Svojski se trudim da razjasnim jednu misteriju. U crkvenom kalendaru za prostu 2005. godinu čitam na strani 28. (hm) takozvanu devetu Božju zapovijest. Ona glasi: “Ne svedoči lažno na bližnjega svojega.”
Lijepo. No mene, odavno, zanima razlog nepotrebne dužine ove prostoproširene rečenice. Ko (po komandnoj odgovornosti) nužno stoji iza ove naredbe? Isti onaj koji je uslikan na stanici prvoj date publikacije a čije ime nije navedeno; ispod svetog lika jedino je napisana objava obećanja, a naime riječi: “Ja sam sa vama da vas čuvam i da vas izbavim (Jer. 42:11)”. Ta, to može postulirati jedino Isus Hristos!
Onda, može li biti da je Hristos nesavršen orator, brbljivac koji iz logorejske potrebe da ređa riječi unosi nedoumice u sam sadržaj maksime? Teško mi je stati iza te tvrdnje. S druge strane, nema sumnje, Bog bi bio ovako formulisao datu misao: “Ne svjedoči lažno.”
Biće, neko je proširio iskaz, krivotvorio Tvorca. Imamo razloga da sumnjamo u nečije manipulatorske namjere, vaistinu razloge imamo…
Oprezna moja očekivanja da otklonim nedoumice kroz razgovor sa svetosavskim katehetama, pokazala su se kao iluzorna. Razgovor te vrste se uvijek završava žalosnom konstatacijom, da ja ne razumijem što se tu hoće. Je li?
Da, upozoren sam bio, iz svojeg intelektualnog okruženja, da ni ne pokušavam; da se crkva davno već obezbijedila od bijede da eventualno bude poražena na tom, ili sličnom kanonskom trkalištu. Svi relevantni vjerski pojmovi su, po prilici, dualni (kao talas i čestica u savremenoj fizici). Ako izvedem logički zaključak iz jedne premise, biće mi saopšteno da sam promašio temu, jer riječ ide upravo o opozicionom dubletu date premise! Iz čega slijedi da vas (neprijatno!) neka dobra duša besplatno podučava…
Nedoumica koja nas obespokojava, sljedeća je. Ako Bog, izuzetno, nije htio na tom mjestu da bude škrt na riječima – što nije rekao: “Ne svedoči lažno ninakoga”? Evo, nijesam čestito ni dokrajčio svoj govor, a već se neko javio za riječ da me prekori, budući da je popovima dojavljeno Odakle Treba, kako sintagma “bližnji svoj” upravo znači “univerzalan čovjek kao takav”, i ništa drugo (do prve drugačije potrebe)! I ja sam pokunjen, i u teškoćama…
A sad i ne vrijedi da nastavim razgovor, iznošenjem krunske dileme: Šta znači jedna od dvije izdvojene, “najveće zapovesti”, i to ona broj 2: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe.” Dobiću isti šamar. Ne radi se tu, je li, o ljubavi koja se završava na granici tvoga plemena, to ne…
Još grđe, može se desiti da je nemoguće dokazati da je tako što Srpska pravoslavna crkva ikada napisala, jer u Kalendaru nigdje ne stoji potpis te institucije, bez obzira što ćete dati desnicu svoju (i preobratiti se u uludog Scevolu 21. vijeka) da je štampanje izvršeno uz blagoslov – pogodite koga!
Cijenim dakle – sasvim je neinteresantno upustiti se, na teorijskom nivou, u pomenute rasprave. Sve ovo iznosim zbog praktičnih posljedica koje se proizvode na terenu i svakodnevne percepcije vjerskih postulata u dušama ovaca stada u njihovoj interakciji sa pastirima. Riječ ide o ovome:
Recimo, pitate sasvim običnog seljaka, komšiju: “Bogati, kakav je bio čovjek onaj Jovan (na primjer) za četiri godine Drugog Svjetskog Rata, da nije neki zločinac?” On, koji ima sedamdeset godina, i ne može da se skriva iza maloljetničkih inicijala, spremno odgovara: “U našem selu nije učinio ništa nevaljalo.”
Nego što, pokazao se kao dostojan svetosavski hrišćanin. Je li svjedočio lažno na bližnjega svoga? Nije, jer zločin tamo-preko-brda ne ulazi u definiciju maksime. Je li ljubio bližnjega svoga kao samog sebe? Jeste, jer evo mu se hrišćansko dobro hrišćanskim bumerangom vratilo. Šta je lažno svjedočenje – sam iskusi. Iza kuse izjave možda i ne ostanu repine istine…
A komšija je imao devet godina u ono vrijeme o kojem treba da posvjedoči; i on svjedoči promptno, bez zamuckivanja. Šta iz toga možemo da zaključimo? Ništa relevantno! Ta u Srbiji je značajni književnik objavio knjigu sjećanja u kojoj tvrdo i detaljno opisuje događaje iz vremena kad je imao – četiri godine. I o tim događajima je tada tako samosvojno (ideološki minuciozno i umjetnički markantno) prosudio, da je kasnije (kao zreo i odgovoran čovjek) to morao u našem vremenu da objelodani. Ili ocrnonoći, kako hoćete.
Vidite, Jovan je možda činio zločine, ali samo negdje daleko, i nekom nevažnom, ne bližnjem; tako da se to po kalendarskoj doktrini koja se prodaje na našim ulicama – ne uračunava u njegov moralni profil. A da ne pričamo o tome kako mu je i samo ime svetiteljsko – jovani su pisali jevanđelja. Kao takav, Jovan o kome je riječ možda je kod brdskih svetosavaca na spisku za posvećenje… Ali mi moramo priprijetiti:
Gospodo, ko dosad nije naučio da govori o Jadu Vašem kao o Jadu Našem (i obrnuto), taj se nije još upisao u Čeljade.
Opijanje prividom Parcijalne “Vrline” u malom plemenskom toru zatupljuje naš moralni nerv, pa plemensko zločinjenje po livadama oko tora navlači grotesknu mantiju svetosti. Vidimo li da sa Pravnog fakulteta jednog drevnog grada kojeg su osnovali Kelti, stižu poruke da srebreničke žrtve ni na koji način ne umanjuju svetost naših ubica – prosto zato što na stratištima ne pucahu u leđa “bližnjijeh naših”. U prvim redovima takvih tribina – između senatora, baš kao na paljanskim skupštinama – vidjećete po koje dlakavo biće od kojeg ćete se naježiti (ono je svetosavski pop, ili njegov klon, svakako mrzitelj humanizma, koji u filmu, dokaznom materijalu Tribunala u Hagu, ovog puta ne blagosilja ubicu nad odrom žrtve, već miluje škorpiona po ćeli, bodreći ga da istraje u nedjelima ubijanja djece).
Razborita, samostalna država Crna Gora nudi svom stanovništvu važnu pogodbu: a) Građani neće biti (više neće) montanjarski sukrivci za neodržive umišljaje vjere “bližnjega svog” centrirane u balkanskom Pijemontu; b) Građani će morati istorijski da odrastu – da za svoje postupke zrelo, i bez ostatka, odgovaraju svojim potomcima, kao i pred civilizacijskim obrascem evropske i svjetske kulture.
A, ukinućemo tutore, koji svako malo otvore pletku sa balkanskom brljom nacionalizma i, podrigujući, zaboravljaju na devetu zapovijest, te zapliću zdravicu: “Pijemont!”