Dobri moj čitalac se sjeća da sam jednom održao korisni čas sociofizike. Predavanje je počelo ponavljanje osnovnih pojmova iz važne oblasti molekularne fizike, s naglaskom na ireverzibilnost fizičkih procesa. Tamo smo ukratko napomenuli da se stanja nekog ravnotežnog sistema karakterišu parametrima koji imaju definisane vrijednosti. Poremećeno ravnotežno stanje se kroz proces relaksacije (ili kako bismo danas slatkorječivo rekli tranzicije!) završava novim ravnotežnim stanjem. Ako sistem lagano i kontinualno prolazi kroz niz ravnotežnih stanja – imamo ravnotežni proces. Tek on može obezbijediti povratni proces, s eventualno željenim ishodom približavanja početnom stanju. No su mnogi drugi ishodi, kao posljedica “nebrižljivosti” toka stvari – nepovratne sukcesije! Koristeći ovo razumijevanje dinamike Prirode (čija smo čeda) upozorili smo, metodom analogije, da – na žalost – postoji i ireverzibilnost mnogih društvenih procesa. Bahato, uprošćeno upravljanje društvima vodi promjenama koje imaju samo jedan smjer i ako on ispadne nepoželjan, reverzibilnost se ne može regulisati ratnim metežima – oni samo povećavaju makroskopske turbulencije i akumuliraju zlo…
Danas ćemo, ohrabreni uljudnom pažnjom auditorijuma, da pokušamo sa drugim časom sociofizike. Tema je svjetlosni etar ili problem ad hoc hipoteza.
Kada je Isak Njutn (1642-1727) objašnjavao, u svojoj Optici, prirodu svijetlosti, predložio je da zamislimo roj finih korpuskula u prostiranju kao model svetlosnog snopa (Njegoš je preferirao: zraka). Teorija je imala početnih uspjeha, ali se nije slagala s mjerenjima prelamanja i savijanja svetlosti. Da prevaziđe teškoće, Njutn uvodi hipotezu etarskog medijuma, supstancije koja podržava svetlosne procese na način da se dobije željena korelacija opitâ i slike pojavâ. Od početka je ta tvorevina morala biti rasadnik čudnih osobina: izvanredno rijetka, perfektno elastična, de fakto neopažljiva, a fizički djelatna. Ideju je koristio i Kristijan Hajgens (1629-1695), da napravi analogiju svjetlosti sa mehaničkim talasima, na primjer zvučnim talasima u vazduhu. Situacija se iskomplikovala kad je Džems Bredli (1693-1762) pokušao da objasni zvezdanu aberaciju modelom etra. Misteriozna supstancija je ovog puta još dobila osobinu nepokretnog svjetskog fluida kroz koji se, nekako, provlači i naša Zemlja. Sumorne epizode nastavljaju se kroz cio devetnaesti vijek. Tomas Jang (1773-1829) i Ogisten Frenel (1788-1827) otkrivaju transversalan karakter svjetlosnih talasa. A to je značilo da svjetlosni etar mora biti… čvrsta supstancija. Žalosno stanje hipoteze pokušao je da oplemeni Džordž Stoks (1819-1903) – daljim komplikacijama. Po njemu, etar je čvrst kad propušta svjetlost, a vazdušast kad u njemu pliva naša Zemlja ili koje drugo makroskopsko tijelo. Onda je došlo otkriće elektromagnetskih talasa iz pera Džemsa Maksvela (1831-1879). Saznalo se da se u vakuumu svi takvi talasi prostiru brzinom svijetlosti. To je značilo da svjetski etar mora imati još i osobinu apsolutnog mirovanja, te da može obezbijediti unikatni koordinatni sistem Vasione. Preopterećenost mehaničkog modela etra postala je evidentna.
Zamislite konfuziju: Etar bi morao biti fluid (jer kako inače tom supstancijom delikatno ispuniti svjetsku scenu?); ali takav fluid koji je milionima puta krući od čelika – da bi podržavao visoke učestanosti svjetlosnih talasa; no da bude pri tom bezuslovno bez mase; i da je perfektno transparentan; i da ne izaziva disperziju; i da ne bude kojim slučajem stišljiv; pa onda da je svuda kontinualan; ali molimo da ne posjeduje viskoznost…
Bilo je to, očevidno, tragično jedno hipotetičko magare, u nekim aspektima Buridanovo, uz to bezdušno natovareno, a koje, međutim, još ne bi da lipše.
I šta mislite da se dogodilo? Prije sto godina napravio je Albert Ajnštajn (1879-1955) novu teoriju svjetsko-fizičke scene, model prostorno-vremenskog kontinuuma; njegova koncepcija specijalne relativnosti od etra nije zahtijevala… ništa, ni puko bivstvovanje! Ajnštajn je prosto rekao: ovom sipljivom kljusetu valja u trešelj staviti samo još jednu kvalifikaciju – da je fiktivno. Kao takvo, možemo ga zaboraviti i izbaciti iz svih narednih priča… Nama izgleda:
Teorije ljudskog društva kroz istoriju nijesu ostale imune na ovu storiju iz prirodnih nauka. Nekoliko ključnih modela upravljanja ljudima realizovano je kroz inspiraciju svjetlosnim etrom. Prije svih, moćna analogija se osjeća u konceptu tajnih službi.
Tvrdi se da Služba mora postojati, jer kako inače transmitovati podanicima svjetlost blagostanja? No ona je od rođenja nevidljiva, kao etar. Ubrzo se ispostavlja da ne može biti jedna Služba, pošto mora da zadovolji i civilni i vojni apsekt društva. Ideja počinje da se nadima i komplikuje. Da bi bila adekvatno cjelovita, Služba se mora pocijepati na krilo obavještajno i krilo kontraobavještajno. Tako nastaje privatizovana otuđenost koja se može imenovati u BIAdiverzitet. Podsjeća li vas ovo na nešto što je fizičarima donijelo nesanicu? Pojam hipertrofira, istovremeno bivajući beznadežno jalov, jer okrutno samovoljan.
Četiri Službe opslužuju jedno društvo. Moraju biti kompatibilne, a nezavisne. Moraju biti nevidljive, a sveprisutne. Neizostavno demokratične, a ne-diskutabilne. Transparentne dok god ne zagusti. Tajne svakako i uvijek, i tim više tajne što se više upinjemo da im otkrijemo javnu strukturu. Svaki novi konflikt im dodaje još nešto što ih usložnjava – bilo savjet, bilo komisija, bilo koordinacija, bilo reformski fond. Struktura koja ništa ne rješava i sve o(ne)mogućava, nekonzistentna društvena raga koja nema konačna svojstva, djeluje kad hoće, rita se nepredvidljivo. Komunicira iznimno, i pretežno akronimno. Živimo vosove i kosove, i njihove na smrt ozbiljne štosove.
Šta u cijeloj priči nedostaje? Nova perspektiva koja će ajnštajnovski jasno tražiti logični društveni temelj lišen fiktivnih, necjelishodnih hipoteza.
Možda će jedna mala mediteranska država u nastajanju, koja nikome ne prijeti uvredom i povredom (kroz crnogorske krše rezonantno odliježe harmonija Ničeove poruke Sei Stoltz und glĂĽcklich – budi ponosan i srećan) moći da bude konstituisana bez lažne hipoteze o nužnosti tajne, nevidljive i sveprisutne, orvelovske i orlovske, etarski hipertrofirane tajne službe.