Himna Crne Gore – Oj, svijetla Crna Goro – sastoji se od pet strofa. Kakva je to himna? Već u prvoj strofi iznose se bitni kvaliteti sadržaja:
Ime države je Crna Gora a teritoriju naseljavaju njeni građani organizovani u ponosnoj i dragovoljnoj obavezi čuvanja vrhunskih moralnih vrijednosti kolektiviteta. Retorika stihova je optimistična, svijetla, rosna, a atmosfera svečana, majska. U drugoj strofi se precizira patriotski stav da je ropstvo neviđena sramota i ne može biti bilo kako i bilo kada alternativa slobodoljublju. U trećoj strofi se osvjetljava Lovćen kao višestruki i mnogoznačni simbol; geografski monument i državotvorni stožer, on je znak identiteta i gravitacioni centar zajedništva. U četvrtoj strofi se naglašava odlučnost da se čuva vječna ideja slobode i iznosi stav da sloboda nije ničiji poklon, već plod aktivnog principa borbe. Ne uznemirava se Bog u Njegovim krupnim kosmičkim obavezama, nego se sa zasukanim rukavima ide u susret nacionalnoj nezavisnosti, i ne cmizdri se zbog prolivenog znoja (i krvi). U završnoj strofi sjajnim se simbolima naglašava da je takva vizija Crne Gore garant njene vječnosti i radosno se oglašava svima u okruženju takav status jednog malog krševitog lokaliteta u balkanskom koordinatnom sistemu. Nijednim stihom, nijednom riječju ne pominju se prolazne stvari kao što je Kralj, ne uzima se ime Božje uzalud, ne aludira se na sve Crnogorce svijeta, ne prijeti se nikome (samo se veli od čega se ne smije odustati), ne proklinje se niko (ni izdajice) u toj svečanoj našoj pjesmi. Ljudi od stila i erudicije mogu danas ovoj himni promijeniti tek pokoju riječ. (Na primjer, lično bio bih voljan da iz teksta nestane riječ stravičan, ali to bješe samo ona stara priča o ukusima.)
Himna Srbije – Bože pravde – sastoji se od četiri strofe. U prvoj strofi polazi se od umišljaja da postoji Bog koji bi mogao, ako hoće i ako bude zamoljen, da čuva od havarije brod u kojem su, izgleda, jedini putnici Srbi (drugačiji se ne pominju). Živalj na palubi i u kabinama je zaokupljen strahom od potonuća, te se obraća Bogu; ta konverzacija je naper tu. U drugoj strofi se moli dotični Bog da za Srbe obezbijedi bratsku slogu, da se nikako ne desi bilo kakva socijalna polarizacija i stratifikacija koja je, je li, antagonistička ideji sabornosti. Bratska sloga će, naime, urnisati vraga. U trećoj strofi se opominje Svevišnji da što prije i obavezno blagoslovi Srba i sve njegovo, uključujući i borbe (a koje nikad, kako već znamo svakog kraja juna, nijesu sasvim isključene). U završnoj strofi se skreće pažnja Bogu da je Kraljevina srpska vaskrsla iz mračnoga groba, tako piše, te da se u kosmičkim kancelarijama ima uvažiti petovjekovni borbe plod.
Svaka strofa ponaosob u himni Bože pravde završava se očekivanjem da Tvorac brižno čuva Srpskog Kralja i srpski rod. Srpski Kralj se piše velikijem slovom, a srpski rod ipak malijem slovom.
Vidimo, himna Srbije nigdje ne pominje Srbiju. Kad ih pitaš (u Akademiji): što, bre, ne pominjete Srbiju, neće ti odgovoriti. Kad im sam kažeš, zašto je zaobiđeno pominjanje Srbije – neće priznati! Kad ih pitaš, šta da pjevaju onih pedeset procenata, ili mnogo više, građana ne-Monarhista, dobićeš no comment. Kad im kažeš da bi bilo lepo da i onih trideset procenata ne-Srba zapevaju himnu, takođe ćeš dobiti…
Tako, himna Crne Gore je sublimna narodna pjesma geografsko-istorijskog i političkog načela državnosti i emanacija filozofije čojstva u Crnoj Gori. Tako, himna Srbije je svetosavska dvorska recitacija. Posmatrajući te dvije himne nezavisno, i teorijski, nikakav zbilja povod za dalju elaboraciju sličnosti i razlika, uspona i padova, htijenja i realizacija – ne postoji. Ali postoji nešto drugo:
Javila se odnekud nemoguća ideja da ove dvije himne moraš ujediniti i kakoznaš napraviti unitarističku himnu unije dvije države. Iz kratke gornje analize dva dijela proizilazi da takav spoj nije moguć, jer puca po značenjskim, tendencijskim, lingvističkim, istorijskim, geografskim i svim drugim šavovima – odjednom. Svojevremeno sam već analizirao da neprirodne političke koalicije imaju biološko svojstvo bastarda, i dao sam primjer besperspektivne specije tigona. Tako i ovim povodom: spoj nespojivih materijala daće lažno Jedno, koje nema čvrstinu nastalu istinskim molekularnim spajanjem organski srodnih supstancija, i čuđenju nema mjesta. Pustite to!
No, u Beogradu je od svašta majstorah. Jedan je već sjeo iza klavira i pokazao TV gledateljstvu koherentnost mola i dura i ukupni tonalitet dvije pjesme pretvorio u urne-besnu kakofoniju koja je smjesta zasmrdjela u etru Unije.
Još jednom će trijumfovati višak mastila nad manjkom stila.
Formalna krpljenja troše dragocjeni materijal a ne daju sintezu sa novim kvalitetom. Evo šta će da se desi: Jedne svijetle majske zore Bog pravde će na burnoj pučini budućnosti dati svetosavski kurs brodu na kojem su samo Srbi, premda se u pristaništu ukrcala i naša Majka. Najljepša kabina na brodu biće rezervisana za Srpskog Kralja, jer se Bog smilovao da ga spasi, i hrani (ovo potonje samo na ruskom jeziku, ali nije posve sigurno).
Reknuće mi, da prećerujem. Jer, dato je obećanje da se zabašuri Kralj u zajedničkoj popijevci. Ali ti vispreni i meni dragi čitaoče pokušaj, der, da iz nadnaravnog opijata, marke Bože pravde, koje je flaširano u ondašnjem i ovdašnjem Pijemontu, frakcionom (frakcionaškom?) destilacijom odstraniš tri fermenta, naime 1) Boga, 2) Kralja i 3) Velikosrba, pa da u preostaloj patoki otkriješ ikakav suvisli ingradijent – nema šanse.
Dakle, naum da se na ovaj način stigne do unisone (unija-sone?) himne je ble-sav.
Crnogorci ne vjeruju u napuvana čudesa, bar ne često i ne bestebezove. Oni ne samo što iz punih usta izjavljuju, suprotno pojedinim lirskim pasažima iz Biblije, da “mrtvu glavu ne diže iz groba”, već i ne drže da je moguće prikovati jedan običan, u ljutom boju precvikovan džeferdar, ni u ovoj eri svakojakih tehnoloških novotarija. Što bi onda naprasno povjerovali u loše štepovani himnistički krpež?
Da bi se izbjeglo deesesesovsko tumačenje Srpstva bez Crnogorstva, bolje bi bilo da se naš ovovremeni Vladika Danilo, paradoksalno, zalaže za dva mača, i za dvije krune, te tome da doda i dvije himne.
Sit venia verbo.