Sve mi se češće čini, ovo je vrijeme da intelektualci Crne Gore učine naredni podvig. Da se založe protiv svakodnevne nedolične eksploatacije Njegoša i njegovog djela. Da kažu: dosta. Da upozore: ozbiljna crnogorska kultura je locirala velikog pjesnika u panorami baštine, i idemo dalje. Da upozore: stop orgijanju samozvanih mudrijaša na sajmu deseteračkih sentencijadâ. Da omeđe šta je nauka i kritika o Gorskom vijencu, a šta puste govorancije i zlehuda pisanija o Njegošu, i okolo Njegoša; Da zatraže: onaučenje i uozbiljenje njegošologije. Da se drastično prorijede manipulatorski simpozijumi na kojima činodejstvuju portparoli i arhilažovi stranaka i eparhija, nazdravičari plemena i romatičarski nacionalistički padavičari. Jer inače: mi retardiramo u tinejdžersko bubuljičavo samočešanje gdje nam drugi poručuju da nas svrbi. U simboličkoj ravni, oceubistvo (sit venia verbo!), rekoše, preduslov je odrastanja i sazrijevanja potomaka.
Šta bi se time dobilo? Da ne može svaka šuša svakih pet minuta da se javi za riječ, čučeći iza ovog ili onog Njegoševog citata. Zašto ja te čučavce koji znaju da govore samo kroz buđavi samoproglašeni filter citata iz Gorskog vijenca zovem šuše? Pa to su oni isti, danas nešto stariji ali ne zato i mudriji ljudi, koje smo zapamtili iz školskih klupa kao ordinarne neznalice; nikad ništa suvislo nijesu zaključili o književnom stvaralaštvu crnogorskog pjesnika; nijednu zanimljivu analizu nijesu napisali o vrijednostima Luče mikrokozme; nijedan ezgakno naglašen citat nijesmo čuli iz njihovih usta – vrteli su samo tri ili četiri dvostiha iz Gorskog vijenca, i to nedovoljno akuratno; cijele godine vukli su jedinice iz književnosti i maternjeg jezika, a dvojke su im poklanjane 15. juna; znojili su se od danas malo eksploatisanih Njegoševih termina, kojih je desetak na kojoj bilo stranici; za boga živa nijesu shvatali već prvi stih “viđi vraga su sedam binjišah”, a najuporniji, u očaju duše svoje, stizali su najviše još do jedanaestog stiha “Zloga gosta Evropi Orkana!”. I, ni makac! Ovo je bio njihov domet i njihova noćna mora. A danas?
Ti isti ne daju Njegošu počinuti. A uvijek je u pitanju samo zloupotreba. Galame na trgu, nose parolu “što su naše gore umučale”. Idu da brane most, ističu Njegoševu sliku. Stavilo ga za poslanika, mudruje iza mikrofona “ćud lisičja ne treba kurjaku”. Izabralo ga da predsjedava na seminaru, predlaže zaključak “puče kolan svečevoj kobili”. Platilo ga da krvometi po selu, pjeva iz mozga “ne bojim se od vražjega kota…”. Svetosavski igumanski marš po transverzali Berane-Nikšić ide po taktu deseteračke, njegoševski garnirane koračnice. Okamenili su viziju svekolikog svijeta na srpsko-turske antinomije.
Najviše su se zalijepili za stih “neka bude što biti ne može”. Deset ovih kontroverznih slogova odmetnulo se iz celine teksta i danas pluta po Crnoj Gori i šire kao parola svakoga i za svašta. U njoj je više iracionalnosti nego što može jedan skroman stanovnik da izdrži. Kad iščupaš ciglu iz fasade, nit je fasada više otmena, nit ona cigla čemu vrijedi. I ovaj stih sam za sebe, kojim zamahuje ko hoće i kako hoće, postao je ćepanica koja nas tu i tamo mlatne po glavi. U opticaju od jutra do sjutra, stih se premetnuo u kostur svoga apsurda. Na kraju se pitamo, kako nešto može biti ako ne može biti? I zašto bismo željeli da bude, ako ne može da bude? I koji je naš interes u toj nadnaravnoj ujdurmi? Treba vratiti odlomak cjelini, a cjelinu staviti u biblioteku, a biblioteku čuvati u školi. Pa profesori i đaci neka analiziraju slojevitost i dubine umjetničkog djela, na slavu Njegoša i ponos našeg življa.
Pogledajte! šta su neznalice učinjele od 519. stiha: “a ja zebem od mnogo mišljenja”. Opravdanja za svaku površnost. Izgovor za poslednjeg zvijuka. Pokriće za bilo koju nedoslednost. Javni opticaj tog krika van okrilja atmosfere iz koje je odlepršao napraviće od Mićunovića mitingaša kojemu je istekao rok upotrebe. Ima u Gorskom vijencu još nekoliko sličnih izjava kojima je pripisan značaj kvazisentence; neznalice su ih, nepogrješivim njuhom za štetu, podvukle crnim flomasterom, istrgle iz djela i bacile u etar, niz štampu, u brzake interneta. U tom smislu, dobar je primer i ona raspojasana rezignacija “ko razgađa u nas ne pogađa”. E vidimo kako naši prvoloptaši poentiraju!
Neuki trkopišački citatolozi nas u stid ugone. Delikatno čeljade da u zemlju propadne. Ko misli dobro Njegošu, više ne laprda po sokacima žvaku “do istrage njine ali naše”; niti upozorava “da krstimo vodom ali krvlju! Trijebimo gubu iz torine”. Kao i u svakom drugom umjetničkom djelu, u Gorskom vijencu, po holografskom principu: dio nosi bitne informacije o cjelini ali sa smanjenom rezolucijom, sa mutnijom slikom; fraktal ima simetriju makroskopske arhitekture ali ne smije izgubiti interakciju sa susjednim elementima, niti svojstva konotacije. Neznalice o tom ne mogu ništa znati i odstranimo ih iz majstorske radionice!
Po nalogu, Njegoš je grubo iščupan iz ondašnje istorijske epohe. Politička operacionalizacija počiva na utiskivanju novih sadržaja u pojmove stare više od vijek i po. Tako se dobija obmana koja ima svoj slikoviti analogon u postupku nabijanja šapke Živojina Mišića na nabreklu tintaru jednog bosanskog samozvanog generala. Prevara je naravno vidljiva, ali to nije sve – trebalo bi falsifikatore lišiti logističke podrške. Da apsurd bude potpun, provijant doturaju snage koje su juče glasale za Aljkavog Predsjednika (na engleskom: Slob = aljkava osoba; vidjeti Morton – Benson englesko-srpskohrvatski rečnik, Prosveta, Beograd 1987.), a danas prave koaliciju sa onima koji su glasali protiv tog njihovog idola (trenutnog Haškog uhapšenika). Dakle, individue takvog prevratničkog sklopa nama ovdje tumače, na primjer, moderni smisao pojma poturčenjaštva!! Oduprimo se toj zamjeni teza koja unosi zlu krv među građane Crne Gore! Njegoš je značajni crnogorski pjesnik kojeg crnogorski intelektualci (prije svega) moraju odbraniti od golotinje ulice i prostakluka međustranačkih bitaka. To što mutivode igraju i na kartu evidentnog nagomilavanja funkcija kod Njegoša (književnik, vladar, vladika), neka bude dodatni motiv da mi sami raščišćavamo šikare naše istorije, ne blateći nepotrebno i samu teoriju književnosti.
Mučne dihotomije crnogorske države iz prve polovine devetnaestog vijeka nijesu one iste koje se danas pokušavaju udahnuti u naša pluća. Posebno, umjetničke istine nemaju snagu dnevno-političke feljtonistike – tog identiteta nikad i nigdje nije bilo. Zato, onaj koji je Gorski Vijenac ubacio u same izvore smutnji, a Njegoša delegirao za Garašaninovoga sekretara, čini prvorazredni poganluk, i zna šta čini. Smognimo snage da taj virus konfiniramo i razorimo mu genetski kod.
Razgovarajmo o savremenicima; o stvaraocima oko nas. O mladim književnicima i novim svijetlima na kulturnom poligonu. Njegoš je već u enciklopediji. Tamo mu je najbolje. Njegov je slučaj apsolviran. Tu više nema šta da se podgrijeva. Ne osvrćimo se olako. Idimo dalje.