Sredinom devedesetih, pitao sam na beranskoj čaršiji profesora srbistu, da li je ovo najnovije krvoproliće na prekodrinskim ornicama povećalo ugled pisca I. Andrića. On tada reče, jeste.
Jedva je godina dana prošla, a mi smo se, nekako, skoro na istom mjestu, dotakli identične teme. Ovog puta namršteni profa bješe mrzovoljan i izusti: nije; nobelovac je veli precijenjen te ga moramo bez milosti survati niz vrleti književničke i svake druge hijerarhije. Diskretno mi je ponudio (samo za ličnu upotrebu, jedna pilulu torokanja dnevno), pikantni detalj koji ruinira moralnu kristalnu rešetku književnika. Mi vidimo:
Mnoge ličnosti kupaju se u mliječnom sjaju javne pažnje, a da je naporno dokučiti ključni razlog njihovog izranjanja na društvenu scenu. Očito je da su podržane u bijegu od anonimnosti, zbog nekog krupnog razloga u pozadini. Takoreći, učinjeno je da budu poznate. Sugeriše nam se njihova osobena kreativnost. Posmatrači međutim podozrijevaju: ako i postoji, njihovo djelo ipak je samo etiketa, manje ili više podnošljivo objašnjenje za publiku (kad se razgovara, što je on poznat, da se prosto može reći: zbog te i takve serije slika, ili sličnog proizvoda).
Izgleda, duboko u tajnosti se drže stvarni razlozi zbog kojih su nekome otškrinuta vrata javne scene. Rijetka je (kad se stvari otrgnu kontroli) pojava spontane popularnosti u svijetu intelektualaca. Pojedinac mora još da je pravovjeran u odnosu na aktuelni karavan ideja, i koherentan sa kasajućom elitom. Kako on ispunjava taj zahtjev, obično je na virovit način zamaskirana tajna.
Najbolje je ako autora štiti djelo priličnog kvaliteta, pa nije žestoko akutno pitanje porijekla njegove slave. Sjajne primjere za analizu problema poznatosti nalazimo baš u polu-znanim i djelimično zaturenim detaljima biografije gospodina Andrića. Reći ću nešto pod A) i nešto pod B).
A) Izgleda je nesumnjivi fakt da je naš nobelovac podržao kandidaturu Josipa Broza Tita za Nobelovu nagradu za mir. Svojim perom i crnim muređepom napisao je po bijelom papiru ove promišljene ocjene:
“Kad sam saznao da su neki ugledni predstavnici naučnog i političkog života iz inostranstva predložili vašem Komitetu da se mirovna nagrada za godinu 1973. dodeli predsedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josipu Brozu Titu, ja sam se obradovao ali se nisam iznenadio, jer kao većina mojih sunarodnika i ja u Predsedniku naše Republike vidim izrazitog zatočnika mira i borca protiv rata i nasilja… Borba za mir bila je i ostala u osnovi svih njegovih nastojanja.” (Zamislite na ovom mjestu izraze lica onih političkih gromada koje žare i pale u Beogradu po skupštinskim odborima za bezbijednost…).
“Oslobođenoj Jugoslaviji pošlo je za rukom da za kratko vreme uspostavi dobre ili normalne odnose na svima svojim granicama, pa i na onima od svojih suseda od kojih su dotle delile razne opreke; ona je našla mogućnost da postane aktivan član i iskren branilac Ujedinjenih nacija, kao i da odigra važnu ulogu u organizovanju nesvrstanih zemalja. U isto vreme ona je, opet pod rukovodstvom Predsednika Tita, rešavala jedno za drugim pitanja svoga unutrašnjeg uređenja, nalazeći pravednija i savremenija rešenja za sve svoje narode i narodnosti, na svima područjima zajedničkog života.” (Zamislite izraze lica onih diplomiranih histerika koji formuliše zakonska akta o identičnosti partizanskih i četničkih pregnuća…) Ali gospodin Andrić se ne obazire:
“Ukratko, i oružana borba protiv nadmoćnog zavojevača, i stvaralački rad na unutrašnjem uređenju zemlje, i ostvarenje miroljubive saradnje sa svima državama sveta bez obzira na njihovo unutrašnje uređenje – sve su te aktivnosti nove Jugoslavije imale za cilj i slobodu čoveka, a njihov inicijator i rukovodilac bio je Predsednik Josip Broz Tito.
Opštepoznata je neumorna aktivnost koju je Predsednik Tito razvio u međunarodnom životu posleratnog sveta. Ona je obuhvatila sve kontinente i Predsedniku Titu i njegovoj zemlji pribavila znatan ugled jer je po opštem mišljenju vođena u duhu mira i čovečnijih odnosa među ljudima i narodima. Razumljivo je da su sve te činjenice mogle da podstaknu državnike i javne radnike inostranstva da Predsednika Tita predlože za nagradu vašeg Komiteta u 1973. godini.”
I dok nobelovac “usrdno podržava” ovaj predlog i obrazlaže “njegovu osnovanost” kad je riječ o “jednom velikom borcu za mir”, u čaršiji gdje bruje vijesti o bosanskom slomu turkaluka, može biti njegov rejting strmo pada. Ali stvari ne idu tako pravolinijski. Ako se prije podne šuška o nagradi za mir, popodne kolajupriče o deportacijama:
B) Ivo Andrić je, kažu, napravio jednom prilikom (bilo je više takvih prilika) elaborat za iseljavanje Albanaca sa Kosmeta, po naredbi Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. O, ho. Ovo može biti motiv da nacionalistička elita ne dozvoli poslije ručka da potone mit o čovjeku (jutros opanjkanom) koji se i ovako odužio rodu. (Fenomen izronjavanje pod dejstvom sila zasluga o kojima ne treba javno govoriti. To nijesu zasluge kreativnosti. Mnogi takvi razlozi su bizarni. Kad bi elite objelodanile enciklopediju bizarnih razloga, javnost bi se šokirala. To bi bio društveni skandal mučniji od bilo koje lustracije. Priča o retuširanju, na osnovu koje se o nobelovcu valja izraziti kao o “moralnom bedniku”, tek je jedna od…)
Ove i ovakve igre oko javne promocije ličnosti čine sindrom koji sam ovdje pokušao da imenujem terminom poznatost. Povod je zabrinutost:
Ako se mreže pletu oko nesumnjivih veličina, kakve sve pogodbe nijesu na djelu kad se manipuliše sa dnevnom poznatošću kreativnih sirotana? Na pragu smo godine koja može biti istorijski reper Crne Gore. Njeni sinovi domovinu sagledavaju u četvorodimenzionom prostoru definisanom osama koje se zovu Egzistencija, Posjedovanje, Ugled i Vrijeme.
Sad mi vi recite, zar Joj nijesu ugrožavali i samu egzistenciju, ne jednom tražeći ništa manje no glavu. I recite, zar ne posežu za Njenim posjedom? I recite, zar ne kaljaju Njen ugled? I recite na kraju zar nam ne troše zemne dane?
Direktno velim, bojim se na čijim će se poznatostima predano raditi u narednim mjesecima. Jer će cijena te poznatosti minornih činovnika biti pokušaj potiranja četiri ose našeg koordinatnog sistema, da se četvoroprostor naše datosti svede na nulu.
Srećni dani, svim zasluženo nepoznatim ljudima!