Ako se desi, a desiće se, obilježiću dogodine, kad otople dani, i kad livade ozelene, jednu čudnu godišnjicu: pola vijeka od kako sam naučio da pišem, čitam i računam! Iz tih dalekih dana preživjela je starinska đačka tabla, sa hrastovim okvirom, koja na jednoj strani ima crvene horizontalne linije sa dvostrukim proredom (za velika i mala slova), a na drugoj mrežu horizontalnih i vertikalnih linija (za račun); na crnoj sam površini tog magičnog učila križom (ili mekim kamenom cincarom koji se u Budimlji može naći podno Maloga Krša) napisao prvo slovo A. Tabla je pravougaonik dužine 22 cm i širine 13.5 cm. Tek sam nedavno otkrio, jednog sumornog dana dok sam zamišljeno posmatrao tu porodičnu relikviju, da je anonimni dizajner mislio o svemu: skladan odnos dimenzija nije slučajno ostavljao umirujući utisak; to je isti onaj odnos koji se temelji na harmonijskoj podjeli duži i koji se, zarad svoje idealne proporcije, pominje i kao zlatni presjek u neimarskim vještinama Starih Grka, ili slikarstvu Leonardove ere.
šta je još živo od tih početaka? Sjećanje na prve pročitane tekstove, na lektiru iz osnovne škole. Čitao sam neizbježne narodne pjesme. Jednu sam zapamtio za sva vremena, jer sam je kasnije počesto iščitavao – zato što me istovremeno oduševljavala i razočaravala. Zvala se Oranje Marka Kraljevića.
To kratko stihovanje od trideset redaka široko je poznato i često pominjano. U Antologiji junačkih narodnih pesama, 11. izdanje, Beograd 1988, koju je sastavio Vojislav Đurić, štampana je na strani 347.
U čemu su kontroverze koje još nijesu razriješene?
Pjesma počinje scenom u kojoj majka Jevrosima pije vino sa svojim sinom Markom. Neuobičajeno je da majka i sin šikaju alkohol do nivoa podnapitosti, ali i možemo razumjeti – naročito kao podlogu za neugodan razgovor koji slijedi. (Skoro sve junačke deseteračke pjesme počinju pozivom čitaocu da se pridruži konzumiranju alkohola.) Naime, stara majka u ćefnutoj atmosferi moli sina da se ostavi četovanja! Veoma uzorno Jevrosima predlaže da se Marko okane konflikata koji dovode do krvavih haljina i da počne da radi poštene seljačke poslove: da ore njive, sije pšenicu i tako prehranjuje porodicu. Najpoznatiji stih na tom mjestu je zaista impresivan – Jevrosima obrazlaže svoj zahtjev blagorodnim majčinskim utiskom: Jer zlo dobra donijeti neće… Ovih dvadeset i tri slova autentični su grumen čistog dvadesettrokaratnog poetskog zlata.
Reklo bi se: majka je na pravi način insistirala na domaćem vaspitanju i uputila dijete na valjan život. Tako da, konačno, sve ide po planu; Marko će poslušati majku i poslije kraćih priprema počinje oranje. Ali, jaoj! On ne ore plodnu zemlju po brdima i dolovima, zamorna mu je ta dosadna djelatnost. Dolazi do bizarne ideje da razore carske drumove!
Ovaj veoma problematičan potez, koji dovodi u smutnju, iz generacije u generaciju, na desetine nevinih učeničkih mozgova i u Crnogorskim školama, inicira logično pitanje – zašto bi se bilo ko bavio preduzećem oranja komunikacijske infrastrukture?
Sad, nailaze Turci i opominju Marka da ne ore drumove. Nastaje inaćenje, Kraljević je uporan u naumu, nije bio nikakav slučajan hir. Na kraju se izrodila neizbježna tuča. Marko džin je, potežući ralo i volove – to nekategorisano jedinstveno oružije legendarnih trezora ubojitih sredstava, pobio janičare. Eh, za žaljenje je da narodni pjevač nije smislio scenu, a nametala se, da zulumćari kinje Marka dok je vodio težačke poslove, a ne pri izvođenju ondašnje verzije balvan-revolucije. Alas!
Narodni pjevač se, vidimo, ovdje umorio. A tek je počeo. Ipak, bolje da je stao! Nije imao pravu inspiraciju. Poslednja tri stiha su očajna: Pobjednik uzima tri tovara blaga u vidu ratnog plijena. Najgore je što ih nosi Jevrosimi! On skladišti u časne dvore novac sumnjivog porijekla, uz bijednu opasku: To sam danas tebe izorao!
Čitalac je u nedoumici i traži na slijedećoj stranici, da nema tamo ipak neki nagovještaj šta se dalje desilo. Nema!
Van svake sumnje, majka Jevrosima je tek ovdje morala da odigra glavnu rolu. Zaludu joj vino popijeno, ako je prećutala kulminaciju drame, džaba joj sve pređašnje roditeljsko moralisanje. Mi čekamo da izgrdi sina što donosi prljav novac; nije to zarada koja će dobra donijeti. Sine, gdje je pšenica bjelica? Dogovorili smo se da živimo od rada i božjih darova, u znoju lica svog.
Možda je Jevrosima tako i postupila, pa se vremenom nastavak zaturio? Ne bi me začudilo da su mnogobrojne patriote u zgodnoj prilici, a zgodnih je prilika bilo na pretijek, potkusile pjesmu. Možda je, vrag će znati, majka prećutala, što nije dobro za domaće vaspitanje!? Možda se i obradovala, što bi bilo katastrofalno! Ne znamo, nema tragova o tim ishodima…
U svakom slučaju, pjesma je nezavršena! Onako kusa ne može da postoji. Ako je živa u narodu, što se ne transformiše i dograđuje? Ponekad mi se čini da je okamenjenost narodnih deseteračkih pjesama pogrešna. Javlja se unutrašnja protivrječnost: kad nešto narod dograđuje, nema datuma kad je gotov posao. Po definiciji bi to morao biti kontinualan proces. Jeste, potrebno je da imamo savremene verzije nekih narodnih pjesama! Možda bi ta dogradnja imala smisla. Čuvale bi se stamene vrijednosti i korigovala neka efemerna mjesta; popravljali bi se blesavi stihovi i dodavali nedostajući. Takve intervencije bi bile javne, a ne manipulatorske.
Ovako, okrnjen je lik majke Jevrosime. Nije smjela da dozvoli da se uskladište tri tovara blaga. Da nije nastavila da pije vino i preko mjere? Mora joj se dati savremena šansa, da se koriguje. Inače neće ništa valjati ni njeno sjajno vaspitanje sina sa početka pjesme. Ispade da je samo važno da tri tovara blaga sklone u svoj dom. A šta je sa moralnim dilemama? A šta je bar sa postupcima Robina Huda? A šta je sa sirotinjom rajom? Zato jednu valjanu, solidnu podlogu treba očistiti i preurediti. Dovršiti. Evo jednog prijedloga za nastavak pjesme Oranje Marka Kraljevića:
Zaplakala Jevrosima majka,
pak je njemu tužno besjedila:
“O moj Marko, zlo te ne viđelo!”
Nemoj sine da unosiš blaga!
Ne uvukuj vraga preko praga!
Đe je tebi šenica bjelica
sa našijeh brda i dolova?
Pljačka dobra donijeti neće –
ove vreće na krv zasmrđeće;
đe ostava na znoj ne miriše,
zlatno neće granut premaleće.”
Ovo je samo primjer. Ali su primjeri zarazni! Neka se neko dalje džilitne. U svakom slučaju:
Ako se ne izvrše, potpuno legitimne, ovakve intervencije, kako unijeti pjesmu među đake i kako je trpjeti u Crnogorskim školama? Ni dobra analiza na času maternjeg jezika, koji mi moramo zvati Crnogorski jezik, neće pomoći da trideset stihova u postojećoj sakatoj formi ne zatre onaj duh Crnogorskih škola koji jedino može i smije biti duh Markomiljanovski!
Od dva Marka izabraćemo vojvodu iz Kuča. Onaj orač tu i tamo pretjerano liči na Arkana. Umjetnost će (možda!) morati da nauči nešto od nauke, a to je: ne postoje definitivne građevine; potrebno je, nekiput, revidirati statički proračun, da se krivi toranj ne uruši, no da se većma oplemeni i sačuva za potomstvo.