Jeste, postoje već definitivna dostignuća naše civilizacije. Nema nikakve sumnje, i ova tri su u tom broju: a) štamparija, b) radio, c) elektrana. U staroj knjizi gledam kako je Eratosten, u odajama Aleksandrijske biblioteke, davno prije Hrista, crtao skice za proračun poluprečnika Zemlje (munjevito dozivanje preko drače od 22 vijeka vremena i istorije). Onda uključim radio i brzinom svjetlosti do mene stiže riječ koju je tek izustio ratni reporter iz jedne azijske pustinje; vijest se programirano uputila od geostacionarnog satelita na visini od trideset pet hiljada kilometara ka antenskom tanjiru na mojem krovu. U hladnjikavom novembarskom sumraku uključujem tog momenta električnu grijalicu – brzinom svjetlosti utopljavam se energijom vodenih kapljica koje su nekad krenule sa Švarcvalda i sad se survavaju niz slapove Đerdapa. To je to: Fascinacija svjetlošću, ovladavanje najvećom brzinom u Prirodi pri transportu misli, riječi i energije. Brzog kraja istorije svakako neće biti, ali homo sapiens koji je riješio ove ključne zagonetke svoje egzistencije (i pritom naučio da lasno može ubiti ogromne ljese ljudi za treptaj oka), mogao bi, po potrebi, malo i da predahne
S ovim u vezi meni nije mrsko da primijetim slijedeće. Crnogorci nijesu oklijevali da na vijest o pronalasku umijeća stampanja okušaju tu modernost na Obodu. Čim su čuli da su elektromagnetski talasi osposobljeni za bežični prijenos govora, zamolili su Apeninca Markonija da takvu zgodu instalira na Volujici kod Bara; odatle je Crnogorski vladar slao brzojave dobrih želja državama u okruženju, već 1904. godine. Crnogorski strujaši ce me dopuniti podatkom kad je prva hidroelektrana proradila u Crnoj Gori
Sad masovno preturamo misli na temu: graditi ili ne graditi hidroelektranu Buk Bijela. Ljudi svih profesija se izjašnjavaju, što mi je milo čuti. Uglavnom se ljutito osporava inžinjerski naum. Stvar je komplikovana. Pronađeno je ubojito polemičko oružje; ako nešto osporavaš, osporavaj posredstvom ekologije. To vazi širom svijeta, a u Crnoj Gori se tim bodežom zadaju i smrtne rane. Jer se sama država izložila “pošasti”: samoproglasila se za ekološku teritoriju. Riješio sam, napokon, da rizikujem grijeh oholosti, te da progovorim o ovom problemu. Zbilja, hoće li biti posljedica (i neprijatnih) ako se napravi brana u kanjonu Tare? Biće.
Da li neko misli da je Egipćanima bilo lako ukrotiti Nil? Projekti gradnje Asuanske brane izazivali su vrlo ozbiljne podjele u javnom mnjenju, domaćem i inostranom. I te kako se razgovaralo o kompleksnim posljedicama, svakako i o ekološkim aspektima. Novonastale velike vodene mase utiču na lokalne klimatske okolnosti. Mijenja se pejzaž, koji je domorocima uvijek svetinja. Dodatne, vrlo ozbiljne teškoće izazivali su prvorazredni spomenici antičke kulture. Vode vjestačkog jezera zaprijetile su monementalnom hramu faraona Ramzesa II (1270 p. n. e), kao i hramu njegove voljene kraljice Nefertari. UNESCO je pomogao da se kroz akciju svjetskih razmjera spomenici dislociraju. Posao je trajao četiri godine, koštao je 40 miliona dolara. Građevine su isijecane bukvalno na hiljade djelova koji su potom transportovani i nanovo sastavljani. Evo ovog časa gledam sliku dijela lica, teškog 21 tonu, kako se kranom odnosi sa glave figure visoke 67 stopa (dolje je jedno uvo koje će se prenijeti u drugoj turi). Još grđe, Naserovo jezero kod Asuana potopilo je jedno ostrvo (Philae Island) od milja zvano Perla Egipta, koje su Egipćani obožavali po prilici koliko i beogradski intelektualci Taru (Perla Crne Gore). Sve je prije tridesetak godina pomjereno, Perla je na drugom, bezbijednom mjestu, relikvije nastavljaju svoj dugovječni život a Nil je disciplinovan. Bože moj.
U manjim razmjerama, priča se ponovila na Đerdapu. Uznemireni intelektualci nijesu sjekli vene (ili možda malo i jesu), premda je protivprirodna radnja na evropskoj ljepotici, kao i ona na Nilu, izazvala kojekakve promjene u okolini. Dakako, pazilo se da prežive tragovi rimske civilizacije (pješke sam se spuštao jednom niz voznike, da dotaknem sada izmještenu Tabulu Trajana).
Misli li zbilja neko da je Amerikancima (i Kanađanima, posao je zajednički) bilo lako da buškaju teren oko Nijagarinih vodopada i mijenjaju geologiju i hidrologiju kompleksa? I da je sve to prošlo uz striktno očuvanje primordijalne nevinosti prirode? Stanite malo. Nema nikakvog spora oko stava da je predio gdje treba da se gradi nova ustava lijep oku ljudskom, mada to nije baš onaj glasoviti dio kanjona Tare. Uostalom, lokacijâ nesumnjive iskonske ljepote nije malo u Crnoj Gori. Sporno je jedino zanovijetanje da čovjek, ovdje i ondje, ne smije (nikako ne smije) da svojim neimarstvom prekopava, ruši, gradi, dograđuje i nadograđuje kosmički rezultat. Jer to navodno nije nadograđivanje, već nagrđivanje.
Takvi pogledi počivaju na olakoj degradaciji pojma prirodne ljepote. Na takvoj redukciji se onda formira usplahireno viđenje turizma kao pasivnog transa zaprepašćenih očevidaca i stanje bogobojažljivosti pred kreacijom onostranosti. Viđeti, i ne pipnuti. Uvijek sam bio ljubopitan prema tom nerijetkom stavu da grandiozne ljudske intervencije na terenu obavezno znače i nagrđivanje ljupke autentičnosti. U stvari, ljutnju izaziva arogancija takvog stava, dernjava koja ne dopušta drugačiji pristup, isključivost u ubjeđenju da je estetika jedna, a to će reći ona koja je od iskona čedna. Objašnjenje, da je Bog poslao Taru da pokaže šta sve može da izađe iz Njegove radionice.
Zbog toga pokušajmo da shvatimo: Možda je Bog htio da na Njegovu radost iskuša ljudsko neimarstvo u jednom dijelu toka Tare. Hidrocentrale su neiscrpan izvor graditeljskog ponosa, ushit ljudske duše, trijumf najbritkijeg što čeljade ima (razuma). Što se turista tiče, prizor brane, jezera, ukroćenosti, buke, stropoštavanja – neponovljiv je. Hidrocentrale su svuda u svijetu samo pospješile migracije šetalaca i obogatile prizore. Aktivni princip kreativnosti jeste ugrađen u naše poimanje lijepog; dok se voda survava na turbine, osjećamo potencijalnu enegiju, izvlačenje napona, poslušnost zakona fizike, harmoniju uma, vremena i prostora. Da, gospodo.
Ovaj se tekst ne bavi ekonomskim parametrima: njih ima ili nema. Ne bavi se potencijalnim kriminalom, kriminala ima ili nema, neka nešto radi u svom domenu i policija. Sve mora biti urađeno lege artis. Ja samo primećujem: najglavatiji zastupnici ovog glasovitog principa upropastili su nam pola života, i još na tome aktivno rade, svjesno podmećući, ili pomoću neobaviještenosti ili pomoću štamparske greške, Legiju artis umjesto lege artis. Ovaj je tekst u slavu inžinjera, a ne profitera (profiterijera). Ovdje samo protestvujemo protiv prakse manipulisanja: nije tačno da su turistički i ekološki iskazi nedodirljive dogme. Ko zna direktnije razloge (šamar? samar?), molimo da ih neskriveno plasira u javnost. Možda ćemo se složiti!
Ono što ja neću skrivati, jeste prezrenje prema politizaciji blagorodne teme kao što je ukroćivanje gravitacione energije plahovitih Crnogorskih rijeka. Biću otvoren: ako bismo hidroenergetski kompleks nazvali “Srpske centrale Buk Bijela”, smjesta bi utihnula lokalna svetosavska bijela buka.
Mislimo o tome.