Stišale su se izborne aktivnosti u kojima smo, još jednom, bili nezaštićeni od brojnih (bojnih?) štabova koji nam nude budućnost tako što nas navlače na živi pijesak prošlosti. Sad, dok je još tema vruća, pišem ovo pismo sugrađanima, da sa njima podijelim ogorčenje i bunt. Počeću izokola:
Nema sumnje, bili su to veličanstveni trenuci u istoriji beogradskog fudbalskog kluba Crvena zvezda. Jedanaestorica iz tog kolektiva osvojili su, pobjedom nad takođe sjajnim francuskim šampionom, titulu klupskog prvaka Evrope. (Bila je na Balkanu, kad već moram reći, godina 1991; uveliko smo oštrili bodeže za narednu rundu međusobnog klanja.)
Sve je u tom spektaklu bilo za nepomućeno pamćenje i diku navijačku: tehnika pojedinaca, ali i koherencija tima kao cjeline; fizička sprema reprezentativaca, ali i čudesni višak učinka kolektiva nad aritmetičkim zbirom pregnuća; volja za pobjedom; improvizacija u službi strategije; maštovitost u racionalnoj akciji; na kraju svega, kao što i dolikuje, doza sreće u kritičnom momentu (odsudni penal, traljavo izveden, po višoj pravdi nije ostao nerealizovan).
Prošlo je deset godina (dabogda se ne povratile), a neko je došao na očajnu ideju da proslavljena jedanaestorica još jednom zvanično istrče na stadion Marakana, pred starim i mladim obožavaocima. Sve je u tom naumu bilo bezumno! Niti su to bili ondašnji momci, niti su to mogli biti. Niti je to bila negdanja publika, niti je ona to mogla biti.
Skakutali su mlitavi rekreativci, eto što smo vidjeli. Kao na veseloj seoskoj generacijskoj zabavi kad na male golove zaigraju Mršavi i Debeli, Kosmati protiv Ćelavih, ili tako nekako. S tom razlikom, što pomenuti plemeniti egzotični dueli obiluju baš zavidnim pregnućem, značajnom iskrenošću, ima tu entuzijazma na pretek i preteg. I ne nedostaju autentične iskre žestokog okršaja (sa psovkama, čvorugama i pocijepanim majicama).
Repriza božanskog momenta slave… Bože te tuge! Vidimo idola sa trbuhom koji se uveliko zaokružio zbog raskalašnog konzumiranja piva; onaj tamo, nekad uzorni dribler, sapleo je samog sebe i sad leži s nosem pobodenim kod kornerske zastavice; čuveni golgeter promašio je cio fudbal, od siline zamaha se u krug okrenuo i slijedećih pola minuta usporeno pada, bez nade da izbjegne smiješno i bolno kotrljanje; proslavljeno desno krilo eno se zaputilo da još jednom vaskrsne pred našim očima jedan od onih čuvenih bijegova pored same aut linije, sve do ivice protivničkog šesnaesterca. No, šta se to događa? Ambiciozni plan pretvorio se u grotesku! Posle deset metara sprinta, proćelavi akter usporava i osvrće se, mada ga niko ne prati, niti to namjerava. Put ka golu je otvoren, bek bi htio da ne poremeti skandaloznu farsu i namjerno kasni sa startom. Ali izbečeni napadač ne može dalje; sa rukama na slabinama, pognut, gleda izbezumljeno kako lopta nestašno skakuće ka gol-autu; znoj kaplje u mlazevima; dubokim udasima pokušava da izbjegne najgore. Očajno je sam u tim momentima. Publika ćuti. Zelen u licu, Napadač se i sam sjeća te sjajne večeri u Bariju, i samo se sjeća… Eh!
Filmski režiseri, TV direktori, sportski funkcioneri – nikako da se otarase te pogubne navike repriziranja sportskih takmičenja. Sva slava televizije je u direktnom prenosu! Sve drugo je bezrazložno otkopavanje grobova. Čemu? Postoje brojni TV kanali koji drugo ništa i ne rade doli vrte dvadeset četiri časa autentične snimke utakmica koje su odigrane prije tri decenije. Sa svim detaljima, bizarnim scenama, startovima, facama; sa lukavstvima koja više nikome i ničemu ne služe… Pritom gledamo pola sata, bez nade da nam neko kaže da zurimo u davnu, davnu prošlost. Onda sami ukapiramo (po dugoj frizuri, po kratkim gaćicama, po ležernosti pokreta, po zaboravljenom glasu davno mrtvog spikera) da smo obmanuti. Nije to prevara živim ljudima, to je prevara slikama živih ljudi – pa opet mučno uvredljiva, depresivna. Toliki vremeplovi, rađeni nestručno, bahato, ma rađeni podmuklo da se stvarnost nadomjesti sjećanjem. I poslije karikiranja – nama još gore. Boli nas stomak, jeli smo musaku. Kako, kad smo htjeli musaku? Bila je to prošlogodišnja, podgrijana hrana – eto kako.
Neukom, prečestom i bezosjećajnom reprizom ubijamo ono najdragocjenije u sportskom okršaju. Čar igre se ne može ekstrahovati iz događaja; a događaj ne postoji van svojih presudnih kvaliteta koji su vremensko i prostorno ograničenje i neponovljivost. Ko nije shvatio da je naša fascinacija dramatikom fudbalskog meča bitno obojena strašnom neumitnošću poslednjeg sudijinog zvižduka, taj ništa nije shvatio. Ko ne može da pojmi da će se utakmica jednom završiti i da je utakmica jednom i završena, i to za sva vremena – bolje da se nije ni zanimao za duel.
Naravno da ne govorim samo o… fudbalu. Govorim o Drugom svjetskom ratu; o usudu našeg podgrijavanja istorije. Drob nas više boli od bajate hrane. Maloumnici koji ne uviđaju da je ta utakmica davno igrana kako je igrana, i završena kako je završena, rezultatom koji je publika u svijetu vidjela – misle da naprave reprizu sa još živim igračima, sa definitivno mrtvim igračima, sa mladim igračima, sa igračima koji će se tek roditi, i da poprave rezultat. Navijači će nositi zastave sa mrtvačkim glavama. Navijači će nositi mrtvačke glave. Dizaće se spomenici zlikovcima u zabitima i brdima, i sve niže. Pjevaće se ode kvislinzima. Skandiraće se hajkačima na antifašističke borce. Pujdaće se koljači na inu vjeru, to jest na nevjeru.
Davaće golove iz ofsajda. Repriza im materina!
To nije samo restauracija istorijske bazde. To nije samo poziv na puku osvetu. To je nešto mnogo gore: naša konačna legitimacija na civilizacijskom planu. Legion budala koje se ozbiljno nadaju da ih više nema ko da zaustavi u retardiranom maršu. Oni istrčavaju na teren pred zabezeknutim građanima svijeta koji objeležavaju godišnjice pobjeda nad fašistiškim avetinjama – i nastavljaju utakmicu posle sudijinog zvižduka. Satovi su polupani, reflektori isključeni, mreže uklonjene a utvare se tiskaju u šesnaestercu!
Zašto je to tako? Prije nego što ukorimo prodavca pećkih paprika na pijaci, prije nego što opomenemo baš neuljudnog fudbalskog navijača, prije nego što se naljutimo na preduzetnika koji je prekjuče otvorio svoj butik na kartonskoj kutiji od prodatog televizora (tu na ivici asfaltiranog puta, kraj samog nadvožnjaka) – pogledajmo od koga su izvorno čuli svaku tu čudovišnu neumjerenost i svaku tu opasnu bestidnost: Jedan od izvora je zajapureni profesor Đavolski kojemu se misli raskošno i velikodušno razastiru dolom i gorom a posredstvom najboljih medijskih odašiljača. Kad profesora Đavolskog upitaju (a ne pita ga ko mu drago, no beskrajno i vrtoglavo ljupka voditeljka), zar nije dobro da se malo smjerno zastidimo zbog koljuckanja po Bosni, on će navesti mrske kontra-primjere iz Vijetnama. Kad mu zabrinuti vjernik skrene pažnju da je nacionalizam jeres i grijeh, i to kanonski, on će vam učeno saopštiti da postoji naš nacionalizam (siroti, pitomi), koji je vrlina, i onda kad se ispolji kao kanonadski nacionalizam. Riječju, á ga pitate što je rušen Vukovar – odbrusiće vam primjerom nekog rušenja u inostranstvu, neće se zastidjeti da instrumentalizuje ni gnusne rušilačke zemljotresne (prikriveno mondijalističke, svakako nato-bombarderske) kataklizme koje su ovih dana odnijele i đačke živote u južnoj Italiji! I kad ga iznervirani sagovornik opomene, da ne zavodi mase za Goleš planinu, reći će i njemu i kameri, baš dobro rečeno, prije tih predjela i nema zločina, niti zločinca kojeg štiti Odbor. Takav je to profesor Đavolski: otkrivač Nove Stupidne Logike u kojoj je postulirano – zločin nije zločin ako nije nov i jedinstven, posebno ako je inostrana kopija. Bogo moj! I ja poslije emisije treba da objasnim nekom nevoljniku koji je negdje ostao bez postojbine, da nije proizveden deterdžent za automatsko pranje licenciranog zločina!!
Naše džumle srljanje u rđavu beskonačnost – ili ćemo sami spriječiti, ili će se ono zakonomjerno dogoditi. Građani su u Crnoj Gori rekli svoje. Pobjednik na izborima zna da birači hoće modernu državu Crnu Goru koja gleda naprijed i nema kad (niti hoće) da restaurira što se restaurirati ne može (niti treba).