Mnogo puta do sada odlazio si iznenada. Danima i mjesecima niko u Budimlji nije znao gdje si. U komšijskim i rođačkim razgovorima, pominjali smo te u tim periodima, prepričavajući tvoje zgode i avanture. Uvijek smo to činili bez zlobe, gotovo veselo, sigurni da ćeš se jednom vratiti u Donju Malu, kojoj nikad nijesi sasvim okrenuo leđa. Tako je bivalo, sve do danas. Ovo si se odvažio, iz nekog razloga, na definitivan i preran odlazak. Daleko ti je putovati, ali na tim bogazama niko nikom nije premnogo odmakao!
Odavno Budimlja ne oskudijeva u putnicima, neumornicima i avanturistima u najboljem smislu riječi. Ali ti si bio najupečatljiviji među njima. Tvoj radoznali duh nije se zaustavio na međama opštine, ni Crne Gore, pa ni na granicama ondašnje Jugoslavije. Mislim da nema Budimljanina koji nije čuo za ono tvoje neponovljivo pitanje iz mladićkih dana: “Koja je Amerika iza Austrije?” Daleko od toga da smo te prekorijevali za neznanje – ni samo tada nijesmo znali puno više. U ovom tvom prostodušnom interesovanju krila se jedna žudnja za daljinom i osjećala nemoć tvoje duše da zanemari privlačni magnetizam bijelog svijeta! Gdje sve nijesi stigao! Čuli smo tek stoti dio onoga što nijesi htio ili smio da ispričaš ili zapišeš ili izdiktiraš. A šteta, bio je to nesumnjivo uzbudljiv i obiman roman. Sad je kasno, i cjelovitu tvoju priču saznavaćemo na parče, i na preskok.
Bio si svjestan da je o nekim tvojim postupcima i dogodovština bolje ćutati. No neka se javi među nama živima onaj koji bi se mogao podičiti svim svojim danima bez izuzetka! Tako, bar što se mene tiče, sve ti je odavno oprošteno. Biće onih koji se neće sa mnom u ovom složiti. Naročito će biti žena koje će u svojoj napaćenoj osjećajnosti reći poneku ljutu kletvu. i neće biti za osudu. Da budemo pravični u sudnjem času, neke druge moći će da posvjedoče da si znao da uliješ nadu u času očaja, I da povratiš optimizam usamljenim i ojađenim, nepravedno utučenim i napuštenim ženskim srcima. Biće da to nije u stanju baš svako. Svuda i u svim vremenima tražilo se i za taj posao poseban talenat koji si ti, vidimo, imao. Da si imao sreće da te uoči neko radoznalo književničko pero, možda bi već danas raspolagao slavom pustolova koja bi se prostirala van granica zavičaja! Ali, lako ćemo za to! Nije malo ni ono što će nam ispričati Zeko Đukanov, ili Boško Radošev, a najbolje obojica zajedno. Mnoge priče su se već slile kod dobrog kozera Miroslava Babovića. Sreća je htjela da on naslijedi dio neponovljive naratorske energije i originalnosti koja je krasila njegovog đeda Mijaila. Tako, bar dok Miroslav čepa po zemlji, o tebi će se pričati legende, koje će, kao sve prave legende, svakim danom bivati sve ljepše i sadržajnije. A to nije malo, i nije dano svakome. Tvoje pustolovstvo imalo je bar malo one neophodne arome koja pripada pjesnicima i talentovanima a koja vremenom amnestira sve propuste i nedostatke smrtnog bića.
Nijesi bio rođen da se zaposliš i da čekaš penziju! Malo ko uviđa da je i za takav život potrebna hrabrost i čvrstina neke naročite vrste. Povremeno bi te život natjerao da ipak potražiš uhljebljenje u Budimlji, Beranama ili Podgorici. Sjećam se, jednom si došao kod mog oca da te preporuči za jedno tek upražnjeno radno mjesto. Zvao si ga Striko, mislim – iskreno. U takvim trenucima znao si da pokažeš zadivljujuću emotivnost. Rekao si mu: “Ti znaš da te nikad nijesam obrukao.” A Striko, koji je zapamćen po krutim moralnim mjerilima, pomogao je tom prilikom bez rezerve. Imao je širine u tvom slučaju više nego si ikad smio da pomisliš. Što se te epizode tiče, putuj mirno, sve je oprošteno, svi su računi davno poravnati. Pričao mi je brat Vukota da si ga spazio u kafani na autobuskoj stanici u Beranama prošlog ljeta. Odmah si ustao da ga srdačno pozdraviš, mada ga prije toga nijesi vidio bar dvadeset godina. Ponovo ste pričali kao da ste juče bili na plaži kod izbine I posmatrali skokove u Izbinu tvoj brata Milivoja (Milivojeva mladićka smrt nije zarastala i nije mogla da zaraste u tvojoj duši.) Ta vrsta ljudske srdačnosti kod Crnogoraca znači puno, i dobro je što je tako.
Zvali smo te Dragančić i uglavnom svi znali o kome je riječ. Dok se išlo na igranke, igranke u seoskim domovima kulture nijesu mogle da prođu bez Dragančića. Odlikovala te neumorna igračka energija, za crnogorsko kolo, za ples, za sitno kolo. Prijao ti je i zvuk gusala i ritam harmonike. Bio si rodonačelnik jednog momaškog tipa frizure, možda se ona zvala kokot-frizura, i po dobrom izgledu možda je bila na prvom mjestu, bar po izjavama koje bi dao Đedo i pod uslovom da se ne naljuti Mijo Čukić! Evo i malo da se našalimo, sigurno bi to ti dozvolio, a i naredio, da si stigao da ostaviš testamenat.
Dragi rođače,
Nedavno su i novine o tebi pisale. Bilo je riječi da si ostavio oproštajno pismo. Ne znamo tačno šta se desilo i da li se neko okoristio tvojom sudbinom. Tek, danas je jasno da je i u tom pismu ostala zapisana neka tvoja istina. Smrt je uvjerljiva, za svakoga. Ako si htio da provjeriš, hoćemo li te žaliti, evo provjerio si. Sama ta želja da se bude primijećen i pamćen, dobra je i vrijedna ljudska želja. Ako si htio da signaliziraš, da te smrt vreba iz blizine, nijesmo shvatili. Sad više nije važno. Zaista smo misliti da će biti još po neki dobri dan u zajedničkim životima. I takva nada nije za kuđenje.
Dragi Rođače,
Da se pozdravimo. Mi imamo planove da još neke zemaljske poslove oposlimo, u nadi da će i nas poslije nas zapamtiti. Počivao u miru na budimskom groblju!
