Godina je Nikole Tesle. To znači da ćemo se naslušati neodmjerenih izjava. Govore nam da je Tesla a) Genije, b) Kosmički Genije, c) Kosmički Srbski Genije, d) Ukrotitelj munja, e) Pobjednik nad Mrakom, f) Moderni Jason koji otima zlatno runo elektriciteta, g) Izumitelj svega, h) Mistični hranilac golubova… Vidite da sam u škripcu! Šta da pišem, a da nije rečeno? Pošto ne znam ništa o magijskom maniru kojim se struja “krade” od bogova, pisaću o zabrinjavajućoj pojavi krađe električne energije od elektrodistributivnog preduzeća.
Prije godinu ili dvije, planinareći obodom beranske kotline, došli smo na prevoj između Tifrana i Jejevica. Na vrhu Čukara staza nas je vodila pored piramidalnog potpornog stuba dalekovoda. Vidimo začuđujući prizor: neko je jednim dijelom ruinirao statiku nosećih elemenata. Nedostaju neke od ključnih prečaga L-profila koje grade trouglaste mreže između ivica piramide… odnijeti su šrafovi… Bili smo razočarani i ljuti. Napadnuto je nešto što se ne smije dirati, prvo zbog elementarnih razloga bezbijednosti u selu, duž kojeg se proteže stodeset-kilovoltna linija. Tu sam se sjetio Čehovljeve priče Zločinac s predumišljajem! U njoj:
Denis Grigorijev, siroti ruski seljak, sjedi pred namrgođenim carskim činovnikom, sudskim isljednikom. Priveo ga je revnosni čuvar pruge Ivan Semjonov Akinfov: obilazio je zorom svoju dionicu, na sto četrdeset prvoj vrsti, i zatekao krivca kako odvrće zavrtanj kojim se šine pričvršćuju za pragove. S kojim je zavrtnjem i priveden zakonu, taj štetočinja Denis Grigorijev! (Videti: A. P. Čehov, Pripovetke, Prosveta, Beograd 1966, strana 99.)
Da, složeni fenomen krađe, u mnogim standardnim varijantama, materija je pravno regulisana. Povrh toga, smisleno je razvijen mehanizam moralnog zgražanja nad činom krađe. Očito, mora se njegovati etički grč na sami pomen neovlašćenog upada u ovaj ili onaj posjed.
O, ružno je ukrasti kokošku siromahu! To znači dovesti u pitanje jutrošnji status sofre oko koje se roje pregladnjeli mališani. Takve uvrede i lišavanja dovele su do formiranja preciznog blasfemičnog termina za lopužu te kategorije – kokošar.
Nastanak pojma kokošar ukazuje na kontroverznu nakanu da se krađe rangiraju; tako ispada da postoje i one koje su, nekako, prihvatljivije! Moralna osuda ima skalu – blage forme krađe graniče se, navodno, sa zafrkancijom. Avgustovska krađa krastavaca u susjedovoj berbi prerasta u sportsku disciplinu. Prisvajanje bilo čega ne-našeg, učinjeno bez velikog pravnog rizika, nazvano je mažnjavanje koje u nekim oblicima prerasta u osnovu za drski akt hvalisanja.
Ali šta je krađa struje?
Izvještaji elektrodistribucija pokazuju da nema evidencije za oko 25 posto električne energije u opticaju. Od četiri proizvedena vata, jedan je utrošen bez civilizovanih knjigovodstvenih tragova. Opa!
Da li je osoba koja prozaično zemaljski krade struju (Teslin fluid, mefistofelovski otet bogovima) na tapetu javne osude? Ne bi se reklo – termin strujar ne postoji! Kad izgovorite tu nepostojeću riječ, asocijacije su čak pozitivne: nije li to osoba vična u poslovima sa elektrikom? Dakle, postoji riječ kokošar, ne postoji riječ strujar. Zašto ne postoji odijum u ovom drugom slučaju?
Prvo, valjalo bi primijetiti da narod povezuje pravo na malo besplatne struje sa doktrinom prirodnog prava na egistenciju. Ne može biti da kroz dvije žice iznad moje kuće, nad mojom njivom, teče taj dragocjeni entitet bez boje, mirisa i ukusa, ali sa potencijom da grije, hladi, prži, vrti, buši, razara i pomaže – a da i meni dijelom ne pripada (kao vazduh planine, kao voda potoka). Jer, inače bi to kretanje elektriciteta u potpunosti bilo rigidno-etatističko, koje imam pravo da negiram. U svakom slučaju osjećam mutnu ujdurmu ne-znam-koga da budem skrajnut kao punopravan korisnik prirodnih resursa u koje, vidimo, spada električno obilje. Heleni su vjerovali da su u čorbi od četiri elementa (vazduh, voda, zemlja, vatra); moderni čovjek dodaje ovoj aristotelovskoj magmi petu mirođiju: elektrotok, krvotok tehničke moderne. Pa tako:
Nije isključeno da se kod dijela komšiluka krađa struje doživljava kao mali akt herojstva, korak ka novoj emancipaciji. Ponekoji razmišlja: krao bih i ja, ali ne smijem! A zašto ne smijem? Jer sam, na žalost, kukavica. Evo ovaj tu smije. Čak su ga i opomenuli, ali je on ponovo prebacio žice preko dva voda od crvene medi (Homer). Pa šta – nikome nije manjkalo… Ćef je vlasti da oporezuje i zabranjuje – ne štite oni nikoga i nigdje. Lopov je imao petlju da se tome usprotivi. Zbog toga je junak. Nije li krađa taj trenutak lucidnosti koji me je zaobišao samo zato što sam nedovoljno odvažan?
Još je jako ukorijenjen osjećaj da nije isto ukrasti privatniku što i ukrasti državi ili društvu. Tobože, zamršeni su putevi raspoznavanja gubitnika u krađi struje; ali je potpuno jasno (još od Sokrata) šta znači da nekome dugujemo pijetla.
Struja je roba. Ona se dakle proizvodi, iznosi na tržište i prodaje. I kao što je s pravom glasovita izreka da ne postoji tako nešto kao što je besplatan ručak, tako se može reći da ne postoji besplatna struja. Strujar je lopov. (Da budem jasan: ovdje ne mislim na obične male Grigorijeve, koji jedva sastavljaju kraj s krajem (takvi su izgleda i najurednije platiše u elektrodistribucijama). Mislim na one tajkune koji se razmeću zlatnim lancima (u interpretaciji filozofa poč. Bora Kneževića: dodaci nedostacima!) na račun mažnjavanja. Mislim na one “domaćine” koji zamalterišu tajni strujni vod u svojoj vili. Mislim na “dovitljivce” koji ilegalni šteker prikrivaju od očiju inkasanata luksuznim šifonjerom…)
Svakojako, gotov sam pomisliti da je krađa struje tek jedan tranzicijski metamoralni fenomen koji kao takav, neće potrajati i kojeg država Crna Gora neće tolerisati. Naprotiv, postaće uzor-primjer kako valja sa svom ozbiljnošću urediti i niz drugih “minornih” moralno-pravnih nepriličnosti. Jer:
Najgora strana tolerisanja “ničije” struje je bahato kršenje elementarnog prava sirotog čeljadeta da je rođenjem jednako sa svim inim jedinkama pred zakonom. Nema stajne tačke po kojoj ja treba da plaćam struju po propisanoj cijeni, a moj komšija ne mora! Tu eventualno napravljeni građanski rascjep (isto je i sa računom za TV) nužno stvara i produbljuje pukotinu koja ne može biti drugo do zvirinka u fingirano divljaštvo. Jajarenje kilovatima – ne.
Pardon, a šta je bilo sa skrušenim Denisom, junakom melanholičnog pisca Čehova? Odležao je kaznu… Jer carski zakon bijaše dura lex.