Košmarni san djeteta u romanu Zločin i kazna:
Pijana gomila se ukrcava na taljige. Njih će da vozi malo, sipljivo kljuse, nedužna kobilica, po blatnjavom putu. Ona se upinje, ali kola ni makac. Bičuju kobilicu, ne štede ni glavu, mlate ćušu, udaraju preko očiju… Jadna životinja pokušava da povuče – ne ide. Pljušte udarci bez prestanka. Najviše tuče jadnu životinju njen vlasnik Mikolka. Mikolka je povrijeđen, zar njegov konj da ne može da vuče, a gazda je pijan obećao pijanom društvu da će moći…
Scenu gleda mali Raskoljnikov, budući student-ubica. Dečak je potresen; žali nedužnu životinju. Vapi da odrasli ljudi, pijane kabadahije, pokažu milost, poštede izmučeno živinče. Ne pomaže.
– Tatice, tatice – viče Raskoljnikov ocu – tatice, šta oni to rade? Tata, biju jadno konjče!
– Hajdemo, hajdemo! – kaže otac – pijani su i luduju, budale, hajdemo, nemoj da gledaš! – i hoće da ga odvede, a on se istrže iz njegovih ruku i kao van sebe trči kljusetu. Ali bednom kljusetu je već loše. Ono jedva diše, zastaje, opet trza, samo što ne padne.
– Udri je, neka crkne – viče Mikolka – to joj ne gine. Ubiću je!
Detaljno opisuje Dostojevski ovu antologijsku scenu: košmarni san sedmogodišnjeg Kalašnjikova. Dotukli su kobilicu od koje se tražilo nemoguće. Pijukom po leđima slomili joj kičmu. Lipsala je.
– A jadni dečko već ne zna za sebe. Sa vriskom se probija kroz svetinu do kobilice, zagrli njenu mrtvu okrvavljenu glavu i ljubi je, ljubi je u oči, u gubicu… zatim odjednom skače i pomamno kidiše svojim malim pesnicama na Mikolku. Tada ga njegov otac, koji ga je već dugo jurio, najzad hvata i iznosi iz gomile.
– Hajdemo! Hajdemo! – govori mu – idemo kući.
– Tatice! Zašto su oni… jadno konjče… ubili! – jeca on, ali mu dah staje, reči mu se s vriskom otimaju iz stešnjenih grudi.
– Pijani su pa besne, nas se ne tiče, hajdemo! – kaže mu otac.
Kažu da je Fridrih Niče grlio na ulici konja koga je kočijaš krvnički bičevao; stalno mi se ova slika vraća pred oči. Neđe sam i zapisivao svoje rečenice o tome. Slavni filozof je od ruskog sna napravio njemačku zbilju.
A kontekst Fjodorov je ovaj: okolnosti, socijalni status, proizvode ubice. Ne genetika. Mali Raskoljnikov je moralan mali čovjek, potresno osjetljiv na nepravde i nasilje.
Kao odrasli čovjek, poslije nekoliko desetina stranica u romanu, eno ga kao dvostruki ubica – u bunilu.
Imamo zanimljivu inverziju. U romanu jedan san percipiramo kao realnost. Kod Ničea: jednu realnost zdravi ljudi percipiraju kao san.
