Ako me dobro služi (često trošno) sjećanje, jedna stara narodna pjesma iz mojih krajeva počinje ovako:
Aj, da je meni leći umrijeti
Umrijeti, smrti ne viđeti…
Čudno! Interpretacije njene što se tiče, bješe najbolja ona koju je tumačio jedan jedva promukli, činilo se sredovječni, sentimentalni muški glas – u samu srijedu je pogodio nagovještaj naše kočoperne patetike. (Raspitivao sam se okolo; moj brat Vukadin, kod kojeg se desio i dar pjevanja, a ne samo dar slušanja, misli da je to bio otmeni Dimitrije Bato Radulović, koji je, za nevolju i žaljenje, poginuo u nekoj saobraćajnoj nezgodi.)
Ta crnogorska patetika originalna je u slijedećem: Hoće da ispolji snagu, a vidiš da je umorna; sakriva žalost, ali ne sasvim, jer traži mogućnost bezrazložnog veselja; po svaku cijenu bi da afirmiše srčanost, ali bi i malo da počine. Hoću reci, čudim se kako u osnovi te patetike stoje protivrječni oslonci a ravnoteža postoji – pa iako krhka, ispada održiva i stabilna.
Eto taj naš pjevač, pjevač-amater ali i vrhunski profesionalac, jer profesionalno kreira ono što je stvarni amaterizam naše duše: muzikalni odušak svakodnevne tjeskobe – uvjeren sam, dakle, baš on dobro formuliše ovo bezazleno traženje da se upustimo u savršenu hibernaciju. U pjesmi je to jedna sasvim lična hibernacija, ali znamo dobro, sakriti se ne može, naginjemo tome, kao cjelina smo crnogorska (tako liječak) – hiber-nacija.
Neobični ovaj početak pjesme, sad mi se sasvim čini, autentično se uklapa u našu žudnju da potremo zaista perverznu među između života i smrti. I to ne sa nekim metafizičkim namjerama, već da se konačno jednom razjasni je li naša egzistencija ikako i ikada bila upletena u snove drugih sirotih duša, pa samim tim i nužna i verifikovana i zahtijevana. Naime, pjevač (a on je bio sakriven u starom KaYO radio-prijemniku sa 13 tranzistora, koji je čamio u uglu sobe, pored kredenca, i nije mogao biti ništa drugo do jedno naše čeljade, poštovani ukućanin, premda malo oronuo i ugrožen boleštinama, od kostobolje do staračke demencije) ovako objašnjava zašto želi da se perfektno ukurvi i šta je cilj tog nevinog performansa:
Aj, da ja vidim ko bi me žalio
Ko žalio, i koliko dana…
Ja, sve i da hoću, ne mogu da poreknem, da mi se dopada neka ljeporeka i poželjno nedovoljno definisana dubina ove žudnje. Vidimo, ovdje se ne radi samo o efektu trenutne žalosti koji postoji i kad premine bilo koje božije živinče; pitamo se za tragove, ako će takvi postojati, našeg upliva na okolne duše sa kojima dijelimo ovozemaljske dane.
Jedna od boljih strana ljudske osjećajnosti je takav slabašan račun da bi se moglo desiti, ko zna, da naš nestanak ispadne nenadani manjak u čijem čestitom srcu. Toplije nam je od te pretpostavke; kao da smo iznenada riješili golem metafizički problem, koji je samo prije minut bio nepremostiv gaz preko one vodurine što je svojom modrom neshvatljivošću bunila velikog pjesnika Maka Dizdara. Eto što je čovjek: da bi utjehe, koliko bilo – zahtjevi nijesu veliki, ali jesu delikatni…
Kada bih ja bio dovoljno učeni lingvista, htio sam reči univerzitetski lingvista, pokušao bih da biranim riječima naučno potkrijepim koliko mi se dopada ova jezičko-duševna cjelina: leći umrijeti. Ova dva infinitiva, sudbonosni dublet sa perfektnim medjudopunjavanjem, čine čast melodici, ritmu, kapacitetu i izvornoj snazi i svježini… maternjeg (četvorojednog) jezika.
Sve to, i nastavak rečene pjesme, ostavimo po strani, za neku drugu priliku! Sada bih htio da prepadnem čestitog čitaoca važnim zapažanjem i odrešitom tvrdnjom kako se ovi preskoci san-java-transcendentna strava dešavaju crnogorskom društvu frekventno kroz istoriju. Od toga smo gubili, u pričinjenoj šteti živimo i, što je najgore, nijesmo klinički ozdravili toliko da se zaraza ne bi mogla i u (bliskoj) budućnosti ponoviti – u tom smislu, bože odalji. Eto: što mi se sviđa kao sudbina pojedinca, ježi me kao stanje kolektiviteta. što nas grije subjektivno, pojedinačno, strunjuje nas u cjelini i zajednički na planu društvenog disanja.
LetĹŁimo li to i dalje, ni živi ni mrtvi, i željni signalâ žalosti osluškujemo prekomjerne pohvale? Nerijetko čujemo i prekomjerne pogrde. Oba pola tih komentara su pretjerivanja. Lako ćemo za predoziranost, opasno je anestetičko dejstvo.
Pohvale se odnose na naše slobodarstvo. (Skoro ispada da drugi ne vole slobodu.) Hvali se u stvari naša spremnost da pazarimo na begluku istorije ne brojeći glave mladića. Na stranu odiozna činjenica da nijesam čuo drugačiju pohvalu, sem za ovu vezanu za kuburu i sablju. (Pardon: Ponekad nas hvale da smo visoki i gledni, ali ja statistički ne mogu da posvjedočim u korist takvih zapažanja kad subotom prošetam takozvanom glavnom ulicom, niz naše gradove.)
Oslikao nas je u rečenom sjaju, na primjer, Branko Radičević, rođen podno Magarčeva brda kod Sremskih Karlovaca. Dakle, napisao je u Đačkom rastankuodu koja je stekla nepotrebnu istorijsku reklamu, od muke da citiram opštepoznato mjesto:
Crnogorče, care mali,
Ko te ovde još ne fali?
Mačem biješ, mačem sečeš,
Mačem sebi blago tečeš
U alegoričnoj satiri Put reći će još da je Crna Gora nastala kad se probušila božja vreća u kojoj je Svevišnji skupljao brda. Tu čitamo onu nostalgiju, izvijenu iz Vijene: Crna Goro, ponosito stenje, / Krune srpske ti drago kamenje. Kad hoće da opomenu, kroz uvredu, svetosavski unifikatori nas podsjete samo na prvi stih, u verziji: Crna Gora ponosito stenje… Ah, ostatak ode ne bi bio preporučljiv za citiranje, a sa aspekta raspirivanja rasne i nacionalne mržnje. Ali su kuriri balkanske demokratske štampe prevazišli takvu uskogrudost, te kratko da izvijestim: U rečenoj odi, gle, na kocu glave nabijene; onde ruka, onde viri noga. Deca crnogorska su sokolići (U rukama oštri im nožići, Udri, bockaj mrtvoga Turčina!). I Crnogorke su sokolke (Turčin pada u zelenu travu, Ljuba k njemu, pa mu skida glavu).
Poslije sto pedeset godina aplikacije tog štetnog šablona, htjeli bismo da ga nema. Pohvale sa Magarčeva brda davno su se izrodile u proces magarčenja, kojemu je “nikšićko strunjaštvo” tek prateći varijetet. Vidimo, nije nama doba za leći umrijeti, već ustati i izglasati državni okvir i u njemu samodefinisati proces crnogorskog, realnog, demitologizovanog očovječenja.
Meni niko neće zamjeriti da ovaj tekst, dakle, završim jednim opominjujućim citatom: “Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog spokojstva, i ne znači samo odsustvo nedostataka.”