Nemam toliko papira koliko bih morao imati da ispišem sve psovke koje sam, za svoga vijeka, u našoj rasnoj psovačnici, čuo ili pročitao. Toliko nemam. Grmada do sada registrovanih i klasifikovanih invektiva penje se do neba; teško je naći osobinu ili relaciju pojedinca koja nije napadnuta i ugrožena.
Ipak, čini li se to meni, ima jedan izuzetak. Taj se izuzetak zove unuk. Desi li se, psovača koji nekom psuje unuka u najboljem slučaju teško sažalijevamo, on je beznadežni bonik.
Ružiti nekome unuče, izgleda suviše je ozbiljna stvar. Sva druga bića, fizička i metafizička, podložna su blasfemijama najcrnje građe: od majke i sestre do Boga i Bogorodice. (Oca što se tiče, njemu je zaprijećeno radnjom: oca ti kroz oca.) Jeste, dešavaju se verbalni izgredi kad se pominje i dete, ali više kao uopšteni nastrani umišljaj akta – naum nije vezan za nečijeg konkretnog unuka. Pa je li unuk zaštićena vrsta? Izgleda: jeste. Svi znamo:
Kad sagovorniku nametneš temu unučadi, slušaj i uživaj! Bolje da se odmah korigujem: on će ti nametnuti takve razgovore. Riječi koje ćeš čuti, znaj da su njegove birane riječi; osjetićeš njegova samo za te povode gajena osjećanja i saznaćeš njegove prvoklasne nade.
E, ni približno unuku ne mazi se sopstveno dijete. Pogledajmo akutne činjenice. Mnogi kolač koji je pripadao sinu, pojeo je unuk. Dijete povremeno tučemo, unuka nikad. Mnoge bake su upravo tako utemeljile svoju slavu nepomućene plemenitosti. Slobodno ovog momenta intervjuišite sopstvenu okolinu i provjerite ovu tvrdnju – toga što se tiče imam miran san. Razvijaju se čitave teorije, zašto je tome tako; toliku inventivnost da ne očekuješ od našeg čeljadeta. Kao, vihor života nam nije dopustio da se zbližimo sa sinovima. Kao, evo nama penzije pa ćemo uživati u druženju sa mališanima, ali – šta ćemo – to su već unučad (oni su nadoknada, objekt ozdravljenja nečiste savjesti, nada oprosta i sl). Te kao, vrag ga znao, i genetika ište svoje, a šta će iskati drugo ako ne zaumne stvari koje se slute a ne ekspliciraju…
Mnogome neće biti prijatno da čuje, ali ja ću ovdje smjesta napasti mit o unuku. Unuk je jedna prozaična pojava. Pozadina odnosa đed-unuk zasnovana je na ne tako dičnoj računici: Evo meni osvetnika i on će (ako-bog-da) oprati đedovu biografiju. Velim, u tome je sva silina odgonetanja. Kako sad?
Za života, mnozina zagovnaju do temelja. Toliko, da to ne stignu da dezinfikuju. Ne samo što oni neće imati, za proces obezagađenja, dovoljno vremena, snage i hemijskih sredstava, već takvu ekološku aktivnost ni naslednici prve linije srodstva neće uspjeti da dokrajče. Sinovi i kćeri su angažovani na poslovima pukog preživljavanja i ako im to uspije, sjajno, sjajno… Tako, tek će sinovi sinova steći pravu šansu da meritorno objasne da ono što je bilo kao da nije bilo! Eto.
Trebalo mi je sijedih na glavi da prostu tu činjenicu i sam shvatim. Bolno sam, kao i svi recitatori Gorskog vijenca, pokušavao da rasvijetlim, na primer, kad su i kako bojovnici na Kosovu polju pobijedili onda Turke? Pa razumije se, ne 1389. već dva pokoljenja kasnije, kad su unuci toliko otfrkli i ojačali da su mogli pustiti niz istoriju glas o podvigu svojih đedova.
Takve proste fakte, na primjer, smetnuo je nedavno s uma uglađeni gospodin Svi za koga se pročulo da je verifikovao poraz patriota na Kosovu u najnovijem konfliktu. I da nije bio dešperantan, prošao bi slično. Ta, od nas se očekuje da ćutimo, kao prva generacija svjedoka. Čemu žurba i riječi bilo kakve? Ionako će doći unuci koji će, lica glatkog kao dječija guza, zapečatiti u istoriji pobjedu Libertadosa na polju Kosovu, iz godine 1989, to jest 1999!
Ne može prije! Jer, gledajte: Da bi četnici pobijedili partizane valjalo je da prođe šezdeset dugih godina. Trideset godina potroše sinovi na inkubaciju osvete, a drugih trideset godina potroše unuci dok ne sazru za narodnu skupštinu. Ali je na kraju, izvinite, pobjeda čista kao suza. Tako rade ozbiljni delegati.
Ta naša (komunistička) instruiranost da postoji nešto što je istorijska istina intakta, izvrgnuta je ruglu. šopenhauer i jeste bio idealista kad je podučavao da čovjek živi u sadašnjem, a ne u prošlom, ili budućem trenutku. Za nijansu dublju filosofiju stvarnosti otkriva u našem podneblju slijedeći epigram:
Uzo unuk svoga dedu
Metno ga na krilo
Pa uz gusle pevao mu
što je negda bilo.
No, finesa od koje se ne može umaći glasi: da bi zapečatio definitivnu istorijsku pobjedu, moraš na početku izgubiti! Neka vas ne zavara ovaj dubinski paradoks. Ima nekog vraga u svetosavskom obožavanju poraza. Pobjeda je dosadna, jednosmerna, sama sebi dovoljna (pretjeranu dozu odioznog insistiranja na pobjedi, za duga života, nalazimo kod neopreznih, na primjer kod Tita). S druge strane, poraz kao takav je mnogodimenzionalan; traži objašnjenje, žudi za prevazilaženjem. Poraz je veličanstvena stvar – moraš se opravdavati. Tu ima toliko posla…
U stripu o Alanu Fordu, kako sam sa zakašnjenjem saznao od svoje đece, postoji jedna glasovita sentencija: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” Ne znam kako, ali je autoru promakla… površnost. Nacionalisti oko nas se drže perspektivnije misli: Ako kaniš (stvarno) pobijediti, moraš izgubiti! I tu smo na izvoru poente:
Upravo se ovoga plaše u Crnoj Gori unuci bjelaša pobjednika. (Podozrijevaju, i druga strana ima unuke.) šta sve ne bi dali da su im preci 1918. izgubili od Crnogoraca na Ćemovskom polju, pa da danas berkaile lege artis izglasaju pobjedu. Vidite, poraz je svekoliki kapital! U ovom slučaju toga nije bilo, i sada je velika panika u redovima beogradskih unuka i jednog unučeta u Crnogorskoj skupštini.
Usplahirenost je tolika da nas pitaju, nakostriješeni: otkud u spektru Sunca plavetna komponenta svijetlosti talasne dužine nešto ispod 500 nanometara (a vidjeli su tu boju i na pučini pored Budve i kao prozračje lovćenskih visina). Neznalice, samo da to uistinu nijesu, znale bi da plavetnu boju mogu naći i u nekim antologijskim pjesmama velikog srpskog pjesnika Stevana Raičkovića.
Usplahirenost je tolika da nas pitaju što će vam svijetla, što majska, što zora – dosta vam je vapaj Bože pravde?
Usplahirenost ide dotle da običan referendum izgovaraju kao referen-dum-dum. Gospodo draga?
Bijeli unuci na plavetnoj muci!