Mi smo stanovništvo koje je trpjelo na razne načine. I u svim oblicima patnje, izgleda, ubjedljivo. Opkoljeni nevoljama, u nedostatku efikasnijih sredstava: glorifikujemo argumentaciju. Zamišljamo klasičnu ljepotu Aristotelove dame Logike i žudimo da i nas i sve iz velikog Svijeta, napokon, opčini. Ne vidimo ko će drugi, i kako, da istrijebi nepravdu na Zemlji. Snujemo da će Razum vaspostaviti red i poredak Vrlina.
Trenutno stanje nije ni nalik snovima. Evo, vi ste ovog momenta u međugradskom autobusu koji će za pet minuta krenuti sa polazne stanice. Sjedite na svom mjestu u zadnjem dijelu vozila i posmatrate scenu: Putnik ulazi u autobus i uznemireno i glasno objavljuje da je njegovo sjedište broj 16. On očito ne vjeruje, onako bez ostatka, da mu kupljena karta logično garantuje obećano mjesto. Nastaje mučno traženje rezervisanog broja. Ne ide lako; zbilja je zametno naći oznaku sjedišta u “ko-to-tamo-peva” autobusima. Oni koji su se već snašli, usrdno i saosjećajno pomažu pridošlicama.
Onda se desilo nešto čudno! Oglasilo se lice koje sjedi na mjestu 12. Ali putniku iz naše priče ta informacija nije smanjila brige. Nastavlja pretrage, podiže zavjese, uznemirava ljude, saginje se i zaviruje, zapitkuje i ljuti se! On svakako zna da je dvanaest plus četiri jednako šesnaest, ali ga to neće motivisati da prosto sjedne iza sjedišta 12. Jer tu je njegovo mjesto! Naš putnik jednostavno ne vjeruje (mada to žarko želi) da su stvari u ovom svijetu tako uglavljene da osoba na mjestu 16 gleda neposredno ispred sebe sjedište broj 12! Niti vjeruje da može, u slučaju spora, argumentacijom odbraniti svoj posjed. Ko je putnik o kome je riječ? Bilo ko od nas. Jeste li vi, vrli čitaoci, imali kadgod drugačija iskustva? Ja nijesam, u podužoj istoriji lomatanja po balkanskim serpentinama. Kako je to tužno…
Nema u ovim redovima nimalo ijeda na sunarodnike, niti bilo kakve blasfemije. Naprotiv! Zbunjenog pridošlicu u zajednički ambijent doživljavam kao žrtvu koja zavrijeđuje solidarnost. Biće da se istorija ovdje tako poigravala sa protagonistima da smo naslijedili tvrd nauk: banalna empirija jača je od svakog zdravorazumskog pravila – argumentacija ne znači puno, ona je očito palica u rukama moćnijih. Znaju u svijetu za lijek zvani logika, ali ga upotrebljavaju tek po nekad, dozirano, je li, i kad zatreba. Evo, preksinoć:
Gledam film na televiziji. Odmotava se neka parodija na temu vesterna. Ovako glasi jedna rečenica: “Njihova je greška što su bili Indijanci na našoj zemlji prije nego smo mi došli.” Velike kinematografije mogu sebi dopustiti samokritičke sprdnje ove vrste. Zezanje na račun upotrebne vrijednosti logike. Reklo bi se: Malo šale u žanru komedije. Ali! Omirisao sam u najozbiljnijoj knjizi na svijetu mokrenje po logici, takoreći iz čista mira. Ko je imao prilike da prelistava (svuda po Zemljinom šaru) često citirani univerzitetski udžbenik fizike Fundamentals of Physics razglašenih autora Halliday-a i Resnick-a, naićiće, u lekciji o pritisku svjetlosti, i na ovakav citat: “The first measurement of radiation pressure was made in 1901-1903 by Nichols and Hull at Dartmouth College and by Lebedev in Russia…”
Hajdemo da prevedemo ove riječi pošteno. “Prvo mjerenje pritiska zračenja izveli su u periodu od 1901. do 1903. Nichols i Hull u Dartmouth College i Lebedev u Rusiji…”
Nije sporno da je Rus Lebedev dvije godine prije Nikolsa i Hala imao eksperimentalne rezultate o pritisku svijetlosti koja osvjetljava površinu čvrstog tijela. Gospoda iz moćne zapadne kulture tvrde ovo: Mi smo prvi 1902. otkrili svjetlosni pritisak, a isto je to potvrdio i Lebedev 1900. godine Kako je to moguće? Moćni drže da logika nije za siromašne. Ako nemaš udžbenik, ne treba ti ni zdravorazumlje.
Popovi koji sa mistrijama zatiru kulturu prošlih vjekova u Crnoj Gori čine isto što i pomenuta univerzitetska gospoda, samo drskije. Ko je kriv Dukljanima što su nekoliko vjekova prije Nemanjića bili na svetosavskoj zemlji? Kakve su nam šanse sa logikom? Daje li rezultate argumentacija? Mokre oni po logici! Vonj te fiziološke radnje osjeća se na nekoliko mjesta u spisima novopečenog srpskog sveca N. V. Ne kriju svoj prezir razuma; po njima, logika je dostignućak komunizma. (Morao sam da pronađem riječ dostigmućak da adekvatno opišem cinizam koji demonstriraju.) Radi se u tri smjene i uskoro će svi spomenici starine biti svetosavski restaurirani. U kratkim predasima, da se vlas(t)i ne dosjete, lamentiraju nad spomenicima koje su komunisti srušili.
Nedjeljom je relaksirajuće čitati beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da ono življa koje bivstvuje u Crnoj Gori, sve sama alotropska modifikacija Srba, volede da puca uvis. I to je uglavnom sve. Prenijet je novinski članak koji se bavio dolaskom Njegoša u Crnu Goru poslije izvjesnog dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještavao je 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Gospodar je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslije podne. Žurnalist prvo dočarava čitaocu ambijent: “U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!” Evo nas sad sa svitom u Njegušima, gdje se vladar odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju! Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaestrečenica prosječne dužine) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda: Gruvale su neprestano puške; Zapucaše u velikom množestvu puške; Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen; Prosuše oganj iz pušaka; Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje; Velika sabrana gomila učini veliki šenluk; Opale oganj iz pušaka; Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila. To je djelatni princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Tako nastaje mit o Crnogorcu kao čudu prirode: kud god mrdne, okolo su fišečine. Pohvali malog cara da mačem siječe – pa čini šta hoćeš.
Logika, kao i svaki neprofitabilni luksus u surovim vremenima, na pragu je još jednog poraza. Zašto vlasti u Crnoj Gori odlučno ne spriječe zatiranje ne-svetosavskih spomenika kulture (ma i bila evidentna krivica Dukljana što su bili Dukljani na Amfilohijevoj zemlji prije dolaska Amfilohija)?