Bili smo u Budimlji tog četvrtka 11. oktobra 2018. Uveče se igrala fudbalska utakmica između Crne Gore Srbije. Gledali smo Miloš i ja TV prenos kod Vlada. Prenos je komentarisao od ranije nepoznati TV novinar po imenu Milo Lekić, na nekoj novoj televiziji, zaboravio sam joj naziv, sa nacionalnom frekvencijom.
Veoma sramno se ponio Lekić. Progovorio je tek u desetom minutu igre. (Da bi se promovisala grupica navijača iz Srbije i da bi se marginalizovala crnogorska himna sa brojnim crnogorskim navijačima.) Sprdao se crnogorskom jeziku. Jednog trenutka je povikao: Poremjećena je igra Crnogoraca. Drugi put je primijetio: Lopta je prijebačena na levo krilo! A trudio je kao da je navijač crnogorske reprezentacije. To je činio izvještačeno i bezobrazno. U naumu je imao pomagača od istog poslodavca: Sport klub 1. Taj se nesrećnik, čini mi se, preziva Andrijašević. Izjavio je da je himna Crne Gore rugoba, šta li je, sa vrlo lošom muzikom. (Kasnije se ološ izvinjavala, jelda).
Tipična duša, taj Lekić. Naše gore lisac.
Zeleni teror: na domaćem zelenom terenu, a protiv zelenaša.
