkvenu mrežu radio i televizijskih paučina, onda ostaje da načelnik informativne službe datog štaba još samo proglasi definitivnu opsadu crnogorske teritorije. Pa se tako i desilo! To vispreno lice, Pesnik iz Beograda na stalnom radu rovarenja po duhovnom prostoru Crne Gore, reklo je: “Crnu Goru je stvorila crkva, i ona je crkveno imanje.”
To, da smo mi rođeni na metohu i da nijesmo drugo do monaško roblje? To, da su vlasnički odnosi nepovratno definisani davno, davno i da je nama samo tabanati u crkvenom mraku? To, da je naša sudbina predestinirana onim što je, jednom, definitivno, napisano, pohranjeno, napečatano i štambiljano u Srbskim manastirima? Nećemo se složiti.
Crkveno-šovenski galiMatijas nije od juče. Utoliko gore po Crnogorsko strpljenje. Sačekajmo još malo, zaludu se nadajući da će Pesnikove rečenice neko dezavuisati. Ako ne, oduprimo se – da izađemo iz začaranog kruga. Kako se oduprijeti? To me i brine. Ne sjećam se da je Crnu Goru ikad kroz vrijeme nešto jeftino koštalo.
Kukuriču ispod zvonika da je slobodarska Crna Gora Crkveno imanje!? Ne, nije to objava zore ljubavi i trpeljivosti. Ovo nije poziv na dijalog. Ovdje nema tolerancije. Ovdje nema nauma da se naučno izmjeri religijska naslaga pojedinaca i vjerska sloboda u nama; nije pozdrav bilo kojoj alternativnoj organizovanoj religioznost. Ovo je Obznana. A Obznana vodi računa jedino o interesima onih koji kažu: Da. Djelovi naroda koji su odgovorili u anketi sa: Ne, ili sa: Ne znam – imaju biti u najboljem slučaju skrušeni argati na Crkvenom imanju.
Zato se na poslovima odbrane slobode disanja i jutarnje prozračnosti istine moraju angažovati svi oni koji ne vide sebe u svetosavskom organizovanom pastirskom stroju. Na poslovima rehabilitacije svjetovne, demokratske i građanske Crne Gore moramo danas trezveno poraditi jer su već dobrano prodimile lomače osvajačkog jezičkog galiMatijasa. Generalna nekompatibilnost između vjerske feredže koju nam kao oglav namiče Pjesnik Njegovog Preosvještenstva i naše urođene potrebe da udahnemo nekontaminirani vazduh i ozon prvorođenih brda davno munjama oprljenih – tjera nas na refleksni trzaj izbavljenje od gušenja.
Za bistrinu pojmova, i bez manipulacije! Nekad su tražili da svi budemo jedni-te-isti. Ovi hoće da svi neizostavno budemo jedni – teisti.
Pomolak viteza
NALICKANA DRAMA
Godine 1990, ili tu negdje, viđena je u holu SFRJ, na gala prijemu, i jedna nalickana drama. Ujverili smo se kasnije: podala se, svima…
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
CAR TRAJAN
Vredno je pažњe povremeno prisećaњe na imperatora Trajana. Stupio je na vlast 98. I bio na čelu države sledećih devetnaest godina. U Rimu je zidao mnogobrojne veličanstvene građevine, naročito na Forumu Trajanovu. U provincijama je gradio puteve i pristaništa. Ratovao je pet godina sa Tuđinima preko Dunava, i pobedio. Da bi sprečio upad Germana, opasao se Zidom. Imperija se tada širila na 7 miliona kvadratnih kilometara, a imala je 70 miliona podanika. Trudio se da una-pređuje zemљu. Uspomena na њega ostala je lepa. Posle њega, Senat je pozdravљao svakog novog vladara rečima: Da si srećniji od Avgusta i boљi od Trajana.
I nama se kroz istoriju više puta događao car, ovakav ili onakav, ali Trajan. Jedan od њih nam je posebno skrenuo; našu pažњu na Sebe.
Stupio je na presto pre sto godina, ili se narodu samo tako čini. Zvanično se to krunisaњe obavilo zamalo pa 98. (nestrpљeњe!). Koliko će da vlada ne znamo, ali su analogije sumorne. Razidao je mnoge veličanstvene građevine. Međutim, obožavao je forume. U provincijama je obećavao puteve, a od pristaništa ništa. Nije ratovao pet godina sa TuđManima preko Dunava, ali je izgubio. Da bi sprečio upad GerMana i šireњe Mana, opasali su ga Zidom, pa je narod ostao čist ko pištoљ. Hteo je da proširi imperiju na 70 miliona kvadratnih kilometara i da je naseli sa 7 miliona stanovnika. Trudio se da uzemљi napredak. Uspomena na њega ostaće slepa. Za њegove vlade, u inat je pozdravљao sve druge političare rečima: Da ti se posreći od Jula i da si po voљi Trajana.
Dugo se mislilo da on nije car Trajan. Vremenom se ispostavilo da je Trajan i da trajniji ne može biti.
Car Trajan se ne meњa, izuzev (retko) po padežima. Ako nastane potreba da se meњa po padežima, meњa se jedino ovako: Trajan; Trajnoga; Trajnome; Trajnoga; o, Trajni; sa Trajnim i o Trajnome. Neophodna su maњa uputstva za upotrebu ovih prdeža. Najčešće je u opticaju dativ. Vokativ je skoro nepotreban, tu je i kad ga ne zoveš. Instrumental je obavezan, a lokativ svakodnevan.
Za њegove (v)ere muzika je doživela procvat. Naročito jedna forma њena: na svadbama, kad su izbori, po selima i poselima čulo se narodњakaњe. Emotivnija podvrsta narodњakaњa zvala se brunclikakaњe.
Њegove pristalice su na spontanim mitinzima (trijumfi) nosile Њegove slike sa natpisima: in hoc signo vinces (u Slobodnom prevodu: ovim ćeš se znakom pobediti).
Od ličnih osobina navodimo dve, mada su i ostale dosta navedene. Bio je slabodouman. Važio je za čoveka neokaљane obrazine.
Uvek se zalagao za miran rat do istrage. Samu istragu je, međutim, brižљivo zaobilazio.
Voleo je da blagosiљa narod, rečima: veselili se dabogda!
U procesu realizacije ove žeљe, prva dva slova su se zaturila.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Srpska se policija sa Kosova čula. Poslije smo bili truba.