Komentar za početak
Prijatelj se u nevolji poznaje. (Ali pošto je redovno vrlo daleko…)Zapisnuti!
IMATI I NEMATI
Jada se onaj lik iz Orkanskih visova, na strani 275: “I have not written my will yet: and how to leave my property, I cannot determine. I wish I could annihilate it from the face of the earth.”
Pomolak tora, ali napuštenog
ИМЕЛА, ТОПОЛА, ПАРАБОЛА
Да ми је знати имела,
Што си се високо пела?
Све да ме и врло моле,
Не бих на врх тополе.
Зато мислим је имела
Вична, бодра, а и смела.
Али с оне друге стране
Видим њене гнусне мане:
Краде храну до јесени,
Целе зиме зимзелени.
Јел морала (јел морала?)
Бит толико без морала?
Лепо има статус госта
А овамо? Дрска, проста.
И пита се јавно мњење
Постоји ли извињење?
Лично видим оправдање
За дволично понашање:
Може бити, то што чини
Јесте тежња ка висини.
(Е, имела је умела
Да сачува тајност дела…)
Negantesima valja reći ne
Luksuz logike
Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?
Pomolak viteza
BRČINODEJSTVOVATI
Riječ je toliko bremenita da je pravi grijeh objašnjavati je! Ni jedna naša Borba ne vodi se bez brčinodejstvovanja. Ni jedna naša Politika ne gradi se bez brčinodejstvovanja! Ni jedna naša Pobjeda nije dobijena bez brčinodejstvovanja! Ni jedno naše Oslobođenje nije došlo bez brčinodejstvovanja! Bez gustih brčina nema pustog čina! šta je tome pričina?
Pomolak mišljenja
INTELEKTUALNA REZONANCIJA
1. Ivo Andrić piše u Travničkoj hronici:
Davil se dugo kolebao između jave i sna, jer su snovi imali više veze sa javom dosadašnjeg njegovog života, a sadašnja java ličila pre na neki san u kom čovek biva naglo bačen u čudnu, daleku zemlju i doveden u neobičan položaj.
Ova misao izaziva sećanje na čuveni Geteov stih iz Prologa u Faustu:
Was ich besitze, seh ich wie im Weiten,
Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten.
U našem prevodu:
Šta imam, u daljini spava,
A što iščeze, moja je java.
2. Negde u memoarskim zabeleškama sjajno opisuje Mihailo Lalić jedan svoj strah iz djetinjstva. Iz potaje, u kući, gleda dječak kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt.
Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…
Pred očima nam je antologijska pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke:
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Kakav potresni literarni dublet!
3. Pamtimo dobro one slavne stihove iz Hasanaginice:
Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Danac Hans Andersen pisao je u bajci The Little Mermaid (Mala Sirena):
Now she saw the mainland ahead of her, high blue mountains on whose peaks the white snow shone as if swans were lying there. Down by the coast were lovely green forests…
(Gledala je kopno tamo, visoke, modre planine na čijim se vrhovima sijao bijeli snijeg kao da su tamo popadali labudovi; a ispod se širile divne zelene gore.)
4. A dusk like that of the outer world obscured his mind as he heard the mares hoofs clattering along the tramtrack on the Rock Road… Dok čitamo ovu Džojsovu rečenicu iz knjige „A Portrait of the Artist as a Young Man“ može nam se desiti da pjevušimo davnašnji hit Džimija Stanića
Moja kobila Suzi, Suzi
Često šeće po pruzi, pruzi.
5. Pa je li ovo, i sve slično koje se može naći i citirati – plagiranje? Nije, već intelektualna rezonancija. I čitalac ne oseća neugodnost zbog nečijeg prepisivanja, već snagu sopstvene asocijacije. Prisećanje ovdje ima moć citiranja u stručnom radu. Blagosiljati: Evo nas na uzbudljivom izvoru talasanja Misli i Osjećaja.
Pomolak lisca
DEVEDESET TREĆE,U GROZNU JESEN
Bilo je te godine (pozna jesen) svega na voљu. Parade političara. Pokreti paravojski. Nauka se bavila paraznaњem. Cvetala je paraekonomija. Kњiževnici su grcali u paradigmama. Parapsiholozi su pisali pesme. Paradedovima su se kosti prevrtale u grobovima. Paramecijumi su plivali u skupštinama. Nadletali su nas paraglajderi. Instituti izmišљali parametre. Vlada je bila iza paravana. Proizvedeno je sto paralaža po glavi stanovnika. Svakog dana parastosi. Narodni sinovi su povlačili paralele. Opštili smo parabolama. Na televiziji Paraskeva. Majko mila šta je bilo parazita!
Para jedino nije bilo, te godine (u poznu jesen).
Slao mi je platu u iznosu od dva biliona trista milijardi četiristo miliona petsto hiљada šesto sedamdeset osam dinara i devet… para (para je, izgleda, ipak bilo?). Sa malom pozajmicom mogao sam oko podne da kupim za te pare kutiju keksa Soko Štark. Ujutru (ali tog istog dana) mogao sam da kupim čak dve kutije; sasvim prirodno, u skladu sa poslovicom ko rano rani dve kutije grabi. Svi smo pevali šlager Keks sera sera…
Kad se samo setim onih dugih redova pred blagajnom! Nikad više tog dostojanstva, te kulture, tog reda. Tražim ga da mu se zahvalim za taj red u državi.
Jednom mi je poslao џak krompira; sa sve џakom. Bogo moj, pored plate i џak krompira… (Poetska asocijacija: još suviše ralo i volove, pak ti ori ter se hlebom rani.) Ali pažњa me je ganula; zna on da imam išijas, te naređuje da se џak krompira ima podeliti na dva univerzitetska profesora. O, ne bih bez zla izneo pedeset kila na treći sprat, svakako… Te mi čuči i deli na ravne univerzitetske časti. Preostala je vreća. Dobro nam je došala i ona da spakujemo neke rogove zaostale iz vremena samoupravљaњa (a porasli su i novi roščići). Bilo je kolega koji su u tu ambalažu utrpavali mačke. Svakako, dođi, da ti se zahvalim i da te pљunem nečim.
Putovao sam te godine (u poznu jesen) vozom od Kragujevca do Beograda, da držim predavaњe studentima iz fizike (ne bih, no je bila na redu važna lekcija: Slobodan pad). Novaca za kartu ne beše. Gužva, stojim u hodniku. Približava se kon-dukter; strugnuh u kupe iz kojeg upravo beše izašao. On marљivo produži da obavљa svoj posao; izbegao sam bliski susret, provireh – dobro je, mogu ponovo na jednoj nozi kraj prozora u hodniku. Zadovoљno sam pevuckao: bože me pomozi, ko se to vozi, bez karte na jednoj nozi?… Bacih kratak pogled ka kraju vagona. Kontrolor je upravo izlazio. Za trenutak je oklevao; poče lagano da okreće glavu; prvo se pojavio desni, snažni crni brk; pa poluprofil; pa profil; uhvatih њegov kratak pogled, učini mi se blag i prijateљski; namršti se, sa razumevaњem; uzvratio sam mu istom merom, lakim izvijaњem obrva. Nema više takvih kontrolora, koji znaju svoj posao… Ali neću da oštetim državu. Platiću to kad-tad. Doći ćeš mi kad-tad: da ti vratim što dugujem.
Beše mi nestalo mastila dok sam pregledao pismene zadatke svojih studenata (te godine – u poznu jesen). Pošto? Toliko i toliko. Nemam; uh, zaboravio sam sako na stolici. Dobro, stanite, veli setna prodavačica gledajući u moj sako, uzmite, platićete već jednom, to se može svakome desiti, љudi smo… Replicirao sam najglupљim načinom: da li smo, još uvek? Dolazi već jednom, te patrone koje sam na mufte dobio, da ti vratim.
Na kraju te godine (u poznu jesen) dođe, mislili smo neće, Nova godina. Posledњe minute, pred Ponoć, proveli smo čekajući platu koju no si nam bio otpravio. Kamion s novcem stigao je do Topole i tu mu se u zimskoj noći gube tragovi. Nije to jedini trag koji se utire. Ali jedan znamo do pećine. Deoba je bila na tvoju štetu: nama muka, tebi muk. Dođi za kusur, da ti vratim.
Duga je to priča, ne mogu više. Ali svi pamtimo tu godinu (beše pozna jesen). Ko može reći da nije bilo svačega: od paravojski do parabeluma, od parajlija do paralažova.
Ne beše jedino para.
I tebi (jedinom?) ne beše para. U istoriji našoj. Što našoj?
Tražim te. Da popričamo, što nam juče puče, što nam sada pada, imal sutra jutra? Što je juče stalo, što je danas kalo, što je sutra malo?
Tražim te; neću sud Haški. Za naš usud, sud Naški.
Tražim te, što mi je sutra malo.
Naći ću te malo sutra.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Pokušavamo da uspostavimo vezu sa našim vremenom upornim dozivanjem: Oj, tempora!? Oj, more?