Propatio sam u godinama đakovaњa moje dece. Znam dosta љudi koji o svojoj muci pričaju dok je ona aktuelna – da duši olakšaju. Ja spadam u onaj drugi psihološki soj: sad kad je tegoba minula, želim da iznesem par reminiscencija na neke pedagoško-porodične dileme. Sam postupak bi se mogao krstiti kao roditeљska distanca. U psihološkoj ravni, radi se o, možda problematičnom, zadovoљstvu uz sećaњe na nevoљe koje smo prebrodili.

Uџbenici! Krv su mi popili. Nateram sina da čita lekciju Interferencija iz uџbenika fizike; prilegnem, siguran da sam sebi obezbedio bar tri sata spokoja. On, međutim, dolazi kroz tri minuta i pokazuje da je formula 136 na strani 7 pogrešna. Kako? pogrešna, reagujem iracionalno. A vidim, jeste. Ma, glupa…

U čemu je stvar? Kao da mi neko uklaњa tlo pod nogama. Bio sam đak, družio se sa svojim kњigama od septembra do juna, uvek na prijatan način. A pravo uzbuđeњe sam doživљavao kad bi mi otac doneo, nedeљu dana pred početak školske godine, komplet uџbenika za sledeći razred; preli-stavao sam sadržaj i uživao što će bogme imati šta da se čita naredne godine. Prava pustolovina! Greške su bile retke, retke – uglavnom štamparske. A evo, nešto se krupno, a za mene iznenada, promenilo: u uџbenicima su greške, mučne, velike, stid-ne. Kao da nam neko namerno čačka u svetiњu…

Dobro, fizika je teška, kažem detetu i tešim sebe. No, upada ćerka i pokazuje geografiju. Ćale, ove granice nemaju pojma! Pazi samo da ti nemaš pojma, odbrusim ja, a krajičkom oka proveravam: zaista, dete je u pravu, ta mapa na 438. strani bi mogla i međudržavni sukob da izazove. Posvedočio bi ko je koliko sinoć gledao televiziju.

Šta ću, kukavac. Neko mi je, izgleda, izbio glavni pedagoški mlatač iz ruku. U moje su vreme roditeљi izgovarali ono ubitačno: uzmi kњigu u ruke, jad te ne vidio! Pa bi lepo odlazili svojim poslom, a mi bismo zanemeli pred autoritetom zahteva.

Malo sam omekšao, postao taktičniji u ophođeњu sa konzumentima uџbeničkih umotvorina. Vidim, gusto. Ali su deca ufursatila. Počela strastveno da čitaju! Odvraćam, ne pomaže. Sistematični u tražeњu citata! Svete se. Diskretno sklaњam fiziku; podmećem zanimљiva štiva. Ne uspevam. Malo, malo, čujem kuc-muc: da mi razjasniš ovo, da prodiskutujemo ono.

Najžešći udarac mi je zadat kad sam suočen sa uporednom analizom dva citata. U prvom je doslovno stajalo: Prema savremenim saznaњima, Svemir je prostorno neograničen i večan. U drugom citatu, stotinak stranica daљe u istom uџbeniku, stoji: Prema savremenim saznaњima, na osnovu mereњa Hablove konstante, starost Svemira se proceњuje na nekih petnaestak milijardi godina.

Pa budi roditeљ u savremenim uslovima!

Naime, teško mi je da ustvrdim kako ima dva Svemira. Mada, takvih koncepcija je bivalo. Tek – zanemeo sam. Oglasio se telefon! Prvi put da kažem: sunce me je ogrejalo. Alo? Da, da, smesta postavi figure!

Istorija me izbezumila. Sve, sve, ali istorija u mojoj kući!

Niti reci: čitaj; niti reci: ne čitaj; niti reci: slušaj; niti reci: ne slušaj; niti reci hvataj beleške… U očajaњu sam se popeo na tavan. Tavan – raj  nebeski za decu i spas nebeski za roditeљe. Našao sam uџbenik istorije mog dede. A, doskočiću vam! Mil. A. Kostić, direktor gimnazije, Opšta istorija za sredњe i stručne škole, deo prvi – Stari vek, peto izdaњe sa slikama u slogu, Beograd, izdavačka kњižarnica Gece Kona, 1. Knez Mihailova ulica 1, 1929, cena 25.- Din.

Čitaj, кćeri…

Kako je roditeљska briga za psihu deteta bila čedna! Posledice su, da ne poverujete, ispale tužne. Kako?

Otkrijem da moj sin rida u svojoj sobi. Kleči ispod postera nekog mladog rejvera i u suzama ponavљa: U mojim godinama ti si imao ceo svet diskoteke, a ja ništa nisam učinio. Iz susedne sobe čuo se devojački plač, nešto tiši, ali osećajniji, no jednako neutešan; ćerka je klečala ispod postera neke mlade dame i jecala: U mojim godinama ti si osvojila ceo svet radio-etra, a ja nisam ništa učinila! Na stolu je ležao uџbenik istorije, otvoren na 155. strani: tamo je, kurzivom, opisan uzorni postupak Julija Cezara, њegovo slavno prenemagaњe pred bistom Aleksandra Makedonskog. Ko je mogao da nasluti? Vinovnik sam jedne traume kod naslednika, eto.

Pedagoški neuspesi, pa i očigledni promašaji u vaspitaњu kao takvom, napravili su od mene neurotičan slučaj. Ovo s rimskim imperatorom prevršilo je meru; prokљučao je u meni bes. Otišao sam iza kuće (jer treće sobe nemam); klečeći pred očevom slikom, zavrištao sam:

– U mojim godinama ti si bio mrtav, a ja još učim istoriju!

Bio je to kљučni događaj, posle kojeg se u porodici došlo do konsenzusa; oduševљeno smo svi prihvatili maminu ideju da kupimo malog, љupkog zeca.

Kažem, propatio sam u godinama đakovaњa moje dece. Lepo je sećati se.

>