
Komentar za početak
Trpež i krpež pola sveta drže. (Gde to vidiš majketi? 50Zapisnuti!
BAJKA I ŽIVOT
Čitao sam kao mali đak potresnu bajku o porodici koja je bila siromašna, pa kad je zavladala strašna i dugotrajna zima nije imala dovoljno drva za ogrev. Lomili su na početku stolice za ogrijev, onda solove, pa na kraju ormare i redom drvene predmete… Sad u januaru 2017 čitam “bajku” iz Srbije:
Drama kod Trajke Stanković u Vojvode Putnika 79 u Lebanu. Da bi preživela hladnoću, izlomila je kauče, stolice i nameštaj, tako da su joj sobe sada prazne.
Pomolak tora, ali napuštenog
НАЧЕПИЛОГ
АЛ ТИРЈАНСТВУ
Видим.
Видим да.
Видим да ме.
Видим да ме водиш.
Путељком слепим.
Чујем.
Чујем да.
Чујем да ме.
Чујем да ме зовеш.
Начином лепим.
Осећам.
Осећам да.
Осећам да сав.
Осећам да сав савцијат.
Пред старост стрепим.
Желим.
Желим да.
Желим да бар.
Желим да бар на реп.
Змију начепим.

Negantesima valja reći ne
Partenogeneza lažnih hipoteza
Pričao mi je Vlado Babović iz Budimlje, a njemu je pričao Jovan Mališić iz Vinicke, kako je (ne tako davno) Mika Mališić, Jovanova majka, pisala duga i brižna pisma svojoj đeci koja su bila u tuđini, na studijama. Pošto bi izvijestila potanko o ukućanima (o zdravlju, radu, pokušajima i nadanjima), dometnula bi po koju rečenicu i o domaćim životinjama. Pri tom bi redovno pisala: naša Krava (sa velikim slovom K). Kad su joj đeca, jednom, diskretno preporučila da smanji to slovo, rekla je: “Ne! Meni gramatika tu ne treba. Znam ja šta pišem. Ova će se dobročiniteljka uvijek pominjati kao Krava. A nijesu ni u Indiji baš ludi “
Priča mi je poslužila tu nedavno kao pomoć da odgovorim: zašto pišem Crnogorski jezik. Riješio sam da istrajem na lingvističkom antilegalizmu dok taj jezik ne uđe u Ustav! Potom, obećavam, vratiću se gramatici i pominjati crnogorski jezik. Trenutno, namjestio sam u svom kompjuteru Default komandu da se, po potrebi i automatski, ispravlja tekst te neizostavno piše veliko C. Sad evo i pasus digresije, o fizici:
Naučnici su krajem devetnaestog vijeka bili prilično zadovoljni stanjem temeljne prirodne nauke fizike; činilo se da je posao shvatanja Prirode priveden kraju. Ipak, neki od onih, čiji glas kroz istoriju stiže i do naših dana, opominjali su da se vide jedan ili dva oblačića na vedrom nebu fizike.
Prvi oblačić je identifikovan kao problem toplotnog zračenja. Razvedravanje na tom dijelu neba izazvao je Maks Plank otkrićem svoje formule koja je upućivala na suštinu frekventne zavisnosti spektralne emisione moći apsolutno crnog tijela.
Tih dana, u svitanje dvadesetog vijeka, Plank je uveo ideju kvanta zračenja, koja je danas u temelju moderne kvantne fizike. Da bi pomjerio granice znanja i ulio ljudskoj gordosti nov pokretački impuls morao je snažni Plank – da izađe iz zabrana onovremene (klasične) fizike.
To jest, morao je da ospori važeći legalizam epohe. U nauci, šematizovani legalizam je poguban.
Istorija nauke, i ne samo nauke, puna je takvih primjera. Gunđanja je bilo, no Plankovu neposlušnost pratila je kakva-takva evropska tolerancija. U jezičkoj nauci, danas i kod nas, slušamo drugačije pjesme:
Batinom šematizovanog Srbskog legalizma evo se lemaju leđa Crnogoraca koji pomisle na Crnogorski jezik. Pronijela se vijest: Neko udruženje Srbsko, a iz Bara, tuži Kaću Brković. Jer je u školi, na radnom mjestu, profesorka Kaća upisala čas iz – Crnogorskog jezika. Bogami su davijali i ministra Slobodana Backovića! Jer ćuti. Legalisti djeluju profinjeno, europski, tiho. Takoreći, vlastelinski otmeno.
Crnogorce, koji traže svoja pojedinačna i kolektivna prava po demokratskoj proceduri – niko ne uzima za ozbiljno. No ako malo, makar simbolično “istrče” iz zabrana demokratske procedure, svi se namah nadure i prijete da najure
Uljuđeni legalizam (u paralelnoj koloni, ukorak sa klerosavskiom bahatošću), u Srbskim mokasinama čepa Crnom Gorom! Tom vrstom obuće zamijenili su sedmobataljonci cokule, da ne dobiju proširenje vena.
Ali gospodski poslovi moraju imati i teorijsku zasnovanost; dan pred početak popisa stanovništva u Crnoj Gori pojavile su se u ovoVremenoj beogradskoj štampi Hipoteze. Zamišljene kao sredstvo za lemanje nepoćudnih, bolje da ih zovemo Leme; ima ih sedamnaest, evo prvih pet:
Lema Prva. U Crnoj Gori uskoro će se govoriti crnogorskim jezikom.
Podmetačina govori da će Crnogorski jezik imati datum rođenja, biće oktroisan. Ono što su vjekovima mucali nepismeni seljaci u brdima i nahijama ne smije se nazvati onako kako će se tek nazvati! Ali gospodo: Ono što je uskoro, biće samo sloboda da postojeći jezik kojim govorimo nazovemo svojim nacionalnim imenom. Neće biti komičnog izmišljanja riječi. Samo iz znamenite kuće Brkovića stiglo je do sada dosta demantija na tu temu. Ako se pominje prekrštavanje jezika, može se reći da je negdanji kum bio samozvan. Treba, je li, osporiti svaku autentično Crnogorsku volju; ona se uvijek doživljava kao đa-volja!
Lema Druga. Ha, ha: Kako bi izgledala književnost na hipotetičnom Crnogorskom jeziku?.
Hoće da se rekne kako je cijela tamošnja (podLovćenska, podDurmitorska, podVisitorska) književnost jednostavno srpska. Pljunuli su nas izjavom da u Crnoj Gori nema nijedne pristojne knjižare. Neka je i tako, pitam: Te nepostojeće knjižare jesu li uzrok ili posljedica stanja zapuštenosti brige o jeziku Crnogoraca?
Lema Treća. Ajde, de, postoji specifičan bouquet govora Crnogoraca.
Eto te delikatnosti koja me onespokojava! Arsenik u čokoladi. Priznaje se na nivou ličnog doživljaja da je Crnogorski jezik samosvojan. Međutim, stav se ne smije kao takav politički uobličiti! Simpatični bi Lane Gutović tu ružičastu misao ovako finalizovao: Ne može da škodi ako taj jezik zovemo srpski. A ako ne škodi
Lema Četvrta. Crnogorski govor je konzervativan, i nema budućnost.
Kuku meni, zamjena teze. Vele, naš jezik (navodno, ono što je igda valjalo od njega) lingvistički je kromonjonac. Ta šta kažem! Prije će biti lingvistički igvanodon, biljojed iz doba krede – koji je izumro. Dakle, bez budućnosti. Žalimo slučaj, nije evolutivan! Postojao je taj jezik, ali davno, dok su Crnogorci, kuj gođ da krenu, pucali uvis, a oko njih sijevale fišečine. Umuknuli smo, otkad imamo zakon o oružju.
Lema Peta. Jezik u kafićima je srpski.
Elem, sadašnji Crnogorci su mutavi. Jer imađahu jezik koji je okoštao i ne služi u datom trenutku. Srbi, koji su nekad govorili jezikom Dositeja, na vrijeme su osjetili duh dolazećeg Vremena i prilagodili govor potrebama kafića. Mi smo i tu zakasnili! U savremenom crtanom filmu beogradske škole, Crnogorac koji ulazi u kafić trenutno se transformiše u Srbina. Jado moj!
Eto, kakva se sve ekvilibristika napravi, samo da se izbjegne prosta istina da Crnogorci pričaju na Crnogorskom jeziku. Da zaključimo, ovako:
Ako napišeš roman, Srbin si. Ako naslikaš sliku, Srbin si. Ako si vjernik, Srbin si. Ako si ratnik, Srbin si. Ako govoriš, Srbin si. Jedino, ako uštineš Moldavku za dupe, Crnogorac si – ne pravdaj se! Hm.

Pomolak viteza
VOX POPOVI
Prijedsednik je uzeo veliku, žutu svijeću. Prijedsednik se prijekrstio pravoslavnim smijerom, koncentrisano, polako. Prijedsednik je čučnuo, položio svijeću u ležište. Prijedsednik je zapalio svijeću upaljačem, pun smijerne svijesti o značaju trenutka. Prijedsednik je bogobojažljivo ustao. Prijedsednik se još jednom prijekrstio (pravoslavnim smijerom, koncentrisano, polako). A neznani junak, za koji je strašni simvol pao? Po definiciji, za neznani. Moraju se razdvojiti vox popovi i vox topovi.
Pomolak mišljenja
ДВАДЕСЕТ СЕДМИ МАРТ
1. Двадесет седмог марта 1941. изашли су умни Србијанци на улице и тргове својих градова. Мислим на оне одговoрне грађане који су већ тада уочили да се морају супротставити нарастајућем злу фашизма, а пре свега раскинути ланце недоличног пакта. Били су то патриоти по најчистијој дефиници тога осјећања. Није их било мало у Србији. Узвикивали су пароле које су без сумње аутентична баштина слободарства, оне пароле из директоријума где се чувају сећања на независност и достојанство. Чуло се тога дана у Београду: „Боље гроб него роб“. Ми нисмо измислили овај узвик, али на српском најмелодичније одјекује! Реч је о пароли која мора остати видно истакнута у излогу културе пост-југословенских народа. Заиста, не може се језгровитије исказати порив човечности у једној државној заједници.
2. На жалост, постоје историчари и политичари који, ето, имају резерву према двадесет седмом марту. Они се мрште на помисао да постоје хероји и подвижници слободе, који могу и живот дати за змајјовинске и ђуројакшићке идеале. Њима се не скакуће по босанским планинама у надгорњавању са окупаторима и њиховим помагачима. Ма ни по асфалтираним улицама. Они с правом искаљују бијес на идеју Јасеновца, али не питају се откуд и како Јајинце. Мрска им је парола „Боље гроб него роб“. Имају дипломе филозофског факултета, група за историју.
3. Радије умрети него ропски живети –свијетла је европска парола. Поклич бриселске револуције, средином ускомешаног деветнаестог века гласио је баш тако: „Plutôt mourir que vivre esclaves.“ (Ту чињеницу наглашава Зилахи у Пурпурном вијеку, на страни 74.)
Но добро, шта је онда онај одважни узвик Боље гроб него роб, на улицама Београда 27. марта 1941? Увозна парола, плагијат или креација домаћег патриотизма? Или просто мудар одговор срчаних људи, наших предака, у правом историјском моменту?
Одговор је очевидан. Белодано је тужно понижавати акте слободоумља пљувањен на пароле неутемељено осумњичене као комунистичка улична бука. А било је таквог ревизионистичког задаха у „освртима“ десничарских кликојеба, доктора историјски наука.
Pomolak lisca
PRESEЉEЊE ILI PRIČA O DVA ANĐELA NEBESKA
Ko drži do sebe, gledaće da živi u glavnom gradu. To sam shvatio, pošto sam osamnaest godina proveo u palanci. Nije važno u kojoj; mogu samo reći, kamo sreće da je bilo u Smederevskoj.
Elem, jednog jutra sam se razbudio i rekao: za Beograd! Ostalo je da posle te prelomne rečenice elaboriram neka praktična pitaњa tipa 1) u koju opštinu? 2) u koju ulicu? 3) kad tačno? Ovo posledњe pitaњe sam najlakše eliminisao. Kao skroman čovek, seliću se u avgustu. Dosta Beograđana je tada na odmoru te će moj dolazak izazvati minimalnu disturbaciju. Takva anonimnost je prigodna i ja je savršeno doziram. Nisam potrošio suviše vremena ni u odgonetaњu prvog pitaњa. Snašao sam se izvrsno ne otvarajući kartu grada. Ako postoji naseљe koje nosi otmeno i razgaљujuće ime Zvezdara, šta tu još ima pametno čeљade da razmišљa? Nije prilika da iznosim svoj, neću reći nabujali ali hoću stabilni, dobro omeđeni patriotizam, međutim povezano je sa temom. Kako? Mnogi se sprdaju sa primislima da smo mi potomci nebeskog naroda (uočite finesu koja mi daje ozbiљnost: potomci); ja zastupam tu genezu, držeći celu priču za par excellence figuru neraskidivu od naše prirode. I onda recite nije li normalno da sam se bez kolebaњa odlučio: živeću na Zvezdari, tu gde se svakog trena, kroz magičnu moć imena (nomen est omen), asocira jedna nebeska vertikala koja oplemeњuje. Nije to nešto što je suvišno, zar ne?
I taman bejah na putu čiste lepršavosti, zaveden lakoćom izbora i raskrčenim stazama bliske budućnosti, kad zapeh na izboru ulice. Spotakoh se na pitaњu 2) koje sam skoro bio proglasio za irelevantno. Razumem da je važno je li ulica bučna ili ne; svetla ili ne; asfaltirana ili ne; zelena ili ne. Tešio sam se da to nisu viša pitaњa, narodna na koncu pitaњa – da su to pitaњa ne više i ne šire nego ekološka pitaњa i kao takva rešiva banalno, skromna do površnosti. Iz opreza i jedne sistematičnosti (za koju ne biste pretpostavili da sam je stekao u provinciji) reših da to pitaњe izbora ulice završim ipak metodološki korektno. Zavirio sam u imenik ulica.
Kakvih tu sve nema imena! I komunističkih i neorealističkih. Dopustite digresiju, nisu zaobiđeni ni brojni naši knezovi (bili ili ne bili radi kavzi).
Baš u vezi s knezovima primetim jedan sjajan naziv: Ulica kneza Mutimira. Skoro da sam poskočio sa stolice. Ne, izvinite, znam toliko istorije, nije da prvi put sričem to ime. Ali, znate kako je: smetne se s uma. Jednu blagost istorijsku, jedno pamćeњe plemensko, a da milovaњe predaka osetio sam tog časa. Nije li mnogo naše mutimirstvo najvredniji teret naše prošlosti? Nisu li naši Mutimiri zavredeli najsvetlije stranice istorije? Nije li mutiti mir najčasnije narodno zaveštaњe koje se prenosilo s brda na brdo, iz veka u vek, s kolena na koleno?
Tako da sam radosno zakљučio: živeću u ulici kneza Mutimira.
Ali od čega zavise naše sudbine? Od malog pomeraja (merљivog milimetrima) našeg očnog mišića. Baš tako. Skliznuo mi je pogled do jedne susedne ulice i kao što slučaj hoće…
Beše to ulica kneza Trpimira.
Pa sad vi recite da me nije na iskušeњe Svevišњi metnuo. Opomena za jednostranost. Nismo mi samo mutimiri, bili smo isto toliko (ako ne i više) trpimiri. Koliko smo mutili, toliko smo i trpeli. Ponekad smo trpeli i kad nismo mutili.
Otkriće me je stavilo na neplanirane muke. Da li sam ja veći patriota kad mutim ili kad trpim? Imam li veći ugled kao građanin u ulici trpimira ili u ulici mutimira? Mučen dilemama, utonuo sam u san. Javio se Đavolak koji mi krešti u uvo da su Mutimiri kreature Pale ovamo iz samog Pakla. Najposle shvatam da mi je, u stvari, upaљen televizor! Budim se, obliva me znoj; kao noj odbijam da dignem glavu sa jastuka: s ulice dopire graja (miting) i jasno čujem da psuju Trpimira.
Tu sam izgubio samopouzdaњe koje me je do tada na pravi način služilo i navodilo na ispravne zakљučke. Izabrati se mora, ali kako? I jedno i drugo rešeњe je dovoљno srpsko, kao što je iz moje analize proizašlo. No, ipak ne mogu stanovati u više od jedne ulice istovremeno. Kako se drugi љudi suočavaju sa odgovarajućim antinomijama? Ne verujem da prekonoć preleću iz ulice u ulicu? Čovek ipak nije tica; bar nemamo tu vrstu krila, ako i jesmo anđeli nebeski; kao što to behu dva srpska kneza. A opet, ući u jednu ulicu od dve pomenute, u bilo koju, i tu ostati uprkos svemu dugo, možda do kraja života…
Preseљeњe se oteglo.
A rekao bi čovek: veliki li je Beograd. Bar tako izgleda iz palanke. U kojoj sam do daљњeg.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Šta je ovo sa narodom? Svi se žale - došla mu zadnja eura!