Jedna epizoda iz istorije prirodnih nauka je poučna i zabavna. Davno je primijećeno da nas Mjesec uvijek gleda istim licem. Iz tog fakta mnogi su zaključili da Zemljin pratilac ne rotira oko sopstvene ose, kao što to matična planeta čini. Neuobičajeno za naučne probleme, razgovor na tu temu bješe se jednom prelio na stranice svjetskih novina. Kao što biva kad se kakva polemika otrgne od uskih akademskih krugova i postane popularna, razmjenu misli je pratio povišeni emotivni naboj, a ponekad i sasvim žučno oponiranje. U korist hipoteze nerotirajućeg sputnjika izjašnjavali su se mnogi: zaljubljeni parovi iz sjenovitih parkova za vedrih avgustovskih večeri, nediplomirani studenti filozofije (opet oni!), penzionisani berd-vočeri… ali bogme i poneki naučenjak.
U zlu uru, u polemiku se nekim čudom upustio i Nikola Tesla! U nekoliko članaka pisao je o “očitoj” činjenici da Mjesec ne rotira. Sve svoje umijeće, a ono znamo nije bilo malo, angažovao je u dokazivanje nepomičnosti Mora tišine, i odsustva bilo koje ose rotacije za naš gospodstveni satelit.
Iznošeni su dabome i kontra-argumenti. Nije pomoglo što su neki uviđavno opominjali da bi posmatrač, koji bi se počem našao na Marsu, nedvojbeno konstatovao Mjesečevo obrtanje oko sopstvene ose. Duhovito je predočio uvaženi Martin Gardner (u svojoj naširoko čitanoj knjizi: Gotcha – Paradoxes to puzzle and delight) da ne moramo baš putovati na Mars; zar ne vidimo da mladić, u zamišljenoj sceni, obilazi oko svoje djevojke i sam se vrteći, dok se skriva iza debeloga stabla u igri žmurke? (Ovo, kao da smo Galileja citirali.)
Danas učimo đake da na problem rotacije Mjeseca i slične probleme gledamo kao na – semantičke začkoljice: odgovor zavisi od toga kako se shvati pitanje o rotaciji. Posmatrač na Zemlji i posmatrač van sistema Zemlja-Mjesec, daju oprečne odgovore – ali su obojica u pravu, sa svoje tačke gledišta. Danas fizičari znaju da iskazi tipa: a) neki se objekat istinski ne kreće, b) neko tijelo apsolutno rotira, i slično – nemaju smisla. Kretanja na ovome svijetu nemaju apsolutni atribut, u skladu sa teorijom relativnosti.
O, nije mi namjera da ovim tekstom neprilično govorim o jednom Nikoli Tesli. (Prije petnaestak godina branio sam, od poganih mitomana, njegov autentičan imidž u tekstu pod naslovom Gospodin Tesla Supermen i njegovi retori). Uostalom, aromom polemike bili su privučeni i neki drugi mislioci od autoriteta (A. de Morgan, H. Perihel i dr). Još, trudio sam se da gornju epizodu izložim sa aurom romantične patine, kako me ne bi napustili čitaoci na prašnjavom suvoparnom uvodu koji se odužio; jer su mi potrebni da svjedoče, kroz tekst koji slijedi, u još jednom vještačkom sporu: kruži li ili ne kruži Crnom Gorom crnogorski jezik?
E, namnožili su se novinski članci, radio-ankete i televizijske emisije gdje novinari i voditelji obožavaju da postave, iznebuha, jedno pitanje-zasjedu. Pritom se i maliciozno cerekaju, držeći da je dotično pitanje
kako se zove Vaš jezik – crnogorski!?
ona smišljenja kljusa u koju će sad, zasluženo, upasti sagovornik koji se drznuo da se samodeklariše kao nepostojeća lingvistička vrsta. Gle čuda, mnogi ispitanici pred svetosavskom elektronikom zaista i počnu da zamuckuju. To je zato što u plemenitoj namjeri da ubjedljivo obrazlože ono što inače intimno osjećaju kao suštu istinu (postojanje crnogorskog jezika) preskoče da u uvodu kažu najvažnije: Gospođo voditeljice, evo vam velim crnogorskim jezikom, da govorim crnogorski!
Zašto je baš ovo prioritetno? Zbog aluzije na onu maestralnu i glasovitu scenu: Filozof Zenon strpljivo i zaneseno objašnjava, u jednoj od svojih četrdesetak aporija, da kretanja – nema. No poslije raskošnog učiteljevog monologa učenik je odgovorio na najbolji način: ustao je i ćuteći šetao ispred zapanjenog mudraca.
Učio sam jezik od majke (Donesi testiju vode sa Ponora, i poždeni!); učio sam jezik od oca (Snijeg će, idemo da tešemo saone.); učio sam jezik od mještana (Bor se suši, gađalo ga vrijeme.); učio sam jezik od Danice Arsove (Svoljeto bolovasmo tifus. Kad se pridigosmo, niko duše ni u nos. Od tada se ne mogu ugojit.); učio sam jezik od čobana (U planini je zemlja šuplja, odliježe kad ideš.); učio sam jezik od Branislava Petrovića (Vrlo odličan pisac.); učio sam jezik od Marka Popovića Miljanova (I tako slomi vagan i bači ga u vodu Cijevnu, radi znaka ništavne ljubavi.); učio sam jezik od Jevrema (Obično biva u svanuće: / Ništa ne kaže, torbu s klina, / Pogleda nebo ispred kuće, / Ko da je nebo domovina.); učio sam jezik od Mihaila (Riko je bio uhvatio nešto škole u Srbiji, postavili su ga za učitelja u Kolašinu da širi srpsku zamisao.). Učio sam crnogorski jezik. I da ne zaboravim: učio sam jezik i od tašte Milice (Đe goj ojdem, sto šteta).
Izjava je jasna, potrebna i dovoljna, iznutra je samo-objašnjavajuća. Za svakoga ko drži do ljudskosti sui generis, na ovoj tački razgovora prestaju bilo kakve nedoumice. Ali se okotio jedan soj siledžijskih ratobornika koji veli: idemo preko tvoje riječi, ti ne znaš svoja svojstva, mi to znamo bolje, ti govoriš srpski. Simbolički, oni su me već i proždrali (kanibali ante portas!). Ne prihvataju ni pojam sličnosti (za sličnost je potrebno dvoje). Držim da su ovi negatori par excellence barabe.
Oni su par excellence barabe jer su kadri da pogaze i one minimalne pogodbe u svakoj raspravi. Oni i dan danas misle i pišu, govore, da je Tesla bio u pravu (apsolutnom pravu, i kvit) kad je zaustavio Mjesec. Ta opasna suma, na pomen semantike, oglasi se cerekanjem. Njima ništa ne znači teorija relativnosti.
Zato potražimo odgovor koji će razbijati kvazi-magle. Očekujem da odgovor bude urgentan i rezolutan: Država Crna Gora mora u svom Ustavu zapisati da je u opticaju službeni jezik koji se zove crnogorski jezik.
(Neka će se, kao što već jeste, sručiti na nas oluja svetosavske hrestoMatije!)
Ovo dostojanstveno i tolerantno rešenje – nama neophodno, drugima neštetno – proizilazi iz redukcije postojeće lingvističke lažne zavrzlame na banalan semantički problem, koji ne predstavlja nikakav autentičan paradoks. Ostavljen je prostor da se van granica Crne Gore jezik tamošnjih država krsti shodno volji autentičnih žitelja (CKL već odavno otvara takvu širinu). Ne postoji tapija na ime jezika, najmanje postoji prostor za nenaučno, nabusito bratsko prisvajanje… apsolutnog rešenja.
Više nijesmo učesnici okruglih stolova za kojima će nas neka dežurna samovOlja ovako tretirati: “Kažem vam, vi govorite srpski; a da li će Vaša sledeća reč biti NE – odgovorite kratko sa DA ili NE!”