Pročitao sam zapise Milovana Đilasa Besudna zemlja. Riječ je o prvom prevodu na original knjige Land without justice (Harcourt Brace Jovanovich, New York 1958, pp. 366). Izdavači su kuće Politika i Narodna knjiga, Beograd 2005.
O, imamo autentični crnogorski tekst dobijen procesom prevođenja sa engleskog na… maternji jezik! (O takvoj konverziji smo obaviješteni dvaput: od kritičara B. Popovića na strani IX, i od priređivača na strani XXXI). Što se mene tiče, unutra jesam osjetio toplinu maternjeg jezika.
Ko je jednom učio beransku Gimnaziju, poželjeće da knjigu pročita, i neće se pokajati. Kod mene je izazvala i sjećanje na omamljujuće porodične besjede strica Kostadina na temu đačkih uspomena, sve u rasponu od igranja trule kobile na livadama pored Lima do filozofskih implikacija o prirodnom vaspitanju u romanu Emil od Žan-Žak Rusoa; redovno se u tim slikama pojavljivao i njegov drug iz odjeljenja Milovan Đilas, “koji se uvijek isticao sjajnim smislom za jezik i književnost”. Sasvim novih podataka danas u Besudnoj zemlji ima malo. Možda bi ih bilo više onda, da je knjiga štampana u “Srpskoj književnoj zadruzi” 1956. godine. Nijesu dozvolili mnogi, pa ni recenzent sa prezimenom koje navodi na dodatna razmišljanja. Nama je knjiga interesantna kao društveno dijagnostičko sredstvo. Šta hoću da kažem? Ono što se iz nje citira i ubuduće bude citiralo biće indikacija tendencije poznatosti Milovana Đilasa. Neki djelovi knjige poduprijeće rast poznatosti autora, drugi djelovi su elementi urušavanja poznatosti. Sve će to više, dabome, pričati o nama nego o Đidu. Evo jedne male ekskurzije u tom smislu:
Na 237. strani Đilas prirodno kaže: “Za nas, Crnogorce”… Onda piše: “Jedan narod – crnogorski”… Tako nešto neće mu oprostiti oni koji su rođeni pod jelom (abies) na izvorištu Morače, a prvom su prilikom nestali ka dalekim plavim i zelenim ravnicama koje jednom činjahu dno davno iščezlog mora. (Oni dopuštaju da se kaže: crnogorska rijeka, ali se sablažnjavaju od: crnogorski narod.) “Neki su govorili i naški”, kaže Milovan na 78. strani. (Poznato je da je Milovan pod starost često bio u društvu jednog akademika; maločemu je Đido naučio kućnog prijatelja, koji danas drži da je naški govor samo lingvistička artikulacija podesna za goveda.) A na mnogim mjestima se autor služi jezgrovitim jezikom “svojih pređa”; na strani 45. čitamo: “Marko je ponovo uzeo goru na glavu” – tipičan idiom crnogorskog jezika. Zatiranje sve do sjemena u odivi pominje doslovce na strani 50; a tako pjeva i Radovan Zogović u jednoj blistavoj strofi. S druge strane:
Milovan će nagovijestiti da je Gorski vijenac najveći srpski spjev… O, radosti za mnozinu! Poznatost će sa tim citatima obići državu; kad bude aktuelno, to će pročitati na televizijama. No, Đilas govori otvoreno i o zločinima kuće Petrovića (to će posrbice prećutati). Opet, na Cetinju postoji Obilića poljana… Pa jedna mala bizarnost: “Psovke – one najgore – došle su s novom vlašću, sa Srbijancima.” (str. 150).
Najljepše rečenice u knjizi su, mislim, one kojima je autor htio da zapamtimo nerijetke potresne smrti od gladi. Na stani stotoj, bilježi o Crnogorcu nesrećniku: “Iako uvijek gladan, on nije bio halapljiv, jedino je izgubljeno gledao u tuđi zalogaj”. To je onaj pravi, neprevaziđeni, hrabri borac za socijalnu pravdu Milovan Đilas Đido, koji nikad nije pitao, koliko košta ljudski stav.
Na 174. strani Milovan svjedoči o Mojkovačkoj bitki. Treba zažaliti što je njegova ocjena bila blokirana sredinom pedesetih godina; umjesto nje slušali smo simpozijumska guslanja dvostrukih akademika na temu legendarnog bratstva. Đilas prosto veli da je to čisto crnogorska bitka, labudova pjesma srčane, male države… Crnogorci su masovno izginuli, skoro radosno, jer “u smrti nema ni poraza ni sramote”. Na kraju 175. stranice ostavljen je trajan zapis o “mračnoj i nejasnoj ulozi srbijanske vlade”, o postupcima na kojima stoji neizbrisivi “žig nebratstva”. Takve redove nećete, i ne možete naći između korica Vremena smrti.
Na 211. strani priložen je opis pravoslavnog orgijanja, scene genocidnog terora 1924. godine nad muslimanima u Šahovićima i drugdje. Zločine je vlast Kraljevine “zataškala”. “Sve je ispalo sprdnja s pravdom”. Građanin Ulvija Mušović iz Seljašnice kod Prijepolja oglasio se novembra 2004. godine u novinama da oda priznanje Milovanu Đilasu što je časno zabilježio podatke o ovom nedjelu. G. Mušović piše da su “pobunjeni Crnogorci opkolili i napali muslimane u Šahovićima”, daje opis dranja i kasapljenja muslimana, i veli da je Đilasov otac “bio direktni učesnik pokolja”. Sa rođakom žrtava u dubokoj boli se saučestvuje a ne polemiše, ali se mora reći da je ovo neprecizna interpretacija detalja iz Besudne zemlje. Prije svega, kako to da Crnogorci nepobitno postoje kao narod samo kad im je lice nagrđeno? Najposlije, ovakve zločine čine jedino režimi; prostih izvođača radova ima u svim narodima, neprosto im bilo. Autor zločina iz 1924. godine je ondašnji režim – ne moramo mnogo dalje preko te istine.
I ovaj pisac, kad pominje Vasojeviće, može samo da razveseli čitaoca besadržajnom formom i neformalnim sadržajem. Na strani 217, na razmaku od dva centimetra, Milovan će reći a) Vasojevići – Crnogorsko pleme i b) Vasojevići su najveće srpsko pleme. Od te konfuzije i kontuzije se ne može napraviti pita, ni za čije slavlje. A ipak, neko će skoro sigurno pokušati, koliko ovog proljeća. Prosto, ako praviš državu – pravi; ako čuvaš postojeću – čuvaj, ali ništa ne dokazuj pozivanjem na prirodu i porijeklo naseobina u dolini Lima. Vojvoda Miljan je Vasojeviće otrgnuo od Turske i pripojio Crnoj Gori. Sin mu Gavro je bio za ujedinjenje sa Srbijom.
Autor je ispoljio pravi književnički talenat na teškom zadatku romaneskne upotrebe autobiografskih i porodičnih podataka. Milovanov brat Minjo, a Lalićev ekskluzivni književni lik, dugo je mučen u njemačkom zatvoru; nikog nije izdao; strijeljan je u Jajincima 1942. godine. Starijeg brata Aleksu – Beća ubili su četnici (novopečeni antifašisti) u oktobru 1941. Đilas daje objašnjenje da su četnici nacionalistička vojna organizacija koja je sarađivala sa okupatorom u borbi protiv partizana – komunista. Lako bi nove svakojake elite oko nas veličale Đida koji je 9 (devet) godina robijao pod komunistima – da nije ove definicije četništva na 230. strani, u fusnoti.
Meni izgleda da je naslov knjige (Besudna zemlja) dobro izabran. Jedan komentar ću u vezi sa riječju besudan; dobro je skovana, najkraćim putem informiše o sadržaju dotičnog pojma. Razumije se, još je prilično takvih, jezgrovitih crnogorskih riječi. U čemu je problem? Dosta nas je sklonih da takve naše riječi precijene. Kako? Tako što smo pod utiskom da kazuju više, i znatno više, od onog što se može racionalno objasniti. Kao, nije to sve što ta riječ nosi sobom. U riječniku, uvijek je preskroman opis njenog značenja. Kad pitaš, a šta to još živi u toj riječi – ne znaju da elaboriraju. Osjećaju da postoji neuhvatljiv ostatak! Iracionalno nešto, a vrlo dragocjeno. Neka aroma, čak, koju nemaju, i ne mogu imati strane riječi, pa ni one iz najvećih jezika. Skloni su da izjave: te naše bremenite riječi se i ne mogu uspješno prevesti. Jer, u prevodu izgube mutnu, virovitu dubinu. Kad vide jednačinu besudan = without justice, reći će: jeste, ali nije. Šta nije? Pa, ono! Kako je to smiješno! Kad im kažete, valjano je samo ono što se može i drugome saopštiti, malo se i naljute. Imamo naj-pjesnika čiji stihovi, ako bi se preveli (ne prevode se) jesu emanacija banalnosti. Englezi bi pitali, što vas bacaju u trans ove prozaične rečenice? Ali, Edgar Alan Po se može prevesti i na naški i na srpski jezik! (E, nije to isto.) Nije govor o tome da se prevođenjem stihova ponešto i izgubi iz originalnog poetskog arsenala; riječ je o tome da plemenski tvrdoglavo vjerujemo kako u govoru postoji naročiti kvalitet a koji se ne da postojećim slovnim, zvukovnim ili trećim znacima identifikovati. (Na stranu što i engleski jezik sigurno ima svoje bremenite idiome za koje smo prosto gluvi.) Pa sad ti vidi s kim imaš posla.
Milovan Đilas je proveo mladost u siromašnoj, neprosvijećenoj zemlji pod pečatom besudnosti, kako pod prinčevima kuće Petrovića, tako i pod prinčevima kuće Karađorđevića. Narod je u toj zemlji bio gažen od naoružanih uljeza (režimi: turski, austrougarski, srbijanski, njemački, italijanski…) i bio se za slobodu. Ko pročita knjigu shvatiće da je politički pokret kojem je pripadao autor modernizovao Crnu Goru (rast privrede, kulture, nauke, prosvete, zdravstvene zaštite…, bitno smanjenje surovosti, divljaštva, krađe i banditizma…). Sa dušom u nosu, ali progledala je na oči ne jednom ponižena i umorena i umorna Crna Gora – i još ima nade za njeno socijalno i humano, za istorijsko okrepljenje. Što god bude, odluka je ovog pokoljenja Crnogoraca. Neka neko od njih već počne da pravi bilješke za novu knjigu memoara koja će se zvati Land of Justice. Ili naški: Zemlja pravde. Još samo nešto s tim u vezi:
U svojoj kabini na robusnom brodu The Beagle zapisao je Čarls Darvin u svoj dnevnik, 18. oktobra 1833. godine, neđe na pravcu od Boinos Airesa do Santa Fe, ove riječi koje se nas tiču: “A republic cannot succeed till it contains a certain body of men imbued with the principles of justice and honour.” (Republika ne može uspjeti ako ne raspolaže kritičnom masom ljudi prožetih principima pravde i časti.) Jest, tako je, braćo moja draga.