Komentar za početak
Što je god krajina učinila, mir je platio. (Ne postoji istorijska distanca, da bi ova rečenica postala poslovica.)Zapisnuti!
SINOVI POPOVA
Treba napisati članak o značajnim sinovima iz popovskih porodica, i o ljudima koji su i sami bili jedno vrijeme popovi, ili se pripremali za popove… pa onda se pročuli po djelima u suštini antipopovskim.
Darvin se pripremao za popa, pa otkrio evoluciono porijeklo čovjeka.
Đura Jakšić je bio popov sin, pa pisao anticrkvene stihove.
Dositej se spremao za sveštenika, pa se odmetnuo i napravio značajno prosvetitejsko djelo.
I tako dalje. Sve te ljude danas SPC mrzi i anatemiše i pokušava da baci u zaborav, da izbriše.
I baš kad sam se spremio da od cijele te problematike napravim teoriju – primijetim da je i Slob. Milošević iz popovske kuće! Eto logičke zavrzlame, koju sam i sâm kritikovao kad ju uočim kod drugih: Otklon od jedne ideje ne znači da je nova ideja pozitivna. Ne znači ništa, sam po sebi, taj gest – kad razgovaramo o kvalitetu novih poslova!
Pomolak tora, ali napuštenog
ЛИНГВИСТИЧКА РУШЕВИНА
Марионетски режими
Политика свршеног чина
Стратегијска изненађења
Десанти? Деманти.
Ово да усвојимо: морамо
Геофизичко оружје (?)
Клима, плима и осека
Земљотреси довека
Природни закони
На-о-ру-жа-ни народ
Месна заједница
Елементарне непогоде
И друге ванредне прилике
Непослушност
Ослонац на сопствене
Издржљиви наш човек…
Трпеж
Лустер! Стално се клати
Фортификације и запречавање
ОБ на ПЗТ помоћу ПНХБО
Непријатељу матер
Брига о човеку (непрекидна)
Шта се омогућава овим?
Заболе ме идеја
Врхунац кулминације затегнутости
У истом међувремену
Такви су ми утиск(ц)и
Negantesima valja reći ne
Riječ o čojstvu i merhametu
Kako znamo da je neka knjiga dobra? Književni kritičari imaju manje ili više ubjedljive kriterijume po mjeri svog istančanog i kultivisanog ukusa pa nam nude svoje književne koordinatne sisteme na kojima se vide pretpostavljene pozicije i vjerovatni dometi književnih djela. Ali moja upitna rečenica odnosi se ovdje na poziciju čitaoca, ovako ili onako prosvijećenog, no definitivno slabo upućenog u književno-teorijske tajne. Pitanje je važno, jer slavu čitaoca ne smijemo okruniti. Čini mi se da je najtemeljniji kriterijum čitaočev sažet, kroz radosni naum, u ono nijemo zaklinjanje da će knjigu, koja ga okupira, još jedanput (kad-tad) pročitati, no tada sa neokrnjenom i većom pažnjom, natenane.
Slično su mi svjedočili u razgovoru mnogi prilježni čitaoci, među njima i oni za koje bih mogao ovdje upriličiti kvalifikativ: umni ljudi. Druga je stvar što od takvih mnogih planova da se pristupi ponovnom čitanju, često ne ispadne bog-zna-šta (ars longa).
Još se jasno sjećam da sam kao mlađi gimnazijalac, za jednog zimskog odmora, u hladnoj omanjoj sobi na istočnoj strani naše kamene kuće u Budimlji, pod jorganom, čitao Manov Čarobni brijeg. Od tvrdog đačkog uvjerenja da će u životu dugom biti dana da tih nekoliko stotina stranica još jednom pređem, danas nema ni traga… Možda ponekad pomislim, ali ni to odlučno, da ću se jednom kao zimski turista popeti na osniježeno kultno brdo Davos.
Koje sve debele a važne knjige nijesam stigao ni da otvorim! Razumljivo, nigdje i nikada nijesam pretjerano govorljiv kad je riječ o toj neslavnoj raboti. Izuzetno, ponekad me obuzme bezrazložna kuraž te sam spreman da javno ustanem u odbranu svoje lijenjosti. Znam osobu koja je pročitala sve tomove Pekićevog Zlatnog runa i tom rijetkom naporu kapa dolje. Jednom je i mene htjela da uvuče u tu avanturu, ali sam ja zaprijetio razvodom braka!
Međutim, neke knjige sam zaista pročitao dvaput, a neveliki broj po obimu manjih djela čitao sam nekoliko puta. Tamo je Jevremova Brđanska zemlja (Dolazim sa taraboša sa jadovnika / Iz crnih rupa iz gore dojčine / Evo okamenjenog konjanika / Niz zlatna točila od mjesečine). Svakih šest mjeseci pročitam one dvije poeme Mirka Kovača, jedna je na početku a druga na kraju njegove neraspadljive knjige Evropska trulež.
Ali postoje i čitaočeve obaveze! Ne možemo propustiti da ne pročitamo i drugi put Andrićev roman Na Drini ćuprija. Svako za sebe, laički i udarnički, mora pokušati da otkrije u ovoj literaturi one nerđajuće elemente koji su natjerali Nobelov komitet da se zagnjuri u hod vjekova koji se osipaju kroz bosanske gudure.
U toj višegradskoj hronici, hoću to da pomenem, ćutljivi i ćudljivi diplomata zove nas bez zazora Crnogorcima i na dva nas mjesta, po mojoj evidenciji, portretiše bez nervoze.
Prvi put se javlja slika u trećoj glavi, u mom primjerku romana na strani 46; lik nema lično ime, prosto je Crnogorac, ali ima gusle, “neugledne i malene kao podlanica, i kratko gudalo” koje izvlači iz dubokog džepa svoga sivog gunja. On hrabri ugroženu hrišćansku raju pjesmom; dovlači predanje o srpskom caru Stevanu, koji pije vino u Prizrenu iz kondira provizur Mijajla u sali koju osvjetljava drago kamenje sa njedara sestre Kandosije.
Drugi put evo nekog drugog Crnogorca, koji međutim liči na onog iz prvog dijela romana, u glavi XV na strani 214. “U njemu se nevidljivo rvu mnoga suprotna i nepomirljiva osećanja, a naročito veličina onoga što nosi u duši sa bedom i slabošću onoga što može da izrazi i pokaže pred drugima.” Zato i ovaj samo gusla, premda ima za nijansu više afiniteta prema lirici (Procviljeo sitan bosioče, / Tiha roso, što ne padaš na me?).
Ali ovo o Crnogorcima iz vizure Ivana Andrića, Antunovog sina sa Katarinom Pejić iz Travnika – samo uzgred. Hoću da nešto neskromno predložim. Ako ništa, pročitajte još jednom slijedeći supstrat iz romana, koji slika stihiju u kasabi na početku Prvog svjetskog rata:
“Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na velikoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svireposti, ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili reč u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.”
Pa sad: zar ne čitati više puta, i u raznim vremenima, kroz mnoge faze naših života, ovo upozorenje o krhkosti tradicije dobra? Zar ne ponavljati upozorenje o potrebi permanentne kontrole kapaciteta osveštanih svireposti? Zar ne razmišljati o modalitetima zaštite opštih interesa zajedničkog života? Onaj koji daje znak da se prepreke ljudskosti i zakona uklone, je li on zločinac i nije li, možda, njegova neodgovornost komandnog karaktera?
Slijedeće godine, a radi ovdašnje reanimacije kakvog takvog čojstva i tananog merhameta, masovno bi trebalo da se čita drugi, peti i deseti put, kako ko, ona čudesna knjiga još jednog Ivana, Smrt Smail-age Čengića, napisana prije sto šezdeset godina. Ne sjećam se da li je i kako je, prije deset godina, kod nas obilježena okrugla brojka 150 godina od pojave ovog značajnog djela sa Crnogorskim tematom. (Bojim se da je tragične 1995. lako neko mogao da govori o ovom epu na nedostojan način, kao što su kvazivjernici usvakičas neodgovorno čerupali krila Gorskog vijenca, dok siroti gordi spjev nije počeo da liči na moćnu, vijek i po staru a operušanu ptičurinu koja posrće, pada u kovit i gubi visinu.)
Kako moram biti obziran prema svom čitaocu, koji je rijetko uljudan i uporan sabrat, i kojeg dabome služi zdravlje ali ima i sto svojih briga, ostaviću taj nenametljivi pledoaje u korist još jednog Ivana za neki drugi put.
Neću zaboraviti, jer je važno! Riječ je o čojstvu i merhametu, naime.
Pomolak viteza
RADONAČELNIK
Imamo potrebnu riječ koja uliva povjerenje i fino zvuči, rodonačelnik. Sama činjenica da smo imali potrebu da imenujemo ljude začetnike kakve značajne djelatnosti, govori o nama u pozitivnom svijetlu. S druge strane, ne možemo, i ne smijemo se podičiti prikrivanjem tamnih strana naših poriva. Zar nema ljudi kod nas koji su, rado, načelnici? Ovih godina bestidno je isturano uvjerenje da je čisto porijeklo najbolja kvalifikacija, ponekad i jedina i za ona radna mjesta za koja se u normalnim okolnostima čovjek sprema kroz decenijska usavršavanja. Ostalo je zapamćeno, na primjer, ko je sve bio na isturenom položaju u novinarskoj struci; samo zato što je, rado, bio rukovodilac. I dan danas se ukočimo od pomisli na čovjeka koji je bio, rado, načelnik saniteta, a da nije imao diplomu medicinskog fakulteta. Bio je više puta i odlikovan za stručan i samoprijegoran rad… Pojava postoji, mora postojati i riječ za nju, a to je radonačelnik.
Pomolak mišljenja
INTELEKTUALNA REZONANCIJA
1. Ivo Andrić piše u Travničkoj hronici:
Davil se dugo kolebao između jave i sna, jer su snovi imali više veze sa javom dosadašnjeg njegovog života, a sadašnja java ličila pre na neki san u kom čovek biva naglo bačen u čudnu, daleku zemlju i doveden u neobičan položaj.
Ova misao izaziva sećanje na čuveni Geteov stih iz Prologa u Faustu:
Was ich besitze, seh ich wie im Weiten,
Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten.
U našem prevodu:
Šta imam, u daljini spava,
A što iščeze, moja je java.
2. Negde u memoarskim zabeleškama sjajno opisuje Mihailo Lalić jedan svoj strah iz djetinjstva. Iz potaje, u kući, gleda dječak kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt.
Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…
Pred očima nam je antologijska pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke:
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Kakav potresni literarni dublet!
3. Pamtimo dobro one slavne stihove iz Hasanaginice:
Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Danac Hans Andersen pisao je u bajci The Little Mermaid (Mala Sirena):
Now she saw the mainland ahead of her, high blue mountains on whose peaks the white snow shone as if swans were lying there. Down by the coast were lovely green forests…
(Gledala je kopno tamo, visoke, modre planine na čijim se vrhovima sijao bijeli snijeg kao da su tamo popadali labudovi; a ispod se širile divne zelene gore.)
4. A dusk like that of the outer world obscured his mind as he heard the mares hoofs clattering along the tramtrack on the Rock Road… Dok čitamo ovu Džojsovu rečenicu iz knjige „A Portrait of the Artist as a Young Man“ može nam se desiti da pjevušimo davnašnji hit Džimija Stanića
Moja kobila Suzi, Suzi
Često šeće po pruzi, pruzi.
5. Pa je li ovo, i sve slično koje se može naći i citirati – plagiranje? Nije, već intelektualna rezonancija. I čitalac ne oseća neugodnost zbog nečijeg prepisivanja, već snagu sopstvene asocijacije. Prisećanje ovdje ima moć citiranja u stručnom radu. Blagosiljati: Evo nas na uzbudljivom izvoru talasanja Misli i Osjećaja.
Pomolak lisca
DOGAĐAJ
Hodao sam ulicom ingeniozno promišљajući našu društvenu zbiљu. Eto, trudim se da nikad ne budem zaludan. S druge strane, to mi je davnašњa navika. Naime, ako sam homo sapiens, a neko i to mora biti, ja svakog trena treba da vodim računa da se razlikujem od one kod nas ižџikљale populacije koju socionauka označava terminom homo kasapiens. Bejah na dobrom putu da rešim jednu aktuelnu dilemu, kad iznenada iz obližњeg lokala stiže divљa graja, skoro lavež. Htedoh da viknem, dovraga je li to kafeterija ili kafilerija, kad shvatih da je tamo na delu već i tuča između dva uzrujana čoveka. Ni časa ne časeći, pritrčah. Drugome bi bilo teško da se odluči na čiju će stranu, ali sam ja u tim poslovima maher. Za par sekundi mi je bilo jasno da treba da pomognem onom nižem. Ali ne zato što je niži, kako bi čitalac pogrešno mogao da protumači, već zato što je bio naglašeno prgav – sa još nekim znacima rasne pogani.
Udruženim snagama napadosmo našeg protivnika. Imali smo nekih početnih uspeha, mada je otpor bio srčan. Razume se da smo našim pesnicama ciљali ka њegovoj glavi, s jasnom namerom da mu pomutimo rudimente svesti. A na samoj glavi uglavnom smo ciљali onu groznu izbočinu koja se kod normalnih љudi naziva nos. Svaki naš pogodak u tu lokaciju izazivao je burno odobravaњe rastuće gomile znatižeљnika. Oni umereniji su samo aplaudirali.
No ubrzo se odnos snaga promenio. Bez obzira što nam se pridružio jedan dobro držeći gospodin, počeli smo da primamo žestoke udarce, jer je protivnička strana narasla na četiri odlučna borca. Prekorno sam pogledao u razularenu a još neopredeљenu gomilu posmatrača i to je dalo efekta: dobili smo pojačaњe od pet komada. Ali ni oni nisu zaostajali. Sad ih je bilo teško prebrojati. Nije u stvari ni bilo prave potrebe za kvan-titativnim pokazateљima našeg konflikta. Retke su bile mlakoњe koje se još nisu pesničile. Već se moglo govoriti o masovnom krkљancu. Udarci su pљuštali na sve strane. Događaj je poprimio bitna obeležja ovdašњe naravi, što su svi akteri s po-nosom primećivali, uprkos silnih masnica, čvoruga, ogrebotina i ostalih manifestnih posledica ovakvih društvenih interakcija.
Teško mi je proceniti koliko je ulična razmena mišљeњa trajala, sve i da nisam bio izubijan. U burnim događajima u pitaњu je, znate, jedno psihološko vreme. Na kraju se prirodno ispoљio neizbežan psihofizički zamor materijala i udarci su jeњavali. Neki su se udaљili hramajući, neke je rodbina povela.
Ja sam bio u povećoj grupi onih koje je pokupila hitna pomoć. Kad rekoh: pokupila – može se pomisliti da ciљam na policiju. Ali, ne. Policajaca je bilo na mestu događaњa, ali oni iz nekog razloga nisu stali ni na ovu ni na onu stranu.
Osvestio sam se u bolnici. Jedno oko zatvoreno, usta modra i otepala; mnogo uboja i otvorenih rana. Kao kroz maglu sam video љude oko kreveta. Konačno sam shvatio da su to rođaci i prijateљi. Zabrinutih lica postavљali su mi uobičajena pitaњa: kako sam se dao? je li bilo teško? hoće li biti osvete?
Kakve osvete? mutao sam. Hoće, ako mi pružite elementarnu pomoć, a to je: doznajte pre svega ko su dva čoveka na početku sudara; drugo, raspitajte se šta je predmet spora, ako predmet postoji.
Obećali su rečenu pomoć. S osećaњem iskrenog sapatništva napustili su bolnicu.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Umjesto da povuku potez, iskratiše šahovsku tablu.