U spisu O Crnogorcima piše Ljubomir Nenadović: “Svi Crnogorski učitelji, koje sam do sada poznao, dobri su i vrlo revnosni za prosvetni napredak. U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onog priznatog, lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom sadu. Taj jezik, na kom se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće zasvagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao dosada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini; i da svi koji jedno ime srpsko na sebi nose počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nimalo nisu skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i dičnije kazati: “lijepa, bijela, sijeda kosa u đeda” nego: “lepa, bela, seda kosa u deda”.
Značajna su neka priznanja u ovom tekstu. Ovdje, samo o pitanju većine i manjine. Uhu Srpskog pisca godi kad mu perjanik Vukalo kaže: “A da kako da ti se ne obradujem! Pogiboh ti u ovom nesrećnom svijetu. Nijedan te lacmanin ne razumije; ili govorio njemu ili stoci, svejedno. Ovđe sam ti bio cijele zime kao u tavnici. Nema ko “dobro jutro” da mi reče.” Nije Ljubomir posavjetovao usamljenoga perjanika da nauči frazu Buona mattina i kao manjina u Neapoliju se prikloni većini! Međutim, ako prejanici i serdari hoće da se priklone beogradskom žargonu, vrlo je poželjno, jelte, ta tamo je većina…
Huuuć.