U finom ogledu Sinana Gudževića, junski broj Republike, 2005, učimo da je pojam iz naslova nametanje zaborava pravnim sredstvima. Perduellio je ona krivica za koju smrt optuženog ne znači i njegovo oslobođenje od krivnje niti obustavu postupka. Sve osuđenikove oporuke su pravno ništavne, ukida mu se i pravo na grob, zabranjuje se žalost za njime, a njegova udovica ne smije se udati u prvih deset meseci od muževe smrti.
Rimljani su znali i za pojam maiestatis. To je uzvišenost i dostojanstvo rimskog građanstva. U skladu s tim, propisali su i crimen maiestatis.
Neron je bio proglašen za neprijatelja rimske države (hostis), još za života. Komunisti nijesu izmislili kaznu za Dražu; primijenili su stare rimske mjere…
S pravom se Niče zalagao da se više uvažava rimsko nasljeđe, naročito u poređenju sa hrišćanstvom. Jer, danas se svako frlja sa imenom Hitlera; izgovara se Aušvic, ofrlje… Takođe, poslati u zaborav treba nekoliko imena koja su se pročula od 1990…
Ili ih bar ne proglašavati za svece.
Poseban vid pokušaja zaborava iz osvete jesu postupci izjednačavanja partizana i četnika, zločinaca i svetaca. Onaj je rekao, da je Hag deveta rupa na svirali (tj, ne postoji). Drugi je rekao, koga danas interesuju partizani i četnici (tj. oni koji se nešto razumiju u tu problematiku, neka umuknu). Itd.
Tu spadaju i trostruki nazivi ulica u Beogradu. Napraviti meću, u kojoj nema istaknutog ingredijenta.
Posebno zanimljiv primjer: “Oni koji su izručili Slobodana Miloševića Hagu, izbačeni su iz istorije.” Ovo je stav Amfilohija, a pročitao ga je Dačić na mitingu u Beogradu, kad se 8000 protestvovalo protiv otkrića masovnih grobnica u Batajnici.
Iskrivljavanje istine kroz cinizam! Koštunica, za Srebrenicu: “Tamo su se međusobno poubijali Muslimani, a bilo je i slučajeva masovnih samoubistava.” Boris Tadić, za tribinu na Pravnom fakultetu: “Pravo na slobodno izražavanje.”
Kod nas se forsira i Stagnatio memorie – ne sječati se zla prije komunista.