Kad se sjetimo nečega što nam je privremeno izmicalo kroz lavirinte sive moždane mase, te nijesmo mogli da ga imenujemo (a bilo nam je “na vrhu jezika”), velimo “Pade mi na pamet”. Isto uzviknemo kad nas prosvijetli kakva iznenadna, a korisna ideja. Svi su već čuli kako je ser Isaku Njutnu pala na pamet misao o zakonu univerzalne gravitacije. Prethodno mu je, kaže legenda, pala na glavu jabuka. U Vojvodini se ove godine, kad slavimo stogodišnjicu nastanka teorije relativnosti, priča da su Ajnštajnu, prije nego je smislio znamenitu formulu za odnos energije i mase, a s njim je u stvaralačkom zanosu bila tada i ljupka, a umna, mlada supruga Mileva Marić, padale na glavu… dudinje. Ja želim da budem autentičan u navodima činjenica, pa kažem dudinje. U crnogorskoj Budimlji bio bih rekao: murve. Molim? Za dud smo tamo, u tom lijepom selu koje stameno počiva na keltsko-rimskim temeljima, oduvijek govorili: morva (deformisano – murva). Riječ je latinskog porijekla; morum je dud. Jedna razgranata morva rasla je na Bijelom Brijegu, blizu seoskog groblja. Uvijek bi dobro rodila i sjećam se dijela puta blizu Ponora kako je posut stotinama gnjilih, slatkih plodova koji liče na podgojene crve. Skupljali smo ih u bocu, na koju smo potom zavidavali poklopac. Vida i boca došli su nam takođe iz rimske imperije.
Bog sa mnom ateističnim, udaljio sam se od teme! Hoću da ispričam šta se dogodilo jednom manje poznatom, tako reći anonimnom fizičaru; zaboravilo se kad i gdje, mislim davno i daleko odavde.
Čudni slijed događaja počeo je nekog tihog popodneva, dok je poslije ručka hodao trotoarom duž uske ulice koja se probijala kroz niz višespratnica. Pala mu je cigla na glavu!
U bolnici je presabirao svoje misli: Jeste da u ovom gradu živi mnogo ljudi, i jeste da rijetko prolazim tom ulicom, ali vjerovatnoća da se doživi udes sa ciglom ipak nije jednaka nuli. Događaj je nesvakidašnji, ali moguć.
Ozdravio je i skoro zaboravio na maler. Nekako se desilo da je, opet, prolazio onim trotoarom. Na istom mjestu ponovio se zlosrećni pad opeke na glavu!
U bolnici, trudio se i ovog puta da bude pribrana duha. Nije dopustio da ga iznevjeri racionalan pristup analizi. Istina, ako je vjerovatnoća da doživi prvu povredu mala, tek je malena vjerovatnoća da se sve ponovi na identičan način! Ali ipak, rezonovao je, nastaju i ekstremno rijetki događaji, pa se – štaviše – može i izračunati vjerovatnoća njihove realizacije. Završio je liječenje očvrsnuo u stoicizmu kojeg je hranio svojim naučnim metodom.
Sve bi se ovo zaboravilo da se rijetki udes ovog čestitog naučnika nije dogodio i treći put! Oslabio u nizu dugih i mučnih rehabilitacija, vidno deprimiran, ovoga je puta samo rekao:
“Mene neko namjerno gađa.”
Sjetio sam se ove anegdote ljetos dok sam gledao zloslutne snimke crkveno-vojne orlušine koja se obrušava na goluba međukonfesionalnog mira, koji se bješe pomaknuo i pritajio na vrhu drevne planine Rumije. (Vjernicima javljam da je crkva svetosavska, a regrutima saopštavam da je vojska svetomiro-đukićka.)
Je li ova cigla pala slučajno na mozak našeg građanskog ustrojstva? Ilustracije radi, pogledajmo skraćeni spisak prethodnih ozleda mozga crnogorskog građanina:
a) Januar je, svejedno koje godine; u svečanom trenutku, dok zvanice mirno slušaju uzvišenu muziku u koncertnoj sali, u okvir vrata se pojavljuje bradata glava s crnom mitrom i ljuto kune prisutne;
b) Maj je mjesec, svijetla jutra naše himne; bradata glava s crnom mitrom proglašava za sveštenomučenike zlotvore – silovatelje i koljače naših majki i sestara;
c) Jesen je, poletno doba kad đaci kupuju knjige i kajdanke; u rafovima knjižara su i knjige posvećene ubicama djece i njihovih majki; a bradata glava s crnom mitrom ćuti…
d) Evo prolaze godine od onog kobnog dana kad je bradata glava s crnom mitrom rekla neoprostivu uvredu (i do danas se nije pokajala) – da su naše majke rodile crnogorsku kopilad; bard naše poezije spriječen je da sahrani gordu majku.
e) Evo će godina dana od kako je bradata glava s crnom mitrom, i tim njegovih pomagača, uporedila naš govor s onomatopejom domaćih životinja i te histerične crteže distribuirala u holovima knjigosajamskim zdanja. Ali, dosta s primjerima:
Slijedimo li skupo plaćenu logiku našeg ojađenog fizičara, da je naime zbunjujuća repetitivnost događaja male vjerovatnoće ništa drugo do tendencija, reći ćemo da je lastrena koliba uzdignuta pa namjerno bačena – da nam zgnječi dušu neposlušnu, kakva ona ovog trena jest…
Iz izvještaja državnih medija ne vidim jasno je li plemenita ptica golub sasvim rastrgnuta (kao da jeste). Čini li se što da se nevaljaluk počisti? Rastužile su me nakane, da se čeka. Neka su i razborite s neke tačke gledišta, te nakane nas vraćaju na uvijek lažne dileme “držati se zakona kao pijan plota”. Ja ću vam ponuditi ovu hipotetičku situaciju: Patrola saobraćajne policije zaustavlja sanitetsko vozilo. Registracija vozila istekla je prije 45 dana! Rotaciona svijetla nijesu bila uključena. Patrola skida tablice i isključuje vozilo iz saobraćaja. Ali unutra je pacijent s teškim povredama glave i valjalo bi ga što hitnije prebaciti u klinički centar. I načelnik policije je uporan: patrola se samo drži zakona. Tu smo kod plota. Napred neće moći.
Izvjesni gospodin Josip Broz, koji je mnogo načelnih ćuteka zaradio zbog metafore o pijancu pored plota, i koji je često pominjao i jednu drugu maksimu (čovjek je naše najveće bogatstvo), prosto bi uzviknuo: “Majku mu božiju, vozite čovjeka hitno u bolnicu!” Tako je, ne postoji zakonodavstvo koje je u potpunosti iskorijeniti potrebu da se ono veže za moralnu potku društva. Bezdušna forma obesmišljava zakon. Hoću da kažem, o svakoj se situaciji realno i unikatno razmišlja u zrelim društvima (pomenuti saobraćajni incident stvarno se dogodio, opisan je ovih dana u ovdašnjoj štampi).
Pa, treba li država da ukloni poganluk sa Rumije? Da, i to odmah. Bez obzira na neki papirić kojeg ima ili nema u opštinskoj arhivi. Naime, samo država koja ima snagu da organizuje građane, a pogani dezorganizuje – ima duboko moralno pravo da pravi referendume o nezavisnosti.
Čovjek je i dalje naše najveće bogatstvo. Ali samo ako mu ne padaju svaki dan cigle na glavu. A onaj bi pijanac mogao već i da se otrijezni.