Kako znamo da je neka knjiga dobra? Književni kritičari imaju manje ili više ubjedljive kriterijume po mjeri svog istančanog i kultivisanog ukusa pa nam nude svoje književne koordinatne sisteme na kojima se vide pretpostavljene pozicije i vjerovatni dometi književnih djela. Ali moja upitna rečenica odnosi se ovdje na poziciju čitaoca, ovako ili onako prosvijećenog, no definitivno slabo upućenog u književno-teorijske tajne. Pitanje je važno, jer slavu čitaoca ne smijemo okruniti. Čini mi se da je najtemeljniji kriterijum čitaočev sažet, kroz radosni naum, u ono nijemo zaklinjanje da će knjigu, koja ga okupira, još jedanput (kad-tad) pročitati, no tada sa neokrnjenom i većom pažnjom, natenane.
Slično su mi svjedočili u razgovoru mnogi prilježni čitaoci, među njima i oni za koje bih mogao ovdje upriličiti kvalifikativ: umni ljudi. Druga je stvar što od takvih mnogih planova da se pristupi ponovnom čitanju, često ne ispadne bog-zna-šta (ars longa).
Još se jasno sjećam da sam kao mlađi gimnazijalac, za jednog zimskog odmora, u hladnoj omanjoj sobi na istočnoj strani naše kamene kuće u Budimlji, pod jorganom, čitao Manov Čarobni brijeg. Od tvrdog đačkog uvjerenja da će u životu dugom biti dana da tih nekoliko stotina stranica još jednom pređem, danas nema ni traga… Možda ponekad pomislim, ali ni to odlučno, da ću se jednom kao zimski turista popeti na osniježeno kultno brdo Davos.
Koje sve debele a važne knjige nijesam stigao ni da otvorim! Razumljivo, nigdje i nikada nijesam pretjerano govorljiv kad je riječ o toj neslavnoj raboti. Izuzetno, ponekad me obuzme bezrazložna kuraž te sam spreman da javno ustanem u odbranu svoje lijenjosti. Znam osobu koja je pročitala sve tomove Pekićevog Zlatnog runa i tom rijetkom naporu kapa dolje. Jednom je i mene htjela da uvuče u tu avanturu, ali sam ja zaprijetio razvodom braka!
Međutim, neke knjige sam zaista pročitao dvaput, a neveliki broj po obimu manjih djela čitao sam nekoliko puta. Tamo je Jevremova Brđanska zemlja (Dolazim sa taraboša sa jadovnika / Iz crnih rupa iz gore dojčine / Evo okamenjenog konjanika / Niz zlatna točila od mjesečine). Svakih šest mjeseci pročitam one dvije poeme Mirka Kovača, jedna je na početku a druga na kraju njegove neraspadljive knjige Evropska trulež.
Ali postoje i čitaočeve obaveze! Ne možemo propustiti da ne pročitamo i drugi put Andrićev roman Na Drini ćuprija. Svako za sebe, laički i udarnički, mora pokušati da otkrije u ovoj literaturi one nerđajuće elemente koji su natjerali Nobelov komitet da se zagnjuri u hod vjekova koji se osipaju kroz bosanske gudure.
U toj višegradskoj hronici, hoću to da pomenem, ćutljivi i ćudljivi diplomata zove nas bez zazora Crnogorcima i na dva nas mjesta, po mojoj evidenciji, portretiše bez nervoze.
Prvi put se javlja slika u trećoj glavi, u mom primjerku romana na strani 46; lik nema lično ime, prosto je Crnogorac, ali ima gusle, “neugledne i malene kao podlanica, i kratko gudalo” koje izvlači iz dubokog džepa svoga sivog gunja. On hrabri ugroženu hrišćansku raju pjesmom; dovlači predanje o srpskom caru Stevanu, koji pije vino u Prizrenu iz kondira provizur Mijajla u sali koju osvjetljava drago kamenje sa njedara sestre Kandosije.
Drugi put evo nekog drugog Crnogorca, koji međutim liči na onog iz prvog dijela romana, u glavi XV na strani 214. “U njemu se nevidljivo rvu mnoga suprotna i nepomirljiva osećanja, a naročito veličina onoga što nosi u duši sa bedom i slabošću onoga što može da izrazi i pokaže pred drugima.” Zato i ovaj samo gusla, premda ima za nijansu više afiniteta prema lirici (Procviljeo sitan bosioče, / Tiha roso, što ne padaš na me?).
Ali ovo o Crnogorcima iz vizure Ivana Andrića, Antunovog sina sa Katarinom Pejić iz Travnika – samo uzgred. Hoću da nešto neskromno predložim. Ako ništa, pročitajte još jednom slijedeći supstrat iz romana, koji slika stihiju u kasabi na početku Prvog svjetskog rata:
“Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja. Čovek čista duha i otvorenih očiju, koji je tada živeo, mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu. Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na velikoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svireposti, ali i čojstva i merhameta i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili reč u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.”
Pa sad: zar ne čitati više puta, i u raznim vremenima, kroz mnoge faze naših života, ovo upozorenje o krhkosti tradicije dobra? Zar ne ponavljati upozorenje o potrebi permanentne kontrole kapaciteta osveštanih svireposti? Zar ne razmišljati o modalitetima zaštite opštih interesa zajedničkog života? Onaj koji daje znak da se prepreke ljudskosti i zakona uklone, je li on zločinac i nije li, možda, njegova neodgovornost komandnog karaktera?
Slijedeće godine, a radi ovdašnje reanimacije kakvog takvog čojstva i tananog merhameta, masovno bi trebalo da se čita drugi, peti i deseti put, kako ko, ona čudesna knjiga još jednog Ivana, Smrt Smail-age Čengića, napisana prije sto šezdeset godina. Ne sjećam se da li je i kako je, prije deset godina, kod nas obilježena okrugla brojka 150 godina od pojave ovog značajnog djela sa Crnogorskim tematom. (Bojim se da je tragične 1995. lako neko mogao da govori o ovom epu na nedostojan način, kao što su kvazivjernici usvakičas neodgovorno čerupali krila Gorskog vijenca, dok siroti gordi spjev nije počeo da liči na moćnu, vijek i po staru a operušanu ptičurinu koja posrće, pada u kovit i gubi visinu.)
Kako moram biti obziran prema svom čitaocu, koji je rijetko uljudan i uporan sabrat, i kojeg dabome služi zdravlje ali ima i sto svojih briga, ostaviću taj nenametljivi pledoaje u korist još jednog Ivana za neki drugi put.
Neću zaboraviti, jer je važno! Riječ je o čojstvu i merhametu, naime.