Virim ispod jorgana. Oklijevam da ustanem. Jutros je u Budimlji minus jedanaest stepeni po skali gospodina Celzijusa. (Pohvali me još odmah, uljudni čitaoče, za jasnoću pisanja; jer mogao sam reći, naročito u bunovnom stanju: “Kod nas je nastupila hladnoća oko jedanaest stepeni, a sa njom i poledica.”, kako je prevodio nekoć drugu rečenicu Knjige desete u romanu Braća Karamazovi veliki naš panSloven, laka mu crna zemlja.)
Moram da naložim šporet. Luča nemam, propustio sam u subotu da kupim zavežljaj suve borovine na begluku kod Lima. Na pomoć hepo kockica još se nijesam navikao. Uzimam staru novinu, slučajno su to Vijesti, broj od 16. avgusta 2000. godine. Taman sam fršnuo šibicu, kad me zaprepasti naslov: “Okrivljeni Spasojević na slobodi jer je izostala saradnja srpske policije”. U nepotpisanom članku se izvještava da je istražni sudija Višeg suda u Podgorici (Zoran Živković) izjavio u vezi neuspjelog pokušaja ubistva lidera Srpskog pokreta obnove (Vuka Draškovića) da MUP Srbije koči istragu jer neće da isporuči osobe sa potjernice. Osobe imaju nadimke Šiptar i Kum. Tog vrelog ljeta prije nekoliko godina samo su dobro upućeni znali o čemu je riječ. Ostali su građani shvatili svu dubinu pomenute vijesti tek poslije 12. marta 2003. godine kada je pokušaj ubistva jednog drugog lidera (Zoran Đinđić) najzad uspio. Dakle:
Naše novine ne zastarijevaju. Informativni kapacitet im raste iz godine u godinu, uprkos ukorijenjenom mišljenju da su proizvod za jedan dan. Uz nužni izuzetak onih novina koje ne valjaju ni jedan jedini Dan! Morali bismo se opametiti: bezglavo čitanje štampe od ranoga jutra – ne vodi nikuda. Evo predloga: kome se ne žuri (istinabog, neki nas i žestoko požuruju) neka kroz četiri godine pročita sadašnje serijale o štipoguzu proslavljene čestite prostitutke sa međunarodnom reputacijom, pa će mu se jednog mraznog jutra, ako ne bude imao luča, otvoriti oči, a možda i dosijei.
No, ako je meni šteđeti novine, kako naložiti vatru? Poglavljem iz neke knjige? Knjige imaju drugačiju sudbinu! Ako ih sažižemo, činimo to dok još mirišu na štamparsku boju. Kasnije, bogobojažljivo ih čuvamo na policama i tavanima, čak i ako je malo vjerovatno da ćemo ih ikada i ikako otvoriti, izuzev uneznan. Po cijenu smrzavanja ne bih potpalio cerovinu stranicama romana “Jude the Obscure” nesrećnog Tomasa Hardija; knjige koja se nekim čudom baš ovih dana smuca po mojoj kući. A sjetimo se: Taj je roman prije skoro sto deset godina bukvalno spržen na lomači hipokrizije crkvenih velikodostojnika kasne viktorijanske epohe u Engleskoj. Poslužio je kao hepo kockica hajke na čovjeka koji je mastilom na papiru napisao da u životu ne pobjeđuje dobro već zlo, da plemeniti ljudi propadaju, da hulje likuju, da zločinci uživaju poštovanje bližnjih i okolnih, te da se materijalnim dobrima koriste ništarije. Graknuli su na Hardija državni kritičari-vjernici i državni besposličari-vjernici, jer je pisac, je li, pogazio moralne principe i povrijedio svjetosti – porodicu, crkvu i boga, to jest. Na početku četvrtog dijela romana, kao moto umetnuto je zapažanje J. Miltona: “Ko god više voli vjenčanje ili kakav drugi obred nego dobro čovjekovo i zahtjev milosrđa, zvao on sebe papistom ili protestantom, ili čime god hoće, on nije ništa drugo nego farisej.” Mi, poslani da proživimo život u drugom vremenu i na drugom mjestu, sa sjetnom milinom primamo ovaj signal iz minule epohe; stavićemo u citirane misli naše sinonime i razumjeti da smo davno, davno dijagnosticirani i lako ćemo uprijeti prstom u savremenike – ovdašnje fariseje! Eto zašto knjige ne gore! Kasnije toga dana, poslije umivanja:
U zagrijanoj sobi čitao sam dnevničke Darvinove zabilješke u kultnoj knjizi “The voyage of the Beagle”. Nadareni mladi prirodnjak, pažljivi posmatrač prirode, piše 26. jula 1832. godine o ljudima iz okoline Maldonada, negdje u Južnoj Americi. Seljaci iz Las Minasa nijesu mogli čudom da se načude zašto došljaci Evropljani umivaju svoje lice svako jutro po ustajanju. Jedan od njih doveo je u vezu ovaj postupak sa nekim ritualima Mohamedanske religije – pa je svoj nalaz i saopštio učenjaku. Kako Darvin nije krio da je jeretik (knowing me to be a heretic), nastala je vesela zbrka u glavama domorodaca – svi su jeretici, nema druge, Turci!
O, kako je zabavna ova epizoda, nama u Crnoj Gori, sada. Zar ne: Kad god Priučeni Iščuđivači-Lokalni Svetosavci (PILS) nad evropskim adetima hoće da ine ponize kao otpadnike, imenuju ih kao poturčenjake, Turke! PILS grupacija ne razumije prosvjetiteljsku, kantovsku potrebu čovjeka Evropljanina da, izjutra, poslije krepkog sna, spere krmeljine zaslijepljenosti sa očiju. PILS korifej s močugom mitropolita prosuđuje, prije i poslije jela, ko je ta ružna krasta na inače rošavom licu Evropskog racionalizma, i čini mu se da je najlaške prepoznati je kao Marksa ili Darvina. Otkud to? Tragajući za odgovorom, ne možemo preskočiti citat: “Kroz dositejevštinu ta tama (Evrope) je zahvatila donekle i nas Srbe. Jer dositejevština i jeste lakomislena vera u svemoć humanističke nauke, u svemoć humanističke prosvete, u svemoć humanističke kulture, u svemoć humanističke tehnike, u svemoć humanističke civilizacije. Pod tragičnim uticajem dositejevštine evropska humanistička prosveta stvorila je u nas sukob između crkve i škole, koji za naš narod znači, i uvek je značio, katastrofu. Pod uticajem dositejevštine i naš se čovek počeo mehanizovati, robotizovati.”
Huuuć.
Ove poruke, i mnoge slične na svakoj od sto dvadeset dvije stranice, mogu se pročitati u knjizi “Svetosavlje kao filozofija života” koju je u formi fototipskog izdanja objelodanio manastir Ćelije u Valjevu a.d. 1993 (godine megadevalvacionog postradanja građana u stampedu klero-nacionalističke SRJ elite). Autor je kultni religiozni pisac PILS odreda Crne Gore: Arhimandrit Dr Justin Popović, prof. Univerziteta. Svetac koji je svojim očima gledao, tokom školovanja u Engleskoj, kako se svako jutro građani neizostavno umivaju, i iščuditi se nije mogao otkud toliko jeretika, odnosno Turaka u Oksfordu.
Sva je prilika, o. Justin će uskoro imati nove nevolje. Čeka ga bliski susret sa starim neprijateljima, jereticima i Turcima – Dositejem, Marksom, Darvinom, – pod krovom Univerziteta u Beogradu a u okolnostima žuđene simfonije crkve i škole.
Kažem vam, ne palite stari papir. Uvijek se tamo nađe nešto, i za tugu i za opomenu.
Nabavite prosto luč.