Kad se prebrojavaju pristalice nekog važnog gledišta u ovom ili onom razvrstavanju, kao što smo već ilustrovali na primjeru gnusno-organizovane religioznosti, počesto se stigne do vrlo visokih procenata. Pritom, i suprotno shvatanje čeka svoju priliku da obnaroduje sopstveni hod ka devedesetprocentnoj podršci. U tom pogledu ima jedna društvena kampanja koja je prevršila svaku mjeru. Riječ je o procesima privatizacije.
Danas je teško naći čeljade na javnoj sceni koje neće gorljivo insistirati na potrebi što hitnije svekolike privatizacije. Privatizuje se vodonik (najlakši elemenat), aluminijum (laki metal), gvožđe (u sredini periodnog sistema elemenata) i bizmut; privatna akumulacija uranijuma (devedeset drugi elemenat) zasad se goni po službenoj dužnosti, iz poznatih razloga. Privatizuju se i jedinjenja, prije svih voda, bez razlike slatka, slana, ili akumulaciona. Kišu još niko nije privatizovao, ali na vrijeme evo patentiram ideju…
Zaštitni znak valjanosti ovih procesa je nadaleko slavljeni tender, koji počesto zna da se izvrgne u tendera-mandara postupak.
No vidi čuda, još nije privatizovan onaj supstrat, koji na samom početku treba privatizovati, jer je njegova privatizacija uslov uspješne privatizacije svega drugog. Riječ je o zločinu.
Zločin nema ko da privatizuje.
Da se ne bi slučajno privatizovao zločin, vode se beskrajne diskusije o privatizaciji kisjele vode.
Dug je spisak argumenata koji govore o tome da je privatizacija zločina uslov bez kojega se ne može. Evo nekih primjera:
a) Kad zločinca reklamiraju na javnim mjestima, kao što su narodne biblioteke i sajmovi knjiga, udaranjem u talambase da je napisao zbirku poezije (a knjige su vječne, i pisci netruležni), mi smo tužni što smo kao poreski obveznici uvučeni u jadnu igru da smo suvlasnici preduzeća beščašća;
b) Kad iskreni vjernici učestvuju na liturgijama svoje crkve, koju što će nego hvale i obožavaju, pa vide eno viri kama za pojasom popa iz okruga pljevaljskog, kojeg svetkuju po kvazi-kanonskom filaretskom naumu da se ne dozvoli privatizacija akta klanja i silovanja, što će oni, ti iskreni vjernici, već da bol svoju u grudima ozlijeđenim stisnu – do boljih vremena supresije preduzeća beščašća? Danas, kad sretnemo popa na ulici, i vjernike i nevjerujuće, sve nas hvata jeza: što ako je kandidat za sveca?
c) Jedna neprivatizovana zločinačka firma je ovih dana u prisustvu svjedoka, i to na (časnom) Sudu, rekla nekome, otprilike: “A tebi, kako Bog da!” Naravno, pozivanje na nadnaravno biće je obična, podla ovozemaljska prijetnja. Ona znači ovo: Ubiću te, ili ja ili neko moj, od smrti nećeš umaći, smrt ti je od “Boga”, “zaslužena je” i neće biti istrage. Ne postoji ubica, postoji osvetnik i njegovim prstom na obaraču upravlja lično klanovsko-mafijaško nerazlučeno “božanstvo”. Ovakva mudrovanja, kojima se služe popovi, i koji uče vjernike da i oni koriste ta mudrovanja – nijesu ništa drugo do naumi i pozivi na realizaciju nauma. (Prijetnja da će ti se desiti zlo, a niko neće biti kriv (jer je skrivena pod neprivatizovani religiozni plašt) mora biti opisana u krivičnom zakoniku civilizovanih zemalja.) Vidite li:
Ilegalisti će sve privatizovati, ali će se do zadnjeg našeg časa legalistički boriti da zločin ostane opštenarodno, nestigmatizovano, neprivatizovano ” nacionalno dobro”. Kao da ne znamo: zločin je roba koju proizvode i distribuiraju tačno definisani privatnici; zasad se skrivaju pod populističkom firmom legalizma.
Da umetnemo u ovu sumornu priču jednu veselu zgodu! Dvadeset godina živo se sjećam te scene na benzinskoj pumpi pored druma blizu Cetinja. Naša mala, osunčana porodica vraćala se sa mora, gdje smo proveli kraći odmor plivajući u drevnoj, Hadrijanovoj vodi. Zaustavili smo se da kupimo gorivo. Pržila je popodnevna jara po crnogorskom kršu. Naiđoše i kola koja su se, onda, popularno nazivala “tristać”. Neobično su se približavala – svi smo motrili pridošlicu. Limuzina stade pod uglom od 90 stepeni u odnosu na naš pravac. Sredovječni šofer, smireni gospodin, promoli se kroz prozor i dade nam signal da on ne želi da bude uslužen preko reda. Onda se obrati radniku, koji ga je ispod oka posmatrao, riječima: “Može li ovako.” To nije bilo pitanje, zvučalo je kao pozdrav. Radnik je bez ljutnje rekao: “Može, ali nema usvijet!”
Zagovornici baštinjenja nevaljalstva su uticajni i brojni, često se deklarišu i kao sagovornici. Zbilja, kad vapiju za intelektualnim dijalogom persone koje su sve učinile da se nacionalizuje zločin, te potencijalnim sagovornicima prospe mozak iz lobanje (i tako sto hiljada puta); kad četnički podvižnici iz političkih partija mučne (mučke?) proviniencije, koji se kočoperno tutumrcnu čas hodnicima crnogorske Skupštine, čas beogradskim trgovima u sumracima fudbalske euforije, zahtijevaju uvažavanje njihovog evropejstva (koje se cementira probranim proširenjem spiska svetitelja); kad … mi se sa sjetom pridružujemo rezignaciji onog Cetinjanina (Može, ali nema usvijet!).
Svi koji nas usrdno guraju u kolektivizaciju zločinstva, zadruge ništarija i manipulatora, usmeravaju nas na bespuća kolektivnog samoubistva. Mi hajde da se sjetimo poznate priče o preživjelom samoubici. Osvrće se na taj problem i Berđajev u onoj maloj knjižici metalno-modrog odsjaja o samoubistvu. Ukratko:
Samoubice, generalno, činom dizanja ruke na svoju egzistenciju, osnažuju volju za životom – ako se desi da prežive.
Kad je, onda, u nekom evropskom gradu, eksponent Bulatović propustio priliku da stane ispred šaltera gdje se konkurisalo za državno uozbiljenje republikâ iz sastava SFRJ, mnogi su taj propust doživjeli kao čin samoubilačke dešperantnosti Crne Gore, jednog starog i vazda respektovanog političkog subjekta na balkanskoj pozornici.
No, kad je već naša otadžbina preživjela taj suicidni akcident, uzdamo se u mišljenje koje proističe iz evropskog empirijsko-teorijsko filozofskog nasljeđa – da će se ona sada boriti za svoj život sa udvostručenim snagama…
Kako i priliči subjektu koji je omirisao onostrano.