O orlu (falco) su napisani hvalospjevi. Mnoge epski intonirane tirade koje prizivaju prostore i visine. Toliki stihovi koji govore o tobož žudnji za slobodom! O orlovima kazuju i neke zgusnute sentence koje rado upotrebljavaju oratori na cijeni. Vjerujem da ima i koja domaća poslovica o toj grabljivici. Znam za kletvu: Orao te ponio! (Nju upućuje iznervirana domaćica na račun sitne živinčadi.)
Nejasno je čime je orao impresionirao misaono biće čovjeka. Letač-ubica. Uživa da tamani golubove. Ima jak, savijen kljun kojim snažno i uspješno kida živo meso žrtve, koju pri tom pridržava razuđenim kandžama; ove se završavaju dugim, zlikovačkim noktima.
Hvaljene orlove oči zaslužuju poseban osvrt. Manirom ushićenja opisuje se oštrina orlovog vida. Kao da ptičurina tim organom fiksira gorsko bilje i uživa u jedinstvenoj svežini cvijeća. Budimo otvoreni: ukočeni, modro-metalni pogled lišen duše striže sa visova ne bi li pred ručak uočio kakvu nedužnu golubicu koja traži klas ovsa za svoj porod. Nema tu nekakvog prizora koji bi razgalio autentično lirsko srce.
Napad orla je iznenadan, munjevit. Dolazi iz visina, malo iskosa, sa leđa žrtve. Dok pikira, podešava aerodinamične linije svog gramzivog tijela. Zariva svoja šila u utrobu iznenađenog pileta, transportuje kokoškino voljeno mladunče do prvih vrzina i ždere još živo tkivo mladunca. Dok se ukućani snađu da panično poviču: uj! uj! – on je već ručao.
Obratimo posebnu pažnju baš na činjenicu da orao napada s neba. Tako, njegov atak neizostavno nosi pečat one podmuklosti koja je vidljiva i u svakom drugom bombardovanju. Letjelica koja sije smrt ordinarna je blasfemija neba, i svega onog što nebo simbolizuje (milost, tajna, otkrovenje, nada). Glava orla, bojeva je glava. Da sam učestvovao u nadijevanju imena tom satrapu plavih visina, on bi ponio bezdušno ime bolid, i nikoje drugo.
Tako, o orlu možemo jedino govoriti kao o ptici nedostojnih manira. Nedostatak etikecije njegove posjete svodi na barbarska krvoprolića.
Kako je došlo do toga da jedno osiono ponašanje bude uzdignuto do nivoa simbola – ja ne znam. Trebalo bi već danas razvrći te nedostojne pogodbe! Sjećam se školovanja, kada nam je lektira bila Orlovi rano lete. (Kao da iste sposobnosti nemaju i mladunci blagorodnih vrabaca!). Radili smo pismene zadatke iz maternjeg jezika bukvalno na temu: oro gnezdo vrh timora vije – jer slobode u ravnici nije. Stidim se sad kad je kasno da sam onda upregnuo četrdeset i pet minuta sve svoje duševne sile da uvećam ionako sramno veliki broj panegirika toj nedostojnoj proždrljivici. šta sve nijesam hvalio u navikama izviđačke krstareće nemani! Slavio sam jedan nekomunikativni, egoistični sistem koji nam se povremeno obrušava na glavu! I nikad me nije razdirala dilema da li tim pamfletom zaista imalo afirmišem autentične kompetencije jednog Crnogorca u pitanjima kakvog-takvog slobodarstva. Sad bih u svoju odbranu (a na ivici sam odustajanja i od tog bijednog vrdanja) mogao da prizovem – Njegoša.
U pjesmi orao i svinja poeta je svinji kontrapunktirao – orla. O uvredama koje se olako prišivaju svinjama, može se nešto više reći drugom prilikom; mada se ni ovdje ne može preskočiti pitanje: je li ona najzgodniji simbol (velike, male, nacionalne…) izdaje? Recimo, da jeste. No zašto je, kao uzoran život, uočen “oraj gordi na krutoj litici”? Oraj “veličavih” krila? Oraj koji oštri “smrtonosne kandže”, bacajući “plamene poglede”? K pobjedi se novoj “gotoveći”! Ako je objašnjenje: jer likovi oraja jesu “simvol zemnog veličastva” (na krunama “carskijem blistaju”), onda… što se književnik nije sjetio grlice koja i u Crnoj Gori blista otmjenošću i gospodstvom, i ne koljemo je svake jeseni za Mitrovdan, i hrani se zrnevljem na zabitim strnovima; pjesma bi i dalje bila loša, ali ne toliko.
No, ovako ili onako Njegoš nije rodonačelnik orloslavlja. Jeste doprinio porastu ugleda te ksenofobične živine. Prošlo je mnogo godina, i meni je muka od manira, da je neko iz devetnaestog vijeka za nešto vin ili za nešto nevin. Umijemo li mi smisliti vjerodostojne ovovremene simbole?
U ovom sam tekstu pominjao samo jednoglave orlove. Uopštenje kritike na biološki neutemeljene dvoglave orlove prepuštam čitaocu, pošto je generalizacija očigledna, a i htio bih da se otarasim opasnosti srdžbe koja me može snaći od strane zagriženih heraldičara. Pomirljivo priznajem da ovaj pojedinačni, naučno-pozitivistički pristup koji u dvoglavosti vidi jedino varijantu kongenitalnih malformacija (izbegavam upotrebu termina atavizam, zbog mogućih uvredljivih konotacija) zanemaruje širi aspekt državnih razloga, što nikad ne izađe na dobro. (Ali ostaje otvoreno pitanje, da li nešto evidentno dvoglavo najsrećnije simbolizuje jedinstveno državno biće?). U svakom slučaju:
Vrijeme je da napustimo falconiformes kreature. Ako nam je do ptica, velim postoje one sa đerdanom, oglašavaju se u maju, a zore počinju uzornim pojanjem.