Iz Evrope je stiglo uputstvo, “plemenito i uzvišeno pismeno (hatišerif)”, da se na referendumskom atletskom mitingu u Crnoj Gori, 21. maja 2006, u disciplini preskakanja praga nezavisnosti, lestvica podigne na visinu od pedeset pet procenata od izašlih birača. Misleći građani moje domovine nijesu dali prelaznu ocjenu ovoj sultanskoj samovolji. Uljudno su negodovali, razumno i artikulisano rekli:
a) Nametanjem ‘uslova 55 procenata” nepotrebno je izbjegnut stari, rašireni, oprobani (demokratski valjan) zahtjev jednostavne pobjede nad suprotnom opcijom. Na referendumu se traži verifikacija građanske prevage, kolika god ona bila, a ne svjetski rekord uvis. Niko ne piše naročite ode nedodirljivosti procedura u demokratskim procesima – prosto, ništa bolje dosad nije izmišljeno (možda).
b) Ponuđena natprosječna brojka “dvije petice” školski je primjer tendenciozne ad hoc hipoteze. Zašto se pažnja analitičara zaustavila baš na dvije petice – ne može biti eksplicirano a da ne pukne bruka. O takvim privremenim poštapalicama nema ozbiljna nauka visoko mišljenje: Poslužimo se primjerom iz egzaktnih nauka: Svako, naravno, može nadmeno držati da postoji nekakav flogiston koji je podloga isijavanja toplote iz naše male furunice oko koje smo se okupili da se ogrijemo u mrazni dan – ali svejedno te naprečac ustoličene supstancije nema i izmišljeni opis stvari nas ne može usrećiti. Tako, evropski pravilnik referenduma u Crnoj Gori svi će, poslije jednokratne upotrebe, željeti da zaborave. Potpisnici tih evropskih paragrafa zakleće se, već dogodine, da to nijesu uradili…
c) Eventualna pobjeda od 56%, za časne ljude kakvi želimo biti, nelagodna je uvreda za drugu stranu. Kao i: eventualni “poraz” od 54% bio bi smiješan i žalostan hepening u jednoj staroj mediteranskoj državi. Ne možemo a da se s ovim u vezi ne sjetimo duhovitog cinizma jednog Poljaka, gospodina Česlava Miloša. On se, kako je znano, dosta razumijevao u pitanja nepravdi. Nekom je prigodom izlio žuč na ono nesnosno megalomanstvo raznih pretendenata na stopostotnu istinu. Kako sam originalnu formulaciju i citat uspio da zaturim, ovdje ću pokušati da prenesem suštinu misli po sjećanju, uz žaljenje zbog stilskog urušavanja:
Razuman čovjek, po Milošu, treba da je zadovoljan kad je u datoj raspravi dopola u pravu. Može biti zaista presrećan ako se desi da je njegova argumentacija vrijedna šezdeset procenata! Međutim, oni među nama koji drsko insistiraju da su u pravu i više od sedamdeset posto, jednostavno su siledžije i prostaci.
Bilo je i grubljih kvalifikacija na račun Evropskog paketa za Crnu Goru, koje su očito isprovocirane bizarnošću ove ponude bez presedana. Takve kvalifikacije nastaju iz utiska da je iz Brisela i okoline izvršen referenDrumski atak (čitati pažljivo!) na jedan nenasilni, istorijski utemeljen politički pokret male zemlje.
Mada sam i sâm prignječen negativnim emocijama vezanim za opisane nelogičnosti koje se šire iz administracije gospodina Solane, dopustiću sebi da podlegnem jednoj vrsti pritajenog zadovoljstva što je politička Crna Gora riješila da prihvati sugestije Evrope. (Manjkave kakve jesu, sugestije su, može biti, plod površnog iščitavanja crnogorske parabole o miješanju čaše meda i čaše žuči u presudnim egzistencijalnim pregnućima.)
Moja Crna Gora, ovim gestom učestvovanja u trci sa gvožđem na nogama, okićena je još jednom lovorom velikodušnosti i opet je na putu vrline! A na putu vrline može i da se strada; ovog puta, tvrdo vjerujem, neće. Smirena apsorpcija kazne ojačaće nas; vidim da se već fermentišu dugo pritajeni protivotrovi, dobri za supresiju kužne atmosfere koju evo deceniju i više generišu nacionalističke nemani, nevaspitani vrlinožderi.
Ako je moj čitalac od one suptilne vrste čovjeka koji od bajki ne traži previše, ali cijeni one lucidne alegorije koje tamo može sresti, neka mi dopusti da u maniru crtanog filma nabacim ovdje nekoliko slika o onoj čuvenoj patki iz porodice Anatidae, po malo okrutnoj majki, koja je izlegla nekoliko prekrasnih pačića – ali i jedno ružno pače.
Obilježeno pače trpi ruganje iz okoline, a najviše je kinjeno od braće i sestara. Potom biva drsko proganjano, razumije se od revnosnih pasa. Nastaju dani usamljenosti i izgnanstva, uz kratkotrajna sažaljenja plemenitih duša. Često je pače držalo dugi vrat uspravno i ispuštalo ‘tužne glasove koji liče na zvuk trube” (Videti Prosvetinu enciklopediju, 1986, tom 2, strana 437). Podnosilo je grube šale, smicalice i prostačka podmetanja krivice. U normalan život se vratilo iznenada, kad je u jatu labudova prepoznalo svoj istinski identitet; jednog dana, labudovi su prelećeli baru u kojoj su bivša, lažna braća i bivše, lažne sestre i dalje samozadovoljno ogovarale nepatkovitost Ostalih, te njihovu otuđenost od porodice pataka Anatidae i cijelog reda gusaka Anseriformes.
Priča se završava, kao i uvijek u toj vrsti literature, na mnogo raznih načina. Mi mislimo da se upravo tog časa obalom jezera šetao uvaženi gospodin kojemu je iz desnog džepa sakoa dopola virila voluminozna novina na kojoj je pisalo Politika. Gledajući scenu, čas u žabokrečnoj vodi, čas u podoblačju, odlučio se da sve svede pod dozlaboga otrcanu, ali zato uravnoteženu frazu koja glasi: “Narcizam malih razlika.”
Krajičkom usana zadovoljno se smejuljio, jer je do malo prije duboko promišljao zapetljanu temu sve veće distance između onih rođenih na Terazijama i svih Ostalih.
U kreativnoj ekstazi, promaklo mu je zapažanje – takođe bazirano na njegovom principu malih razlika! – da postoji i nešto što se podvodi pod frazu “Nacizam malih razlika.”
Sjeo je na klupu; jato labudova je zamicalo na horizontu, i on se dade na čitanje nacionalnog štiva. Odjednom, poskoči od uzbuđenja: množile su se vijesti o žarištima ptičjeg gripa (opaki virus H5N1) koji naročito napada vrstu Cygnus cygnus (žutokljuni labud). Jedva čujno je procijedio naum: “Veraćemo se još.”
Zato kažem: Dobra je odluka da se u areni, uzev srčani zalet, preskoči 55 procenata. Može to odlučni sportista, koji se manuo drogiranja. Fer igre ponekad nema, ali časnih učesnika uvijek ima, i uvijek ih mora biti. Takvima se aplaudira i kad gube. A tek – kad pobjeđuju.