Statistički pokazatelji, sumorni bez sumnje, upozoravali su nas, sve do nedavno, na pad zrelosti prosudjivanja u uzorku populacije i zakrečenje zdrave percepcije pojava. A u toj nebuloznoj rupi možda smo još uvijek! Sjećate li se? U plasiranu priču da će neke velike zemlje zadesiti zaslužene kataklizme i razorne epidemije vjerovao je svaki drugi ispitanik. U natprirodna svojstva znaka target polagalo je nade opet skoro pola građana. Frapantno je pritom: trideset posto visokoobrazovanih osoba očekivalo je nama naklonjenu osvetničku snagu natprirodnog karaktera! Napadane su i egzaktne nauke:
U danima prije totalnog pomračenja Sunca 11. avgusta 1999. godine javnost je bila preplavljena informacijama zabrinjavajuće niskog kvaliteta o ovom relativno rijetkom prirodnom fenomenu. Iskorišćena su sredstva elektronskih komunikacija da se podanicima predoče tobožnje opasnosti koje vrebaju neopreznog i naivnog stanovnika. Ostao je nelagodni utisak da treba zazirati od pomračenja Sunca, kloniti se pojave, spuštati roletne i privremeno se povući u podrume. Jedna poznata pijaca u Beogradu bila je prazna u po bijela dana! O nivou zaplašenosti ljudi mogu da svedočim iz ličnih kontakata sa osobama koja su od mene tražile savjete i razjašnjenja. Raspirivanje zazora od prirodnih fenomena pod izgovorom brige za narodno zdravlje generisalo je svojevrsnu anksioznost koja je za višestruko žaljenje. Tako malo činimo u liječenju trezvenosti, a ona je uslov snalaženja u svijetu i častan odabir za životno načelo! Jesmo li izvukli prave pouke?
U samoj biti nauke je njom samom prihvaćen postulat da nijedan podatak nije finalan u smislu njegove apriorne nepromenljivosti. Svaka naučna teorija je otvorena ponuda, uvijek gotova da uključi i novi evidencioni materijal, i u onim slučajevima, i naročito tada, kada je svježi podaci dovode u poziciju da bude prevaziđena i odbačena. Suština nauke počiva upravo na potencijalnoj nedovršenosti svake teorije u svakom momentu. Mehanizmi preispitivanja inherentni su nauci i dovedeni skoro do automatizma. Na primer, danas sudimo sa više tolerancije prema Ptolomejevom geocentrizmu nego što je to bio slučaj u devetnaestom vijeku, prije sticanja iskustva sa relativističkim zakonima kretanja. Ali nedovršenost zgrade nauke u tom smislu ne znači dopuštenje da se djeci onemogući pristup činjenicama visoke vjerodostojnosti. Hoćemo li mi to promovisati ljude koji uče da atomi ne postoje? Hoćemo li prećutati sjajni Darvinov uvid u razvoj vrsta kroz milenijume? Hoćemo li se praviti slijepi da postoji snažna zasnovanost “Big Bang” teorije za koju brojni fizičari na Planeti uporno traže alternative u okviru naučnog metoda? Da Zemlja nije loptasta? Da se ne kreće oko Sunca i da na Suncu ne vidimo pjege?
Kad pomenuh pjege: Sedmog maja posmatrao sam sa asistentima i studentima u opservatoriji Belerofont (koju sam osnovao sa saradnicima prije dvadeset godina na krovu kragujevačkog fakulteta nauka) rjeđu astronomsku pojavu, prelazak planete Merkura preko Sunčevog diska. Istovremeno smo vidjeli da je čisto lice naše zvijezde nagrđeno mnogim pjegama; ona najkrupnija bješe blizu centra i po našim preliminarnim procjenama u nju je moglo da stane ne manje od deset Merkura! Kad bi onaj pretenciozni pop Amfibije htio da zna o tome bar onoliko koliko je podvižnički otkrivao Galilej, a koliko je danas osnovcima dostupno, ne bi se zalijetao da sebe i svoju instituciju slavodobitno poredi sa Suncem, a u smislu neokaljanosti, vječnosti i unikatnosti. Ne samo što mu je promakla mogućnost pomračenja Sunca, ništa maliciozni vjetropir nije ugatao! Jer je Sunce tek jedno od sličnih nebeskih tijela, kakvih je samo u našoj Galaktici na milijarde. I jer je Sunce evoluciji (kosmičkim reformama!) podložan objekat kojemu se može predvidjeti, i opisati, kraj. Da ne budem prestrog: Sa aspekta pjega, možda je i nesvjesno u pravu! Na silueti njegove mitropoLije vidljive su i bez teleskopa grdne crne pjege – lišajevi truležnog etnofiletizma, granule bezvjerja, velike sjenke istorijskih, političkih i konfesionih manipulacija. Kako se samo nađu i udruže za izvodjenje opskurnog poduhvata! Gledao sam umantijašenog slikara, onda čestog saputnika čeličnog Amfibija, kako se pred kamerama upinje da izloži svoju teoriju o petrološkim karakteristikama (sic!) tla Balkana; s brižnim izrazom na licu, s močugom u rukama, objašnjavao je da su ispod nas gigantske ploče; ploče su olovne i cinkane i plivaju u enormnom elektrolitu; te je samo pitanje trena kad će ta galvanska konstrukcija pravično zaiskriti pozitivnim potencijalima božje srdžbe koja će Srbljima uliti snagu a svima drugima donijeti definitivnu propast. Užireni i utiraženi pisac, iz iste opskurne kolonije, piše svojim sunarodnicima da su kosmonauti iz vasione lako uočavali sveta pravoslavna mjesta; a da specijalno svijetlo je na tim lokacijama tinjalo; kosmonauti su odmah znali da se radi o Pećkoj patrijaršiji i Hilandaru. Kakvo je to svijetlo? Naravno, ne dade se opisati terminima fizike, nadnaravno je, isijava spasonosnu energiju miline; kakva je ta energija još? Neuništiva. Javio se i biznismen koji je arsenalu vojnih ubojnih sredstava dodao nešto radikalno novo i zaista opskurno: elipton! Šta je elipton? Oružje koje radi na principu spajanja neutrona i protona, pri visokoj temperaturi, jado moj. Znaju li fizičari svijeta nešto o tome? Ne. Ko ga posjeduje? Slastičar. Ko mu je to donio iz Rusije? Lingvista. Ko je posredovao? SPC Pop. Bezglavo i ogavno praznovjerje. Sa kojom svrhom? Da se odnjeguje tupa i nekritička jedinka. Savremena filozofska misao tretira praznoverje (nadrinaučnost) kao jednu od komponenti autoritarne ličnosti; podliježu mu pojedinci prepadnuti od zahtjeva odgovornosti. U najkorovnije vidove sujevjerja spada astrologija koja nesmetano cvjeta oko nas, bez ikakvih uredničkih ograda o smislu i namjeni tih prognoza horoskopskog tipa. Elem, od eliptona neće biti ništa, ali brojni modeli opskurnih fosilnih zduhačkih samostrela već rigaju vatru:
Jednom su to nervozni pokušaji revitalizacije crkvenih dogmi; drugi put izleti u sumrake sujevjerja; treći put predikcije sa ishodima ne dubljim od horoskopskih dometa; četvrti put konstrukcije koje atakuju na biologiju i fiziku direktno. A uvijek je riječ o sumornom ciljanju u srce nauke: logiku. U situaciji kada ljudsko društvo postaje sve zavisnije od nauke i tehnologije, za primetiti je da se istim tempom ne povećava i broj ljudi koji ikako razumiju tu spregu. Zato je program kontinualnog komuniciranja sa građaninom, kome valja ukazivati na dimenziju trezvenosti u poimanju naučno-tehnološke suštine svijeta u godinama koje su pred nama, jedan od važnijih zadataka savremenih državnih institucija – prije svih laičkih škola i nereligioznog univerziteta.