SLOBODA ZGRAŽAVANJA

Za slobodu izražavanja vode se vjekovne borbe, u svijetu i kod nas. Naravno da postoje pomaci na bolje, iako to kretanje nikako nije linearno. Opšti trend je dobar, srednja vrijednost slobode izražavanja raste. Interesantno, ne traži se tako zdušno i sloboda zgražavanja. Zar to nije isto, sloboda izražavanja i sloboda zgražavanja? Nije. Često nije. Od države zahtijevam slobodu izražavanja. Od važnih pojedinaca tražim slobodu zgražavanja. Lako je sasuti žuč riječi na diktatora i pozvati se na slobodu izražavanja. Recite oštre riječi zgražanja nekome iz umjetničke ili naučne elite, onome ko je osmislio dikta tora, pa ćete vidjeti kako ćete se provesti! Ni govora o tome da ste osvojili prostor javnog zgražavanja. Veoma važna ličnost, efemerni ne smiju da mu pomenu ime, najružnijim riječima govorio je protiv onih koje je sam nazvao mondijalisti (crne ovce kojima je tijesno da samo bleje u svom toru). Kad juče, on je građanski orijentisan intelektualac, koji čak ima riječi razumevanja i za univerzalni karakter otkrića Maksa Planka! Ma, je li? Oduševljen sam. Recite jednom kritičaru satiričaru (sam se tako definiše) da li je ikad čuo za Srebrenicu, dok svršava kvaziotrovne kapljice, kao slobodoumna ličnost, prema supruzi Predsjednika – pa ćete tek osjetiti šta je prava haranga (ako se prethodno vješto uklonite od pokušaja atentata: gađaće vas povećom uramljenom slikom jednog generala iz Bosne, sa sve vojvoda mišić šapkom). Kad osvojimo prostor slobode zgražavanja, otvoriće se put prema slobodi izražavanja.