Pričao mi je Vlado Babović iz Budimlje, a njemu je pričao Jovan Mališić iz Vinicke, kako je (ne tako davno) Mika Mališić, Jovanova majka, pisala duga i brižna pisma svojoj đeci koja su bila u tuđini, na studijama. Pošto bi izvijestila potanko o ukućanima (o zdravlju, radu, pokušajima i nadanjima), dometnula bi po koju rečenicu i o domaćim životinjama. Pri tom bi redovno pisala: naša Krava (sa velikim slovom K). Kad su joj đeca, jednom, diskretno preporučila da smanji to slovo, rekla je: “Ne! Meni gramatika tu ne treba. Znam ja šta pišem. Ova će se dobročiniteljka uvijek pominjati kao Krava. A nijesu ni u Indiji baš ludi “
Priča mi je poslužila tu nedavno kao pomoć da odgovorim: zašto pišem Crnogorski jezik. Riješio sam da istrajem na lingvističkom antilegalizmu dok taj jezik ne uđe u Ustav! Potom, obećavam, vratiću se gramatici i pominjati crnogorski jezik. Trenutno, namjestio sam u svom kompjuteru Default komandu da se, po potrebi i automatski, ispravlja tekst te neizostavno piše veliko C. Sad evo i pasus digresije, o fizici:
Naučnici su krajem devetnaestog vijeka bili prilično zadovoljni stanjem temeljne prirodne nauke fizike; činilo se da je posao shvatanja Prirode priveden kraju. Ipak, neki od onih, čiji glas kroz istoriju stiže i do naših dana, opominjali su da se vide jedan ili dva oblačića na vedrom nebu fizike.
Prvi oblačić je identifikovan kao problem toplotnog zračenja. Razvedravanje na tom dijelu neba izazvao je Maks Plank otkrićem svoje formule koja je upućivala na suštinu frekventne zavisnosti spektralne emisione moći apsolutno crnog tijela.
Tih dana, u svitanje dvadesetog vijeka, Plank je uveo ideju kvanta zračenja, koja je danas u temelju moderne kvantne fizike. Da bi pomjerio granice znanja i ulio ljudskoj gordosti nov pokretački impuls morao je snažni Plank – da izađe iz zabrana onovremene (klasične) fizike.
To jest, morao je da ospori važeći legalizam epohe. U nauci, šematizovani legalizam je poguban.
Istorija nauke, i ne samo nauke, puna je takvih primjera. Gunđanja je bilo, no Plankovu neposlušnost pratila je kakva-takva evropska tolerancija. U jezičkoj nauci, danas i kod nas, slušamo drugačije pjesme:
Batinom šematizovanog Srbskog legalizma evo se lemaju leđa Crnogoraca koji pomisle na Crnogorski jezik. Pronijela se vijest: Neko udruženje Srbsko, a iz Bara, tuži Kaću Brković. Jer je u školi, na radnom mjestu, profesorka Kaća upisala čas iz – Crnogorskog jezika. Bogami su davijali i ministra Slobodana Backovića! Jer ćuti. Legalisti djeluju profinjeno, europski, tiho. Takoreći, vlastelinski otmeno.
Crnogorce, koji traže svoja pojedinačna i kolektivna prava po demokratskoj proceduri – niko ne uzima za ozbiljno. No ako malo, makar simbolično “istrče” iz zabrana demokratske procedure, svi se namah nadure i prijete da najure
Uljuđeni legalizam (u paralelnoj koloni, ukorak sa klerosavskiom bahatošću), u Srbskim mokasinama čepa Crnom Gorom! Tom vrstom obuće zamijenili su sedmobataljonci cokule, da ne dobiju proširenje vena.
Ali gospodski poslovi moraju imati i teorijsku zasnovanost; dan pred početak popisa stanovništva u Crnoj Gori pojavile su se u ovoVremenoj beogradskoj štampi Hipoteze. Zamišljene kao sredstvo za lemanje nepoćudnih, bolje da ih zovemo Leme; ima ih sedamnaest, evo prvih pet:
Lema Prva. U Crnoj Gori uskoro će se govoriti crnogorskim jezikom.
Podmetačina govori da će Crnogorski jezik imati datum rođenja, biće oktroisan. Ono što su vjekovima mucali nepismeni seljaci u brdima i nahijama ne smije se nazvati onako kako će se tek nazvati! Ali gospodo: Ono što je uskoro, biće samo sloboda da postojeći jezik kojim govorimo nazovemo svojim nacionalnim imenom. Neće biti komičnog izmišljanja riječi. Samo iz znamenite kuće Brkovića stiglo je do sada dosta demantija na tu temu. Ako se pominje prekrštavanje jezika, može se reći da je negdanji kum bio samozvan. Treba, je li, osporiti svaku autentično Crnogorsku volju; ona se uvijek doživljava kao đa-volja!
Lema Druga. Ha, ha: Kako bi izgledala književnost na hipotetičnom Crnogorskom jeziku?.
Hoće da se rekne kako je cijela tamošnja (podLovćenska, podDurmitorska, podVisitorska) književnost jednostavno srpska. Pljunuli su nas izjavom da u Crnoj Gori nema nijedne pristojne knjižare. Neka je i tako, pitam: Te nepostojeće knjižare jesu li uzrok ili posljedica stanja zapuštenosti brige o jeziku Crnogoraca?
Lema Treća. Ajde, de, postoji specifičan bouquet govora Crnogoraca.
Eto te delikatnosti koja me onespokojava! Arsenik u čokoladi. Priznaje se na nivou ličnog doživljaja da je Crnogorski jezik samosvojan. Međutim, stav se ne smije kao takav politički uobličiti! Simpatični bi Lane Gutović tu ružičastu misao ovako finalizovao: Ne može da škodi ako taj jezik zovemo srpski. A ako ne škodi
Lema Četvrta. Crnogorski govor je konzervativan, i nema budućnost.
Kuku meni, zamjena teze. Vele, naš jezik (navodno, ono što je igda valjalo od njega) lingvistički je kromonjonac. Ta šta kažem! Prije će biti lingvistički igvanodon, biljojed iz doba krede – koji je izumro. Dakle, bez budućnosti. Žalimo slučaj, nije evolutivan! Postojao je taj jezik, ali davno, dok su Crnogorci, kuj gođ da krenu, pucali uvis, a oko njih sijevale fišečine. Umuknuli smo, otkad imamo zakon o oružju.
Lema Peta. Jezik u kafićima je srpski.
Elem, sadašnji Crnogorci su mutavi. Jer imađahu jezik koji je okoštao i ne služi u datom trenutku. Srbi, koji su nekad govorili jezikom Dositeja, na vrijeme su osjetili duh dolazećeg Vremena i prilagodili govor potrebama kafića. Mi smo i tu zakasnili! U savremenom crtanom filmu beogradske škole, Crnogorac koji ulazi u kafić trenutno se transformiše u Srbina. Jado moj!
Eto, kakva se sve ekvilibristika napravi, samo da se izbjegne prosta istina da Crnogorci pričaju na Crnogorskom jeziku. Da zaključimo, ovako:
Ako napišeš roman, Srbin si. Ako naslikaš sliku, Srbin si. Ako si vjernik, Srbin si. Ako si ratnik, Srbin si. Ako govoriš, Srbin si. Jedino, ako uštineš Moldavku za dupe, Crnogorac si – ne pravdaj se! Hm.