Ranjen sam 21. decembra 1941. godine. Pucao je Leko Čukić, iz Budimlje, pripadnik italijanske milicije.
Tog dana bio sam pozvan u štab čete, radi nekog dogovora. Sa sastanka sam se vratio kući, mislim da je bilo oko jedan čas posle podne kad sam stigao. Nije prošlo ni pola sata, neko je zakucao ma vrata. Ustao sam i otvorio vrata. Pred pragom je stajao Leko sa uperenom puškom. Puška je odgušila.
Pobjegao je preko Šera ka gradu. Prijavio se Italijanima. Dobio je nagradu: 100 napoleona i 12 pušaka. Puške je dobio da bi naoružao grupu ljudi, koje sam bude izabrao, za borbu protiv komunista. A on da postane vodnik.
Tog dama je bile prohladno i oblačno. Bilo je i malo snijega.
Kad se narod skupio, čuvši pucanj, zločinac je već bio pobjegao.
Moja majka je bila na balkonu Stevove kuće, u komšiluku, odakle je gledala da ne izbiju Talijani preko Rudeša. Jer, za to vrijeme supruga mi je vezla petokraku na šajkaču (bila je direktiva da se taj znak postavi). U sobi je još bila Vinka, dvogodišnje dijete. Sjedjeli smo u onu veliku sobu. Bili smo ručali. Naložili šporet. Lješkarim i čitam neku brošuru. Ništa nijesam sumnjao. Mada smo bili oprezni, jer su se već održavale četničke konferencije. Uglavnom smo se čuvali od Talijana.
Moja majka ga je viđela kad je prošao sa puškom, ali se nije nadala. Tek kad je ušao na vratnicu, potrčala je, ali je bilo kasno. Špijun je već stigao da puca.
Bila je obaviještena partizanska četa. Došli su nekoliko njih i prenijeli me zadana do Brda Malevića. Posle u sumraku prebacili su me za Petnjik kod Jola Babovića. Tu sam ostao deset dana. Onda se saznalo da sam u Petnjiku. Četa me po noći prebacila za Babino, u kuću Dušana Boričića. Imao je skrovište. To je bio dupli zid. Tu je moglo da se ostane nekoliko sati, kad zatreba. Poslije mjesec dana Talijani i Muslimani su pretresali kuću, bila je neka akcija. Tada sam pet sati bio u uskom skrovištu. A palili su kuće po Goraždu, srećom nijesu po Babinu.
U Petnjiku me je liječio Bojo Đukić, sanitetski stručnjak, bolničar od prije rata. Našli su ga u Goražde. Prvo me Maka Popović previla kod kuće. Bila je uzbuđena i nije dobro previla. Bila je tek student medicine. U Petnjiku me je Gojo previo. Tada sam progledao na oči. Do tada sam bio u nesvijesti. Svaki drugi dan je dolazio. Svo vrijeme sam posle bio svjestan. Bio sam iznemogao. Iskrvavio sam: posle ranjavanja krv je prošla kroz dušek, pa tekla niz patos, preko praga! Niko nije vjerovao da ću da preživim. Niko više nije dolazio kod naše kuće.
Poslije se utvrdilo sledeće. Pleme Čukića je održalo bilo Konferenciju povodom ubistva Tomice Čukića, predsednika Opštine, koji je ubijen kao špijun italijanski (ubio ga je Vojo Maslovarić) u jesen 1941. Nije to bilo cijelo pleme, nego nekoliko kuća, špijunovih istomišljenika. Na tom sastanku odlučili su da se osvete. Nagađali su ko je pucao u Tomicu. Zaključili su da bi to mogao biti ja. Odredili su Leka i Muja, dva brata, da ubijaju. Leko je preuzeo mene, a Mujo Dragišu Babovića i Rajka Labovića. Mujo nije našao njih, nijesu bili kod kuće.
