Nedavno se navršilo sto godina od kako je umro Marko Popović, poznatiji kao Marko Miljanov. Ne kažem da nije bilo dostojanstvenih svečanih akademija, besjeda i obilježavanja događaja; samo, u tom broju se pomaljao i rep odbojnih, svakako i suštinski gnusnih, šepurenja; dnevno-politički rep patriotskih ćurlikanja; a bila je tu i vazda podgrijana i svetosavski agresivno-posesivna misao posrbljavanja Crnogorskih prvaka i njihovih djela.
Mi, međutim, treba da se zadržimo ovdje na priči broj 6 u Primjerima čojstva i junaštva. Riječ je o klasičnom štivu koje se i u čitankama pominje, pa da iznesem samo osnovne podatke.
Kivan nekim povodom, a povode je uglavnom sam birao i tumačio, skadarski Vezir, koji je pokrenuo osvajačku vojsku da pokori Kuče, nudi izbor Crnogorcu Đulji Jovanovu: a) barjak carski (da ga nosi kao izdajnik) ili b) konopac (za na grlo). Đulja odgovara: Pomozi bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče! Zulumćar mu daje šansu da se predomisli. (Jer šta je smrt bez poniženja?) Đulja je odbio ponudu, da se predomisli, i tresnuo nogama u šticu, ‘te se prevrnuo”.
Običan Čovjek našao je u sebi snage da kaže: Sam ću ja, pašo, mać šticu, da se ne muče tvoji Turci. Samoubistvo. Najpoznatije samoubistvo opisano u Crnogorskim knjigama.
Na teško pitanje, kako prepoznati je li došao kraj sopstvenome životu, i koji je egzaktno sekund onaj pošljednji, sudnji,- odgovorio je literarni junak ove čudesne proze nepogrješivo i pravovremeno. Čitaocu će stići tim povodom do pameti da postoje ljudi koji su ne obični građani, nego čelnici država, pa se još diče (a mnogi ih potpaljuju, da je tako već nikako) da su vođe, voždovi, istorijske ličnosti – a ne znaju da izvrše, na primer, samoubistvo, simbolično, pa i stvarno, kao prosti čovjek Đulja. Jesu li oni nesvjesni pravila vrhunske i jedinstvene igre? Možda su umislili da su besmrtni (nije se šaliti ni sa takvom pretpostavkom)? Olako su stali na čelo naroda, da ga vode, a ne mogu da upravljaju svojim životom, ni kad je evidentno kud on curi. Pada im na pamet da čuvaju unuka, u momentu kad valja povući neki mnogo logičniji i sudbonosniji potez.
Naravno da je paša mogao i trenutno da ubije Đulju. Ali, on ga stavlja na probu: da vidi čvrstinu morala, kad već traje tragedija (genocidni put do ojađene brdske raje ionako zna). Đulja shvata da je on već mrtav u prvom činu ove nepotrebne predstave, savremeni državnici ne shvataju! Ne vide da ih ovovremene paše samo kušaju, jesu li dostojni potomci. Razumiju li, išta? Kušaju ih da uđu u knjige i slavu, oni bi navodno da obrađuju dva hektara vinograda.
Nastradalo je na desetine mladića, oni bi da imaju starost. Ako ništa, dobra je i špilja. U stanju su da se kriju! Imaju tjelohranitelje. Prerušavaju se.
Etički potencijal samoubistva se ne smije zagubiti, jer se društvo razboli: pobrka kriterijume, ne zna cijenu života i upotrebu oduška smrti. Ko ne osjeća u sebi toliku snagu, da može držati etički potencijal samoubistva na potrebnom nivou, taj se i ne kandiduje za čelnika. Mogao je i Đulja da računa na starost, i da možda trampi svoju zlu sudbinu na opštu nesreću Kuča. Ali, nije. Šta znači akt polaganja zakletve pred Narodnom skupštinom, ako ne da je izabrani sposoban da ne degradira, kad do toga dođe, samooslobađajući naboj samoubistva? Ništa nije grđe viđeti no bivše predsjednike koji se kao mrcine vuku po budžacima otadžbine i krijumčare svoju bezvrijednu čapru dok smišljaju načine da neopaženi šmugne iz jednog sivog dana u još mračniji naredni dan. Da ojađeni narod smišlja zakone, šta sa njima Pojedincima je mučno i osjećanje da su obožavali osobu koja nema kuraži, da skonča.
Književnik Marko Popović uočava i maestralno naglašava dvije bitne karakteristike ponuđene paradigmatične priče. Jedna je: psihološka pozicija žrtve pred smutnjom kvazi-izbora. Druga je problematično šepurenje kabadahije, u kojem je odurna mješavina igre, licemjerja, likovanja i fešte.
Sva životnost ova dva centralna motiva jarko se ogleda u skoro-dvodecenijskim balkanskim preživljavanjima (koja još traju), a u kojima je Crna Gora učestvovala, što nevoljno, što voljno. Jer: Kako su se završavali pohodi takozvane međunarodne zajednice ovdje, ondje, tuda i svuda? Jesu li prekršioci po kratkom postupku snosili odmjerenu kaznu? Je li jači, po pravu jačega, presijecao događaje bez prenemaganja i zluradosti? Ništa od toga! Uvijek je tu bila i neka zastava, za ponijeti gdje treba, lažna zakrpa sugerisanog “sopstvenog” izbora. Jeste, moramo da brinemo i kuda će nas odvesti najnovija zastava Ustavne povelje; u normalne građanske okvire ili malo velje?
Marko Miljanov, književnik, jasno veli: Postoji nemoral djelioca pravde, i kukavičluk nevoljnika. Sve je manje u modi da se poraženi “junački smakne”. Ali to gubitnika ne opravdava u pogrešnom uvjerenje ili “opredjeljenju” da se domogao autohtonog odlučivanja o svojoj sudbini i o posljedicama po narod. Po mom ukusu bi bilo da jači brzo dokrajči, i ne kuša (nehrišćanski!) dvostruku smrt žrtve. Ali bahati veziri o tome misle drugačije, danas pogotovo! Toga treba biti svjestan. Svačije je, kad je u pitanju javno dobro, da se sjeti: bar može ćušnuti šticu ispod nogu. I da je vezirovo pitanje – prijetvorno prenemaganje diktatora koji se, vazda, dosađuju na gubilištu. Ali, kakve veze ima ta ubistvena vlastelinska danguba sa sudbinom raba Đulje Jovanova? Stameni zakon u njemu mu veli da čovjek, ako hoće, može da obezbijedi časnije lice sopstvene smrti. Što je, vidimo put do duhovnog vaskrsnuća.
Markova priča o osionom Veziru koji provodi zaludnje dane po Crnoj Gori i filozofu egzistencije Đulji, jedna je od ponajboljih u pisanoj Crnogorskoj riznici. I kao što ima literarnih epizoda za koje bismo više voljeli da ih istisnemo iz dnevnog života zamazanog politikom, i pošaljemo u isključivu nadležnost akademskih institucija – tako postoje čudesne novele, kao ova Markova, koja bi morala biti bez prekida u svijesti svih naših uglednika. I bez razlike onih, koje metla istorije (ovako ili onako) postavi na poligon ništavila. Pošto:
Bitno je da preživi etika autentičnog izbora. A ona je sva u prepoznavanju psihološke koherencije pojedinca, kao i u građenju istorijske dosljednosti kolektiviteta.
Ako je istina da Kuči nemaju spomenik Đulji Jovanovom, evo moja malenkost se zalaže da se započnu neophodni građevinski radovi.
Što? Je li neobično da se dižu spomenici literarnim junacima? Možda i jeste. Ali posigur bi to bilo u poljzu afirmacije beskompromisne crnogorske čovječnosti i napokon u duhu književnog stvaralaštva krupne intelektualne figure Crne Gore, pisca Povelje slobode, vojvode Marka Miljanovog Popovića.