Jedne godine, držao sam studentima predavanje na temu fizičkih osnova procesa deformisanja čvrstih tijela. Prostim demonstracionim opitnim sredstvima ex cathedra ilustrovao sam elastično ponašanje materijala pri malim naprezanjima u oblasti važenja Hukovog zakona, a onda ukazao na granicu elastičnosti. Kad nju pređemo, upadamo u oblast trajne, plastične deformacije materijala. Sugerisao sam slušaocima da, po mogućstvu, izvedu i neki svoj home experiment. Među slušaocima bio je i jedan, ako sam dobro zapamtio Kruševljanin, koji je sa naglašenom koncentracijom bilježio obaveze u svesci. Sljedeće nedjelje, bez mnogo razmetanja, donio mi je rezultat opita: kao list papira tanak metalni disk. Objasnio je da je to petoparac koji je pretrpio plastičnu deformaciju. Kako ste primijenili tako veliku homogenu silu po cijeloj površini novčića – insistirao sam. Sačekao sam da prođe brzi voz Beograd-Raška, kratko je objasnio…
Bila je srijeda, 9. avgust 2006. godine. Oko podne, iznenada su me posjetila dva Babovića, D. R. i M. T. U običnoj komunikaciji, prijatni su ljudi. Budimljani smo, dobro se znamo i nosimo isto prezime; ali, ne razmjenjujemo posjete, popričamo minut-dva kad se slučajno sretnemo na kaldrmi kroz Votnjik ili oko seoskog Doma. Razgovaramo o običnim stvarima, uglavnom kurtoazno, često iz godine u godinu ponavljajući teme. A teme su banalne: vrijeme (meteorološki pojam), vremena (politički pojam), trošno ljudsko zdravlje, prilike u selu…
Danas, vidim, razlog posjete je specifičan. Nose obavještenje, ili neki poziv. Fotokopirani tekst na listu A4 formata je naslovljen Rođače – brastveniče. I već znam o čemu je riječ! Neka popovsko-plemenska farsa, u korist prosrpskih grupacija u Crnoj Gori. Već prva rečenica proglasa izaziva u meni gastro-enterološki kompleks problema; ona glasi:
“Milošću božjom a uz blagoslov njihovog visokog preosveštenstva Mitropolita crnogor-sko-primorskog Amfilohija i Episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, Vasojevići od-lučiše da se vrate proslavi svoje stare slave svetog Aleksandra Nevskog – u narodu Aleksandrovdan.”
Prosta činjenica da su pojedinci krenuli u neki posao, ma kakav bio, zavijena je u metafizičke oblande. Kao, Vasojevići imaju informaciju iz Božije kancelarije da im je refundirana milost Tvorca. Kao, svetosavski popovi su tome dodali malo transcendentnog bibera – dozu blagoslova u čorbu blagodata sa najveće adrese. Kao, nijesu odlučili njih nekoliko nego vaskoliki Vasojević. Kao, postoji neki metafizički biljeg (mora biti star!) koji se zove slava plemena, a mračnim silama je biljeg bio potisnut, pa sad vaskrsava… Kao, postojao je neki čistokrvni Vasojević Nevski, i narod jedva čeka da ga se sjeti. Imam snage za samo još jedan citat iz letka:
“Istorijski opravdano tradicionalno prigodno a dušom naroda nadahnuta ova odluka bi prihvaćena sa radošću i oduševljenjem.” Očito:
Postoji neki aerosol, neki zaumni sprej, od monada duše naroda spravljen, i probrane odluke se poprskaju ovim aerosolom, pardon: naciosolom – potom odluke izazivaju opšte oduševljenje. Sa jezičke strane, valja uočiti bitnu distinkciju: Za legendarnu odluku nikad se ne kaže da je bila prihvaćena; ona jednostavno bi prihvaćena. Ko ne uočava razliku, neka pita pojedine u slavjanstvu istaknute okolotrebinjske Srbe. Takođe, citirana rečenica ne trpi zapete (zaboga!), pa ih tamo i nema.
Uveli su instituciju domaćinstvo slave. Ove godine, kao četvrti po redu, poslije Lakušića, Radevića i Boričića, domaćini slave su Babovići. Ne pojedinci Babovići, već brastvo kao takvo (jednom je to u tekstu i bratstvo). Zašto Babovići? Jer su brojni i “imaju ugled u plamenu” (tako piše!). Koji se brastvenik odazove, učestvovaće u “svetom činu” svečane liturgije velikodostojnika. Bez obzira što postoje i takvi Babovići koji ne pristaju na prisustvo službi gdje kolo vode “visoki velikodostojnici” koji (između ostalog) proglašavaju svecima okolopljevaljske popove, morbidne ratne zločince.
Postoji kum slave. Zove da se sjatimo i letimo kud i ostale tice. Ništa ne pitajte, sve smo osmislili: i liturgiju, i spomenik kome treba, i kulturni program; biće “i još nekih sadržaja”. Polazi se od pretpostavke da kod Babovića ne postoje ateisti, ne postoje antišovinisti, čak ne i obični građani koji su priznali Crnu Goru i ne trpe plemensko obezljuđenje.
Ideja je da se napravi jednovjerujuća prosrpska kaša koju ima da kusaju svi sa prezimenom Babović. Te niko ne smije da zazire, je li tako, što bi u tom druženje bio izložen vjerovatnim kontaktima sa a) ordinarnim kriminalcima, b) nazdravičarima ratnih zločinaca, c) badnjodanskim kosijer-jurišnicima, d) dilerima droge, e) vlasnicima lažnih diploma, f) pomagačima neotkrivenih ili nerazjašnjenih ubistava, g) sedmobataljonskim ćatama, h) … šta hoću da kažem? Da u Babovićima ima nesporno časnih ljudi, ali nužno i nevaljalaca pobrojanih i nepobrojanih vrsta (riječju, kao i u svim drugim bratstvima).
Postoji li takva organizovana religioznost koja bi jednom liturgijom, ma i svetom, okajala svako nevaljalstvo koje se skuplja pod kišobran od tako nesigurne potke kao što je jednoprezimenjaštvo?
Pojedinac od integriteta s prvom odbija da se utopi u sjenku plemena, u “bratskom zagrljaju i poljupcu sa plemenicima”. Pleme je čudna genetska banka gdje se nerijetko pokušavaju pranja biografija. Ali, oprez! Pranje sinovca radnja je translegalna (u bankarstvu je isti slučaj sa pranjem novca).
(Kako je dobro što sam ovdje uspio da pripučim ove dvije sintagme: pranje novca i pranje sinovca! Ne zakunite se da one nijesu i u praksi pripučene, čim postoji ovakvo jezičko sazvučje.)
U svakom slučaju, savremeni ustavi ne operišu pojmom plemena. Ni u Crnoj Gori, ni u stotinak državu koje su do sada prepoznale u Crnoj Gori valjano definisanu i konstituisanu državu. (Vasojevići još nijesu priznali Crnu Goru?)
Teško se oteti utisku da oni koji drže uzde plemenskih homogenizacija izgovaraju plemenik kao da su htjeli reći sedlanik, pa omašili (u godini Frojda, koji je ponešto znao o mutnim tokovima podsvjesnih lapsusa).
Govorim o faktima: erekcija plemena ne ostavlja sjemena. Crna Gora neće dopustiti da preko nje pređe brzi voz na fingiranoj mistici zasnovane krvne lojalnosti, koji bi trajno nagrdio građansko lice naše domovine.