ŽIVOT PROFANA

Vidite, život profana nije isto što i bezlična fraza profani život! Ali nije ni posve različito! Dakakao, Rimljani su govorili profanus za onoga koji je van hrama. Uhvatimo se za tu slamčicu! Profani (omiljeni eufemizam za profesore) su i te kako bivali van svog hrama, to jest fakulteta. U stvari, izbačeni na vrat na nos na ulicu. Dovoljan i dobar primjer su nekoliki profani elektrotehničkog fakulteta u Beogradu. šutirani su iz lijepe zgrade kraj Vukovog spomenika od strane dekana Teodosića. Bune dvije stvari kod ovog akademskog kolege, koji je imao, kao što tradicija dekanstva govori, ma šta pričali demokrate, desetinu batinaša. Prvo, njegovo prijezime je dobrim djelom božansko (teo, bog). Drugo, njegovo prijezime je dobrim djelom i svijetovno (koalicija DOS, pa makar i u deminutivu, dos ić). Kako se ta dva djela spajaju, kako korespondiraju? Ili djelovi ipak nijesu toliko disparatni, to jest baš sasvim dispa ratni, kako se nama čini? Bilo kako mu drago, dekana ćemo možda i zaboraviti; ali život profesora van hrama, profani život profana, nešto je što bejaše sramota ove decenije u našoj slobodoljubivoj zemlji. Neka ostane termin, za sjećanje i opomenu. I tugu, što bi dodao Radičević Branko, s one strane profanog.