Nije davno bilo doba kad su povremeno prezentirani javnosti ohrabrujući podaci da je ogroman procenat populacije ateističkog usmjerenja; u potskupu učenika i mladih, naglašavano je da je taj procenat još impresivniji; pominjane su cifre od nekih devedeset procenata, pa i više. Naravno, da nijesmo vjerovali!
Kad evo, svako malo nas ovih mjeseci obavještavaju o novim ohrabrujućim trendovima: ogromna komadina populacije, mladi pogotovu, religiozno je – a vjerujući naboj je hrišćansko svetosavski. Pa, koliki je sada taj procenat? Mrčo moj, ponovo devedeset, sa tendencijom rasta… Naravno, da ne vjerujemo!
Odakle ovakvi podaci? Zašto nam se serviraju? Svejedno da li su izmišljeni od strane manipulatorske skupine – gdje god da je – ili zbilja statistički uzorak daje takve odgovore (koje možemo častiti epitetima a) pametni, b) glupi ili c) lukavi) – naučna vjerodostojnost u takvim pričama je sumnjiva; stvari su daleko od spontanosti; prije bismo rekli da je na djelu sindrom Malog Radojice (nije umro, no se ukurvio…).
Ipak, pođimo sa časnih pozicija i recimo da ni mi ne znamo tačnu brojku kojom bismo mogli oboriti sumnjivi crkveni podatak. Zato:
Postavimo odmah centralno pitanje: može li se religioznost pojedinca mjeriti? Pogledajmo, šta se s tim u vezi može reći i predložiti.
Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba (koga ćemo u daljem tekstu iz milošte prosto zvati Ljuba) ustvrdio je da u stvari Hrišćanstvo hoda (otkad je prohodalo!) na dvije noge, koje su dvije fundamentalne dogme: dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? 2) Da li vjerujete u zagrobni život, da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije (bez mogućnosti vrdanja): a) Da, b) Ne, c) Ne znam. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju teisti, odrično ateisti i distanciraju se agnostici.
Originalna Ljubina mjerenja 1914, u intelektualnom i naučnom miljeu, iznjedrila su podatak da 40% vjeruje u tako definisano Božanstvo. Nedavno smo čitali da su istraživači ovih fenomena u Americi ponovili, po istoj metodologiji, mjerenja religioznosti među univerzitetskim poslenicima i došli do skoro istih rezultata za koje se zna evo skoro jedan vijek: četiri od deset vjeruju u Ljubinog Boga. Interesantno je da Galupovi podaci ukazuju da se sličan procenat otkriva i u opštoj, širokoj populaciji. No, mjerenja pokazuju, kad je riječ o užem uzorku, naučnoj eliti, da drastično opada broj vjerujućih. Postoji podatak da čak 90% među članovima američke Nacionalne akademije nauka odbacuje Ljubinog Boga! Tako, intelektualni profil vjerujućih gradi karakterističnu piramidu: uslovno govoreći, što su pojedinci obrazovaniji, sve su manje religiozni. Na vrhu piramide vlada akutni ateizam!
Nije mi poznato da je kod nas ikada bilo pokušaja da se ovakva ili slična mjerenja učine. Dok za njih ne doznam, ako ih je bilo, ne mogu isključiti pretpostavku da se svjetovne i crkvene vlasti plaše ishoda naučnog istraživanja naše individualne nutrine i fluida vjere. Bilo bi jako interesantno da neka ozbiljna agencija za ispitivanje javnog mnjenja izvrši mjerenja upravo na bazi Ljubinih preporuka. (Neka to ne budu, ako se može, statističari koji nas časte nalickanim dijagramima pred svake izbore!) Tako bismo došli do naučno utemeljenih podataka o stepenu naše lične religioznosti, možda prvi put ozbiljno u viševjekovnoj istoriji. Nema sumnje, imali bismo šta i naučiti iz takve jedne iskrene ankete koja bi se uradila skrupulozno i anonimno. Prvo, to bi bila šansa da vidimo da li naši rezultati liče na američke, i svetske? Ako ne liče, eto podloge za duboka promišljanja takve distinkcije. Ako liče, eto opet razloga za analizu podudarnog ishoda…
Zbilja bi mjerenje stepena religioznosti kod nas moglo da označi početak otriježnjenja od svetosavskog histerisanja. Jer, pazite, svaki siromašak kojega je u magli političke konfuzije zapalo da danas bude predsjednik nekakve Vlade, sjutradan se razbudio nakostriješen od svjetorodne misli da on prije doručka mora sa svojim kabinetom do svete Gore Atoske. Ritualu crkvenom priučiće se u avionu. I jer, pazite, svako preosvještenstvo, koje je odnekud danas poslato da skakuće sa čuke crnogorske na čuku crnogorsku, sjutradan će se u Ostrogu zakleti da je 95% Crnogoraca na njegovoj svetoispravnoj strani.
Takve djetinjarije treba presjeći plasiranjem ubjedljivog naučnog podatka dobijenog na bazi Ljubine metodologije.
Razumije se da su postojale, a postoje i sada, zamjerke ovom postupku (česta je ona koja tvrdi da je ponuđen usko definisan Bog; navodno se može biti u okrilju vjere i bez ubijeđenosti u egzistenciju Boga-ličnosti i bez dodatka o zagrobnom životu; pojedinci su skloni da vjeruju u Boga kao što se vjeruje u vile i vještice). No, ortodoksne religioznosti nema kod vjernika koji ne komunicira sa Svedržiteljem; koji makar ne pokušava! I koji tvrdo ne vjeruje, svakog dana, da mu je zagarantovana besmrtnost duše. Odlično je Ljuba uočio da su njegova pitanja opštehrišćanska, bez obzira na varijantu hrišćanstva: i katolik, i pravoslavac i protestant mole se Bogu, traže i dobijaju utjehu i očekuju raj.
Zar nije apostol Pavle zavapio: “A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, prazna je i vjera naša.”
Više od toga, dva Ljubina pitanja su fundament i drugih velikih svjetskih religija. Tako, otkriven je metod mjerenja tvrde religioznosti pojedinaca, bez obzira na više ili manje efemerne razlike koje se provlače kroz prostor i vrijeme, a koje se naduvavaju, potenciraju i predimezioniraju iz ideoloških ili sličnih razloga!
No, moramo naglasiti uvaženom čitaocu da je u ovom tekstu riječ o valorizaciji vjerskog osjećaja pojedinca; takav osjećaj je njegovo unutrašnje svojstvo koje pretenduje da bude iskreno; ili nije nikakvo svojstvo; ono je duhovna sloboda pojedinca koja zaslužuje poštovanje; to stanje samo treba realno opisati i adekvatno locirati.
Sasvim je druga stvar sa organizovanom religioznošću. Ona od slobodnog vjernika stvara potuljenu ovcu u stadu, guši njegovu slobodu duha i slobodu spoznaje istine. Ona je porobljivačka armija.
Bar Crnogorci ovih dana znaju da uvide sve dimenzije represivnosti i svu ugnjetačku potentnost neuračunljive organizovane religioznosti! Kad načelnik štaba invazionih trupa organizovane religioznosti daje izjave da je ogroman procenat crnogorskog stada pod njegovom komandom, pa se takva strategijska najava objelodani kroz perfektnu crkvenu mrežu radio i televizijskih paučina, onda ostaje da načelnik informativne službe datog štaba još samo proglasi definitivnu opsadu crnogorske teritorije. Pa se tako i desilo! To vispreno lice, Pesnik iz Beograda na stalnom radu rovarenja po duhovnom prostoru Crne Gore, reklo je: “Crnu Goru je stvorila crkva, i ona je crkveno imanje.”
To, da smo mi rođeni na metohu i da nijesmo drugo do monaško roblje? To, da su vlasnički odnosi nepovratno definisani davno, davno i da je nama samo tabanati u crkvenom mraku? To, da je naša sudbina predestinirana onim što je, jednom, definitivno, napisano, pohranjeno, napečatano i štambiljano u Srbskim manastirima? Nećemo se složiti.
Crkveno-šovenski galiMatijas nije od juče. Utoliko gore po Crnogorsko strpljenje. Sačekajmo još malo, zaludu se nadajući da će Pesnikove rečenice neko dezavuisati. Ako ne, oduprimo se – da izađemo iz začaranog kruga. Kako se oduprijeti? To me i brine. Ne sjećam se da je Crnu Goru ikad kroz vrijeme nešto jeftino koštalo.
Kukuriču ispod zvonika da je slobodarska Crna Gora Crkveno imanje!? Ne, nije to objava zore ljubavi i trpeljivosti. Ovo nije poziv na dijalog. Ovdje nema tolerancije. Ovdje nema nauma da se naučno izmjeri religijska naslaga pojedinaca i vjerska sloboda u nama; nije pozdrav bilo kojoj alternativnoj organizovanoj religioznost. Ovo je Obznana. A Obznana vodi računa jedino o interesima onih koji kažu: Da. Djelovi naroda koji su odgovorili u anketi sa: Ne, ili sa: Ne znam – imaju biti u najboljem slučaju skrušeni argati na Crkvenom imanju.
Zato se na poslovima odbrane slobode disanja i jutarnje prozračnosti istine moraju angažovati svi oni koji ne vide sebe u svetosavskom organizovanom pastirskom stroju. Na poslovima rehabilitacije svjetovne, demokratske i građanske Crne Gore moramo danas trezveno poraditi jer su već dobrano prodimile lomače osvajačkog jezičkog galiMatijasa. Generalna nekompatibilnost između vjerske feredže koju nam kao oglav namiče Pjesnik Njegovog Preosvještenstva i naše urođene potrebe da udahnemo nekontaminirani vazduh i ozon prvorođenih brda davno munjama oprljenih – tjera nas na refleksni trzaj izbavljenje od gušenja.
Za bistrinu pojmova, i bez manipulacije! Nekad su tražili da svi budemo jedni-te-isti. Ovi hoće da svi neizostavno budemo jedni – teisti.