Category: beleške

Kad su Hitlerovi ’humanisti’ bahato zaposjeli Beograd 1941, riješili su da ga očiste od ’lijeve pošasti’, te naprave uzoran arijevski centar kulture. Okupator je zamislio Apel srpskom narodu, kojim se osuđuje protivljenje okupatoru. Tužno velik je broj ’uglednih’ Beograđana koji su pohrlili da potpišu Apel. Ali Apel nijesu potpisali profesor […]

Našao dr Kostić neke stare novine i u njima pročitao intervju sa fizičarem, akademikom Zvonkom Marićem. Bio je oduševljen načitanošću, bistrinom i elokvencijom ovog skromnog intelektualca. Znao ga je sa raznih sastanaka samo iz viđenja; opsuje ga ovako; čarapanski naglasak, siv sako, siv džemper – kao bankarski činovnik. Kad ovamo […]

Džordž Orvel je pisao Životinjsku farmu od novembra 1943. do februara 1944. Ratne godine, teške ne samo za Engleze. Mnogi su mislili na Ostrvu da je punački Čerčil ušao u rat sa Hitlerom prerano, nedovoljno spreman i tog časa bez bratskog razumijevanja velikih zemalja svijeta. (Van diskusije je danas Čerčilova […]

U bolnici uvijek vidim istu potrebu: S čovekom valja da se priča, do kraja, do kraja, kao sa besmrtnim bićem. Ali ne sa aspekta prijetvorne organizovane religioznosti. (Jedan pop iz Čačka ili okoline, možda i sa Jelice planine, dilovao drogu na veliko. Imao je ortaka, veroučitelja, koji se za taj […]

Posle Titove smrti požurili su političari i tajkuni u grabež. Bješe običan građanin vesma osiromašio. Svaki naraštaj doživi makar jednom onu strašnu bahatost vlasti koja ne vidi običnog čovjeka. Mala prebogata klika bezdušno je gledala kako nastavnik kupuje od cijele svoje plate dvije škatule duvana… Napisao sam tada protestnu pjesmu, […]

Aleksa Šantić je pevao u prvoj strofi pesme “Na ubogom polju” ovako: Na ubogom polju moga zavičaja Ne čuje se pjesma veselja i žetve, Samo šum žalosni robinje Neretve Hladan vjetar nosi preko pusta kraja. Dalje čitamo čak i ovo: “Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.” Pri kraju […]

Na stadionu otmena publika. Mnogo dama sa lepezama. Lepeze podsećaju na šarene leptire. I gle! jedan pravi leptir leprša oko Nadalovog reketa. Slavni teniser se sprema da servira. Sav je u grču, nervozan kao carski rob na borilištu u Koloseumu. Kaplje znoj sa nosa gladijatora. Leptir bez prekida izvodi složene […]

Diplomatsko osoblje iz ruske ambasade u Beogradu meša se u unutrašnje stvari Srbije. Primjera ima dosta. Ode ruskij čelovjek iz ambasade blizu Tiršove dječje klinike u Guču, te tamo guče nešto o tome šta mi treba da činimo u vezi kosovom, šta glede natoa, crnegore, dodiga… Ruska riječ посольство znači […]

Dok ležim u Zemunskoj bolnici, čitam novine. Crvenom olovkom podvlačim ponešto zanimljivo. Na primjer: Istoričar Radoš Ljušić potvrđuje: a) Karađorđe je oceubica; b) Karađorđe je bratoubica; c) Karađorđe je ubio bar sto Srba u Prvom ustanku: d) Karađorđe je nasilnik nad svojom majkom (nabio joj košnicu na glavu!?) e) Karađorđe […]

Koji su najveći protivnici crnogorske nezavisnosti? Imamo dva komada od te vrste: Bećković i Koštunica. Ta dva uzorka su na čelu elitnog polusveta. Po njima, okolina Srbije je prostor koji treba imenovati “srpske zemlje”. One se privremeno i lažno predstavljaju kao “zemlje bez đedova”. To je doskočica Bećkovića. Svetislav veli: […]

Smatrao sam ga za svog odličnog druga u gimnaziji. Književnost mu je išla od ruke. Ne znam zašto, obojica smo upisali studije elektrotehnike u Beogradu 1965. Imao je starijeg brata, već afirmisanog pisca; prerano je umro Milo. Na nekom kolokvijumu iz osnova elektrotehnike, na samom početku studija, Slobodan se spotakao. […]

Stanislav Vinaver je poznati književnik, publicista, esejista, poliglota. Potiče iz stare šabačke porodice Vinaver. Bio je vrcavog duha, neprevaziđen polemičar. Šta kažem: neprevaziđen? Kad bi njegov sagovornik bio satjeran u podređeno ćoše, latio bi se sagovornik poslednjeg ubojitog oružja i nazvao Stanislava – Jevrej. Sa tom ranicom, koja ne zarasta […]