Ostavio sam parče hljeba namazano džemom i otrčao po čaj. Nijesam se ni minut zadržao, a zakasnio sam: tušta i tma mrava već je okupiralo moj doručak na dekici u majskoj, cvjetnoj bašti. Hm.
Okopao sam mali vrt pod prozorom; iždžikljale lale, njišu se bokori crvenih krunica. I dok spavam poslije prijatnog umora, eto podzemne invazije glodara; udarci motike bili su pouzdan signal za atak nevidljive vojske! Krtice riju i odnose lukovice. Ujutru vidite uvele stabljike i na njima pognute sparušene crvene vijence. Ai.
Izglačam fasadu doma i dvaput okrečim domaćim zagašenim krečom – neću se dugo radovati bjelini i čistoći zida. Jedno jutro površina će osvanuti omrčena na onom najljepšem mjestu. Uzalud ću nastojati da pročitam poruku – tu smisla nema. Poneko slovo postoji, može se i pokoja riječ sročiti, ali je to sporedno i neuređeno. Sprejadžija je samo isprljao podlogu, to vam tvrdim. I još sam siguran: Drugom i nije stremio. Svoju šuplju dušu usrećio je sa dvije ili tri krupne, a javne krmače. Eto ti.
šta je ovo? Žudnja za smislom Transcendencije? Erotizam obnaženog erektovanog Grafita? Anihilacija ničega? Priprema za naredni politički stampedo?
Ne smetaju mi simboli i sugestije, kad su odmjerene i bar malo duhovite. Neke poruke su dobre, ima ih istinski potresnih (kad prolazim beogradskom ulicom Maksima Gorkog, obavezno zastanem pred grafitom Mama!?).
Ali su mnogi zidovi u našim gradovima prosto iškrabani, nagrđeni. Ruglo radi rugla.
Na čistom zidu prirodno-matematičkog fakulteta u K. stoji lijepa firma: Akvarijum. Ah, znao sam da će se neko potpisati, malo i dopisati; bilo je samo pitanje dana. I taj dan je došao, dabogda-ne-osvanuo. Prolazim i čitam: sveža riba. Banalno jest, ali što mari – prostor je unakažen.
S druge strane mi nije žao što u Glavnoj ulici, negde kod Crkve, stoji već podugo upadljiv grafit: Još sam živ. Kad god prođem, pročitam, i mislim o nečemu važnijem nego što je ljutnja na prljanje fasada.
Davno, ministarstva prosvjete su propisivala obavezan predmet u osnovnoj školi Lijepo pisanje. Jeste, imao sam ja čas lijepog pisanja u rasporedu časova. Pripremao sam se da što bolje iskoristim tih četrdeset pet minuta. Imao sam čistu pernicu (tako smo tada zvali dršku u koju se nasađivalo sjajno, metalno, elastično pero, rasječeno posredini). Umočim pero u gusto, plavo mastilo; ako oprezno vučem pernicu po papiru, ostaje trag tanke kose linije. Ako kontrolisano pritisnem pernicu, rasječeno pero se širi i dobijam uspravnu debelu liniju. O, kako sam na ovaj način znao da se potpišem, stvarno sam satima gledao u rukopis i divio se svojoj rukotvorini.
E, na času lijepog pisanja desilo bi se ponekad, poslije dugog truda, poslije uspješnog posla, da ti se – na samom kraju stranice! – prolije mastilo i upropasti djelo i unepovrat ode trud vrijeme. Ta neoprostiva rugoba i sramota zvala se krmača. Ona se doživljavalo kao bruka, nego šta. Ne samo kao lična bruka, nego ako hoćete i kao bruka odjeljenja i bezmalo bruka učitelja. Zato se taj list hitro cijepao, gužvao svom silinom i stavljao u najskriveniji džep, da bi se poslije časa nečasna loptica papira nekako trajno uništila na pouzdan i diskretan način.
Tvrdim vam:
I dan-danas bih mogao da se potpišem čitko i raskošno, isto kako je krasnopisao sad blagopočivši matičar Leposavić s Buča kod Ivangrada, ili kako vazda čini i sam šef neke vladareve kancelarije za ukaze i odlikovanja, samo kad bih imao ondašnje indigo plavo mastilo i ondašnju vitku pernicu oštrog, a mekog, a elastičnog pera. I kad mi ne bi svaki minut zvonio mobilni telefon.
Dakle je lijepo pisanje sušti oblik komunikacije. Čovjek od ugleda mora da piše, a ispod napisanog da se potpiše, čitko, pamtljivo, originalno – da se vidi otprve da je školovan, i uz to kanda blagorodan mimo-svijet. Lijep, upečatljiv rukopis doživljavam kao lično obraćanje date uljuđene persone. Ovo zapamtite:
Ne može a da vas ne potrese kad u Muzeju u ulici Jevremovoj u Beogradu vidite rukopis Dositejev! I kako se potpisao Branko Radičević u spomenaru Mine Karadžić. Izvinite.
S druge strane, svuda oko nas kao buve skaču mirijade ružnih slova, iz mirijada ličnih azbuka katapultirana nabijeđena slova, sve to na kraju ukorovljeno u nečitke rečenice. Budiboksnama rukopisi! Kad ih uporediš sa klinastim pismom, sviđa ti se klinasto pismo. Ne znam što je onaj išao u Egipat da na hijeroglifima oštri i kuša svoje čulo za dešifrovanje; mogao je komotno da sjedi kod kuće i zanima se receptima ljekara opšte prakse. Grafolozi koji analiziraju potpise univerzitetskih profesora ne mogu a da ih nešto ne asocira na kokošinje čepanje. Takvog bih potpisivača važnih dokumenata u studentskim služvbama najradije uputio psihijatru, samo kad bih jadan znao da se pak ovaj neće smjesta oduševiti (a hoće, upozarok). Postoje takmičenja iz svega i svačega. Niko neće da priredi takmičenje u lijepom pisanju. Takmičenja u žvrljanju već postoje; učesnici su koliko nepozvani, toliko i besprizorni.
A šta je ovo danas?
Đaci se ponose škrabanjem. Hvale se žvrljotinom. Roditelji to čitaju prsa nadutijeh. što nečitkije štivo, to je ponos roditelja nadmeniji. Rodbina uvećava konfuziju: Blagoš strini, već piše kao akademik! Obično Braunovo kretanje, eto tome je nalik, nazivaju razrađenim manirom i ispisanom rukom. Ružnoću traga olovke posmatraju kao posljedicu iskustva i dugog, zamornog treninga. Skoro da se nečitkost dovodi i neraskidivu korelaciju sa intelektualnom istrošenošću spisatelja.
Tinejdžeri, kad do tinejdžerstva dođe, zbog efekta miline usled naviljaka pohvala, upadaju u ovakvu frustraciju: ne vide korist od ovog imanentno vrijednog žvrljanja ako je ono smješteno (time i zarobljeno) između korica svesaka? Dobro bi bilo to blago nekako objelodaniti… Osjećaju tjeskobe itekako sad doprinose kompjuteri. Sve se ukucava, pa i ljubavno pismo! Javljaš se djedu sa studija u fontu Times new roman, sajz 12. Ko zna, možda umije rukom da napiše pisano slovo dž tek zanemarljiv procenat đačke populacije? Podmuklije pitanje je: veliko ili malo ćirilično slovo dž?
Hoću reći, prirodno se javlja kod mladih potreba pisanja “grafita” – po fasadama (nekad belog) grada. Kako prirodno? Originalnost ima unutrašnju silu koja vodi ispoljavanju talenta, materijalizuje se akt samopotvrđivanja, tu poentu želim da istaknem.
Postoji teorija da sam ja odrastao u jednom represivnom društvenom sistemu. Tako osakaćen u mozgu, i na druge načine, uskraćen sam za autentični pojam slobode. Kako mogu da se liječim? Tako što ću javno da žvrljam po zidovima moje otadžbine. Hm, brajko, takva je to jedna bajkovita teorija… Na ovom mjestu, autorima i širiocima te teorije jedino pominjem majku, a ogorčenije o primijenjenom žvrljotinjskom fenomenu na drugom mjestu u ovoj knjizi (tamo gdje još navrćem i žubor vodu).