Anegdota jedna koju sa polimorfnom melanholijom izvlačim iz sjećanja vezana je za konferencijsku salu otmjenog hotela u cvjetnom i sjetnom gradu Mostaru, iz predratnih dana. Tekla je popodnevna sesija na naučnoj konferenciji kojoj se ime zgodno i umilno zvučno skračuje kao ETAN. Razgovorom predsjedava (ako nijesam slike izmiješao) uvaženi moj profesor J. S., milina jedna od čovjeka. U tihoj i klimatizovanoj sali su mnogi fizičari i inženjeri, onda još zajedno od Triglava do Đevđelije. Prikazivao je svoj rad jedan mladi kolega; žustro stavlja slajd u dijaprojektor, da pokaže najnoviji grafik u koji polaže znatne tvoračke nade.
Ali prosijedi i uljudan, pažljivi gospodin iz drugog reda ustao je baš u momentu kada smo na projektorskom platnu odgonetali smisao pokazane nam krive u precizno naznačenom koordinatnom sistemu; ustao i resko rekao: “Ne valja.”
Mladić se brzo izvinio, te nam je preporučio da se strpimo, smjesta će da zarotira slajd za devedeset stepeni Opet je slušalac povikao, poslije te intervencije, da i dalje ne valja to što vidi. Mladić je, već zabrinut, ne oklijevajući još jednom promijenio položaj pločice, ovog puta je obrnuo stranu slajda. Međutim, i treći put je gospodin izjavio, sada već sasvim uvjereno, da definitivno ne valja!
Autor rada je stao ispred auditorijuma i ispred dijaprojektora (mlaz plavičaste svijetlosti pogađala ga je ravno u srce), i bespomoćno digao ruke. Kritičar je kratko objasnio: “Kolega, kako god pozicionirali slajd, grafik ostaje pogrešan!”
Svi su se slatko smijali, a najviše referent, koga sam trajno zadržao u prijatnom sjećanju posle spontanog uzvika: “U, naopako!”
Gornja priča ima veze sa sledećom našom važnom temom.
Napisao sam nedavno na jednom mjestu, sad svejedno kom, ovakvu rečenicu: Sjećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad… (ostatak nije bitan). Onda mi je oponent, sad svejedno koji, javno poručio: Prof. Dr Babović se toliko zaneo u svoj sujeti svojoj, da je na trenutak propustio da se “sjeća” da se u Srbiji govori ekavski i tako svojoj intervenciji otkrio “plemenski karakter”. Što samo po sebi nije za osudu (barem ne u XVIII veku).
Korektnosti radi prvo valja reći da stav srbijanskih medija (jer tamo je bilo poprište male ove bitke) nije ni približno tako isključiv: možete potpuno legalno pisati ijekavicom i biće autentično prenijeto. Čak mislim da je takva ravnopravnost negdje i zapisana u zakonskim aktima koje su sami Srbijanci proklamovali.
A sad o suštini. Zašto “sjećanje” a ne “sećanje”? O, svakako, dešavaju se omaške: slovo J izostane gdje bi moralo biti, ili se nađe tamo odakle sam ga htio protjerati. Važnije je nešto drugo: ako mi se učini da je cjelishodno, pokušam da imitiram uzorite naše stiliste, te namjerno iskoristim riječ iz suprotnog arsenala! U Crnogorski tekst ubacim neku ekavštinu, Srpski kad pišem umetnem neku ijekavštinu. Često sam tako postupao u pjesmama iz knjige Ne!
Upravo se sa takvim postupkom suočavamo u gornjem primjeru. Sa intencijom sam napisao “Sjećanje na majku Zvicer…” (jer “Sećanja” zapravo i nema, vidimo.)
Priznajmo priroritet profesionalnim jezikoslovcima, psiholozima, socioanalitičarima i inim – da istražuju na koji način je gospodin doveo u jednoznačnu vezu ijekavicu i nečije plemenske korijene, i cijelu tu mutnu rabotu nekako transponovao na vremenskoj skali na način da je ijekavština ispoljila svu svoju nepodnošljivu arhaičnost! Mislim da je opsader Karadžić sa više stila objelodanjivao svoje gađenje prema upotrebi slova J u balkanskoj svetosavskoj revoluciji. Ja ne znam za veće nasilje od nasilja da se pljune na postulat nečijeg maternjeg jezika. I to još u primitivnoj nebrizi prema stilskoj funkciji slova J u datom tekstu. Molim, idemo na bitno:
Sama suština stvari je u uzaludnom, svakako nespretnom pokušaju da se zamjenom teza prikrije sadržaj i značenje rečenice koja je pod lupom. Riječ je o (zataškanom) zločinu koji je izvršila srpska vlast u Crnoj Gori poslije Prvog svjetskog rata. Moj (nužno) nesistematični uvid u ovu materiju kaže da su dva značajna Crnogorska književnika ostavila faktografski precizan a umjetnički relevantan zapis o tome – Mihailo Lalić (dnevnik Prelazni period) i Jevrem Brković (Komitske balade). Kod Mihaila, kojemu majčin sin ne može imputirati višak maštovitosti, čitamo: “Te godine, 1923, bio je poslan iz Beograda u Crnu Goru pukovnik Stojan Popović sa žandarmima i mitraljezima, da uništi komite i separatiste. Imao je strašne pomagače. Jedan od njih, major Kecmanović, nadmašio je i Milana Kalabića, što se mislilo da od njega otrovnije zmije nema. Zato su njemu učitelji, ujedinitelji, klubaši, bjelaši, režimlije, psovali četiri ličanske majke. Taj je major Kecmanović, s dvanaest žandara, upao negdje u kuću komite Petra Zvicera. Petrovu majku, staru preko šezdeset godina, isprebijali su, pa je vezali za drvo pred kućom, da gleda u Petrovu ženu sa troje djece vezanu unutra u kući, pa su kuću zapalili. Gledajući, slušajući kako cvile, kako vrište, kako za milost mole – starica je poludjela. Nikakav sud nije pozvao izvršioca na odgovornost. Ostao je Kecmanović na Cetinju kao pobjednik i na grobljima je držao govore, kad pogine neki žandar – prijeteći da on može i umije, i da mu je dato punomoćje, preporuke, da učini još i gore od onoga u Cucima ” Ovaj zapis se može pročitati i na stranicama Crnogorskog književnog lista (broj od 15. decembra 2001).
Sada nam se cinično sugeriše da je sa rečenicom, napisanom bez slova J: “Sećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad…” – sve u redu! Moramo biti eksplicitni:
Gospodo, u citiranoj rečenici, i u verziji sjećanja, i u verziji sećanja, ono što smeta nije jezik, i nije dijalekat. Užasan u toj rečenici je jedino – zločin.
(Ako mi ubuduće u sličnim situacijama ponovo uruče slovo J, ja ću im ga vratiti na kućnu adresu.)
Jeste, kako god okrenemo i prevrnemo slajd sjećanja, postupak imenovanih zločinaca je morbidan i primjer (neprocesuiranog i neosuđenog) čudovišnog nečovještva ostaje trajno gnusan. Bruka i grdilo.