Imao sam na studijskoj grupi kolegu koji se zvao Mihajlović. Ali to je samo približno! Možda je bio i Mihailović. Uviđavno sam se raspitivao lijevo i desno, bez rezultata; i drugi su imali slične dileme. Za četiri duge godine zagonetka nije dovoljno rastumačena. Povremeno je u opticaju bila i varijanta Mihajilović. Bar je jednom tako prozvan na ispitu – dotični se uredno odazvao. Uopšte, ispoljavao je začuđujući flegmatizam kada je riječ o tom silnom varijetetu prezimena. Je li moguće da nikad nije zavirio u svoj matični list? Ako je znao, što nije energično tražio da ga jednom za svagda identifikujemo i ispravno oslovljavamo? Jer, zbilja je nepodnošljivo aljkavo svako neprecizno obraćanje. Dva ili tri takva ožiljka, mislim, svako nosi na epidermu sjećanja; ne bole, ali se lijepo vide i mučno ih je odstraniti i savremenim psihijatrijskim pomadama
A gledajte sada šta mi se dogodilo u jeku prostačkih jugo-ratova. Student polaže ispit kod mene u kritičnom, oktobarskom roku. Dugo se rve za šesticu. U međuvremenu primijetim da njegovo prezime u ispitnoj prijavi ne odgovara onom koje je zapisano u indeksu. Pitam ga, koje je važeće? Veoma uznemiren, zamolio me je da ga ne izdam! Neka ostane to dvojstvo, jer je naopako evidentirano u studentskoj službi (bolje se u zlim vremenima primiriti). Bješe me neki ijed spopao, te mu izdiktiram uslove primirja: napisaću šesticu a on će svečano, odmah, izjaviti da se nikad više neće odreći svog bazičnog identiteta, nipokoju cijenu!
Kasnije, stvar sam počeo da razumijevam (sa izvjesnim stidom zbog arogancije) povezujući slučaj sa istorijom porodice mog kolege fizičara, renomiranog istraživača koji sada živi u Beogradu. Znam ga kao Popovskog. Ali on priča da je u prošlosti njegova porodica bila Popov; imaju čak valjanu dokumentaciju u korist te činjenice. To nije sve. Živjeći negdje na jugu Makedonije, blizu tromeđe sa Bugarskom i Grčkom, povremeno bi se transformisali u Popoviće – da zlo ne čuje!
Priča je, dakle, komplikovana. Svakako nije samo balkanska. Čitalac je i sam čuo za znamenitu higijensku mjeru pranja usana! Misionarstvo je bijelog čovjeka u Americi podrazumijevalo da se sapunom isperu usne Indijanca koji je (krijućke, prkosno, ili prosto mahinalno) progovorio maternjim jezikom u internatu, ili na javnom mjestu. (Možemo se zgražavati nad tom vrstom okrutnosti pravovjernih siledžija; ali je misionar uvijek isti, i svuda isti.)
Priča o identitetu jedinke nesumnjivo je vrlo slojevita. Što je prag ličnog identiteta? Koje nivoe ličnosti valja temeljno mijenjati, koje samo modifikovati, koje nadgrađivati i ukrašavati? Ne bješe li uvjerenje onog umnog Engleza da se Čovjek rađa kao tabula rasa? I da je ličnost u zrelom dobu ono što je, u danima odrastanja, vrijeme na tabli ispisalo? Ostavimo po strani filozofske implikacije diskusije o finoj proporciji nasljeđa i iskustva. Svakodnevno prevazilaženje naše datosti ulazi u dinamičku suštinu samopotvrđivanja ličnosti. Jer statički identitet ne postoji, on je svoja sopstvena negacija. Znači li to da možemo zanemariti sve sadržaje koje nosimo od malena i zamijeniti ih novim? Ne; postoji jedna psihološka ćuprija sa dva vitka luka koja premošćava dvije obale provalije svačijeg života: spaja djetinjstvo i urvine naših dana; ta se spona ne smije urnisati. Zaboravi sve, bude li se moralo, ali majku zapamti; ali ime prepoznaj!
U drugoj glavi romana Na Drini ćuprija prolomili su se kroz pustolinu istorije krici majki koje plaćaju danak u krvi. Evo tog odlomka: ” obnevidele od plača naletale (su) pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: ‘Kuda ga vodite? Kuda mi ga vodite?” Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put.
– Rade, sine, nemoj majke zaboravit
– Ilija! Ilija! Ilija! – vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu useče u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvek biti oduzeto.”
Zapamtiš li majkin lik, i ime svoje, možda nećeš postati janičar. No: U interakciji sa svijetom (voljnoj, prinudnoj, gorkoj, radosnoj) mijenjati se moraš i priznati to moraš (milom, silom, s jadom ili sa sladom). Jedino to lažovi neće potvrditi. Mislim na one koji su među nama samoreklamerski patrioti (u novinama, na televiziji, na akademiji, na proslavi 200 godina bilo čega) a djeca su im “izdajnici” (skrajnuti u Flandriji ili Holandiji, ili bilo gdje 2000 kilometara daleko).
Ostali, uglavnom, znaju da se ne može mimo svijeta. Među časnima koji su taj aksiom pokušali da ospore nalaze se prije svega Amiši. Ko nije Amiš, i kome je teško izdržati da bude Amiš, ne preostaje mu drugo do da se sjeti da je davno, u komunističkim godinama svoga đakovanja, naišao u udžbeniku njemačkog jezika na onu nenametljivu i efektnu izreku-opomenu (Spruch) koju je potpisao Fridrih Rikert:
Willst du, dass wir mit hinein
In das Haus dich bauen:
Lass es dir gefallen, Stein,
Dass wir dich behauen.
Baš tako: Ako želiš da te u kuću ugradimo, dopusti, o, kamenu, da te malo istešemo! Stijena će po prilici promijeniti svoju pojavnost, dobiti ili ne dobiti na skladu i eleganciji, ali će joj ostati njen kameni identitet. Samo mi ne recite da je ovaj nauk ovdje i sada suvišan! Mijenjati se moraš, i lika majkinog sjećati se moraš, i ime svoje moraš pamtiti. Dabome:
Bio je popis u Crnoj Gori.Vjerujem da je onaj student održao riječ, no podozrijevam da je bilo mnogo onih kojima je pisalo u biračkom spisku jedno (ime, jezik, vjera, nacija) a u duši drugo (ime, jezik, vjera, nacija)! Mislili su da se malo socijalnog kameleonstva uklapa u ovdašnju tradiciju.
Kako inače shvatiti podatak: popisani etnički Crnogorci pali su sa 380 hiljada (1991. godine) na 273 hiljade danas, tj. sa 62% na 41%. To je dakle pad od 107 hiljada. Istovremeno, Srbi su se propeli u istom periodu sa 57 hiljada (izbrojenih u godini svetosavske unifikacije) na 202 hiljade, a to je porast za 144 hiljade.
Ja ne mogu zamisliti da neki narod (Crnogorci) za kratko vrijeme na ljese izumre, a da kuge bilo nije. Ja ne mogu da zamislim da se pripadnici nekog drugog naroda (Srbi) za kratko vrijeme kao skakavci namnože, i da to bude proizvod povećane seksualne živahnosti fertilnog sloja. Eto šta ja ne mogu!
Crnogorci se moraju poplašiti da će, koliko sjutra, ostati rasa bez svojstava, prazna priča, takozvana Fabula Rasa. O čemu je govorio Njegoš u Gorskom vijencu ako ne o strahu da se u državi ne vragošu silni istorijski napori mnogih pređašnjih generacija – kroz proces odrođavanja? Ako ne o tehnologiji janičarenja?
Vidimo li da Sveti Petar Cetinjski ponovo ide od brda do brda, te moli i preklinje da ne činimo dva smrtna grijeha povrede identiteta. Da Crne Gore lik ne zaboravimo i da se imena Crnogorskog sjećamo.