Novine od prije Drugog svjetskog rata su pisale da je neki inventivni kuvar u Americi otkrio da je meso gavrana itekako ukusno. Ubrzo je konzumiranje gavrana postalo veoma popularno, na primjer u Oklahomi.
Kod nas taj običaj nije zaživio. Gavran je prica zloslutnica, odavno i još i danas. Daleko mu lijepa kuća! Ali, ne. Svako malo eno par crnih ptičurina na vrh nečije kuće. Oni su informacioni medij i ne ubijaju se, po zakonu o slobodi komunikacija. Hajdemo da se sjetimo slavnog primjera o gavranovima koji šire vijesti:
Полећела два врана гаврана
са Мишара‚ поља широкога‚
а од Шапца‚ града бијелога‚
крвавијех кљуна до очију
и крвавих ногу до кољена…
Ovdje je pred nama mala zagonetka: da nijesu ogladnjele ptice čalobrcnule usput ljudskog mesa? Slavni su stihovi u kojima gavranovi poručuju Kulinovoj supruzi:
Нити иде Кулин–капетане‚
нити иде‚ нити ће ти доћи‚
нит’ се надај нити га погледај‚
Рани сина‚ пак шаљи на војску
Србија се умирит не може!”
Zift-tice s krilima od poliranog katrana kod nas su tabu stvorenja: donosioci tragičnih i sumornih vijesti. Zloslutnice.
(Ubistvo glasnika antička je vladarska praksa. Kad bi vijesti bile loše, tirani bi u naletu gnjeva iskalili bijes na onome ko je nevolju saopštio.)
U činjenici da su Amerikanci iznijeli na trpezu gavranovo meso, dok smo mi periodično bivali hrana na trpezi gladnih grabljivica – treba viđeti bitnu razliku između nas i čovjeka preko Bare!
