Kad umire čovjek, imamo snažnu potrebu da govorimo o događajima u kojima je on bio naročit i koristan. To kazuje koliko o vrlinama pokojnih koliko i o stvarnom dobru u nama živima. Valjda je u tome duboki smisao stare izreke da se o mrtvima kazuje sve najbolje. Stevo u tom pogledu nije izuzetak.
Još od mladosti, česti su periodi Stevovog života koji su bili izazovni i teški. Za život se sticalo velikim naporima. Zapamtili smo kao nekoga ko je izdržavao dug dan fizičkog posla bez roptanja, i ujutru bio spreman na još jedan takav dan – i godinama spreman da ponovi muku, u takvom ritmu, bez kriza i žalopojki. On je znao kako da odnjivi porodicu uz kramp i lopatu; sa ćuskijom i matikom; s konjem i bez konja; s volovima i bez njih. Ponekad bi nam pričao, u rijetkim časovima predaha, kako je nadničio na probijanju puteva, kao što je bio onaj kroz Kostijevo, i dalje od Kostijeva, na težim dionicama. Bilo je u tim pričama detalja koji su svedočili o njegovoj snazi i hrabrosti – i vjerovali smo mu. Njegove priče uvijek su imale poentu: kako snaga mišica i preduzimljivost mogu da savladaju prepreke koje se javljaju na radnim akcijama. U tim trenucima, isticao se optimizmom koji je umio da posrami mekušce u radnoj ekipi.
Sjećam se perioda koji je u istoriji Budimlje zapamćen po akciji ispitivanja geološkog sastava tla pod našim nogama. Tražio se ugalj i ispitivala rudna bogatstva. Taj period objeležila su i naročita zanimanja, bušačka. Stevo je tada bio i bušač. Velikom energijom kombinovao je seljačke i porodične poslove s obavezama radnog mjesta koje su bile mnogobrojne i odgovorne i zahtjevne. Teške su noćne smjene, a Stevo je mnoge noći proveo budan, i pod mjesečinom i pod kišom, uz stalu lupu snažnih maljeva. Taj zvuk je stizao i kroz otvoren prozor u dječiju sobu u kojoj su pod brižnim okom supruge Drage, (koju smo svi u Mikovoj kući zvali Strina iz milošte) spavali Radoje, Ljubo i Malina. Sad kad roditelja više nema, to zvuči kao bajka, a trebalo je onda izdržati i preturiti preko pleća.
U jednom periodu, Stevo je radio negdje u varoši. U lokalu blizu čaršije pravio je sodu i koktu. Mi djeca smo svraćali da se okrijepimo. Čini mi se da nijesmo uvijek sve i uredno platili kod čazbenog Steva!
Sjećam se i Steva iz perioda kad je bio čuvar vada u Budimlji. Pravično je on radio taj posao skopčan s razumljivih nervozama i konfliktima u sušnim ljetnjim mjesecima. Mnogi su se zgranjavali čas prije se on znao naći na vrh Šera, a malo prije je bio kod Dabetića! Poslije su itekako računali na tu njegovu hitrost.
Stevo je bio čovjek mobe. Pomagao je srčano i vazda iskreno. Bio je nezamjenljiv kad je valjalo vratiti gredu, tj. mostiku, koju je proljećna ili jesenja povodnja odnijela negdje daleko nizvodno. Ženama je prtio po dubokom snijegu, rano izjutra da zahvate vodu na Rijeci (doduše, bili su to koraci od dva metra, ali dobro!). Teško da se neko s njim mogao mjeriti u izdržljivosti opsluživanja miješalice; pokrijevao je dva radna mjesta. Bio je jedan izuzetak vrijedan pomena – kad Stevo nije bio ni na jednom radnom mjestu, a to je kad se ručalo!
Stevo je volio da popije. I ako je! Ali mi znamo da je on pokazivao i veoma jaku volju, pa je za mnogo mjeseci znao da pobijedi porok. I uopšte, bilo je značajno to što je Stevo imao neku naročitu volju i upornost. Prezirao je cmizdrenje. Jednom ga je ujela zmija u gaju. Prvo ju je osudio na smrt i dotukao. Onda je završio sa tovarenjem drva. Onda je vjerovao da taj gmizavac ne može i ne smije biti jači od njega. Tako je i bilo!
Kao svaki smrtan čovjek, Stevo je i griješio. Ali, davno je rečeno: Neka ga prvi osudi onaj koji je bezgriješan! Pa da vidimo ko se javlja za riječ.
Stevo je imao sreću, koja je uvijek zaslužena, da je imao ženu od vrline, našu Strinu Stevovu, koja je prerano umrla, i da ima dva zahvalna sina – Radoja i Ljuba i dobru kćer Malinu. Ostaje porod pod Jejevicama i mi se radujemo da se ispod ovih strana čuje dječja graja.
Stevo može spokojan na drugi svijet.
Slava mu i sjećanje od svih, najprije od najmilijih.
