Jedna, reklo bi se, nevažna vijest mogla se nedavno naći u zabavnim rubrikama informativnih glasila: Neumorni kreatori novih bizarnih spojeva ukrstili su bengalskog tigra i afričkog lava! Rodio se četvoronožac nazvan tigon.
Odmah recimo: dobijeni proizvod nije bog zna sta. Iz ovakvih brakova često se rode slabe jedinke, sa izraženim deformitetima. Ispostavilo se, ni najvitalniji primjerci ne mogu da ostave potomstvo. Našavši se na slijepom biološkom kolosjeku, tigoni postaju žrtve okrutnih cirkuskih menadžera i dizajnera; nesrećne životinje vucenjaju od šatre do šatre, sa jedne do naredne predstave i naplaćuju ulaznice svetini kojoj nikad dosta šegačenja sa debaklima života. Glas protiv zloupotrebe tigona, i uopšte protiv ideje hibridizacije, digli su članovi Društva za zaštitu divljih životinja. Ovi divljenja dostojni aktivisti traže da se tigrovima i lavovima dopusti da sami uređuju svoj seksualni život, u sopstvenom arealu i sa iskazivanjem autentičnih afiniteta. Time šalju vrsti homo sapiens zasluženi prijekor što kratkoročne ciljeve pohlepe zvane lova iber ales ostvaruje kroz nedopustivu interakciju sa ozbiljnim naumima prirode.
Ali, ostavimo se predaleke Kalkute i tamošnjih genetskih kombinatorika! Odavno zna-mo da će neka naša luckasta kobila koja se zagledala u ordinarnog magarca donijeti na svijet ljupko mladunče mulu. No, biva i da zaljubljena magarica, iz romantične veze sa konjem, dobije bebu mazgu. Opet, ove veze (mada manje umjetne od tigro-lavljih sparivanja) daju neplodne jedinke. Jalove, koriste čovjeku u teglećim poslovima – pri čemu ispoljavaju upornost i izdržljivost do nivoa citiranosti u narodnim poslovicama. Avaj, mazge i mule su biološke nule, jer nijesu od ovoga svijeta. Moćni mehanizmi odabira nemilosrdno ih svrstavaju u tužnu kategoriju bastarda. Bastardu ne basta da učestvuje u kreiranju vrste, tog ponosa zemne evolucije.
Godine 1997. objavio sam u knjizi Naše gore lisci pričicu pod naslovom Crne (l)istine. Misleći da se narugam programskoj neprincipijelnosti mnogih partija, i koalicija, pomenuo sam u tom tekstu političke grupacije tipa Socijalističko-kapitalistička partija, Republikansko-monarhistički blok, Demokratsko-despotska koalicija. Mislio sam tada da sam u te izmišljene nazive ugradio nesnosno mnogo protivrječnosti, toliko da će vidljivi paradoksi imati potrebnu snagu sarkazma. Kako me je ljuto ovo vrijeme od proteklih pet godina demantovalo! Politička praksa, ispostavilo se, bila je i maštovitija i kreativnija. Kako?
Ćerka nosioca partizanske spomenice krešti na četničkom mitingu ispod svilenog barjaka sa ukrštenim butnim kostima neke krupne životinje. (Barjak leprša). Ljekar-huma-nista, Musliman, trijezan pjeva na srpskoslavskoj pijanci poskočicu u kojoj se veliča prodemokratski stav klanja ko sa nama neće. Dugogodišnji profesionalni ideološki čistunac, čovjek od posebnog kova i testiranog povjerenja, udarna je pesnica fočo-srbinjske, tursko-koljačke družine (odaziva se jedino na potresno oslovljavanje: brate). Kao kruna svega, evo ga političar koji nekoć šćaše dati svoj i moj život samo da se Crna Gora ponovo rodi – u simbiozi sa političarem koji i nekoć i sad daje život (ponajprije moj) samo da Crna Gora konačno krepa! Na sve to će dama na ekavskom radu u crnogorskoj državi: “Lepo, bogami!”
Sasvim je jasno da pomenuta, i druga, tigonska ukrštanja nemaju (ne mogu imati) strategijske domete i značajne vizije. Očito, riječ je o bijednoj, dnevnoj taktici da se “kreira” bilo šta sa prividom novog; taj bastardni pačvork da se izloži u šarenoj cirkuskoj šatri i do svanuća zaradi koja crkavica. A narodu, šta se zalomi.
To otkriće, da su svakakva ukrštanja dopuštena, da su svi savezi poželjni, da je politička tigonizacija, budući kratkoročno profitabilna, prirodna koliko i svaka mula, kao i svaka mazga… O, ljuta nevoljo! Hristos izgleda nije morao na Golgotu: trebalo je samo da se upiše u liberale, a potom bi se koalicija sa Judom i Pilatom prosto nametala. Nenaviknutost Bogočovjeka na dil, eto, koštala ga je tolikih muka…
Taj pronalazak, da su svakakve ljubavi moguće, makar i bastarde proizvodile! Govore o navodnom pomirenju partizana i četnika. Kao da se radi o nadurenom tinejdžerskom paru, pa će se ljubav vaspostaviti – onog trena kad joj on zaguguče: Sestro, a ona zacvrkuće: Brate! Kao da nije riječ o dva suprotstavljena ideološka obrasca. Partizanstvo i četništvo su ideološki odgovori na probleme jednog davnog vremena: već treća generacija trčkara po šumama i gorama naše zemlje ponosne, poslije onog svjetskog meteža kada su se te dvije političke grupacije dohvatile za gušu. Današnji klinci kojima poturaju slike onog bradonje sa lenonkama pomisle u trenutku da je on haker iz obližnjeg internet-kluba. Ova mladež mora imati temelj u ovom vremenu – i mora da gleda naprijed. (Izem ti drčni korijen koji daje sasušeni omlad!) A ako političke mule i dalje insistiraju na podgrijavanju više od pola vijeka bajatog bućkuriša a la partizan-četnik novočorba, moraju znati da se ne može šećerli pozivima na bratimljenje zabašuriti baš ovo: jedna od dvije pomenute ideologije ima u svom trešelju, regularno, ideju povremenog sjeckanja vratova nesrpskog življa. Recni malo u Bihoru, recni malo u Foči… Ne, hvala. Društvo može biti samo stratifikovano društvo. Postoje i postojaće društvene grupe i politički tabori, i ideološke nijanse, i ekonomske tenzije, bogati i siromašni, zločinci i moralni podvižnici. To, da nam se poturaju plemenske čorbe, brato-sestrinski umoci gdje se sve socijalne razlike tope i pravi se nestratifikovana bljutava smješa koja smrdi li smrdi… idi, begaj! To, da mi je brat plemenik krvavoga kljuna do očiju? Ne, ne.
Oplođavajući kontakti ne smiju u sebe uključivati monstruozne razlike (koje daju tigon-uzaludnosti) kao ni prevelike sličnosti (koje preklapanjem tvore letalne genetske adre-se).