Vremena živimo u kojima su mogući višemjesečni štrajkovi u prosvjeti; vidjeli smo, indukuje ih jedna kontra-prosvjetiteljska supstanca sa svetosavskim aditivom i još nije napravljena analiza razorne destruktivnosti ovog politikantskog bučkuriša na kvazi-sindikalnoj osnovi, ovog odurnog letargena na crnogorskom tkivu.
Živimo u vremenima kad Crna Gora rađa i njivi pisce, umjetnike i stvaraoce koje prekriju separatističke ospice na sam pomen crnogorskog jezika (crnogorsko ime četvorojednog jezika).
Zbog toga bi bilo rizično da ma ko, ovoga časa, izađe u narod sa dvije teze: a) Crnogorski prosvetari su revnosni i samoprijegorni podvižnici, i b) Oni se služe crnogorskim jezikom i afirmišu ga u crnogorskim školama.
A upravo ta zapažanja je svojevremeno zabilježio srpski književnik Ljubomir Nenadović. U spisu O Crnogorcima, slikajuci Cetinjsko podneblje i vrijeme kneza Danila, on primjećuje slijedeće: “Svi Crnogorski učitelji, koje sam do sada poznao, dobri su i vrlo revnosni za prosvetni napredak. U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onog priznatog, lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kom se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće zasvagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao dosada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini; i da svi koji jedno ime srpsko na sebi nose počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nimalo nisu skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i dičnije kazati: “lijepa, bijela, sijeda kosa u đeda” nego: “lepa, bela, seda kosa u deda”.
Pa evo, prošlo je tih famoznih sto godina (i koja više). Mi smo ta generacija koja je mogla, bojao se neumorni valjevski putopisac, krenuti krivim stazama portugalske tvrdoglavosti. Je li Ljubomir bio dobar dijagnostičar i prognozer, prosudite sami. Koliko je današnjih učitelja “vrlo revnosno za prosvetni napredak” u Crnoj Gori? U svim crnogorskim školama jezik je – srpski. Kakav španski, kakav portugalski jezik? Ko od nas sa osjetljivijim kardio-vaskularnim aparatom smije tek tako preuzeti zdravstveni rizik makar da pomene crnogorski jezik! Pljunuće ga dežurni kerberi i drzniku namijeniti jednu od hajkačkih fleka (a izbor je bogat; onaj popovski pačvork o komunističkim kopiladima Milovana Đilasa i nije od najprljavije vrste). “Za ljubav književnoga jedinstva” prosvetitelji nebeske provenijencije pričaju nam da je Ljubomir izmišljao i da na Cetinju nikad nije bilo da su đeca pričala crnogorski. “Za ljubav književnoga jedinstva” premještaju komuniste u Danilovo doba i pripisuju im retrogradni antisrpski promiskuitet. “Za ljubav književnoga jedinstva” danas nema namjernika koji ce uložiti trud da nauči crnogorski jezik (jer, kako učiti nepostojeći jezik?).
A nije uvijek bilo tako. Lukavi protin sin se trudio! Jako je poznat ovaj citat iz spisa Ljubomira Nenadovića (godina je 1878):
“Za vreme prvog bavljenja mog na Cetinju, knez Danilo neprestano me popravljao u govoru. Jednom predveče, u šetnji, na Cetinjskom Polju, razgovarao se on nešto s Crnogorcima. U tome dođe perjanik i reče mi da mu kažem da je večera gotova. Kad je knez Danilo svršio svoj razgovor, upita me: Što je dolazio perjanik?” “Zovu na vječeru”, odgovorih mu ja. “E ti prećera!” odgovori on glasno smejući se. “Ni Crnogorci ne kažu vječera. Govori odsada kao što si navikao!”
Ovu anegdotu prepričavaju mnogi, i danas, često otprilike (anegdote se dorađuju, jakako). Čuo sam je i iz usta onih koji ne čitaju niti imaju namjere u tom smjeru. Nešto im se dopalo u opisu pisca sa strane, u njegovoj jezičkoj nevolji i u stavu kneza Danila. Pitaju se da li je onaj đed sa “lijepom, bijelom, sijedom kosom” još u zivotu.
Kad, ovih dana! Najpoznatiji srpski pop u Crnoj Gori naprasno forsira riječi: Prvijenstveno; Opijelo, … On vidi da ponovo jedna manjina ne bi da se prikloni većini prosto “za ljubav književnoga jedinstva”. On zna da prećeruje, i namjerno prećeruje. On se boji da je Nenadović bio malo preširoke ruke, te da krucijalna sentenca mora biti jednostavnije formulisana: Za ljubav bezuslovnoga jedinstva. Za tako krupan plan mora se ponešto i žrtvovati (na primjer, održati opijelo dedi).
Ljubomir Nenadović se trudio da govori crnogorski (moramo pretpostaviti) iz časnih pobuda: ukazivanje poštovanja domaćinu.
Ovaj pop se trudi da govori crnogorski s prećerivanjem, nesumnjivo iz nečasnih pobuda: cinično ispoljavanje nepoštovanja identiteta domaćih “pobunjenika”. Pop drsko veli: sa ovakvim ili onakvim jezikom, ne manišemo vam – da ste Srbi! Prvijenstveno je da održimo opijelo “portugalskim” tendencijama u Crnoj Gori. Žrtvu koja bježi proganjaju gonioci sa dodatnim, iracionalnim, zločinackim impulsom. To nam znanje može pomoći u shvatanju paničnog lovačkog instinkta koji je (u pojačanju) viđen kod Popa Misionara.
(Da se može Danilo dići iz groba, rekao bi i ovome: Govori odsada kao što si navikao!)
Kod sebe, kod mojih, kod svih zemljaka-montanjara viđao sam i viđam jedno stanje površne i brzometne sentimentalnosti koju, ne bez sarkazma, nazivam sentimomentalnost. Paradigma tog stanja je ona scena kad je Njegošev posilni Vukalo u Napulju sreo – Ljubomira Nenadovića! Tog trena sunce ga je ogrijalo, pa se ispovijedio:
– A da kako da ti se ne obradujem! Pogiboh ti u ovom nesrećnom svijetu. Nijedan te lacmanin ne razumije; ili govorio njemu ili stoci, svejedno. Ovđe sam ti bio cijele zime kao u tavnici. Nema ko “dobro jutro” da mi reče.
Da je agorafobični perjanik htio (za vazdugu zimu) da nauči kratku frazu Buongiorno, vidio bi da lacmani (baš kao ni Nenadovići) nijesu stoka od koje se bježi u tavnicu. No, u međuvremenu, stvari su krenule na bolje; vjerujem da odrastaju mlade generacije spremne da uče strane jezike, da ih svijet ne asocira na nesreću, da Drugačiji nije obavezno stoka, da sebe ne dozivljavaju kao Utamničene. Oni pobjeđuju sentimomentalnost u sebi! Naučili su: sentimomentalni ljudi su objekat manipulatora – nema šta neće učiniti za ljubav (književnog!) jedinstva.