Ko zna kad je to počelo: bljutavo veličanje inata. Sad smo stigli do tačke kad je mit inadžije potporni stub učenja o nebeskom narodu. Panegirike inatu izriču šalterski radnici, daktilografkinje opštinskih komiteta, nesvršeni studenti filozofije, komercijalni direktori, kanonski usrećitelji življa, rektori i akademici; nemaju kud, pa priču slušaju, prihvataju i dalje šire individualni poljoprivredni proizvođači, turbo folk golotinja, portparoli, lažni diplomirani pravnici, te savjetnici predsjednika. Riječju, svi. Uvjeravaju nas da, u krajnjoj nuždi, imamo na raspolaganju autentični odbrambeni mehanizam: inat. Ovaj domaći izvor imuniteta protiv svih insuficijencija mozga i srca do sada, naime, nije omanuo…
Slušam te specijalističke uvide u sindrom inata i godinama odlažem, da se ne slažem. Dosta je onih koji bi se na tu temu nadahnutije od mene obrecnuli. Ali više nije riječ o stilu no o pukom prevrtanju crijeva u stomaku (kako je danas u modi slikovito fiziološki objasniti).
Ali, šta je sam inat? Najbolje, slijedimo ovdje upute rječnika i citirajmo jedno mjesto iz djela poznatog konzumenta inadžijskog pića duševnog, inače komuniste svetosavske provenijencije: “Sve ću Vukašinu da dam, sve, tebi u inat!” Navod objašnjava suštinu, kamen temeljac pojma: hirovito ponašanje koje ne haje za viša pravila, za razumne regule. Ne mari za pravila uopšte. Autentični inat upravo savršeno istrajava u naumu nenatrunjenog kaprica. Tu je poslednja linija odbrane našeg dešperantnog inferiorca, koji upaničeno viče: nećeš moći, makar crko! Ne čini se da su potrošene šanse dogovora, ni blizu nije razdjelnica biti ili ne biti, a akter aktivira bojne otrove utovljenog ijeda i ogoljenog ćefa.
Kad sam kod jednog istaknutog književnika našao da sintagmu inat lepi protura kao izbrušeno istorijsko zavještanje, tri dana nijesam imao apetit kao čovjek. Je li baš tako, da nas je inat održao, i da će nas i dalje održavati ako ga njegujemo suptilno i istrajno kako ta klica otpora i zaslužuje? Odmetnuti virus inata ima tako prostu strukturu, da tu za ponos ništa ne ostaje. Na stranu što slijepi kapric izaziva identičnu repliku na protivničkoj lokaciji pa gubi boju i miris jedinstvenosti. Inat daje pravo drugima da zapate svoj soj inata, sa istim pravilima inaćenja i uz istu zastavu originalnosti. Inat može biti samoinat grdni. Kao ordinarna opstrukcija bez obzira na razvoj situacije, nije ništa drugo do očajnička nemoć i falš izbor indolentnog individuuma. Na svojoj smo čapri osjetili da inatom dolazimo u konflikt sa NATOm; mada to rasni inadžija neće priznati!
Ovim smo i konstatovali da imamo (izgleda odvajkada) riječ inadžija. (Ponekad se piše i velikim slovom). Nemamo termine za mnoge neophodne pojmove, ali imamo vrlo preciznu imenicu inadžija. Inadžija je, dakako, zanimanje (uporediti sa kujundžija ili kafedžija). Zakoni tvorbe riječi su neumitni: onoga što nema u životu nema ni u leksici, i obrnuto. Kako inadžija imamo preko mjere, moramo ih nekako i zvati. I ja vas pitam: kad postoji riječ tvrdoglav, kako nema riječi mekoglav?
No ako je inadžija zanimanje, ne može biti govora samo o pasivnoj strani pojave. Dotični mora nešto i da prodaje. Tačno tako i biva! Naš učeni inadžija ističe inat kao pozitivnu karakternu osobinu, prvom pogodnom prilikom pohvaliće inat. što znači da nešto prikriva, izgleda baš lihvarski dio nagodbe. Pa koliko košta inat kod Inadžije na glasu? Čuli smo ovih dana da cijena na nacionalnom tržištu može ići i do dvadeset miliona, u stabilnoj stranoj valuti. Eto, u inat se ide iz osjećanja inferiornosti; ali i zato što je unosno. I jedan i drugi aspekt traži tačku oslonca koju ne treba objašnjavati; u tome je baš otporna stupidnost inadžije!
Ima, naravno, i inadžija-individualaca, naivnih sitnosopstvenika van esnafa, koji inaćenje prihvataju skoro kao sportsku disciplinu. Osvrt na njih ima teorijski značaj, jer se tako može uočiti da je inadžija kao takav ne samo glup nego i lijenj. U poslovima inata, zbilja, ne treba ništa preduzimati u znoju lica svog. Dovoljnio je ne htjeti! Samo naoko je paradoksalno da jogunjenje može nekome da uknjiži prihod; ali je biznis biznis – postoji rizik aktivnosti. Ostali su luzeri kojima je i preostao izgovor o veličini nacionalne osobine koja se zove inat. I naravno da je luzer i svekoliki narod, ali ko o tome još hoće da ćakula… U toj se masi tokom vjekova i začela poslovica: Od inata nema goreg zanata. Može biti, ali to definitivno nije liberalna poslovica!
Mogu se lingvisti od struke i ne složiti, ali ja znam da je riječ inat nastala od hirovitog sažimanja sastavnih djelova nepristojnog ispljuvka “i na ti (ga)!” , uz neizostavno odmjeravanje do lakta. Razumije se, novi dvosložni objekat stekao je inoviranu uljuđenost, ali nama ne izlazi iz glave rečena prostačka slika.
U rečnicima, inat se i prkos vrlo često tretiraju kao sinonimi. To simplifikovanje je u mnogim slučajevima zadovoljavajuće. Međutim, ovdje ću napraviti distinkciju i prkosu ataširati jednu raskošnu, pozitivnu dimenziju koja je nezamisliva u vidnom polju inata. O čemu je riječ? Prkos iskazuje čovjek koji je silom sputan, nasiljem lišen svih normalnih dostojanstvenih odgovora kabadahijama, te na primer prezirom, ignorisanjem ili trpljenjem iskazuje smotreno svoju filozofsku vertikalu i humanu stabilnost. Svi znamo za fotografiju onog Crnogorca koji je lijepim, odlučnim osmijehom otpratio posljednje svoje sekunde na svijetu- vezanih ruku, pred fašističkim strijeljačkim strojem. Taj je dokumenat nesumnjivi biljur kulturne i civilizacijske riznice postojanja Crnogoraca. Nasuprot toj vrsti prkosa, iz koje zrači neugasivost fermenta čovječnosti u jedinki, stoji inat uprljan nečasnim ćefovima i demonstacijom nenužne kosijer-brutalnosti i nevaspitanosti. Kad se timare pomeni zločinjenju, kad se dižu monumenti retrogradnom vremenu, kad se poliraju poprsja ubica koji su oko vrata teglili zlatne i gvozdene ornamente iz Hitlerovih i Musolinijevih uzornih trezora – eto primjera inata nad inatima: pljuje se na antifašističku baštinu koja je univerzalni ponos civilizacije zemnog šara. Zato, uvidimo dok ima vremena: da je multičetnički inat u Crnog Gori blentavi teret ovoj zemlji na početku milenijuma. Svijet će svakako naći načina da izvrši dezinsekciju te zaraze. Radi sopstvene perspektive mogli bismo razmisliti o intelektualnom karantinu za domaće inadžije koje žive i stvaraju ovdje – što bi rekao Marko Darinkin – na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesti vijek!