Nekoliko rečenica, povodom deset godina od smrti Mihaila Lalića:
U Raskidu, Lalić počinje 22. odjeljak u poglavlju Trava pod kamenom ovim riječima: “Svijet bi odavno bio sređeniji, bar u jednom pravcu, bar za ljude, kad bi bilo dovoljno znati šta treba da se čini. Ali, na žalost, to nije dovoljno. Ima ih dosta koji znaju šta treba, a čine samo ono što im se sviđa. ” Sigurno je autor dosta razmišljao prije nego je pameti i znanju suprotstavio sviđanje. U Limskoj dolini, to nije lepršav, niti površan pojam; mnogo je svakodnevnog marifetluka u tom našem sviđanju. Sviđanje će uvijek, i to ubjedljivo, potući svaki racionalni uvid u razmatrani problem.
Deset godina poslije smrti književnika nameće mi se slika u kojoj on iz osmatračnice svoje negovorljivosti motri dolje na drumove i vidi puno toga.
Ono glavno što je periskopirao jeste fenomen hajke. Hajka je po Laliću uvijek osmišljeno i podmuklo zaganjanje na kreativnost i modernost koje potjerioci doživljavaju kao atak na međe svoje kukavne palanačnosti. Sada se vidi da je paradigma hajke kruna romaneskne Lalićeve produkcije. Upravo motivom hajke on je ostvario jedan od prepoznatljivih rukavaca korespodencije crnogorske književne baštine sa relevantnim civilizacijskim temama na Zemljinom šaru.
Prepoznajući hajkače kao usplahirene odrode od egzistencijalnih premisa kolektiviteta (te premise oni kamuflažom proglašavaju objektom zaštite), Lalić ih ne može holografisati drugačije do posredstvom grupnog portreta sa spoljašnjih krugovima agresije – zli izvanjci nesojluku tkaju odoru prevremene i lažne autentičnosti. Hajka je feniks-zlo; Lalić je daleko od iluzije da se ona može iskorijeniti (kao lepra, na primer); mogu se i moraju razvaljivati polozi u kojima će, evo sad, iznenada, kukavica snijeti jaje potjere na aktuelno fiksirano “zlo”.
Lalić nije propustio da ugradi u svoje tekstove i slijedeće poznate stihove Crnogorskih brda (ti su stihovi sazrijevali u narodne i kroz proces fidbek-fermentacije u Lalićevim knjigama):
Jesil kadgod Komom prolazio –
Kroz oblake, kroz jelike tanke?
Jesil pio vode s Margarite?
Jesil brao s Ljubana jablana?
Je l i tebe zaklinjala majka –
Da ne trpiš silu i nepravdu,
I da joj se ne uklanjaš s puta…
Ovo je deseterac, a mnogi to odmah ne osjete. Lirska epika, spoj neočekivan, a kod Lalića čest.
Na zavičajnom planu, Lalić je zadužio sugrađane otmjenim oneobičavanjem objekata, predmeta, geografije i toponima. Dao im je auru, bez koje nema one svetosti našeg ambijenta, svetosti i svijetlosti od kojih raste naše samopoštovanje. Lalić je ukrotio istoriju i vezao je za materijalni supstrat zavičaja. Rijeka Lim, džada kroz Trepču, osnovne škole naših sela, smrče Smiljevice, grob heroja Milana Kuča – sve je to poraslo u izmaglici simbola i smisla, dobilo pozlatu kroz pripovijedačku aktivnost Mihaila Lalića.
Lalić i dalje nema spomen-sobu u Vasojevićima.
(Pribjelježeno i izgovoreno u Trepći 4. januara 2003)