LUDODAN

Ono vrijeme zemljoradničkih zadruga, daleko je za nama. Ali ima još živih, koji pričaju. Pričali su da je tada uveden novi pojam trudodana. Nikad se neće vratiti to vrijeme (prosto, konstatujem). Ali je, priznaćete, bilo nekog poštenja, seljačkog poštenja, u muškosti da se pojava ne kamuflira, i da se uvede čak riječ za nju. Radimo to i to, i ono se zove tako i tako. Pa kud pukne! Mi nijesmo ovih godina ispoljili takvu otvorenost. Ne mislim samo na ono legendarno: imali smo ratne gubitke, a nijesmo bili u ratu. Mislim na sveopštu lingvističku mimikriju koja nas je obuzela. Kako da nijesmo do sada čuli za riječ koja nas je u stopu pratila ovih godina: ludodan? Uvijali smo, neverovatno smo uvijali. Sretneš poznanika i čitaš mu iz očiju pitanje, koliko si do sada imao ludodana? Ti ćutiš, on nepitan nijemo sebe prekorijeva, imao sam samo u ovom mjesecu četrdeset ludodana, prebačaj norme! I tako, u beskonačnost decenijsku, sve sami ludodani… Decenije mi!