šetali smo Jejevicama tog dana, i naišli blizu Tifrana na nemio prizor: Neko je malo ruinirao moćni stub dalekovoda koji spaja crnogorski elektroenergetski sistem sa Đerdapom. Četiristokilovoltni dalekovod ima dakle jedan potporni stub baš na Čukaru, sa desne strane, ka Maštu.
šta smo vidjeli? Piramidalni stub leži na betonskom postolju, ali nedostaju neke od baznih prečaga G-progila koje čine trouglaste mreže između ivica piramide… nedostaju šrafovi… šta zna dete šta je 400 hiljada volti…
Bili smo razočarani i ljuti. Napadnuto je nešto što se ne smije dirati. Ima li neka tzv. društvena imovina koju valja ostaviti da bude društvena bez pardona?
A onda sam se sjetio Čehovljeve priče Zločinac s predumišljajem, i prošao me ijed. U njoj:
Denis Grigorijev, seljak, sjedi pred sudskim islednikom. Priveo ga je čuvar pruge Ivan Semjonov Akinfov: obilazio je rano svoju deonicu na sto četrdeset prvoj vrsti i zatekao krivca kako odvrće zavrtanj kojim se šine pričvršćuju za pragove. S kojim je zavrtnjem i priveden zakonu, taj Denis Grigorijev! Itd.
Sve je isto nekad i sad, i u carizmu i u socijalizmu. Pardon, ima jedna razlika… Denis je odležao, za krivicu, po pravdi – kakva je da je. (Videti: A. P. Čehov, Pripovetke, Prosveta, Beograd 1966, strana 99.)