Komentar za početak

Od inata nema goreg zanata. (Nejasno; a legendarni srpski inat?)

Zapisnuti!

DIJAGNOZA

Nije neophodno da neko već čini lude stvari, da bi bio dijagnosticiran kao ludak.

Dovoljno je da već govori lude stvari. Dovoljno je to za društveni alarm.


Pomolak tora, ali napuštenog

ГОЗБА

гајили су Предањ пунокрвни Предањ утовили Предањ ставили на Ражањ натегнули Чокањ наложили Огањ.

смислили су Слогањ окретали Предањ чварио се Ражањ

правили се Важањ читали су Кажањ

отсекли су Лобањ од печеног Предањ сервирали Лобањ

печен мозак преда Њ.



Negantesima valja reći ne

Trajno i tajno

Dobri moj čitalac se sjeća da sam jednom održao korisni čas sociofizike. Predavanje je počelo ponavljanje osnovnih pojmova iz važne oblasti molekularne fizike, s naglaskom na ireverzibilnost fizičkih procesa. Tamo smo ukratko napomenuli da se stanja nekog ravnotežnog sistema karakterišu parametrima koji imaju definisane vrijednosti. Poremećeno ravnotežno stanje se kroz proces relaksacije (ili kako bismo danas slatkorječivo rekli tranzicije!) završava novim ravnotežnim stanjem. Ako sistem lagano i kontinualno prolazi kroz niz ravnotežnih stanja – imamo ravnotežni proces. Tek on može obezbijediti povratni proces, s eventualno željenim ishodom približavanja početnom stanju. No su mnogi drugi ishodi, kao posljedica “nebrižljivosti” toka stvari – nepovratne sukcesije! Koristeći ovo razumijevanje dinamike Prirode (čija smo čeda) upozorili smo, metodom analogije, da – na žalost – postoji i ireverzibilnost mnogih društvenih procesa. Bahato, uprošćeno upravljanje društvima vodi promjenama koje imaju samo jedan smjer i ako on ispadne nepoželjan, reverzibilnost se ne može regulisati ratnim metežima – oni samo povećavaju makroskopske turbulencije i akumuliraju zlo…

Danas ćemo, ohrabreni uljudnom pažnjom auditorijuma, da pokušamo sa drugim časom sociofizike. Tema je svjetlosni etar ili problem ad hoc hipoteza.

Kada je Isak Njutn (1642-1727) objašnjavao, u svojoj Optici, prirodu svijetlosti, predložio je da zamislimo roj finih korpuskula u prostiranju kao model svetlosnog snopa (Njegoš je preferirao: zraka). Teorija je imala početnih uspjeha, ali se nije slagala s mjerenjima prelamanja i savijanja svetlosti. Da prevaziđe teškoće, Njutn uvodi hipotezu etarskog medijuma, supstancije koja podržava svetlosne procese na način da se dobije željena korelacija opitâ i slike pojavâ. Od početka je ta tvorevina morala biti rasadnik čudnih osobina: izvanredno rijetka, perfektno elastična, de fakto neopažljiva, a fizički djelatna. Ideju je koristio i Kristijan Hajgens (1629-1695), da napravi analogiju svjetlosti sa mehaničkim talasima, na primjer zvučnim talasima u vazduhu. Situacija se iskomplikovala kad je Džems Bredli (1693-1762) pokušao da objasni zvezdanu aberaciju modelom etra. Misteriozna supstancija je ovog puta još dobila osobinu nepokretnog svjetskog fluida kroz koji se, nekako, provlači i naša Zemlja. Sumorne epizode nastavljaju se kroz cio devetnaesti vijek. Tomas Jang (1773-1829) i Ogisten Frenel (1788-1827) otkrivaju transversalan karakter svjetlosnih talasa. A to je značilo da svjetlosni etar mora biti… čvrsta supstancija. Žalosno stanje hipoteze pokušao je da oplemeni Džordž Stoks (1819-1903) – daljim komplikacijama. Po njemu, etar je čvrst kad propušta svjetlost, a vazdušast kad u njemu pliva naša Zemlja ili koje drugo makroskopsko tijelo. Onda je došlo otkriće elektromagnetskih talasa iz pera Džemsa Maksvela (1831-1879). Saznalo se da se u vakuumu svi takvi talasi prostiru brzinom svijetlosti. To je značilo da svjetski etar mora imati još i osobinu apsolutnog mirovanja, te da može obezbijediti unikatni koordinatni sistem Vasione. Preopterećenost mehaničkog modela etra postala je evidentna.

Zamislite konfuziju: Etar bi morao biti fluid (jer kako inače tom supstancijom delikatno ispuniti svjetsku scenu?); ali takav fluid koji je milionima puta krući od čelika – da bi podržavao visoke učestanosti svjetlosnih talasa; no da bude pri tom bezuslovno bez mase; i da je perfektno transparentan; i da ne izaziva disperziju; i da ne bude kojim slučajem stišljiv; pa onda da je svuda kontinualan; ali molimo da ne posjeduje viskoznost…

Bilo je to, očevidno, tragično jedno hipotetičko magare, u nekim aspektima Buridanovo, uz to bezdušno natovareno, a koje, međutim, još ne bi da lipše.

I šta mislite da se dogodilo? Prije sto godina napravio je Albert Ajnštajn (1879-1955) novu teoriju svjetsko-fizičke scene, model prostorno-vremenskog kontinuuma; njegova koncepcija specijalne relativnosti od etra nije zahtijevala… ništa, ni puko bivstvovanje! Ajnštajn je prosto rekao: ovom sipljivom kljusetu valja u trešelj staviti samo još jednu kvalifikaciju – da je fiktivno. Kao takvo, možemo ga zaboraviti i izbaciti iz svih narednih priča… Nama izgleda:

Teorije ljudskog društva kroz istoriju nijesu ostale imune na ovu storiju iz prirodnih nauka. Nekoliko ključnih modela upravljanja ljudima realizovano je kroz inspiraciju svjetlosnim etrom. Prije svih, moćna analogija se osjeća u konceptu tajnih službi.

Tvrdi se da Služba mora postojati, jer kako inače transmitovati podanicima svjetlost blagostanja? No ona je od rođenja nevidljiva, kao etar. Ubrzo se ispostavlja da ne može biti jedna Služba, pošto mora da zadovolji i civilni i vojni apsekt društva. Ideja počinje da se nadima i komplikuje. Da bi bila adekvatno cjelovita, Služba se mora pocijepati na krilo obavještajno i krilo kontraobavještajno. Tako nastaje privatizovana otuđenost koja se može imenovati u BIAdiverzitet. Podsjeća li vas ovo na nešto što je fizičarima donijelo nesanicu? Pojam hipertrofira, istovremeno bivajući beznadežno jalov, jer okrutno samovoljan.

Četiri Službe opslužuju jedno društvo. Moraju biti kompatibilne, a nezavisne. Moraju biti nevidljive, a sveprisutne. Neizostavno demokratične, a ne-diskutabilne. Transparentne dok god ne zagusti. Tajne svakako i uvijek, i tim više tajne što se više upinjemo da im otkrijemo javnu strukturu. Svaki novi konflikt im dodaje još nešto što ih usložnjava – bilo savjet, bilo komisija, bilo koordinacija, bilo reformski fond. Struktura koja ništa ne rješava i sve o(ne)mogućava, nekonzistentna društvena raga koja nema konačna svojstva, djeluje kad hoće, rita se nepredvidljivo. Komunicira iznimno, i pretežno akronimno. Živimo vosove i kosove, i njihove na smrt ozbiljne štosove.

Šta u cijeloj priči nedostaje? Nova perspektiva koja će ajnštajnovski jasno tražiti logični društveni temelj lišen fiktivnih, necjelishodnih hipoteza.

Možda će jedna mala mediteranska država u nastajanju, koja nikome ne prijeti uvredom i povredom (kroz crnogorske krše rezonantno odliježe harmonija Ničeove poruke Sei Stoltz und glĂĽcklich – budi ponosan i srećan) moći da bude konstituisana bez lažne hipoteze o nužnosti tajne, nevidljive i sveprisutne, orvelovske i orlovske, etarski hipertrofirane tajne službe.



Pomolak viteza

BANANALIZOVATI

Bananalizacija je strategija nedopustivog spuštanja nivoa međuljudskog kominiciranja, do nivoa banalizacije, a onda i prebijanja, kidnapovanja i likvidacije. Simbol takvog postupka je podmetanje kore od banane (slučajnom prolazniku). Svi se sjećamo da je jednom došlo do bananalizacije odvažnog advokata u televizijskoj emisiji teta proriv tete. U svojoj pojašnjavajućoj izjavi, batinaš grmelj od čovjeka je bio riječit i mnogo je pomogao da ova nova afričko balkanska riječ, bananalizovati, nabubri i ubokori se u svoj svojoj raskoši. šta znam.


Pomolak mišljenja

SMRT MARKE PULVER UND BLEI

1. Kad je crnogorski osamnaestogodišnji mladić koji obećava, Borislav Pekić, osuđen 1948. za antidržavnu aktivnost, doživio je kaznu (po sopstvenom priznanju) kao legalnu posљedicu onoga što je svjesno učinio. Izdržao je u tamnici много i vidio svašta. Potom je to svašta i opisao u tri debele memoarske sveske sa, danas slavnim, naslovom Godine koje su pojeli skakavci.

Da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, na jednom mjestu ironiše na račun sudije (crnogorca) Milonje Stijovića.

Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na-smrt-osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi. Sudija se služio riječima koje bi se i danas mogle čuti kao narodni narativ u selima Police kraj Berana: „Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje“.

Pekić vjeruje da je time poentirao – opisao suštu blamažu neukih a bahatih pobjednika (komunjara). Nesrećnik bi izabrao; ali u presudi nije pisalo, na primjer, da je egzekutirani izbjegao ponižavajuću smrt konopcem „po naročitoj milosti Josipa Broza Tita“. Niti da je privilegovan aktom strijeljanja.

2. U romanu Purpurni vek opisuje Lajoš Zilahi nešto interesantno. U revolucionarnim danima sredinom devetnaestog vijeka pohapšeni su neki antimonarhisti, Košutovi sљedbenici, Mađari i drugi. Sudilo im se po kratkom postupku, i surovo. Citat sa strane 295. glasi:

„Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.“

3. Ali mnogo, mnogo prije vakta koje opisuje Zilahi postojao je običaj gradacije smrtne kazne. Ja sam pogledao o tome u kultnoj knjizi koja piše o Robinu Hudu (the best-loved outlaw of all time). Uglednici tog doba (trinaesti vijek), koji zaslužuju otmenu titulu vitez, mogli su, ako zapadnu nevolja, tražiti od svojih neprijatelja da im se omogući dostojna smrt od mača (die by the sword). Vješanje se shvatalo i kao čin ponižavanja, sramota žrtve. Na primer, jednoj okoreloj rđi od zločinca Robin Hud presuđuje „a shameful death by the rope“.

Skakavci su, izgleda, pojeli i vjekove.

Šta da se radi.


Pomolak lisca

PROCVAT KULTURA

Poštovani drugovi i gospodo, kako se ko oseća! – dolazim iz kraja u kome upravo ovih dana cveta kultura. Boљe reći, cvetaju razne kulture. Mi smo ponosni upravo na taj multiplicitet kultura. One se razvijaju jedna pored druge. Nijedna nije na smetњi nekoj drugoj. Pre bi se moglo reći da jedna pospešuje druge. U svakom se slučaju ne može sporiti harmonično prožimaњe kultura u našem kraju.

Istina, svugde se može govoriti, pa i kod nas, o izvesnoj većinskoj kulturi, u kvantitativnom smislu dominantnoj. Ona u mnogo čemu daje pečat podnebљu, takoreći daje najveće prinose. Međutim, nema govora da ta preovlađujuća kultura guši ostale. Ona im ostavљa њihov životni miљe, ne troši њihov kiseonik. Radi se tu o međuprožimaњima kultura; tu je onaj srećni spoj њihov kad veća kultura vuče progres, a maњe kulture dopuњuju i daju onu nezamenљivu aromu, unose specifikum bez koga se ne da govoriti o osobenostima podnebљa i prostora kultura.

Često čujemo jadaњa o netrpeљivostima kultura. Mislim da se najčešće radi o neadekvatnom pristupu. Naše je iskustvo na tom planu određeno i jedinstveno. Ako se ne vodi računa o realnosti, redosledu, prioritetu, specifičnostima ili komu-nikacijama, sigurno će se javiti disproporcije i iskљučivosti. Sa malo brige i stručnosti, međutim, to se može izbeći; kulture dabome traže svoju podlogu, naročiti tajming i prilagođenu dinamiku.

Šablonski pristup raznim kulturama je pogrešan. Ne nađemo li optimalan raspored, model diversifikacije koji odgovara i, napokon, što da ne, imanentni stepen otvorenosti – promašili smo međuzavisnost kultura, interakciju faktora (bar onih presudnih); to je onda put degradacije kultura. Za divno čudo, u takvom pristupu (koji na sreću ni izbliza nije nametљiv, a kamoli jedini) nazaduje i sama najkrupnija kultura, koja daje statistički pečat sezone. Zato i govorim o našim iskustvima, koja zaobilaze zamke uprošćavaњa. Slučaj raznih kultura je kompleksan sistem. Izlaz je u tome da se razume suština te kompleksnosti. Izlaz nije u tome da se teži pojednostavљeњu koje guši maњe kulture, a ne dovodi do procvata markantnih. Mi ne mislimo da ako veći baca senku onaj maњi mora da uvene bez svetla, čistog zraka i okrepљujućeg daška. Kao i sve što bitiše pod kapom nebeskom, tako i kulture o kojima je reč treba da imaju, i imaju, svoju ekološku nišu, svoj genetski kod koji je tako sazdan da nalazi međuprostor za svoje punokrvno iskazivaњe.

Eto, da ne dužim, nosim vam pozdrav iz mog kraja multikultura. One sve bujaju, bez konflikata napreduju. Da ponovim: koja pre, koja kasnije – sve procvetaju.

Imam tu naravno taksativno zapisano, ali vam sada ne bih oduzimao vreme nabrajaњem o kojim se sve  uspešnim poљoprivrednim kulturama radi.

Hvala i živeli!


Aforizam (ponekad u boji) za kraj

 
>