Komentar za početak
Ne gori obraz od sunca, već od poštenih ljudi. (Ko je vidio da u Skupštini nekome obraz gori?)Zapisnuti!
PREDAJA PAKETA
Slušam, masovno se govori: Treba sami da se predaju. Govori se o generalima koje proziva sud u Hagu.
Dosad taj glagol nikad nije bio u takvoj upotrebi. Govorilo se: hajduk se predao (na primer). Sam se predao je pleonazam. Druga je priča sa konstrukcijom: predati nekoga ili nešto. Predati paket na poštu (na primer).
Da li to političari ne znaju gramatiku? Ne bih rekao. Oni vide da će morati da izruče generale kao pakete. Ali ne smiju pred narodom, za živu glavu, to priznati! I u jezičkoj grešci se fino odslikava ta dvoličnost. Sjajno bi bilo da se to dogodi, a niko njih da ne proziva. Hajte, generali, uhapsite se, sami se predajte – vi ste ionako tek paket. Nemate svoju volju, pa se ne možete predati, mi ćemo pomoći oko transporta, ali ste se vi sami predali. Tako nekako…
Dopisano 5. septembra 2004. Ništa novo. U večernjem dnevniku je predsjednik vlade Srbije dr Vojislav Koštunica. Poziva generale da se sami predaju, jer je tako najbolje i za njih i za državu. Zorom sam narednog dana prepisao navod iz novina: ‘Kad je reč o predaji optuženih, smatram da je daleko najpovoljniji oblik dobrovoljna predaja. Ona pruža određene pogodnosti optuženima pred Sudom, ali I obavezuje državu da im pruži odgovarajuću pomoć. Istovremeno, dobrovoljna predaja je I najbolja opcija za samu državu u svetlu njenih međunarodnih obaveza.’
Nije smogao snage da rekne da je najbolje i za njega; on se svakako sjeća šta se zbilo sa Zoranom Đinđićem.
Jezički otpad kao ogledalo prljavštine politike i života.
Pomolak tora, ali napuštenog
ТРИЈУМВИРАТИ
Ми имамо три народна сина
Али им се кадикад –
Промене имена!
Кумови су по народној мери;
Новина је:
Ми имамо три народне ћери!
Negantesima valja reći ne
Mjerenje religioznosti
Nije davno bilo doba kad su povremeno prezentirani javnosti ohrabrujući podaci da je ogroman procenat populacije ateističkog usmjerenja; u potskupu učenika i mladih, naglašavano je da je taj procenat još impresivniji; pominjane su cifre od nekih devedeset procenata, pa i više. Naravno, da nijesmo vjerovali!
Kad evo, svako malo nas ovih mjeseci obavještavaju o novim ohrabrujućim trendovima: ogromna komadina populacije, mladi pogotovu, religiozno je – a vjerujući naboj je hrišćansko svetosavski. Pa, koliki je sada taj procenat? Mrčo moj, ponovo devedeset, sa tendencijom rasta… Naravno, da ne vjerujemo!
Odakle ovakvi podaci? Zašto nam se serviraju? Svejedno da li su izmišljeni od strane manipulatorske skupine – gdje god da je – ili zbilja statistički uzorak daje takve odgovore (koje možemo častiti epitetima a) pametni, b) glupi ili c) lukavi) – naučna vjerodostojnost u takvim pričama je sumnjiva; stvari su daleko od spontanosti; prije bismo rekli da je na djelu sindrom Malog Radojice (nije umro, no se ukurvio…).
Ipak, pođimo sa časnih pozicija i recimo da ni mi ne znamo tačnu brojku kojom bismo mogli oboriti sumnjivi crkveni podatak. Zato:
Postavimo odmah centralno pitanje: može li se religioznost pojedinca mjeriti? Pogledajmo, šta se s tim u vezi može reći i predložiti.
Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba (koga ćemo u daljem tekstu iz milošte prosto zvati Ljuba) ustvrdio je da u stvari Hrišćanstvo hoda (otkad je prohodalo!) na dvije noge, koje su dvije fundamentalne dogme: dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? 2) Da li vjerujete u zagrobni život, da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije (bez mogućnosti vrdanja): a) Da, b) Ne, c) Ne znam. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju teisti, odrično ateisti i distanciraju se agnostici.
Originalna Ljubina mjerenja 1914, u intelektualnom i naučnom miljeu, iznjedrila su podatak da 40
Nije mi poznato da je kod nas ikada bilo pokušaja da se ovakva ili slična mjerenja učine. Dok za njih ne doznam, ako ih je bilo, ne mogu isključiti pretpostavku da se svjetovne i crkvene vlasti plaše ishoda naučnog istraživanja naše individualne nutrine i fluida vjere. Bilo bi jako interesantno da neka ozbiljna agencija za ispitivanje javnog mnjenja izvrši mjerenja upravo na bazi Ljubinih preporuka. (Neka to ne budu, ako se može, statističari koji nas časte nalickanim dijagramima pred svake izbore!) Tako bismo došli do naučno utemeljenih podataka o stepenu naše lične religioznosti, možda prvi put ozbiljno u viševjekovnoj istoriji. Nema sumnje, imali bismo šta i naučiti iz takve jedne iskrene ankete koja bi se uradila skrupulozno i anonimno. Prvo, to bi bila šansa da vidimo da li naši rezultati liče na američke, i svetske? Ako ne liče, eto podloge za duboka promišljanja takve distinkcije. Ako liče, eto opet razloga za analizu podudarnog ishoda…
Zbilja bi mjerenje stepena religioznosti kod nas moglo da označi početak otriježnjenja od svetosavskog histerisanja. Jer, pazite, svaki siromašak kojega je u magli političke konfuzije zapalo da danas bude predsjednik nekakve Vlade, sjutradan se razbudio nakostriješen od svjetorodne misli da on prije doručka mora sa svojim kabinetom do svete Gore Atoske. Ritualu crkvenom priučiće se u avionu. I jer, pazite, svako preosvještenstvo, koje je odnekud danas poslato da skakuće sa čuke crnogorske na čuku crnogorsku, sjutradan će se u Ostrogu zakleti da je 95
Takve djetinjarije treba presjeći plasiranjem ubjedljivog naučnog podatka dobijenog na bazi Ljubine metodologije.
Razumije se da su postojale, a postoje i sada, zamjerke ovom postupku (česta je ona koja tvrdi da je ponuđen usko definisan Bog; navodno se može biti u okrilju vjere i bez ubijeđenosti u egzistenciju Boga-ličnosti i bez dodatka o zagrobnom životu; pojedinci su skloni da vjeruju u Boga kao što se vjeruje u vile i vještice). No, ortodoksne religioznosti nema kod vjernika koji ne komunicira sa Svedržiteljem; koji makar ne pokušava! I koji tvrdo ne vjeruje, svakog dana, da mu je zagarantovana besmrtnost duše. Odlično je Ljuba uočio da su njegova pitanja opštehrišćanska, bez obzira na varijantu hrišćanstva: i katolik, i pravoslavac i protestant mole se Bogu, traže i dobijaju utjehu i očekuju raj.
Zar nije apostol Pavle zavapio: “A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, prazna je i vjera naša.”
Više od toga, dva Ljubina pitanja su fundament i drugih velikih svjetskih religija. Tako, otkriven je metod mjerenja tvrde religioznosti pojedinaca, bez obzira na više ili manje efemerne razlike koje se provlače kroz prostor i vrijeme, a koje se naduvavaju, potenciraju i predimezioniraju iz ideoloških ili sličnih razloga!
No, moramo naglasiti uvaženom čitaocu da je u ovom tekstu riječ o valorizaciji vjerskog osjećaja pojedinca; takav osjećaj je njegovo unutrašnje svojstvo koje pretenduje da bude iskreno; ili nije nikakvo svojstvo; ono je duhovna sloboda pojedinca koja zaslužuje poštovanje; to stanje samo treba realno opisati i adekvatno locirati.
Sasvim je druga stvar sa organizovanom religioznošću. Ona od slobodnog vjernika stvara potuljenu ovcu u stadu, guši njegovu slobodu duha i slobodu spoznaje istine. Ona je porobljivačka armija.
Bar Crnogorci ovih dana znaju da uvide sve dimenzije represivnosti i svu ugnjetačku potentnost neuračunljive organizovane religioznosti! Kad načelnik štaba invazionih trupa organizovane religioznosti daje izjave da je ogroman procenat crnogorskog stada pod njegovom komandom, pa se takva strategijska najava objelodani kroz perfektnu crkvenu mrežu radio i televizijskih paučina, onda ostaje da načelnik informativne službe datog štaba još samo proglasi definitivnu opsadu crnogorske teritorije. Pa se tako i desilo! To vispreno lice, Pesnik iz Beograda na stalnom radu rovarenja po duhovnom prostoru Crne Gore, reklo je: “Crnu Goru je stvorila crkva, i ona je crkveno imanje.”
To, da smo mi rođeni na metohu i da nijesmo drugo do monaško roblje? To, da su vlasnički odnosi nepovratno definisani davno, davno i da je nama samo tabanati u crkvenom mraku? To, da je naša sudbina predestinirana onim što je, jednom, definitivno, napisano, pohranjeno, napečatano i štambiljano u Srbskim manastirima? Nećemo se složiti.
Crkveno-šovenski galiMatijas nije od juče. Utoliko gore po Crnogorsko strpljenje. Sačekajmo još malo, zaludu se nadajući da će Pesnikove rečenice neko dezavuisati. Ako ne, oduprimo se – da izađemo iz začaranog kruga. Kako se oduprijeti? To me i brine. Ne sjećam se da je Crnu Goru ikad kroz vrijeme nešto jeftino koštalo.
Kukuriču ispod zvonika da je slobodarska Crna Gora Crkveno imanje!? Ne, nije to objava zore ljubavi i trpeljivosti. Ovo nije poziv na dijalog. Ovdje nema tolerancije. Ovdje nema nauma da se naučno izmjeri religijska naslaga pojedinaca i vjerska sloboda u nama; nije pozdrav bilo kojoj alternativnoj organizovanoj religioznost. Ovo je Obznana. A Obznana vodi računa jedino o interesima onih koji kažu: Da. Djelovi naroda koji su odgovorili u anketi sa: Ne, ili sa: Ne znam – imaju biti u najboljem slučaju skrušeni argati na Crkvenom imanju.
Zato se na poslovima odbrane slobode disanja i jutarnje prozračnosti istine moraju angažovati svi oni koji ne vide sebe u svetosavskom organizovanom pastirskom stroju. Na poslovima rehabilitacije svjetovne, demokratske i građanske Crne Gore moramo danas trezveno poraditi jer su već dobrano prodimile lomače osvajačkog jezičkog galiMatijasa. Generalna nekompatibilnost između vjerske feredže koju nam kao oglav namiče Pjesnik Njegovog Preosvještenstva i naše urođene potrebe da udahnemo nekontaminirani vazduh i ozon prvorođenih brda davno munjama oprljenih – tjera nas na refleksni trzaj izbavljenje od gušenja.
Za bistrinu pojmova, i bez manipulacije! Nekad su tražili da svi budemo jedni-te-isti. Ovi hoće da svi neizostavno budemo jedni – teisti.
Pomolak viteza
I SPS OVATI
Otprilike, od 1990. do 2000. godine, riječ i sps ovati imala je značenje dati politički komentar, u udarnom Dnevniku Radio televizije Srbije.
Pomolak mišljenja
GENIJE
Dosadno je bez Ajnštajna u medijskom prostoru. Zato je utješno da se emituje serijal „Genije“ o životu ovog fizičara, na televiziji National Geographic. Drugu epizodu smo gledali u nedjelju 30. aprila 2017. od 22 časa. Kad smo svojevremeno objavili knjigu „Podvig mladog Ajnštajna – devet članka koji su utemeljili modernu fiziku“ (Mikroknjiga, Beograd 2005) napisali smo na koricama da je Ajnštajn „najzaslužniji fizičar svih vremena“. Mislimo da su ovo tačne, a odmjerene riječi.
Početak serijala je obećavajući. Scenaristi su iskoristili podatke iz Ajnštajnove Autobiografije. Miloš i ja smo čitali i prevodili ovu knjigu. Otud znamo da je ona teška za ekranizaciju, zbog toga što Ajnštajn stavlja znak jednakosti između života i djela. Po njemu, važni su misaoni procesi u mozgu i jednačine i rezultati koji proisteknu, ako proisteknu, a koji se na kraju radnog dana mogu staviti na papir. Svaki dan je radni dan, inače ne postoji. Dobro, tu su i takozvani događaji, o njima Ajnštajn piše uzgred, ovlaš i samo u kontekstu razmišljanja na temu Šta je ovaj svijet u koji smo zaronjeni? A to nije pravi predložak za TV radnju kakva se svakodnevno propagira u filmovima, pričama i reportažama na malom ekranu. Zbog toga, pohvale za ekipu koja je iz takve „suve drenovine“ iscijedila kapi uzbudljivih scena! Gluma je dobra, dinamika radnje na nivou, savremena je režija. Gledaćemo i dalje.
To da je Ajnštajn poistovjetio biografiju sa stručnim i naučnim radom u oblasti fizike navodi nas na sjećanje da je jedan Nišlija, vrhunski pjesnik, ostavio za sobom, u svom kratkom vijeku, niz jarkih stihova, koje danas citiramo i opravdano vadimo iz zaborava. Nedavno je reditelj Oliver Frljić govorio kako mu ne izlaze iz uma stihovi Branka Miljkovića, jer o njemu je riječ: Isto je pevati i umirati. Ovaj balkanski genije tvrdi isto što i fizičar: rezultat mog života su pjesme koje sam napisao; one nijesu izmišljena stihovanja, one su sadržaj mojih dana provedenih na ovome svijetu. Miljković je umro mlad. Da je pisao autobiografiju, izgleda bi postupio po Ajnštajnovom receptu: ničega nema van stvaralačkih trenutaka u životu autora.
Ova priča nam donosi u sjećanje jedan stari vic. Vojnik je na pregledu kod psihijatra. Doktor mu pokazuje nalivpero i pita, „Na šta vas asocira ovaj predmet?“ Vojnik bez razmišljanja i ustezanja odgovara: „Na p…u.“. Doktor se mršti i ponavlja pitanje pokazujući mu pepeljaru. Vojnik odgovara isto. I treći put doktor testira pacijenta vojnika, postavlja mu isto pitanje pokazujući maramicu. Vojnik odgovara da ga asocira na p…u. Psihijatar je konsterniran. Vojnik ga tješi: „Doktore, ne uzduđujte se. Što god da mi pokažete, ja stalno i jedino mislim na p…u.“
Tako je i sa Ajnštajnom. Možete ga odvesti i na vašar u Topoli, on će tamo tražiti rešenje jednačine gravitacionog polja. U istim okolnostima Miljković bi odrecitovao najnoviji stih svoje buduće pjesme.
(Pa, možda i neka naša serija o Miljkoviću u budućnosti nije nemoguća misija?)
Pomolak lisca
CARICA PROMOCIJA
Ovih godina viđamo je često. Њeno Carsko Visočanstvo Promocija Presvetla. Javљa se na očekivanim, a još više na mestima neočekivnim. Ali uvek se najavi. Jer voli da je podanici vide u svoj њenoj raskoši. Da je dočekaju, da kleknu, da joj se dive.
Kao svaka dvorska persona, pa i svaka ženska priroda, sujetna je dozlaboga. Predstavљa se iskљučivo u raskošnim odorama. Samo upućeni paževi znaju šta se krije iza svile i kadife; ali, oni muče, po pravilima carske službe. A pred našim očima je sjaj i pompa.
Kritiku ne podnosi. Na najmaњu primedbu se razgoropadi, sikće. Umesto odgovora popљuje pitaњe. Tako da je onih koji bi se pred Promocijom na štogod i požalili, sve maњe. Treba kuraži da se Presvetloj Carici pokvari provod. Pošteno, њu i ne zanima kako izgleda, nego šta ona o sebi misli. Biće da je rodonačelnik Њene loze bila Snežanina maćeha; ogledala ne podnosi, koristi ih kao izvor informacija za problematične svrhe.
Uvek se pojavљuje sa dvorskom svitom. A u sviti – zna se – zapaženi su dvorski pesnici. (Razlikuju se od dvorskih luda.) Oni pišu ode Carici Promociji. Ode se čitaju tamo gde ima potrebe da Carica ode. Postoji nekoliko tipičnih oda, a či-taju se u svim mogućim prilikama. Ukoliko prilika ne odgovara odi, drvљe i kameњe na priliku. Ode imaju pompezne i prepoznatљive refrene. Refren može bez ode, obrnuto ne.
Samo posvećeni mogu da uzdižu i hvale Presvetlu Promociju; pučina je tu da sluša, prihvata i aplaudira. Od podanika se očekuje da aplaudira, a ništa da ne dira.
Ako joj se dopadne prikazaњe klečećem puku, Carica Promocija se seli iz mesta u mesto. Naravno, u karavanu je cela svita, pre svih pomenuti odaići (koji odapiњu ode). Sudeći prema dočecima, kao da se i sama raja seli iz grada u grad! Gde nije bilo Њene Svetlosti, kao da se ništa nije ni desilo. Promocija u stvari prethodi događaњu. Carsko je od Boga.
Carica Promocija kadikad priređuje koktele. Kokteli se daju za koktelad; na њima se poizbliže divimo Promociji. Na koktelu se pije viski. Za onoga koji nije opravdao poziv na koktel, kaže se da će to kad-tad viskijati na nos.
Uvek je požeљno da što više podanika vidi gizdavu Caricu; izuzetak su oni koji znaju o čemu se radi – takvi su nepožeљni na paradi. Javnosti se ne prikazuju ni dvorske lude: one su za internu upotrebu. Kao što je poznato, dvorska luda po definiciji ima… ono što Carici nedostaje.
Sama rečena carska loza dosta je stara; pomiњe se i pre naše ere. Carica Promocija Presvetla rođena je u ovom stoleću prevršene svake mere.
I još je u dobrom zdravљu.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Drži volan, a pominje kolan. Može mu biti.